U vreme mog detinjstva, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini nije postojao Božić bata. Debeljuškasti čika sa dugom sedom bradom koji je procenjivao koliko su deca bila poslušna i delio im poklone zvao se Deda Mraz.Pošto bi razaslao svoje zamenike po školama i vrtićima nekoliko nedelja ranije, lično bi se pojavio (mada ga niko ne bi video) u vašoj kući na novogodišnju noć – negde oko ponoći, samo za vas. On nije imao veru i ideologiju i delio je poklone svoj poslušnoj deci bez obzira na njihovu etničku ili političku pripadnost. Deda Mraz je bio građanska, javna ličnost, neko koga su svi iščekivali i bili srećni što je tu. Bio je dobrodošao pre rata, čak i tokom rata, ali izgleda ne toliko posle rata.

Tako je na primer u decembru 2008, Deda Mraz dobio udarac u svoj veliki stomak od strane Arzije Mahmutović koja je u to vreme bila direktor Dece Sarajeva, javne ustanove koja je imala upravu nad dvadeset četiri vrtića u gradu. Gospođa Mahmutović nije dozvolila Deda Mrazu pristup nijednom od ovih vrtića, jer je smatrala (mada je kasnije, pod lokalnim i međunarodnim pritiskom, malo popustila) da on nije deo islamske tradicije. Nije imala ništa protiv toga da roditelji dopuste Deda Mrazu da deci deli poklone na nekom drugom mestu, van domašaja njenog resora.

Tako se Deda Mraz našao u vrtlogu bosanske politike, a njegovo javno ponižavanje je posle rata postalo neka vrsta sezonske tradicije. Tako ga je ubrzo posle kraja rata tadašnji bosanski predsednik Alija Izetbegović proglasio za komunistički izum. Mora da je to zaključio po njegovom crvenom odelu boje krvi.

Problem Deda Mraza se tokom 2008. pojavio kao znak agresivnog uspona islama, predvidivog zapleta u tekućoj istoriji sudara civilizacija, onako kako se on odigrava na malenoj bosanskoj pozornici. Ali problem Deda Mraza je, u stvari, mnogo više ukazivao na militantnu politizaciju obrazovanja, a samim tim i detinjstva u Bosni i Hercegovini. Kontroverzna odluka gospođe Mahmutović je u sarajevske vrtiće uvela verska pravila, što je u najširim krugovima protumačeno kao još jedan korak ka već dobro ustanovljenoj segregaciji i polarizaciji osnovnog i srednjeg obrazovanja širom bosanske etničke slagalice.

U jesen 2009, proveo sam neko vreme sa đacima i nastavnicima osnovne škole Alija Nametak u sarajevskom naselju Bjelave. Prvacima je prvog dana škole upriličena odgovarajuća dobrodošlica koja se nije mnogo razlikovala od one koju i ja pamtim kada sam kretao u školu: dečiji hor je otpevao pesmu o školskom zvoncetu; pesma o slatkoj maci je odrecitovana sa puno emocija; otpevana je još jedna pesma o uzbudljivom životu šumskih životinja. Publika je burno aplaudirala malim glumcima i glumicama u skeču o jednoj bolesnoj lutki, a onda još većim aplauzom pozdravila ritmičku sekciju, grupu devojčica koje su izvodile folklor na narodnu pesmu koja uzdiže trajne vrednosti školskog velikog odmora.

Deca su nastupila sa šarmantnom mešavinom straha i zanosa, u susret sledećem trenutku, mada potpuno nesvesna šta bi to moglo da bude. Činilo se da su prvaci u publici bili oduševljeni „nevaljalcima“ na sceni. Kada su nakon poslednje tačke svi prvaci, razred po razred, pozvani od strane svojih učitelja da se popnu na binu i tako zakorače u svoj novi budući život u punom opsegu, među roditeljima je postojala nesumnjiva solidarnost. Posmatrao sam tu decu dok su se penjala na binu – neka nevoljno, neka preskačući po dva stepenika, neka posrćući. Bilo je neke univerzalnosti u očekivanjima svih prisutnih – dece koja postaju starija u tih nekoliko koraka, roditelja koji ih puštaju da idu sama, sa svim pratećim nadama i strahovima. Nije bilo drugačije i nije moglo biti nikako drugačije u odnosu na vreme kada sam se i sam penjao istim školskim stepenicama.

Učionica do koje sam pratio jednu od učiteljica – Fatku Brković – i decu iz njenog razreda, u mnogome je bila drugačija. Pre svega, nije bilo školskih klupa – Fatkina deca su sedela za nekoliko okruglih stolova dok su njihovi roditelji stajali u dnu učionice, ponosni i zabrinuti. Razlika, iako na prvi pogled mala, bila je veoma važna: učionica je bila decentralizovana i manja, a roditelji više uključeni, u skladu sa nedavnim zaokretom u pristupu osnovnom obrazovanju. Deca sada kreću u školu u ranijem uzrastu i većina njih ima samo pet godina.

Još jedna razlika: dok su se deca smeštala da sednu, mlada žena u haljini do članaka i sa pokrivenom glavom predstavila se roditeljima kao nastavnica religije – u ovom slučaju islama. Ona će biti njihova jedina nastavnica u prva četiri razreda pored učiteljice Fatke. Jasno je stavila do znanja da je religija/veronauka izborni predmet i da roditelji ne moraju da upišu svoju decu da je pohađaju. Jedan otac je to odmah prokomentarisao rečima da ne želi da pusti svoju ćerku da se sama šeta po školi, dok njeni drugovi i drugarice sede na času veronauke. (Ubrzo sam otkrio da je uobičajena praksa da se čas veronauke organizuje u sred dana, kako bi se na “elegantan” način izvršio pritisak na decu i roditelje da izaberu veronauku).

Veronauka pripada takozvanoj “nacionalnoj grupi predmeta”, karakterističnoj za osoben sistem osnovnog i srednjeg obrazovanja u Bosni, koja uključuje i “maternji jezik”, književnost, geografiju, istoriju, kao i prirodu i društvo. Program za ove predmete se razlikuje u zavisnosti od etničke pripadnosti učenika; predmeti kao što su matematika, fizika i fizičko izgleda nadilaze etnicitet. I dok veronauka može početi veoma rano, drugi “nacionalni” predmeti se ne izučavaju pre petog razreda, kada bi se hipotetički integrisani razred sastavljen od Bošnjaka, Hrvata i Srba svaki put podelio, na primer, za čas istorije – tri razreda desetogodišnjaka sastavljena na etničkoj osnovi izučavala bi tri različite, vrlo verovatno uzajamno isključive istorije svoje žalosne domovine.

Da bi razumeo iracionalnu situaciju u kojoj se deca podučavaju etničkom identitetu kroz nacionalne predmete, čovek mora da uskoči u duboku žabokrečinu rata, mira i politike u Bosni i Hercegovini. Zapušite nos i krenimo.

Rat u Bosni i Hercegovini je bio loš, ali se mir pokazao kao apsurdan i besmislen. Mirovni sporazum potpisan u Dejtonu u Ohaju 1995. godine pod veštim pritiskom Klintonovog glavnog pregovarača Ričarda Holbruka u suštini je podelio zemlju duž njenih predratnih granica. Srbi i Hrvati su imali podršku Srbije (pod maskom Jugoslavije), odnosno Hrvatske, čiji predsednici Milošević i Tuđman su učestvovali u pregovorima i potpisali Dejtonski mirovni sporazum zajedno sa Alijom Izetbegovićem. Značajan deo etnički očišćenih teritorija sporazumom je dodeljen onima koji su počinili etničko čišćenje. Srpske teritorije su grupisane u Republiku srpsku,dok su Bošnjaci i Hrvati formirali labavu federaciju. Bošnjaci, među kojima je ideja o zajedničkom životu imala najsnažniju podršku, zadržali su kontrolu nad čuvenim multietničkim Sarajevom i postali većina u onim njegovim delovima koje su Srbi i Hrvati napustili.

Rat se završio i tri strane su postigle mirovni sporazum, prosto zato što bi ih nastavak rata previše koštao. Dejtonski mirovni sporazum je zapravo zamrzao situaciju na terenu, s nadom Zapada i mnogih Bosanaca da će zemlja u budućnosti biti reintegrisana, a izbeglice moći da se vrate kućama. Srpski i hrvatski pregovarači su se nadali da će proces uništenja Bosne i Hercegovine koji je započeo ratom biti okončan, a njihove teritorije pripojene Srbiji i Hrvatskoj. Gore od toga, Dejtonski mirovni sporazum je pripisao suverenitet trima ‘konstitutivnim’ nacijama: Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Politički predstavnici bosanskih Srba i Hrvata, koji su se surovo, krvavo borili protiv same ideje Bosne i Hercegovine, složili su se da participiraju u vladi te države. Potpisali su njen ustav, s uverenjem da država koju su definisali neće imati šanse da uspešno funkcioniše.

I tako, Bosnu i Hercegovinu čine dva “entiteta”: Federacija, koja uključuje teritorije Bošnjaka i Hrvata podeljene u deset kantona, i Republika srpska,homogenonaseljena Srbima zahvaljujući notornom sistematskom etničkom čišćenju. Federacija i Republika srpska imaju odvojene vojske, parlamente i državne institutcije, ali njeni predstavnici su u državnom parlamentu (makar i samo da bi opstruirali njegov rad – jednom je 6 meseci parlamentarne debate utrošeno na raspravu oko veličine slova na koricama pasoša Bosne i Hercegovine). Svi su predstavljeni jednim ministarstvom inostranih poslova sa tročlanim predsedavanjem, tako da se predstavnici svake od “konstitutivnih nacija” naizmenično rotiraju.

Danas je Republika srpska polu nezavisna a njeni političari se otvoreno ograđuju od ideje ujedinjene Bosne i Hercegovine u bilo kom obliku. Njihov član predsedništva je često odbijao da govori pod zastavom Bosne i Hercegovine ili stoji mirno dok se svira njena himna. U nekim delovima Federacije nastanjenim Hrvatima vijori se samo zastava susedne Republike Hrvatske, kao što je u upotrebi samo hrvatska valuta, a u školama je hrvatski program, dok lokalni političari i institucije otvoreno ignorišu zakone Bosne i Hercegovine. Što se Bošnjaka tiče, oni ubrzano gube strpljenje, što se vidi po naglom porastu ekskluzivističke nacionalističke retorike i pratećim islamskim strastima. Ali čak i kada bi bratstvo i jedinstvo između tri “konstitutivne” nacije nekim čudom bilo ponovo uspostavljeno, Dejtonski ustav efikasno sprečava funkcionisanje zemlje.

Uzmite, na primer, obrazovanje. Danas u Bosni i Hercegovini postoji dvanaest ministarstava obrazovanja. Iako ona ne postoje na državnom nivou, i Republika srpska i Federacija imaju svoja ministarstva. Osim toga, svaki kanton u okviru Federacije ima svoje posebno ministarstvo. Čak i u okviru Republike srpske koja ima samo jedno ministarstvo, postoji distrikt Brčko – teritorija i grad sa posebnim statusom, jer u Dejtonu oko njega nije bilo moguće postići sporazum. Njime upravlja strani administrator i on poseduje autonomnu obrazovnu organizaciju – de facto trinaesto ministarstvo. Čak i kada bi postojala želja da se zakoni i regulative u oblasti obrazovanja uvežu i usklade, to bi praktično bilo nemoguće uraditi, jer ne postoji ministarstvo na državnom nivou, a svaki kanton ima svoj parlament, premijera i kabinet. Da bi se zakoni usvojeni na državnom nivou primenjivali na celoj teritoriji Bosne i Hercegovine (makar i u blažoj formi, što je obično rezultat etničkog prepucavanja i sistemske opstrukcije), njih bi morali da ratifikuju parlamenti u oba entiteta, a onda u još deset kantonalnih parlamenata u Federaciji – znači, u ukupno njih dvanaest. Čak i kada bi to bilo moguće, ne bi bilo moguće obezbediti primenu takvog zakona, jer ne postoje mehanizmi na nivou države koji bi to osigurali.

Bosna i Hercegovina je čudo od birokratije. U zemlji u kojoj je nezaposlenih daleko preko 50%, ima oko 150 ministara. Vlada, u svim svojim različitim, etnički definisanim formama ubedljivo je najveći poslodavac, jedini koji u dogledno vreme neće pretrpeti smanjenje broja zaposlenih; sam proces donošenja takve odluke zahtevao bi da vlada makar na tren bude efikasna. Zemlja je podeljena, teritorijalno i kao država, između nacionalističkih birokrata koji se cenjkaju i trguju njenim razbijenim delovima, njenim neprimenjivim zakonima i ostacima njene budućnosti, dok kuju zavere kako da zgrabe šta god bude ostalo pošto se konačno sve raspadne. Ono što izgleda kao amatersko ludilo, u stvari je sistem.

Konzistentna i ključna logika u kontrolisanom haosu BiH politike jeste logika podele i segregacije. Legitimitet predstavika etničkih zajednica i njihova pozicija unutar birokratskog sistema baziraju se na njihovom uverenju da oni samo brane i štite takozvane nacionalne interese svojih birača od raznih problematičnih projekata. Na nedavnim lokalnim izborima, jedan od slogana hrvatske nacionalističke partije HDZ-a je glasio “Zaštitimo ono što je naše”, stav koji nije ograničen samo na Hrvate. Nacionalističke partije gotovo da i nemaju druge platforme osim predstavljanja svojih birača. One ne nude ekonomski program i rešenja za ogromnu nezaposlenost, ne pokazuju interesovanje da zaustave endemsku korupciju (kriminalne i političke elite je u suštini nemoguće razlikovati), nemaju političku filozofiju van okvira vulgarnog materijalističkog nacionalizma. Jednom izabrani – iznova, strašno, tragično – ovi predstavnici naroda štite ono što je naše (šta god to bilo i ko god da smo to mi) od države koja bi trebalo da bude zajednička domovina, obeležje zajedničkog života. Kao izabrani birokrati, oni podrivaju državu za koju bi trebalo da rade. Da bi ovaj centralizovani haos (sa tri različita etnička centra) mogao legitimno da funkcioniše kao državna politika, svi integrativni porivi bi morali da budu ugušeni. Sve forme identiteta, osim etničkog, moraju nestati ne bi li se omogućio uspon savršenog etnifikovanog subjekta koji nikada neće poželeti da bude građanin, koji će od vlade zahtevati ono što bi trebalo da budu njegova ili njena osnovna prava. Proces etničkog treninga počinje rano i nikada se ne završava. Izbačen je Deda Mraza,a deci su nametnutiveronauka u vrtićima i nacionalna grupa predmeta u školama.

U Sarajevu, koje je zadržalo izvesnu lojalnost prema ideji zajedničkog života, ulažu se izvesni napori ka integraciji. U osnovnoj školi Alija Nametak, na primer, knjige koje se koriste za čas bosanskog jezika i književnosti uključuju i tekstove srpskih i hrvatskih pisaca, ali ovu školu pohađaju gotovo isključivo bošnjačka deca. Među osamdeset i dva prvaka koja su se popela na školsku binu, bila je samo šačica dece drugih nacionalnosti, koja potiče iz takozvanih mešovitih brakova ili romske populacije iz Sarajeva. Još jedna posledica rata je gotovo monolitna etnička struktura. Ne samo da je veliki broj Hrvata i Srba (ali i Bošnjaka) napustio grad tokom i nakon njegove opsade, već se i veliki broj izbeglica iz istočne Bosne, koji su bili brutalno proterani od strane Karadžićevih ubica, doselio u njega. Iako su svi sa kojima sam razgovarao u Aliji Nametku izrazili, činilo mi se vrlo iskreno, svoju posvećenost ideji zajedničkog života, malo je onih sa kojima bi se takvo zajedništvo moglo uspostaviti.

Učiteljica Fatka mi je šapatom ispričala o neprospavanoj noći koju je provela brinući se za dete čiji su roditelji odbili da ga upišu na veronauku, jedini od svih roditelja. Okretala se i prevrtala u krevetu, zamišljala ga kako sam tumara školskim hodnicima. Kada je veroučiteljka sutradan ušla u učionicu, to dete je uzelo svoje stvari i spremilo se da krene, a onda je njegov najbolji drug odlučio da mu se pridruži kako ne bi bio sam. Ova priča nam govori da je zajednički život moguć samo izolovano, na obodima. „Produbljujemo jaz“, promrmljala je.

Taj jaz je institucionalizovan u formi “dve škole pod jednim krovom”. U nekim delovima Bosne, deca različitih nacionalnosti pohađaju školu u istoj zgradi ali su strogo odvojena: idu u različite učionice, nemaju zajedničke časove, često uče po različitim programima i knjigama, dok se nastavnici niti mešaju niti sarađuju. U nekim školama, časovi počinju u različito vreme kako deca ne bi ostvarila bilo kakav kontak ili komuniciju pre ili posle škole.

Posetio sam jednu od takvih “dve u jednoj” školi u Stolcu, gradiću u istočnoj Hercegovini. Stolac je pre početka rata bio mešovit grad, ali su ga sa početkom neprijateljstava 1992. mnogi Srbi napustili. Kada su se Bošnjaci i Hrvati (koji su početkom rata bili saveznici) 1993. godine okrenuli jedni protiv drugih širom Bosne i Hercegovine, Stolac je etnički očišćen od strane hrvatskih snaga koje su zatvorile veliki broj Bošnjaka u užasne improvizovane kampove. Posle rata, jedan broj Bošnjaka se vratio u Stolac ali je grad ostao podeljen. U to vreme, školu – koja je bila jedina u gradu i u koju su pre rata išla sva deca – pohađala su samo hrvatska deca. Opštinska vlast koju su kontrolisali Hrvati odbila je da primi bošnjačku decu. Tek na pritisak međunarodne zajednice i uspostavljanja koncepta “dve škole pod jednim krovom”, bošnjačkoj deci je bilo dozvoljeno da pohađaju ovu školu, onu istu u koju su njihovi roditelji išli zajedno sa svojim hrvatskim i srpskim drugovim mnogo godina pre nego što je rat uništio njihov zajednički život.

Danas je ova škola striktno podeljena. Deo za bošnjačku decu je značajno manji; za sedamnaest odeljenja postoji samo devet učionica, a da biste došli do nekih od njih morate da se penjete pomoćnim stepenicama. Deo za hrvatsku decu ima više učionica ali, kako mi je rekao direktor bošnjačke škole Sedžad Pezo, Hrvati ne žele da ga dele (niko iz hrvatske škole nije bio voljan da razgovara sa mnom). Gospodin Pezo je čvrst, energičan čovek koji je bio nastavnik fizičkog pre nego što je postavljen za direktora. Njegov otac je izgradio ovu školu, rekao mi je, a on je u njoj radio dvadeset pet godina. Pre rata, priseća se sa tugom, nju je pohađalo 800 učenika koji su delili sve. Škola radi po konceptu “dve škole pod jednim krovom” skoro petnaest godina. On za ovakvu segregaciju krivi hrvatske opštinske vlasti. „Oni ne žele da budemo zajedno“. Štaviše, Svetska banka je ponudila zajam školi pod uslovom da se integriše ali su, kaže, „vlasti to odbile“. Privatno, tvrdi on, bošnjački i hrvatski nastavnici se slažu; roditelji su takođe za integraciju, a deca su najmanji problem. Ona se mešaju i zajedno igraju pre škole (časovi počinju u isto vreme), pre nego što ih razdvoje. On se potrudio da iznađe krivca za to, pa je većinu problema pripisao Dejtonskom sporazumu: on je uništio obrazovanje i sistem zdravstvene zaštite i celu zemlju; podstakao je katastrofalnu podelu zemlje na kantone; dopustio je da nenormalno postane normalno i obrnuto. Uhvatio se za glavu: „Šta će biti za dvadeset godina?“

Direktor Pezo me je ispratio do učionice, dalje hodnikom od njegove male kancelarije. Školski odmor je još trajao; deca su užinala dok sam razgovarao sa njihovom nastavnicom Aidom Obradović. Mlada žena sa dvogodišnjim nastavničkim iskustvom imala je samo jedan razred koji je uzela prošle godine kao prvake. U početku joj je bilo teško da uspostavi red jer su deca, kaže, “svesna svojih prava”. Đaci su se vratili u učionicu i posedali na svoje jastuke na podu. Ovo im je bio poslednji čas toga dana i izgledali su pomalo umorno ili su, možda, bili zbunjeni mojim prisustvom u učionici – verovatno se nisu sretali sa puno stranaca. Možda im se moje ne-bošnjačko ime – Saša – učinilo čudnim, pa su neka od njih otvoreno buljila u mene dok je nastavnica Aida okupljala razred. Sedeli su u krugu i pričali o stvarima koje vole: Aldin voli matematiku, Samra voli školu, Husein voli da crta. Iako su sva deca bila Bošnjaci, nigde u učionici nije bilo znakova, simbola ili slika koje bi upućivale na njihovo etničko poreklo. Tu je bio i jedan poster koji su napravila sama deca – Pravila ponašanja na kojem je stajalo: „Mi slušamo druge dok govore“; „Mi pomažemo jedni drugima“; „Mi štitimo školu i učionicu“.

Deca su bila vaspitana, fina i draga. Učiteljica Aida je bila nežna sa njima, iako pomalo troma i usporena, moguće od treme zbog mog prisustva – nije lako ignorisati čoveka od 103 kilograma u sobi punoj sedmogodišnjaka. U trenutku sam shvatio šta su to oni ovde učili – meškoljeći se na jastucima na kojima su sedeli, okrenuti prema učiteljici kao suncokreti – učili su kako da budu jedni sa drugima, kako da budu zajedno, kako da žive zajednički život. Na žalost, zajedništvo tog života je moguća samo u okviru njihove etničke zajednice.

Po završetku časa, deca su ostala u učionici jer je sledio roditeljski sastanak. Kada su roditelji ušli, izuvši cipele, deca su se okupila na tepihu u uglu učionice kod prozora. Sastanak je počeo prilično bezopasno: učiteljica Aida ih je informisala o cenama radnih svezaka, pretplati za dečije časopise i obaveznom osiguranju. Roditelji su to primili k znanju u tišini, ali se onda jedan krupan mlad čovek predstavio, zbog mene – zove se Nermin Bise – i rekao da bi roditelji želeli da govore o školskom prevozu. Naglasio je da im je dosta nepravde i diskriminacije. Dok njegov hrvatski komšija Drago plaća pet bosanskih maraka godišnje po detetu za prevoz do škole, Nermin plaća po 20 maraka mesečno za svako od svoje dvoje dece. „A naša deca se zajedno igraju“, zavapio je. Deca dolaze u školu ne samo odvojenim autobusima, već i po različitim cenama. Cela stvar neobično podseća na daleki američki jug pedesetih godina – drugačiji, a opet isti problem – s tim što su tada sva deca bar delila isti autobus.

Nermin je bio “portparol” roditelja koji su bili nervozno tihi – želeli su da izraze svoju ljutnju, ali su umesto toga samo lomili prste i nelagodno se premeštali sa noge na nogu. Roditelji su potpisali peticiju, rekao je učiteljici Aidi, i čak bili spremni da im deca bojkotuju školu. Želeli su da razgovaraju sa direktorom Pezom. Aida, bez reči podrške ili primedbe, otišla je da ga pozove. Roditelji su ostali u tišini – nisu razgovarali sa svojom decom, nisu ih čak ni pogledali. Deca koja su se dosađivala su tiho pričala jedna sa drugima – ona su jednostavno bila prisutna u tom svetu odraslih.

Aida se vratila sa direktorom i on je saslušao Nermina koji je pročitao peticiju – njena suština je bila da će, ako se nešto ne bude preduzelo, roditelji započeti bojkot narednog ponedeljka (ovo se dešavalo u petak).

Direktor Pezo je saslušao Nermina, ali je onda zamolio roditelje da razmisle o svojoj deci i odustanu od bojkota. Roditelji su ga upitali šta onda da urade, ali on nije znao šta da im odgovori. „Škola ne može da utiče na odluke opštinskih vlasti“, rekao im je. Usledila je konfuzna prepirka koja se rasplamsavala sa svakom rečju, kulminirajući u nadvikivanju. Roditelji su želeli da se nešto preduzme. Direktor je rekao da škola ne može ništa da uradi i da bi bojkot kaznio decu. Onda su iznova ponovljeni isti argumenti, ali sada glasnije.

Deca su, izgledalo je, postajala sve bleđa. Neka su bila vidno uznemirena: nekoliko dečaka se okrenulo ka zidu kao da nije moglo gleda celu stvar.

Svima je bilo jasno da se ništa neće rešiti ni tada ni u neko dogledno vreme. Vazduh je bio zasićen osećanjem mizerije, poniženja i ljutnje koji su logična posledica života u Bosni i Hercegovini. Poniženja samo menjaju oblik, ljutnja menja intenzitet, mizerija je svakodnevna pojava – a prebledela deca sve to upijaju. „Ovo je realnost“, zagrmeo je director Pezo. „Ovo je realnost u kojoj živimo.“

Šta je to što želimo i očekujemo od obrazovanja? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo moramo da definišemo ko smo to “mi”, da razumemo kako “mi” nastajemo. Meni se čini očiglednim da, prolazeći kroz obrazovni sistem, deca postaju građani. Obrazovanje im pomaže da definišu svoje lične i kolektivne identitete. U idealnom slučaju, ono teži da im obezbedi sredstva kako bi mogla da učestvuju u javnom životu i razumeju sebe u nekoj vrsti zajedničkog okruženja. U liberalnim demokratijama obećanje (i zahtev), sadržani u zagarantovanom pravu na obrazovanje, ogledaju se u tome što će građanin koji završi taj sistem obrazovanja biti svestan svog odnosa i duga prema javnom životu. Imaće prilike da razvije razumno nezavistan i kritičan um, svest o svojim pravima i obavezama u demokratskom sistemu, spreman i voljan da učestvuje. Drugim rečima, obrazovni sistem obučava ljude kako da se odnose prema autoritetu – epistemološkom, legalnom, političkom. On ne samo da prenosi znanje, on definiše šta ga čini, odakle dolazi i koji izvori znanja su odobreni od strane autoriteta i stoga legitimni.

Sedeo sam na času islamske veronauke za osmake u školi Alija Nametak. Veroučiteljka Sija Hasani je bila pokrivena, ali našminkana i imala je mekan, brižan glas. Osetio sam (ili samo projektovao) da je deci bilo nelagodno, jer je moje ime govorilo da nisam musliman. Ali, seo sam pozadi i oni su uskoro zaboravili na mene.

Čas je bio o ogovaranju – gibet po Kuranu. „Ogovaranje je kada o svom muslimanskom bratu govorite na način na koji on to ne bi želeo“, rekla je nastavnica Sija. „Ogovaranje je prenošenje tuđih reči. U Kuranu, ogovaranje se poredi sa jedenjem mesa mrtvog brata.“

Đaci su ušestvovali u diskusiji – ogovaranje je pojam dobro poznat tinejdžerima. Devojčice nisu bile pokrivene, sve su nosile tinejdžerske “uniforme” (farmerke, majice, patike) i govoile bez ustezanja. „Ogovaranje je znak slabosti i bespomoćnosti“, rekao je štreber Adnan, očigledno nastavničin ljubimac. Podižući ruke, ali ne sačekavši da budu prozvani, drugi đaci su, kao osobine svojstvene onima koji ogovaraju, ređali – ljubomoru, mržnju, zavist, aroganciju, potrebu za samopromocijom. Izgledalo je da su se svi složili da je ogovaranje „veoma prisutno u savremenom društvu“.

Dizali su ruke sa dva prsta u obliku slova V, kao što sam i ja radio kada sam pre mnogo godina išao u školu, na vrhuncu Titove socijalističke Jugoslavije kada su radnici i građani loše upravljali i samoupravljali fabrikama i opštinama pre nego što je rat zarazio sve čega se dotakao nekom vrstom poraza. Čas iz islama me je u izvesnoj meri podsetio na moj čas iz marksizma koji je bio obavezan u mojim tinejdžerskim godinama: atmosfera bezgrešnog moralnog i ideološkog vođstva, već obezbeđeni odgovori na sva pitanja, diskusija u okvirima već dogovorenih slaganja – reči i termini su se možda promenili, ali model nije. Ipak, na mom času marksizma – na kojem sam uvek dremao – nikada se ne bi razgovaralo o ogovaranju. Komunistički projekat, uključujući i prelazni period socijalističkog samoupravljanja, nije imao dodirnih tačaka sa životom tinejdžera. Oblast u kojoj je marksistička doktrina bila primenjiva – ako je ikad igde to i bila – nalazila se daleko iznad i ispred nas. Nama su ispirali mozgove i pripremali nas za buduće uloge i zaduženja koja, na naše olakšanje, nikada nismo preuzeli. Na času islama, međutim, šta god da su tinejdžeri naučili o grešnosti ogovaranja – nepobitno ustanovljenoj u Kuranu – moći će da primene nakon časa na školskom odmoru kada će bez sumnje neko početi sa ogovaranjem.

Veronauka, drugim rečima, nalazi put do važnih stvari. Razgovor se u jednom trenutku usmerio ka narkomanu iz komšiluka kojeg su izgleda svi poznavali, kao primeru nekoga koji je skrenuo sa pravog puta i kojeg bi islam mogao da na njega vrati. Veroučiteljka je verovala u ono što je predavala – što je neophodno za dobro prenošenje znanja – i iskreno bila uverena u to da ono što ona podučava može da napravi promenu u njihovim životima. Izgledala je kao pristojna, brižna osoba, iskrena u svom uverenju da islam pruža moralnu zaštitu i vođstvo.

Iako ateista, teško mi je bilo da zamislim alternativu ovakvoj vrsti verskog podučavanja u Bosni i Hercegovini. U zemlji razorenoj ratom, u propaloj državi čiji neuspeh je zagarantovan ustavom, celokupna moralna, obrazovna i privredna infrastruktura se urušila ili, u najboljem slučaju, jedva opstaje. Ne znam koji bi to filozofski, etički ili moralni diskurs u ovom trenutku mogao da nadomesti jednostavne, uprošćene religijske zapovesti – vakuum je ogroman. Jedini način da se religija i moralni okvir koji ona nudi nečim zamene, bio bi da se Bosna i Hercegovina nekako (ponovo) uspostavi kao građanska, demokratska država u kojoj će nosilac političkog suvereniteta biti pojedinac, a ne član jedne od tri “konstitutivne” nacije. Mogućnost ovakve transformacije ni izdaleka nije na vidiku.

Na kraju časa, deca su me uljudno pozdravila i otišla, bučna i puna energije. Sija mi je dala njenu e-meil adresu kako bih joj poslao ono što ću napisati. Imao sam osećaj da je brinula kako ću pogrešno prikazati i nju i, šire, sam islam budućim čitaocima svog teksta. Uveravao sam je da iznad svega poštujem nastavnike i napore koje ulažu u obrazovanje dece. Uspeo sam da prikrijem svoje osećanje očaja.

Obrazovni sistem je sistem očekivanja. Sve što je potrebno da znate o načinima na koje javni život zamišlja i definiše svoje članove, naći ćete u njegovom obrazovanju. Tragedija obrazovanja u Bosni i Hercegovini je u tome što su namere koje stoje iza njenog obrazovnog sistema – koliko god podeljene i anarhične – lako vidljive, pa ipak gotovo da nema političke sile na državnom nivou koja bi mogla da zaustavi ispiranje mozgova, a kamoli razmontira njegovu strukturu.

Nacionalisti, koji predstavljaju konstitutivne narode, žele i očekuju nacionalne predmete, ne građanske. Oni žele da deca izađu iz labave obrazovne mašine naučena da misle o sebi samo u granicama svog etniciteta. Njihova individualnost je pretpostavljena – politički, legalno, epistemološki – nacionalnom. Malo je prostora za “ja”, samo za “mi”. Ono što “mi” očekujemo od obrazovanja jeste neupitno, besprekorno, očigledno “nama” i, posledično, “njima”. Unutrašnja svrha bosansko-hercegovačkog obrazovanja, njegovo pravo značenje, oličeno u nacionalnoj grupi predmeta, nije toliko poslušnost koliko njegova epistemološka čvrstina. Polje znanja je ograničeno u smislu etniciteta i bazirano na predlogu da postoji samo jedan način da se bude individua ili građanin. Obrazovanje je proces normalizacije. Ukoliko želiš da budeš to što jesi, moraš da budeš jedan od nas. Ako si jedan od nas, vrlo je malo načina da budeš to što jesi.

Svaki put kada bih video učiteljicu Fatku Brković ona bi nosila ogrlicu s perlama. Ta ogrlica je, izgleda, o njoj govorila nešto veoma bitno; davala joj je auru digniteta, mudrosti i elegancije. Pa ipak, ona se ne bi mogla opisati kao osoba na distanci. Često bi grlila i ljubila svoje učenike i već tokom prvih par dana oni bi je obožavali. Kada ih je na početku jednog časa pitala šta vole najviše na svetu, deca bi neizostavno spomenula Učiteljicu (pored sunca, salame, škole, jagoda, pirinča, igre, lubenice). Bilo je očaravajuće gledati je kako izvodi nastavu pred dvadesetak šestogodišnjaka s nespornim, benevolentnim autoritetom, s ljubavlju, blagošću i poštovanjem. Kada bi deca sela u krug da čuju neku priču, ona bi ih tako rasporedila da nije bilo razlike između dečaka i devojčica. Naterala bi ih da se drže za ruke i dodiruju – odvraćajući ih nežno od stida i straha. Kada je dečak po imenu Faruk, koji je očito patio od poremećaja nedostatka pažnje, jednom uzviknuo: „Moram da piškim!“ obratila mu se mirno i strpljivo. Kasnije mi je rekla da škola nikako nije mogla da pomogne Faruku – samo jedan dečji psiholog je bio dodeljen za tri škole, pa Alija Nametak nije u mogućnosti da pomogne deci sa posebnim potrebama. Faruk je zavisio od njene darežljivosti i iskustva.

Fatka je podučavala 39 godina, a njena karijera je samo jednom prekinuta, početkom rata ranih devedesetih. Pre rata je živela i radila u Mrkonjić gradu, gradu na severozapadu Bosne, iz kojeg su je proterali Srbi. Ratne godine je provela kao izbeglica u Hrvatskoj, u primorskom hotelu bez turista, nastanjenom bosanskim izbeglicama. Kada je naišla na grupu bosanske dece koja su se igrala na plaži, neplanirano im je održala čas na licu mesta. Učiteljicu u njoj nisu mogli potisnuti ni rat ni izbeglištvo.

Onda je krenula da priprema školu za decu. Neumorno je držala časove na plaži, tražila pomoć od raznih agencija, obezbedila neke međunarodne donacije i na kraju uspela da nađe prostoriju za učionicu. Uspela je čak da obezbedi i poklone od Deda Mraza koji su bili dar od Italijana. Paketići su sadržali bojanke kojima su deca, kaže Fatka, bila oduševljena.

Nakon rata nije mogla da se vrati u Mrkonjić grad, koji je ostao pod srpskom kontrolom, pa je otišla u Sarajevo. Svoj rodni grad je posetila samo jednom nakon završetka rata: sada u njenoj kući živi neko drugi, direktor škole je njen bivši kolega a slike srpskih svetaca su na zidovima svake učionice i hodnika.

Jednom je, svojim toplim, energičnim, baršunastim glasom, ispričala deci sledeću priču:

„Svaka priča ima naslov“, rekla je, „a ova se zove Tri leptira. Nekada davno, postojala su tri leptira koji su bili nerazdvojni prijatelji. Živeli su na prelepoj poljani i sve radili zajedno – igrali se, leteli, šalili se sa cvećem. Ali jednog letnjeg dana, nebo se iznenada naoblačilo i počele su da padaju velike, teške kapi kiše. Kako su im se krila nakvasila, počeli su da traže zaklon.

Beli leptir je došao do jednog belog cveta i rekao: „Molim te da zaštitiš moje prijatelje i mene“. A beli cvet joj je na to rekao: „Tebe mogu, ali ne i druga dva“. I tako su leptiri odleteli dalje kako bi našli zaklon za sva tri.

Žuti leptir je doleteo do žutog cveta i rekao: „Molim te pomozi mojim prijateljima i meni“. „Pomoćići ću ti“, rekao je žuti cvet, „ali ne i drugoj dvojici“. Odleteli su po kiši, jer žuti leptir nije želeo da ostavi svoje prijatelje.

Plavi leptir je rekao plavom cvetu: „Molim te da primiš moje prijatelje i mene“. „Tebe ću primiti, pošto si plav“, rekao je plavi cvet, „ali ne i druga dva“. Plavi leptir nije želeo da ostavi svoje prijatelje, pa su odleteli dalje.

Ali onda je kiša prestala, a sunce izašlo iza oblaka i osušilo krila leptirova tako da su opet bili srećni i leteli slobodno iznad poljane.

„Ko je pomogao leptirima?“, upitala je učiteljica Fatka decu, „Ko im je pomogao?“

Aleksandar Hemon je dobitnik Gugenhajmove stipendije i “genije granta” Mek Arturove fondacije. Urednik je nekoliko antologija iz serije Najbolja evropska proza (Dalkey Archives) i autor sledećih dela: Pitanje Bruna, Nowhere Man, Lazarus projekat, Ljubav i prepreke. Njegova zbirka autobiografskih eseja, Knjiga mojih života, izlazi u izdanju Farrar Straus and Giroux na jesen 2012. Trenutno radi na svom novom romanu.

Guernica, januar 2012.

Sa engleskog prevela Svetlana Vukomanović

Peščanik.net, 01.02.2012.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU