Rene Magritte, Decalcomania
Rene Magritte, Decalcomania

Gde je tačno ”crvena linija” (kako se to sad popularno kaže) između javnog i privatnog života političara i ko je ”vlastan” (kako je nekada bilo popularno da se kaže) da je povuče?

Da li su političari dužni da se u privatnom životu pridržavaju onoga što u javnom propovedaju ili su im stavovi kao garderoba pa im je jedno za na posao, a nešto sasvim drugo za po kući?

Medicinska operacija, na primer, po definiciji jeste privatna stvar, čak i kad joj se podvrgne ministar zdravlja, ali ako to učini u inostranstvu u koje pobegne iz domaće klinike i od domaćih lekara na čiji rad, javno, nema primedbe, onda valjda javnost ima prava makar da postavlja pitanja. Naravno, u nekoj drugoj zemlji, javnost bi imala prava i da čuje odgovor, možda i ostavku, ali… Doduše, podneo ju je nekoliko afera kasnije i to, gle ironije, iz privatnih razloga, kako je rekao.

Stan je takođe po definiciji privatna stvar ali, ako ga dobiješ čim ti se verifikuje mandat, pa još usred bombardovanja, čak i ako nisi prekršio zakon, prekršio si ono što javno govoriš o sebi. A ako onda taj stan zameniš za mnogo veći, javno objasnivši to ogromnim kreditom na dvadeset ili trideset godina, koji tvojim glasačima ne bi bio odobren da su te starosne dobi i platežne moći koju prijavljuješ, a onda glasačima kažeš da si na taj neotplaćeni stan uzeo hipoteku da finansiraš izbornu kampanju, onda si prekršio valjda i neki zakon.

Brak je takođe po definiciji privatna stvar ali, ako uz njega ide i trudna švalerka dok ti javno zagovaraš oslanjanje na tradicionalnu porodicu i ono što nazivaš porodičnim vrednostima, da li bi javno prozivanje bilo povreda privatnosti, povreda porodice, žene, dece? Jer, ako ćemo pravo, švalerisanje, pa još bez kondoma, što zaključujemo po posledici, je primarna povreda svega gore navedenog. Bilo bi i povreda ugleda i rejtinga političara, naročito među ženskim glasačima, ali u nekoj drugoj zemlji. Ovde se izgleda smatra da švalerke prirodno spadaju u tradicionalnu porodicu, zajedno sa ostalim ”porodičnim vrednostima” kao što je povremeni šamar, ako zasluži. Samo pazi da te ne zateknu sa mrtvom devojkom ili živim dečakom, što bi rekli u Vašingtonu.

Na ovim izborima će se kandidovati ideje, ili bi bar tako trebalo da bude. Političari se svojim likom i delom zariču da će te kandidovane ideje sprovoditi. Oni koji nemaju dela, barem ne pozitivna, zariču se samo likom, oni koji nemaju ni neki lik, zariču se odelom ili bedžom na odelu, onaj kome je novčanik ostao u drugom odelu, zariče se da će sledeći put platiti turu.

Peščanik.net, 26.03.2012.

BELI GLAS

The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)