Potpisujući peticiju s kojom se osuđuje medijska hajka na Andreja Nikolaidisa, pisca koji se kreće u idejnim krugovima savremene levice i koji ne citira slučajno Valtera Benjamina, filozofa-levičara – setio sam se Volterove misli. Danas već kanonizovana misao velikog filozofa iz razdoblja prosvećenosti, inteletualca koji je udario temelje građanskim pravima i slobodama, glasi ovako: „Ja se ne slažem ni sa jednom reči koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”. Međutim, sva je prilika da neki političari koji su krenuli put Evropske unije, odbijaju da uvaže ovu evropsku tradiciju. Oni na to imaju puno pravo, ali nama su obećali nešto drugo. Treba reći i to da je u pomenutoj peticiji reč o mnogo, mnogo skromnijem zahtevu – samo o tome da ne treba dizati hajku. A kad je reč o hajci, ne mogu da se oslobodim sećanja na fotografiju koju je Televizija Novi Sad emitovala u vreme vladavine Socijalističke partije Srbije. Na ekranu je titrala moja fotografija, dok me je novinar okarakterisao kao neprijatelja Srbije. Zašto? Zato što je Šoroš fondacija pripremila i štampala dopunske sveske na mađarskom jeziku za one udžbenike koje država, mada je bila dužna, nije obezbedila. Za izvršioce radova ove današnje hajke ponudili su se isti oni političari koji su i u Miloševićevo vreme bili merodavni i uticajni, dakle, sve to opravdano podseća na atmosferu devedesetih godina. Podseća ne samo mene, s obzirom da u novinama ne čitam ni o čemu drugom, nego o tome.

A što se Nikolaidisovog teksta tiče, stručne analize – među njima i Teofila Pančića koji polemiše sa crnogorskim piscem – učinile su smešnim strašilo teroriste. Pančić je, kao liberal, stao u odbranu slobode govora ali, takođe kao liberal, na jednoj tački demantuje Nikolaidisa koji osuđuje svaku vrstu terorizma – verski, nacionalni, politički – ali je popustljiv prema klasnom terorizmu. Dakle, reč je o polemici između jednog liberala i jednog levičara. Prema odrednicama političkih enciklopedija, u cilju sejanja straha teroristi pribegavaju ogoljenoj sili, i pri tom ne štede ni život drugih ljudi ili drugih grupa. Terorizam se pravda uzvišenim i plemenitim verskim, političkim ciljevima. Niti jedan terorista, bar do sada, nije tvrdio da se bori za zle ili neke ordinarne ciljeve. U današnjem svetu terorizam se širi baš zbog toga, jer različite formacije, sistemi vrednosti, verske grupe, pa i države, smatraju da postoje dobar i loš terorizam. Pančić kaže da onaj ko Gavrila Principa naziva teroristom, mora teroristom nazvati i one koji ubijaju u interesu eksploatisanih, potlačnih, poniženih, ili pak u tom interesu pribegavaju upotrebi sile. Ako je to tačno, onda je tačno i obrnuto. Na ovoj tački, međutim, polemika između levičara Nikolaidisa i liberala Pančića postaje akademska, jer u Srbiji nema ni traga terorizmu, nasilju klasnog karaktera. Nema traga ni u teoriji, ni u praksi. Nema takvih impulsa. Partija koja se deklariše kao partija levice, vodi neoliberalnu ekonomsku politiku, usled čega na levici zjapi ogromna praznina. Liberalno demokratska partija i Liga socijaldemokrata Vojvodine unekoliko su levo obojeni, ali nijedna nema suštinskog uticaja na „veliku politiku”.

U našem divljem kapitalizmu nema ni govora o levičarskoj kritici eksploatacije radnih ljudi. O tome, u najboljem slučaju, ponekad progovore samo poneki mladi intelektualci, vanpartijci. Nema ni govora o bilo kakvim organizacijama ili grupama koje pozivaju na terorističke akcije u znaku radikalne kritike sistema. Koliko je meni poznato, u tom smislu se „najradikalniji potez” ogledao u tome što je jedan radnik odsekao vlastiti prst. Ne postoji terorizam socijalnog karaktera, ali tokom poslednjih decenija bili smo svedoci utoliko više nasilja nacionalne, verske, patriotske provenijencije. Ti akti nasilja se kod nas, međutim, ne nazivaju terorizmom. Pomislimo samo na događaje poslednjih dvadesetak godina. Ministar za unutrašnje poslove, nazovi levičar, bavi se smenom direktora biblioteke koji je potpisao peticiju protiv hajke, ali pre toga i posle toga u Beogradu je demoliran centar grada, a u Novom Sadu su u okviru sinhronizovane akcije paljeni automobili, odnosno, organizovane grupe su vršile nasilje. Ali ne proleteri. Policajci se svaki čas nađu u životno opasnim situacijama, dok je vlada zaokupljena borbom protiv jedne kamijevske dileme.

U Evropi poslednjih desetleća nije bilo ministra unutrašnjih poslova koga je stvarnost na tako pogrdan način demantovala. Ali nadležne više zanima fikcija, pa ostanimo stoga kod fikcije. Alber Kami – izvinjavam se što se ponovo pozivam na evropske vrednosti – u svojoj drami Pravednici koja govori o terorizmu usmerenom protiv eksploatacije, predočava ljudske dileme, moralne paradokse terorista. Svoju dramu je ovaj nobelovac propratio i jednom beleškom izrazito političkog karaktera napomenuvši da je, pišući o stvarnim događajima, hteo da predoči „ove tamom prekrivene zanesenjake, velike muškarce i žene, njihovu pravednu pobunu i, rekao bih, napore da se pomire s ubijanjem ljudi – i da na taj način izrazim svoju odanost koju osećam prema njima”. Obliva me hladan znoj. Šta bi se desilo s upravnikom koji bi, eventualno, stavio na repertoar Narodnog pozorišta Kamijevu dramu i, u programskoj svesci, objavio i Kamijevu političku belešku. Presedan je već tu, treba ga, dakle, smesta smeniti. Tako Alber Kami dospeva na indeks, ako upravnik ne želi da bude trpni subjekt nekakve hajke.

Ali, nije sumnjiv samo Kami, nego i Biblija! U Starom zavetu piše da se Holofern ulogorio pod zidinama Betulije spreman da zauzme grad. Prelepa Judita je tada pribegla lukavstvu s mišlju da odbrani grad. Namazala se skupim pomadama, namirisala miomirisima, uredila kosu, obukla haljine radosti, okitila se dragocenim nakitom i uputila se u Holofernov logor. Predstražama je rekla da joj je poznat jedan tajni prolaz kroz koji bi Holofern bez ikakvih žrtava mogao da uvede svoju vojsku u grad. Holofernu se Judita veoma dopala i odlučio da je zadrži za sebe. Priredio je veliku gozbu, popio je mnogo vina i ležao je opijen na svom krevetu. Judita je dograbila njegov mač i odrubila mu glavu. S odsečenom, krvavom glavom u torbi vratila se u Betuliju. Spasila je grad! Prema slovu Biblije živela je do smrti uživajući nepodeljeno poštovanje svojih sugrađana. I dok prelistavam Bibliju, najednom mi zadrhti ruka, jer sam i ja napisao jednu dramu o terorizmu, i to prema biblijskim motivima, i ta drama je i za vreme Miloševićeve vlasti uredno i zabranjena u Prištini, premda sam se prema Juditinom gestu odredio na mnogo ironičniji način nego što je prikazan u Bibliji. Moja priča o Juditi glasi ovako: u drugoj polovini osamdesetih godina grad jedva čeka da ga Holofern pokori, predstojnici grada u tajnosti pregovaraju s Holofernom, s molbom da zauzme grad. Međutim, Holofern hoće da se bori, njemu ja važna pobeda, i zahteva da grad pruži otpor, da se brani. Jedino u Juditi plamti strast slobode, i zato pohita u Holofernov šator, zavodi i ubija vojskovođu koji još, pre nego što izdahne, uspeva da postavi pitanje – ali, zašto? Stvar je sasvim izlišna. Međutim, Holofernova vojska se raspadne, a dostojanstvenici grada, koji su još nekoliko dana ranije hteli da se predaju, sad piruju, objavivši da su pobedili. Oni su postali patrioti. A Juditu, kao prostitutku, koja se podala neprijateljskom vođi, strpaju u tamnicu. Predočio sam, dakle, svu apsurdnost terorizma, ali i to, da vlast čak i to ume da prisvoji.

Onaj tip teroriste, o kojem je pisao Kami, i o kojem su sanjali ruski izbavitelji, koji jurca po svetu s kamom među zubima, s bombama o pojasu i s revolverom u rukama – pripada prošlosti. Tu i tamo se pojavi neki građanin, potisnut na sam rub provalije, koji se u krajnjem očajanju odlučuje za iracionalne gestove, ali on pobuđuje pre svega žaljenje, a ne strah. I, srećom, većinom se i preda. Nije profesionalac, nego puki amater koga je moguće savladati. Daleko veću opasnost predstavljaju duševni bolesnici, čiji postupci imaju mahom jezive posledice, ali to nema veze s politikom. U informativnim društvima terorizam koji se javlja u oblandama „velikih” nacionalnih, patriotskih, verskih ideja, uživa medijsku podršku, dakle raspolaže efikasnim marketingom, podrškom određenih segmenata državih organa prinude, vrlo uticajnih političkih lobija, a uz to iza njega stoji i znatan kapital. U svojoj drami sam pisao, sredinom osamdesetih, baš o sumraku tradicionalnog terorizma. U međuvremenu se, nažalost, ispostavilo da smo stupili u razdoblje modernog terorizma koji predstavlja ozbiljnu pretnju čitavom čovečanstvu, i svedoci smo bujanja različitih terorizama, pre svega verskog, nacionalnog i patriotskog predznaka. Odnosno, svedoci smo delovanja sve vidljivijeg terorizma kapitala. Ispostavilo se da je terorista, učesnik „klasne borbe”, o kome je pisao Kami, i na koga je ukazao Nikolaidis, nestao sa scene. To bi me i radovalo, da na njegovo mesto nije stupio, s uvišestručenom snagom, verski, nacionalni, patriotski terorizam, odnosno terorizam interesa kapitala. O terorizmu radničke klase, ili klase nezaposlenih, međutim, nismo pročitali ni retka – žrtve divljeg kapitalizma, potlačeni, obespravljeni i materijalno potpuno upropašćeni ljudi hoće već samo da žive, ili ako više ne mogu da izdrže, izlaz nalaze u samoubistvu. U ovoj situaciji vrlo je lagodno pokazivati prstom na fiktivni „socijalni terorizam”, da bi se i na taj način onemogućilo rasvetljavanje političke i finansijske pozadine i te kako prisutnog političkog terorizma.

Preveo Arpad Vicko

Autonomija.info, 03.02.2012.

Peščanik.net, 04.02.2012.

SLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ