Poslednja knjiga koju sam uredio za Narodnu biblioteku Srbije bila je prva knjiga Zorana Đinđića Subjektivnost i nasilje. Radi se o možda najboljem filozofskom tekstu koji je Đinđić ikada napisao. Magistralna tema knjige je „nastanak sistema u filozofiji nemačkog idealizma“, ali u biti, to je izuzetna analiza filozofskog pisanja u neposrednoj blizini revolucije. U ovom slučaju Francuske revolucije. Stoga knjiga počinje poglavljem o grupi mladih intelektualaca u tibingenškoj samostanskoj zadužbini od kojih će najvažniji filozof postati Hegel. On je iz Štutgarta u Tibingen došao revolucionarne 1789. godine. Postoje podaci da se tada pretplatio na francuske novine koje su bile zabranjene vladarskim ukazom nekoliko godina ranije. Uprkos tome, odjeci Francuske revolucije nisu mogli biti suzbijeni na desnoj obali Rajne. O tome Đinđić piše sledeće: „Na javnim mestima, u krčmama, zbijaju se neukusne i za javni red opasne šale sa religijom; Isusa nazivaju prevarantom i stavljaju ga u isti red sa Muhamedom. Prilikom Božje službe sve češće dolazi do kršenja propisanog reda, u čemu prednjači student Hegel, čitajući naglas odeljke iz knjige francuskog revolucioniste Rousseaua i okupljajući oko sebe grupicu istomišljenika.” Revolucionarnim duhom zauvek su, pored Hegela, inficirani studenti Helderlin i Šeling. Zbog njihovog anarhističkog delovanja, bivaju stavljeni pod prismotru. Prevodi se Marseljeza, tajno se čitaju Pisma iz Francuske revolucije. Ovako počinje Đinđićeva knjiga da bi se završila jednim skrivenim fajlom, u kome se “pojavljuju oni koji se inače nikada ne pojavljuju”. Reč je o krahu prve nemačke republike u istoriji – Republike u Majncu, aprila 1793. Ovaj tekst će umnogome prejudicirati i sudbinu politike koju će sam Zoran Đinđić voditi u periodu od 25. januara 2001. do 12. marta 2003, ali i dugog perioda raspadanja onoga što je on uspostavio za to kratko, revolucionarno vreme, jer prevrat se nije događao na ulicama famoznog 5. oktobra 2000, već u mesecima koji su došli potom, od proleća naredne godine, ulaskom novih ljudi u Miloševićeve institucije koje su tada bile u strahu od revanšizma i bilo kakve promene. Najduži boravak i rad reformskih timova zabeležen je u Narodnoj biblioteci Srbije, koja danas slavi 180 godina svog postojanja. Na počasnom mestu, na toj proslavi danas, sedeo je međutim i bivši haški optuženik, jedan od najbližih saradnika Slobodana Miloševića, Milan Milutinović, nekadašnji direktor Biblioteke, ambasador i potom predsednik Srbije. Time je simbolički dovršen pad Zoranove Republike.

Biblioteka i sloboda

Georg Forster bio je prirodnjak, pisac, pratilac kapetana Kuka na njegovom putovanju oko sveta i bibliotekar na dvoru u Majncu. Đinđić navodi njegove beleške o strahu nemačkog plemstva pred dolaskom revolucionara. Forster je ubrzo postao predsednik Društva nemačkih prijatelja slobode i jednakosti, koje je predstavljalo vlast Majncke Republike. Princip slobode bio je u temelju novog poretka no ubrzo su se pokazale sve slabosti ove Republike. Najpre u različitim interpretacijama slobode, potom u načinu promene Ustava. Postavilo se pitanje da li treba menjati sve ili usavršavati i dopunjavati ono što je već  postojalo, od zakona do institucija. Slična pitanja postavila su se i u Srbiji nakon januara 2001. godine. Izbor je pao na drugu i neizvesniju varijantu. Dakle, ne menjati poredak već ga usavršavati. O tome je svojevremeno u Narodnoj biblioteci Srbije govorio i Nenad Dimitrijević u okviru ciklusa “Kako čitati”, kada je pokušao da predoči sve opasnosti koje mogu iskrsnuti pri čitanju/pisanju Ustava. To se na kraju pokazalo kao tačno. Kako je vreme odmicalo od početka promena u Srbiji, tako je slabio i slobodarski potencijal. Naposletku su se društvo i poredak zaglavili u kosovskoj preambuli Ustava iz 2006, dok je predsednik Društva srpskih prijatelja slobode i jednakosti već tri godine bio mrtav. Posledice takvog izbora bile su kobne kako sa predsednika Vlade tako i za društvo u celini. Vrlo česte pojave tokom reformskog perioda 2001. i 2002. bile su grupe entuzijasta koje su na čuđenje većine zaposlenih u konzervativnim institucijama počele da delaju, obavljajući sve poslove koji su se mogli zamisliti, od pranja i krečenja do pisanja novih statuta, prevođenja evropskih standarda, uspostavljanja novih kriterijuma. Ono što se događalo sa bibliotekom, moglo se prepoznati i u svim ostalim segmentima društva, u pravosuđu, vojsci, policiji. Jedino su SPC i SANU bili prepušteni svojoj vatikanskoj autonomiji. Tamo niko nije imao poriv da bilo šta radi, jedino su vrteli svoje brojanice i čekali početak pada Republike. Zbog takve odluke, predsednik Vlade je naposletku ostao sam kada je trebalo otići u Kulu i pregovarati sa Crvenim beretkama. I ne samo tada. Preslikano sa vrha, to se događalo i sa onom manjinom koja se našla u starom ambijentu institucija proizašlih iz Miloševićevog vremena.

Krah republike

“Mainz je kapitulirao nakon duge opsade i višednevnog bombardovanja, u aprilu 1793”, piše Đinđić u završnom poglavlju Subjektivnosti i nasilja: “Odbrana Republike je Mainz koštala 6 000 stanovnika. U prisustvu najvišeg sveštenstva i pruske eminencije, koja je došla da prati davanje lekcije neposlušnom narodu, na ulici su izvršena masovna streljanja. Posle bombardovanja grad je izgubio pređašnji izgled: srušen je bio parlament, dve gradske crkve i biblioteka, u kojoj su izgoreli srednjovekovni rukopisi iz cele pokrajine.” I Đinđićeva Republika je završila u potpunoj devastaciji. Najpre je ubijen on, a potom su vrlo brzo počele demontaže onih slabašnih nadograđenih struktura koje su nastojale da kao pridodati softveri reformišu sistem. Više hiljada ljudi je tokom devet godina sklonjeno iz partije, institucija, sa pozicija, iz reformskih timova. Mediji su korumpirani a nosioci promena osramoćeni na svaki način. Jedni su tretirani kao teroristi dok su drugi postali oličenje kriminala, kako su mediji poslednjih nedelja pokušali da nam predstave dramsku spisateljicu Biljanu Srbljanović. Ni dobijanje statusa kandidata za EU neće poništiti ovaj temeljni rad demontaže. Jedino će velikodostojnici iz SANU i Crkve, uz široku podršku bezbednosnih struktura slobodno pratiti egzekucije slobodara. Kada je u jednom trenutku delegacija građana, piše Đinđić na kraju, došla kod vircburškog nadbiskupa da se žali na teror koji su pruski vojnici sprovodili nad građanstvom u Majncu, on je kratko odgovorio: “Istina je, te revolucionare bi trebalo odmah obesiti”.

Zbog čega je onda greška ponovljena?

Peščanik.net, 29.02.2012.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU

SLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)