Razgovor vodila Ljudmila Cvetković

Uoči raspisivanja izbora u Srbiji ima više rezignacije i neverice da bi se stvari mogle promeniti nezavisno od rezultata nego što je to bio slučaj ranijih godina, kaže za RSE Vesna Rakić-Vodinelić, profesorka Pravnog fakulteta Univerziteta Union. Dobre alternative nema, kaže ona, pitanje je samo da li je alternativa gora ili jednaka. U ovoj zemlji su se dešavale apsurdne stvari koje idu protiv zdravog razuma, ali da će to ići dotle, to je ipak za mene, ta mera i količina apsurda u svemu tome, ono što me zaista iznenađuje, kaže naša sagovornica.

Da li Vas je iznenadio intezitet prljave predizborne kampanje koja zapravo zvanično još uvek nije počela?

Nije me iznenadio. Nije nikakva novost da su kampanje u Srbiji pred izbore izuzetno prljave, neprijatne, karakterišu se raznim vrstama podmetanja, izvlačenjem prljavog veša, koji nije samo politički nego i personalni. Verujem da se javnost u Srbiji na to već navikla. Imam utisak da je možda ta cela stvar više i ne interesuje i da ljudi nastoje zapravo iz te kampanje da pronađu ono što ih najviše interesuje i da eventualno pokušaju da vide kako će izgledati budućnost ove zemlje. Takođe mi se čini da ima mnogo više rezignacije, nego što je bilo u ranijim reakcijama javnosti na kampanju i mnogo više neverice da bi se stvari u Srbiji mogle bitnije promeniti nezavisno od rezultata izbora.

Ima li u tom ponašanju političkih stranaka u ovom trenutku razlike između vladajućih i opozicionih?

Nažalost, mislim da su svi u tom glibu i da tu ne možemo da pravimo neku razliku između stranaka u ideološkom smislu reči. Čini mi se da su neka pravila pristojnog i fer ponašanja već odavno ovde zaboravljena. Mislim da nas to sledi još od Miloševićevog doba i da to zapravo nije ništa novo.

Ono što jeste možda novo je da nema mnogo pozivanja na određene političke principe, kao što je vladavina prava ili pravna država. Ima izvesnih pominjanja socijalne države ali na demagoški način. Zapravo, od nekih političkih principa gotovo da nemate šta da čujete. Možete da čujete da je osoba A, B ili C iz nekakve protivničke struje grozna i obrnuto. To je u suštini za sada dominantno obeležje kampanje.

Da li nam to pokazuje nesigurnost Demokratske stranke i njen strah od gubitka vlasti?

DS ima veoma mnogo razloga da strahuje od gubitka vlasti. Neki od tih razloga jesu objektivni i nezavisni od toga šta je ona činila kao politička stranka, a neki su subjektivni i mogu se pripisati upravo tome šta je Demokratska stranka činila.

Pod objektivnim razlozima podrazumevam ekonomsku krizu koja nije dotakla samo Srbiju nego je svetski fenomen i koja se po rubnim područjima Evrope mnogo više manifestuje nego što se manifestovala pre dve godine. U veoma velikoj meri mislim da se taj strah, koji je evidentan, ili očekivanje da DS ne uspe na ovim izborima, može pripisati samo Demokratskoj stranci. Navešću nekoliko primera.

Prvo, osim ekonomije u kojoj se nisu uspele otkloniti vrlo bitne pretnje koje neposredno predstoje u Srbiji, ni jedna od tema koje je Demokratska stranka isticala kao važne teme nisu okončane na zadovoljavajući način. Tu pre svega mislim na parolu ‘I Evropa i Kosovo’. Mi još uvek nemamo kandidaturu za EU, što je zaista pripisivo pre svega onima koji su na vlasti. To naravno nije samo DS, ali ona je stožerna stranka koja je okupila ovu koaliciju.

Takođe ne vidim da je učinjen ikakav napredak u pogledu poboljšanja života srpskog stanovništva na Kosovu, što je bila takođe jedna od parola sa kojima su oni pobedili na prošlim izborima. Mislim da su napravljeni neki koraci koji su prosto apsurdni i po ideji koja ih je vodila i po rezultatu. Tu mislim na izigravanje reforme pravosuđa koja uopšte nije reforma, a pogotovo ne reforma sa pozitivnim rezultatima. Nažalost, potpuno je obrnuto.

Tu, takođe, mislim na izostajanje bilo kakve socijalne zaštite onih slojeva stanovništva koji su najviše pogođeni, jer ne smemo zaboraviti da je Demokratska stranka članica Socijalističke internacionale i da je morala mnogo više, ako drži do svoje ideologije, da uradi na izgradnji socijalne strukture države.

Onda mislim na neke potpuno pogrešne i nepotrebne korake kao što je bilo pogoršanje Zakona o medijima koje je na svu sreću sprečio Ustavni sud. Mislim i na veoma velike probleme koji nastaju gotovo u svim ministarstvima, a vezani su za javne nabavke, pojave korupcije.

Najzad mislim na jedan arogantan stav koji Vlada ima u celini, a ne samo Demokratska stranka, prema nekim važnim opomenama koje su stizale iz određenih delova društva. Recimo, u najvećoj meri tu mislim na nikakvu reakciju koju je vlast imala prema svim nalazima Saveta za borbu protiv korupcije. Pa čak i jedan dosta arogantan stav i pokušaj da se izigraju neki zaključci Evropske komisije i drugih organa Evropske unije.

Mislite li onda da Demokratsku stranku treba kazniti na izborima?

To je tema koja se vrlo često čuje poslednjih dana i ja verujem da će DS, bez obzira šta ja mislila o tome, svakako biti kažnjena jer se gnev građana usmerava uvek prema onome ko je na vlasti, ako ta vlast pokaže bedne rezultate. A nažalost ova vlast je pokazala bedne rezultate. No, mislim da ne treba samo tu stati, nego treba videti koja je alternativa.

Ima li alternative u ovom trenutku?

Dobre alternative u ovom trenutku sigurno nema. Pitanje je samo da li je ta alternativa nužno gora ili jednaka. Meni se čini da ćemo imati, sem nekih nijansi čisto površne prirode, ako ne pobedi DS, onda znamo koja stranka će biti stožerni deo neke nove koalicije, a to će biti Srpska napredna stranka. Ja ne verujem da će oni promeniti način i poluge vladanja, verujem da će situacija biti potpuno ista. Zapravo i oni obraćaju više pažnju na neke simbolične, nego stvarne probleme. Nisu pokazali ni u jednom trenutku da nameravaju ozbiljno da menjaju te poluge vlasti koje potiču još iz Miloševićevog doba i nekako su presađene u Ustav iz 2006. godine, sem nekih sporadičnih izjava kako bi bilo lepo smanjiti broj poslanika. Ne verujem da ima dobre alternative.

Ono u šta, međutim, verujem jeste da bi građani trebalo na ozbiljniji način da stave do znanja svim političkim strankama da je nama ipak stalo do političkog legitimiteta i do očuvanja nekih vrednosti, bez kojih ne može da postoji nijedno savremeno društvo, a koje se mogu vrlo kratko svesti na nekoliko takvih vrednosti, a to je šansa za posao, obezbeđenje u slučaju nezaposlenosti i teškog siromaštva. To su od države garantovane penzije, i to je besplatno školstvo do određenog nivoa školovanja i besplatno zdravstvo do određenih nivoa zdravstvene zaštite. To je nešto što se izgubilo. Nešto što postaje sve teže i teže podnošljivo.

Ja ne vidim nijednu političku stranku koja zaista misli da vrati u javnost te teme i čini mi se da bi insistiranje građana na legitimitetu tih tema, koje obezbeđuju normalan svakodnevni život, bilo vrlo značajno. E sada, kako ćete na tome insistirati – to je vrlo veliko pitanje, a ja sam nešto o tom načinu i pisala.

Mislite na prazne glasačke listiće?

To su prazni glasački listići. To je ideja koja je u Evropi relativno stara i ideja koja je bila praktikovana i ideja za koju se veruje da može posle nekoliko izbornih ciklusa ipak da dovede do formiranja određene političke snage, čak ne mora ni da bude politička stranka, koja će insistirati na legitimitetu. Ja sada ne vidim neki bolji način, iako sam potpuno svesna da je ovaj neefikasan, da ne može da dà rezultate na ovim izborima, da možda ne može da dà rezultate možda ni u naredna dva-tri ciklusa, ali jednostavno, sama ne mogu ništa drugo da smislim, a verujem da ta tema zahteva jednu ozbiljnu društvenu debatu.

Ali kako praznim listićima možete da utičete da se loše stvari promene? Bahatost izvršne vlasti, to što je koncentracija moći praktično u kabinetu predsednika države? Kako srušiti tu partokratsku državu ako je jednostavno ignorišete praznim listićima?

Prazni listići nisu nikakav recept, ni nikakav čaroban štapić, oni sami po sebi ne mogu ništa da reše, ali daću vam nekoliko, možda bezazlenih, primera koji pokazuju da sama ideja iza koje ne stoji nikakva organizacija niti politička stranka, ipak na neki način uznemiri pojedine stranke, pa oni prvo reaguju sa dosta emocija i agresivnosti prema tome, a onda pokušavaju da naprave neke poteze koji bi mogli kasnije biti konstruktivni.

Kao što je npr. LDP pokušao sa tom idejom Preokreta koju je ipak Demokratska stranka odbila u ovom trenutku. Onda pokušavaju sa drugim načinima, recimo makar elementarne socijalne zaštite, što se moglo videti prilikom ovih nepogoda sa snegom. Dakle, ako to deluje kao opomena, ako deluje kao opomena u nekoliko izbornih ciklusa, verujem, ne mogu da tvrdim to, da bi to moglo da iznedri neku političku snagu koja će se zapitati u jednom trenutku „pa dobro da li ti građani služe meni da bi me birali ili ja služim tim građanima zato što su me izabrali i poklonili poverenje”. To je ono što vas najviše iritira.

Političari se ponašaju kao da mi postojimo zbog njih, a ne kao da oni postoje zbog nas, zato što smo im, glasajući za njih, dali određeno poverenje. Kada toga više nema i kada počnu da se ponašaju kao privilegovana ljudska bića, a tako se ponašaju, kada počnu da bivaju arogantni, ne postoji drugi način nego da ih, za početak, ignorišete.

Da li Vam se čini da su, iako su se promenili ljudi, ostali mehanizmi vladavine iz devedesetih? Danas imamo situaciju da se ponovo proglašavaju državni neprijatelji koji navodno pozivaju na terorizam, da se ne dozvoljava drugačije i kritičko mišljenje, da su mediji stavljeni pod kontrolu.

Mnoge poluge iz devedesetih su ostale i te koje vi pominjete su samo one koje se vide na površini. Ima mnogo ozbiljnijih poluga. Recimo, sve loše osobine na koje se inače u literaturi ukazuje da pravosudni saveti mogu da ih nose sa sobom su se desile u našem slučaju, a nijedna dobra. I to je ono što strahovito iritira čoveka. Sudstvo je jedno od tih vlasti koje bi moralo da bude podjednako moćno kao Vlada. Međutim na bilo kom primeru možete da vidite da zapravo, ne da nije moćno, nego da strahovito mnogo zavisi od Vlade. I to je jedan mehanizam koji je zapravo nasleđen, ne samo iz Miloševićevog perioda, nego iz perioda socijalizma, komunizma, nazovimo ga kako god hoćemo, kada se međutim nije skrivalo da je pravosuđe produžena ruka vlasti jer je tada vladao sistem jedinstva vlasti.

Pa onda način rada javne uprave. Tu se apsolutno ništa nije promenilo, mislim da je situacija čak gora nego što je ikada bila jer je došlo do feudalizacije, i to do partijske feudalizacije tih ministarstava.

Dakle, to su te osnovne poluge i onda se to naravno manifestuje na medije, manifestuje se na proizvodnju terorista koja je u slučaju Sretena Ugričića jedan totalni i smešni paradoks, pa jedna mala grupa anarho-sindikalista koja postoji u Srbiji, ne znam da li ih ima više od 50, koji bace flašu sa benzinom na ambasadu Grčke, a oni iste proglašavaju međunarodnim teroristima. To su tako apsurdne stvari koje vređaju zdrav razum i koje samo pokazuju da te poluge vlasti uopšte nisu raščišćene.

Da li onda treba da nas iznenađuje to što su ove 2012. praktično najveći državni neprijatelji u Srbiji smenjeni upravnik Narodne biblioteke Sreten Ugričić i holivudska glumica Angelina Jolie, protiv koje se digla takva hajka u Srbiji zbog, kako kažu, antisrpskog filma, a koji ovde još nije ni prikazan?

Ja moram da kažem da me to ipak iznenađuje. Iznenađuje me količina apsurda. U ovoj zemlji su se dešavale apsurdne stvari koje idu protiv zdravog razuma, ali da će to ići dotle, to je ipak za mene, ta mera i količina apsurda u svemu tome, ono što me zaista iznenađuje. To iznenađuje čak i ljude koji su vrlo cinični i to iznenađuje čak i one koji pokušavaju nekako da se izvuku iz mentalnih teškoća koje ova država proizvodi svakodnevno svojim građanima i nekakvom satirom i humorom pokušavaju da to gledaju sa smešne strane. To je dakle jedna nepodnošljiva količina apsurda.

Većini političara koja se bori za vlast su usta sve više puna nacionalne retorike i popularizma, Kosova. Predsednika države kritikuju zbog toga što ovih dana obilazi smetove i obećava neplaćanje računa za struju umesto da vodi državnu politiku. S druge strane, sve manje se govori o Evropskoj uniji. Kuda to sve vodi?

To je tipično za predizborni period. Mislim da poluge koje su prenele sa sobom mehanizme vladavine, prenele su i vrlo mnogo od atmosfere Miloševićevog doba, koje je bilo obeleženo teškim nacionalizmom. Mislim da srpski politički vrhovi uopšte nisu imuni od nacionalizma i tu mislim na gotovo sve političke stranke, izuzev možda LDP-a, Lige socijaldemokrata Vojvodine i neke manje političke stranke. Oni koji imaju najviše uticaja, oni prosto prihvataju postavke nacionalističke politike jer veruju da je to nešto što ih čini patriotama, iako se patriotizam po mom mišljenju najviše manifestuje u tome kako živi većina građana.

U tom pogledu su očuvani ti mehanizmi zato što se veruje da je prosečan građanin nacionalista i da će mu prijati da to čuje. Ja nisam sociolog i ne verujem u te neke genetske teorije da je jedan narod po sebi nacionalistički, genocidan, ali ako vi emitujete nacionalistički pristup sa vrhova vlasti, ako ga emitujete svakodnevno, ako namećete devetnaesto-vekovne vrednosti kao vrednosti za koje mi treba da se borimo i da osvajamo u 21. veku onda normalno da ćete kod građana prouzrokovati određenu reakciju.

Mislim, međutim, da je to pucanje u prazno i da u ovom trenutku prosečnog građanina interesuje da li će njegovo dete moći da završi neku dobru školu, da li će moći da se zaposli, da li će moći igde da stanuje, pod relativno pristojnim uslovima, i da li će moći za to da plati. Mislim da su to osnovne teme. Nijedan od naših političara tako nešto ne može da obeća sa prihvatljivom dozom realnosti. Onda moraju da se hvataju, na jednoj strani za nacionalne mitologije, a na drugoj strani za prikazivanje Srbije kao naprestane žrtve. To prikazivanje Srbije kao neprestane žrtve je vrlo opasno zato što obeshrabruje ljude.

Kažete da su nam ostali ostaci pravne države. Šta je to što je najviše urušilo pravnu državu? Da li je to ta bahatost izvršne vlasti, skandalozna reforma pravosuđa?

Ono što najviše urušava pravnu državu jeste nepoštovanje ustava i zakona. Kod nas nema granica mešanju nadležnosti predsednika Republike sa nadležnostima Vlade, nadležnostima Skupštine sa nadležnostima Vlade, nadležnosti Vlade i ministarstava sa nadležnostima pravosuđa, a to je osnovni princip pravne države i demokratije.

Zakoni se liferuju, donose se u Skupštini, nota bene, vrlo su loši i ono što je strašno je što se ti zakoni donose uvek sa nekim nacionalnim porukama, a onda kada donesete taj tekst, makar kako strašno zvučao, izgleda da niko ozbiljno ne misli da ga primeni. Zakoni u koje su ugrađene neke direktive EU, evo uzmite na primer samo upravljanje otpadom, se kod nas mimikriraju, a ne primenjuju. To je ono što, po mom mišljenju, dovodi do toga da vi ovde možete samo da pabirčite nekakve ostatke nečega što liči na pravnu državu.

Kako artikulisati to nezadovoljstvo koje postoji u nekakvu novu političku snagu? Da li je to uopšte moguće, obzirom da se jednu deceniju, možda čak i dve nije pojavilo nijedno novo političko lice u Srbiji?

Ja sam dosta dugo verovala u smenu generacija. Verovala sam da generacija mladih ljudi koji su se rodili posle tog perioda komunizma, koji su bili deca za vreme Miloševićeve vlasti, mogu dosta toga promene. Nažalost, možemo da vidimo da je njihovo detinjstvo možda bilo teže obeleženo tim periodom, nego što je bila naša zrelost.

Na jednoj strani imate ono što se naziva eufemističkim huliganima, mada ja mislim da to nije samo huliganizam koji bi značio jedno opušteno uličarstvo, nego da iza, takozvanih huligana, stoje dosta dobro organizovane ekstremne desničarske grupe . To je jedna posledica.

Druga posledica, koja se naročito opaža među mladim političarima, je jedan kvazi-japijevski pristup stvarima, gde sve to izgleda, od fizičkog izgleda, pa do načina kako se izgovaraju reči, dosta dobro upakovano, ali nekako teško možete da naslutite neku novu ideju koja iza tog dobro upakovanog proizvoda stoji.

Radim sa mladim ljudima i ima sjajnih mladih ljudi od kojih možete mnogo da naučite, ali ti najbolji mladi ljudi idu odavde. I to je ono što je strahovito teško.

Radio Slobodna Evropa, 19.02.2012.

Peščanik.net, 20.02.2012.

BELI GLAS

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)