Julie Blackmon, Rooster
Julie Blackmon, Rooster

Poštovane Cece,

Nadam se da moje dugo odsustvo sa Peščanika, što prinudno što dobrovoljno, i činjenica da sam doneo „opšteg prezira vrednu“ odluku da se direktno uključim u politiku, neće biti prepreka da moj tekst objavite. Ne pišem ga kao deo „lova na glasove“, već zato što mi se čini da su neki nedavno izneti stavovi u odbranu ideje „belih listića“ ostali bez neophodnog kritičkog komentara.

Pritom naravno ne mislim na izvanrednu analizu Vesne Rakić-Vodinelić iz koje sam mnogo naučio i za koju iskreno mislim da treba da postane obavezna literatura na pravnim fakultetima a posebno na FPN-u. Tekst smatram dragocenim ne samo zbog sveobuhvatnosti i stručnosti u pristupu temi, već i zbog činjenice da je Vesna Rakić-Vodinelić sama svoj đavolji advokat, jer objektivno ukazujući na ograničeno dejstvo glasanja belim listićem stavlja pod sumnju koncept iskazan u sopstvenom tekstu.

Drugi za mene jednako važan tekst objavio je Teofil Pančić, koji je bez imalo „političke korektnosti“ surovo ogolio egotizam i političku jalovost belih listića. Tom tekstu nemam šta da dodam, osim svog potpunog slaganja i podrške.

U prilikama u kojima sam se do sada uključivao u raspravu, nijednog trenutka nisam stavljao pod sumnju legitimitet belih listića, niti sam taj izbor nazivao nedemokratskim i neprijateljskim, jer on to nesumnjivo nije. Mislio sam da je rasprava koja se vodi samo naizgled o „belim listićima“, a da se zapravo razgovara o ulozi građanki i građana u određivanju sopstvene budućnosti. Činilo mi se da je to zapravo vešta promocija važnosti svakog glasa, nešto slično kampanjama kojima su organizacije civilnog društva pozivale na glasanje. Nažalost, dijalog je vremenom pokazao da mnogi koji prozivaju sve druge zbog neodgovornosti, previđaju svoj deo odgovornosti koji proizlazi iz ne-delanja.

Međutim, rasprava me je podstakla da preispitam svoj stav o načinima neposrednog učešća u demokratskim procesima, da stav promenim i tu promenu konkretizujem kroz lično uključivanje u politiku, i da na taj način pokušam da promenim bar deo stvari koje su trenutno loše i na koje zagovarači belih listića tačno i opravdano ukazuju.

Dva su osnovna razloga za ovo moje obraćanje. Prvi je inicijativa za izmenu izbornog zakona koja mi je svojom romantičnom naivnošću pomogla da bolje definišem korene ideje o belim listićima. Mal du siècle, pojam nastao u periodu romantizma XIX veka, najpotpunije obuhvata svu složenost emotivnog stanja koje dovodi, između ostalog, do uverenja da političke partije treba i mogu da se postide zbog belih listića i pristanu da ponove izbore, ali obavezno sa listama sa novim imenima. Ajd’ što u strankama i politici nema stida i još gore, što nema dovoljno kvalitetnih ljudi. Mene zapravo plaši ideja da se zbog odsustva bilo čije podrške na izborima uvodi svojevrsna lustracija, da se nekome uskrati osnovno demokratsko pravo da učestvuje u procesu izbora! Sa druge strane, bez obzira na svoju romantičnu naivnost, ova inicijativa koju su pokrenuli mladi ljudi me ohrabruje, jer pokazuje njihovu spremnost da svoje akcije konkretizuju.

Drugi, mnogo važniji razlog za moje obraćanje je tekst gospodina Vladimira Pavićevića iz emisije od 23. marta ove godine u kome gospodin Pavićević beli listić naziva građanskom neposlušnošću! Na to ne bih reagovao da gospodin Pavićević ne predaje na Fakultetu političkih nauka, pa postoji moja opravdana strepnja da će tako o tome učiti i svoje studente. Građanska neposlušnost jeste javno delovanje, najčešće nenasilno, kojim se ne poštuju važeći zakoni, sa svešću neposlušnih građana i građanki da se kršenjem tih zakona izlažu zakonom propisanim sankcijama koje uključuju i zatvorske kazne. Beli listić ni u jednom svom elementu očigledno nije ni kršenje ni nepoštovanje zakona. Pre svega, glasanje nije javno, tj država mora garantovati tajnost i anonimnost te odluke. Svaki posmatrač na izborima će vam reći da se krši zakon ukoliko mesto za glasanje nije izolovano i nevidljivo javnosti. U suprotnom, izbori na tom glasačkom mestu mogu biti poništeni. Građanke i građani su slobodni da u trenutku kada glasaju, dakle kada ih niko ne vidi, sa listićem urade šta god žele, pa i da ga ostave belim. Taj čin ih neće izložiti bilo kakvoj kazni i tu nema nikakve hrabrosti.

Na koji način se onda beli listići uklapaju u teoriju građanske neposlušnosti koju gospodin Pavićević predaje studentima? Da li on na svojim predavanjima studentima ukazuje na to da beli listić ipak može dugoročno da utiče na njihove pojedinačne živote time što će vlast upravljanje državom omogućiti onima koji to ne umeju ili ne žele to da rade na demokratski način? Sumnjam. Sumnjam jer gospodin Pavićević strasno tvrdi da je beli listić jedini način otpora činjenici da u vlasti i u opoziciji postoji kriza ideja. Sa tvrdnjom o krizi ideja se slažem tim pre jer je u tome Srbija samo mali deo globalnog problema, ali toj globalnoj krizi se možemo suprotstaviti samo novim idejama. Mislim da sam opravdano očekivao da gospodin Pavićević, u ime onih koji se zalažu za beli listić, iznese bar jednu ideju o tome kako voditi i upravljati Srbijom na drugačiji, efikasniji, demokratskiji način. Avaj, jedino što sam dobio jeste stav da nezadovoljstvo male grupe uskraćuje legitimitet onima koji su na izborima dobili glasove građanki i građana. Zapravo, pod sumnju se stavlja legitimitet svih političkih partija i svih onih koji deluju u političkom polju koje je u Srbiji „stecište nekih ljudi koji su neostvareni, koji ništa izgleda ne znaju ni da rade, a onda su se ovde nekako našli i tu sada te uloge čuvaju i tako dalje…“

I tako dalje… me dovodi do utiska da je za stavove gospodina Pavićevića kriva njegova inicijativa iz Krivaje, kada je i on sam pokušao da formira političku partiju. Iskreno mi je žao što ta inicijativa nije uspela jer taj pokušaj pokazuje da gospodin Pavićević, uprkos belim listićima i bez novih ideja, ipak želi da uđe u politički prostor i u njemu deluje. Ostajem uveren da beli listić nije građanska neposlušnost koja će mu omogućiti da preuzme bar deo odgovornost za vođenje Srbije koja je, na početku 21. veka usred Evrope, siromašna država bez ekonomije, sa najvećim brojem nezaposlenih i sa najvećim procentom funkcionalno nepismenih, država dramatično pocepana, i u kojoj je budućnost izvesna a prošlost neizvesna.

Samo nam građanska odgovornost i politička hrabrost mogu pomoći da promenimo Srbiju u kojoj smo odlučili da živimo i mremo.

Miljenko Dereta

Peščanik.net, 11.04.2012.

BELI GLAS