Foto: Ron Haviv
Foto: Ron Haviv

Knjiga poznatog pisca se tako zove i pojavila se ove, 2012. godine, i naslov njegov i naš nisu slučajni – pisac je pravio istoriju.

Hronološki brižljivo, od aprila 1992. pisac beleži zbivanja u kojima je bio akter i kao pisac-ideolog i kao državnik. Sve se može proveriti i iz verodostojnih izvora koji su dostupni – a ima nas koji smo zbivanja pratili uživo. Povremeno Ćosić retušira nešto – one hvalospeve S. Miloševiću, a poredio ga je sa N. Pašićem. To ne menja poziciju koju je u ratu pisac imao; on nije samo svedok već i neposredni učesnik, i stoga je ova knjiga naglašeno intonirana ispovednim pasažima. S razlogom, jer je taj bosanski rat Ćosić izgubio onako kako ga je i vodio. Daleko je on od prote Matije, a nema dokaza da je za Juvenala ili Salustija čuo, no – on u naslovu oponaša J. Flavija s onim slavnim mu delom – De bello judaico. Postoji kod Ćosića ta težnja da nešto začini krupnim imenima. Ovde je ipak bitno kazivanje – u Ženevi se složio s F. Tuđmanom da je BiH država-nakaza i izložio svoj plan “humanog preseljenja naroda”, jer mu je – naglašava uporno – važno “da se stvara srpska država preko Drine”. Imao je rešenje za čitav Balkan, ali su ga svi izdali. Verovao je da će se R. Karadžić i M. Boban složiti, ali istorija ih je sve pretekla, kao i mnoge druge, a Ćosića posebno. Sve vreme on sedi s Vojom i Tasom i obaveznim i važnim Acom. Imena govore za sebe. Posebno je kivan na Jeljcinovog ministra A. Kozirjova i zasipa ga ovde ružnim rečima, jer nije shvatio “da Srbi neće da istupe iz istorije”. Ćudljiva je boginja Klio – ona zna da napusti i čoveka i narod. Najbolje u knjizi je rasprava s E. Morenom koji nije shvatao ništa, ali nije hteo da uzmakne Ćosiću, jer je znao šta je rat i ko ga vodi protiv koga. Pisac srpski veruje da je istorija njega odabrala i namenila mu “da ponovi ulogu kneza Pavla”. Budimo pravedni, jer s vremena na vreme Ćosić pomene fatalni “srpski hibris” odnosno, one veličine kojima se i priroda i istorija svete – tako je F. Niče tumačio taj grčki pojam. To je ta “razistorija”, onaj nonsens kojim je Ćosić obogatio naš jezik.

Osim zbivanja ratnih, zanimljive su i Ćosićeve reminiscencije kojima nastoji da odgonetne istoriju samu koju je – to nije sporno – stvarao zajedno sa bosanskim ratovođama i razbojnicima.

Svi su ga izdali naglašava uporno, pa i Rusija u koju se nadao u času kada je providencijalna uloga Karadžića i Mladića bila na pragu ostvarenja. Nije mu verovao ni Pariz ni Beč, a svoje mesto u ovom kazivanju je dobio zvaničnik EU Oto Habzburški koji je “samo arheološki ostatak bivše monarhije”. Kao da ne zna Ćosić šta je vojvoda Arkan poručio tom potomku za vreme njegove posete Sarajevu. Bitno je vezano za Vidovdan i to godinama, pa i ono kada je avion francuskog predsednika Miterana oštećen artiljerijskom vatrom upravo na Vidovdan u Sarajevu. U nečem je Ćosić sasvim u pravu – SRJ je s njim “prirodno povezala svoju sudbinu političku sa sudbinom Republike srpske u BiH”. Pominju se naravno i Štrpci – bez detalja koje znamo – i Srebrenica koja je “manipulacija najniže vrste”. Ima među njegovim reminiscencijama zaprepašćujućih – “Prvo zasedanje AVNOJ-a održano je u Jajcu, a ne u Kragujevcu”. Kada čovek počne ovako da laže, kraja nema i pitamo se da li on ne zna ili neće da zna. Sve je pisac i ratnik stavio na kocku da bi Srbi živeli “pod zajedničkim državnim krovom”. To je hteo i Tuđman, ali se na vreme povukao iz igre i činio nešto drugo – nas uvek istorija prevari. Osobito kada je stvaraju mali i nesposobni ljudi koji se prihvate velikih državnih i važnih nacionalnih poslova. Jedino ga je – naglašava Ćosić – SPC razumela i to donekle – već u nečem je s patrijarhom Pavlom mnogo toga zapinjalo. Kada se ovakvi projekti – a imaju ih i Hrvati i Albanci naravno – sprovode i realizuju u osvit XXI veka u Evropi drugačije nije ni biti moglo. I tako se ovde i prikazuje i Milošević kao zlo, ne zbog toga što je poveo rat, nego zbog toga što ga nije pobedonosno završio. To je zaista hibris, ali nacionalni i nacionalistički, koji nas je dovde doveo. I danas RS gradimo, samo drugim sredstvima, a tu dobro dođe i knjiga akademika D. Ćosića. S kim se sve nije sukobljavao Ćosić i svi su ga izdali, siti valjda njegovog nacionalističkog hibrisa. Posebno mu je smetala Republika N. Popova koja je za njega “NATO-agitprop”, gde se okuplja Soroš-inteligencija i politički ološ, kako se doslovce izražava. Ipak, u jedno je akademik siguran – na svetu postoje dva naroda-stradalnika – Srbi i Jevreji. Jermeni se recimo i drugi ne pominju u ovom delu. Albanci i toliki drugi su “etnički talog balkanski najgore vrste”. Kako je rat vodio, tako ga je Ćosić i izgubio, i ovo je ili lament ili glupost na koju smo oguglali. I knjiga je zaista pisana lako – iz nacionalnog – nacionalističkog daha i lako se čita. Ne treba se pitati šta je pisac hteo da kaže – po onom poslovičnom – već šta je hteo da prećuti, a ipak je i to vidljivo. Bilo kako bilo, mi smo s tim ratom obeležili i kraj veka i kraj milenijuma na Balkanu, kako je to u Evropi davno rečeno. No, svedok i saučesnik je u jednom uspeo, a to je kako se slični projekti završavaju i kako će se i drugima završiti; a nisu samo Srbi to činili i drugi su – imperijalizam malih naroda nije isti, ali je uvek veliki po sumanutim projektima.

Zarad ovoga i valja pročitati ovo Ćosićevo najnovije delo, a što se uzroka ratova tiče – ima mnogo boljih izvora.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 09.03.2012.

ODLAZAK DOBRICE ĆOSIĆA (1921-2014)

The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)