Vladimir Pavićević nam je dao objašnjenje osnove onoga što je (konačno) postala osetljiva tačka spora poslednjih meseci. Dodaću par komentara, svestan opasnosti „da trčim pred rudu“. Analizirajmo definiciju građanske neposlušnosti: „Njen osnov čini otpor građana nepravdi…“ Otpor građana. Makar je jedna stvar potrebna da bi se imao otpor građana, a to su građani, što i Pavićević eksplicitno podvlači. Međutim, ova kategorija građanina se može definisati na različite načine, od kojih je samo jedan jednostavan: građanin neke države je onaj koji (može da) ima ličnu kartu i pasoš, dakle onaj koji ima pravo učešća u političkom životu. To me, ipak, ne zadovoljava u potpunosti, jer učešće u političkom životu, nije samo pravo (a nije ni obaveza, jer pravo učestvovanja podrazumeva i pravo neučestvovanja),1 već je i odgovornost. Odgovornost svakog pojedinca pred društvom (i/ili istorijom) je da zahteva odgovornost od političke elite ili vlasti. Odgovornost se, dakle, uspostavlja kao ključna kategorija kada pokušavamo misliti „šta je to građanin“.

Mala istorijska analiza pomoći će nam da odgonetnemo na koje načine se ova ključna kategorija građanskog političkog etosa misli u našem društvu.

U poslednjih dvadeset godina, političke elite koje su vladale Srbijom su temeljno prezirale koncept odgovornosti. Temelje tom odnosu je svakako postavila etno-nacionalistička politika Slobodana Miloševića. Etnički nacionalizam je, inače, izgrađen na neodgovornoj simplifikaciji: nacija je jedna prediskurzivno i predpolitički povezana zajednica, a država (i politička sfera) su samo materijalizacija tog predpolitičkog, ontološkog jedinstva. Jedinstvo nije izraz dogovora o vrednostima građanskog društva, niti je stvar odgovornosti, već je to nekakvo transcendentno, sveto jedinstvo. Političko2 počinje da se posmatra kao neka neprirodna izraslina na telu nacije. Ni reči o odgovornosti.

Promene iz 2000. godine nisu bile temeljne promene zasnovane na novom građanskom dogovoru (utiska sam da su glasači te godine protiv Miloševića glasali jer je ratove gubio, a ne zato što ih je vodio i pravio), već na nastavku neodgovornih nacionalnih izmotavanja. Milošević je pao kao žrtva ideologije na čijem je talasu na vlast došao, tačnije, on je žrtvovan da bi se nacionalni mit mogao reprodukovati, ovog puta našminkan tako da liči na demokratiju.

Sve ono što je tada izgledalo kao građanska neposlušnost, bila je u stvari „negrađanska neposlušnost“, uperena prema najvećoj opasnosti za etnički nacionalizam, prema njegovoj neminovnoj transformaciji u totalnu lakrdiju. Građanska neposlušnost iz 2000. godine je omogućila novu reinkarnaciju nacionalizma tako što ga je spasla od sebe samog. I paralelno je izbegla da uspostavi građansku odgovornost kao temelj budućeg društva. Ako pogledamo definiciju sa početka teksta, ona i nije bila građanska neposlušnost, jer velikom broju glasača nije smetala „tiranija“, već joj je smetao neminovni kraj infantilnog nacionalističkog sna. Ovaj konstitutivni momenat i dalje čini osnovu odnosa prema odgovornosti, pa ne treba da čudi hronični manjak građanskog etosa u Srbiji potkovan izuzetno opasnim antiintelektualizmom i antiindividualizmom. Ukratko: na građanski etos se u Srbiji ne treba previše oslanjati, jer ga treba tek izgraditi.

Postoji i jedna nedovoljno jasna tačka u tekstu Vladimira Pavićevića. Tvrdnji da je građanska neposlušnost moguća samo u društvima koja neguju građanski princip potrebno je jedno objašnjenje. Potrebno je razdvojiti dva pojma koji se često mešaju. Društvo nije isto što i država. Hipotetički, jedno društvo može da bude demokratsko,3 a da država koja ga obuhvata bude nedemokratska. Antagonizam društva i države i nepoverenje građana u državu čini uslov mogućnosti građanskog društva, što je u direktnom sukobu sa aksiomom nacionalizma da se narod i njegova država nalaze u nekoj intimnoj i neraskidivoj vezi. A intimna veza ne trpi racionalni i kritički odnos. Država, ukoliko ne ispunjava jednostavane uslove,4 ne zaslužuje ni da postoji i treba je baciti na bunjište istorije. Smenjivost celokupne države, ne samo političke elite, još je jedna opcija u odbrani društva od samovolje države i pojedinaca koji je instrumentalizuju.

A kada smo kod pitanja smenjivosti i političke elite, dodajmo još jedan komentar. Pri čitanju poslednjeg dela Pavićevićevog teksta mogao bi se steći utisak da je promena za kojom žudi malobrojna grupa politički odgovornih građana, moguća ukoliko se načine personalne promene u partijskim strukturama, ili ako nove političke snage oličene u novim strankama dobiju šansu da se uključe u političku trku. To je, smatram, pogrešan način analize problema. Sadašnja politička elita se nije rodila sa nekom ugrađenom neodgovornošću. Njih je oportunistička priroda političke prakse uslovila da se ponašaju na neodgovorni način. Politička elita je po prirodi oportunistička: njihov cilj je jednostavan i svodi se na dve reči: „sledeći mandat“. Ukoliko političke elite, u trci za ovim ciljem, poboljšavaju životne uslove za građane, standard, mogućnosti zarađivanja, povećavaju njihovu sigurnost i efektivno rade na izgradnji emencipatorskih praksi, onda je delovanje političkih elita prihvatljivo. One, čineći to što čine, „guraju“ napred i sebe i društvo. Problem nastaje, međutim, kad političke elite pokušavaju svoj jednostavni cilj da ispune tako što ispunjavaju populističke fantazije, to jest ukoliko populizam čini drastično preovlađujući društveni diskurs. U ovom slučaju, političke elite, čak i ako imaju najbolju nameru, moraju društvo da „guraju unazad“ da bi ostvarili sopstveni interes.

Dakle, potrebni su novi temelji5 političkog delovanja, u skladu sa čim još jednom postavljam pitanje: čemu nam služi politika?

Peščanik.net, 22.04.2012.

BELI GLAS

________________

  1. Što se u nekim slučajevima pokazuje kao strahovito važno.
  2. Sa sve individualizmom, još jednom prezrenom kategorijom, koju nacionalizam sistematično pokušava da udavi u masi „narodne sabornosti“.
  3. Tako što neguje demokratski etos ili tako što žudi za demokratski uređenom državom.
  4. A to je da bude efikasni mehanizam koji omogućava de facto učešće građana u političkom procesu kroz emancipatorske politike, da obezbedi poštovanje osnovnih ljudskih prava i da obezbedi socijalni minimum.
  5. Koji, da budemo jasni, ne moraju da budu sigurni, ali do ovog pitanja ćemo, po svemu sudeći, doći u daljoj raspravi.