Treba li Tadić i DS da odu s vlasti? To je glavna predizborna dilema građanski nastrojenih birača u Srbiji.

Kako to može biti dilema onih koji sasvim sigurno neće glasati za DS? Ova vrsta birača, u koje i sam spadam, ima tri opcije: da apstinira, da se pridruži elektoralnoj konceptuali (koncept belih listića ili primenjena umetnost u vidu poruka i crteža intimne prirode) ili da glasa za LDP (tj. za pokret Preokret, LDP sa SDU i SPO). Ako apstinira, birač iskazuje svoj stav, odnosno uskraćuje podršku celukopnoj političkoj eliti, ali se ne diferencira od mase apolitičnih, politički ravnodušnih građana koji se u visokom procentu od 1990. postojano odriču svog biračkog prava. Samim tim apstinent postaje nevidljiv i njegov stav postaje besmislen.

Ako izbornoj komisiji na svom biračkom mestu pruži nevažeći listić, birač profiliše svoju političku poruku koja delegitimiše partokratski model tranzicione demokratije koju trenutno imamo u Srbiji. Ipak, efekti strategije nevažećih listića su minimalni: političku klasu to neće dotaći a građanima ova mera nepoverenja neće značiti mnogo.

Ako birač glasa za LDP (Preokret), time manje-više sigurno daje podršku pridruživanju LDP-a trenutnoj vladajućoj koaliciji. Koliko bi participacija LDP-a uspela da promeni ključni politički i privredni kurs zemlje? Malo ili nimalo. Teško je očekivati da Tadić ili Dačić odustanu od oksimoronskog puta ka Prištini i ka Briselu u isto vreme. Kao i od međusobnog istorijskog pomirenja ili odnosa prema Devedesetim, što bi u slučaju DS-a značilo da smeni Dikovića i pročešlja dosijee svog rukovodećeg kadra vojske i policije koji je učestvovao u ratovima 90-ih, a u slučaju SPS-a da se iskreno pokaje, samolustrira i posveti se rešavanju socijalnih problema.

Zasebna opcija bila bi aktivna kampanja protiv Tadića i DS-a koja bi doprinela dolasku naprednjaka na vlast i inicirala period purgativnog iskušenja za Srbiju. Tako bi se videlo koliko su se naprednjaci promenili i koliko su u stanju da ponude bilo šta novo i bolje u odnosu na DS. Po svoj prilici, niti su se promenili niti imaju šta novo i bolje da ponude, ni idejno ni kadrovski. Drugo, odlazak DS-a u opoziciju bila bi dobra prilika za ovu stranku da se reformiše i napusti jalovu i štetnu politiku udvaranja desničarima. Treće, građani Srbije bili bi suočeni sa stagnacijom i nazadovanjem zemlje, što bi ih motivisalo da ubrzano traže najpre ekonomske a potom i političke promene. Svi mi bi tako izgubili nekoliko godina ali bi nezavisni mediji i kritička reč opet dobili na značaju a Srbija bi dobila perspektivu. Naravno, uz rizik raznih nus efekata novog izolacionizma i dominacije nacional-populističkog diskursa.

Tadića i DS svakako treba kazniti za sve brljotine, kontradikcije i nedoslednosti. Bajkovita verzija događaja je da se ova stranka osvesti, reterira sa puta novog kosovskog debakla i u uslovima pojačane ekonomske krize, koja će obeležiti ovu godinu, počne strpljivo da radi na jačanju svog proevropskog kapaciteta. Realna verzija događaja je da LDP sa partnerima, kojima pojedine ankete beleže rast popularnosti, zakrpi rupu broda vlasti koji tone i omogući da srpska vlada uz neke kozmetičke personalne promene zemlju nastavi da vodi istim šizofrenim kursom. Podvarijanta ovog scenarija je da LDP uopšte ne bude potreban DS-u da iznova formira vlast. Druga realna verzija je silazak DS-a sa vlasti, što može biti potencijalno dobro, ali za neku dalju budućnost, uz neizvesnost kakve sve negativne posledice takva suštinska promena vlasti može da proizvede.

Očito, ne razmišlja se o Pozitivnoj Srbiji, koja bi se formirala po uzoru na Pozitivnu Sloveniju Zorana Jankovića, pokretu koji bi privukao pristalice nevažećih listića i deo apstinenata. Uz organizaciono-administrativne peripetije, neizvesno je na koliku bi podršku ovaj pokret mogao da računa, odnosno da li bi se trud isplatio u vidu, recimo, preskočenog izbornog cenzusa.

U zbiru, pred građanski nastrojenim biračima i nije neki izbor. Jedinu satisfakciju im može doneti kažnjavanje vlasti, odnosno opomena koju bi uputili političkoj eliti. U realnosti, teško mogu da opamete DS, ne mogu nimalo da se pouzdaju u SNS, niti mogu da iniciraju evoluciju političkih stranaka. Dakle, čeka nas još istog ili nešto još gore da bi nam, možda, kasnije bilo bolje.

Depresivno. Ali, možda realnost bude fantastičnija od uskogrudosti analitičarske logike.

E-novine, 13.02.2012.

Peščanik.net, 14.02.2012.

BELI GLAS