Politička prognoza nije daleko od vremenske; obe liče na bajanje zasnovano na logici. Rezultat drugog kruga izbora za predsednika Srbije ponizio je političke prognozere i ispitivače javnog mnenja, sve bez razlike, uključujući i autora ovog teksta. Realnost nije uvažila „neoborivost“ argumenta da je Boris Tadić osvojio najviše glasova u prvom izbornom krugu, da je dobio eksplicitnu podršku većine protivkandidata, da je većina medija bila u službi njegove predizborne kampanje i da je televizijski duel Tadića i Nikolića pokazao nemuštost i bezidejnost opozicionog pretendenta. Pokazalo se da su mediji učinili Tadiću medveđu uslugu: deo njegovih birača je ostao kod kuće ubeđen da je ishod već rešen u Tadićevu korist, u šta je izgleda bio ubeđen i Tadić sudeći po tome što se nije nimalo potrudio da prodrma apstinente i nevažeće listiće i pridobije ih za svoju stranu. Pokazalo se i to da birači drugih predsedničkih kandidata koji su podržali Tadića nisu masovno poslušali savete onih za koje su glasali u prvom krugu, Dačića, Stankovića i Jovanovića. Pobedili su nezadovoljni glasači, i to trojako nezadovoljni glasači: socijalno, nacionalno i politički nezadovoljni. Pored onih kojima težak život nije dozvolio da ih zavede Tadićev marketinški šarm, Nikolića su podržali i oni kojima nije blizak državni kurs Srbije u poslednjih 12 godina. Treću vrstu nezadovoljnih pobednika čine oni koji su mogli da glasaju za Tadića ali to namerno nisu hteli, bojkotujući izbore ili čineći svoje biračke listiće nevažećim.

Muke po Nemanjinoj

Tadić je zaslužio da izgubi; Nikolić nije zaslužio da dobije izbore za predsednika Srbije. Nerešen ishod, kao u uličnom basketu, nije bio moguć i Tadiću ostaje utešna uloga premijera koju je brzopleto odbacio u prvom obraćanju novinarima, u večeri svog izbornog poraza. Po svoj prilici, Tadić će progutati svoj ponos i još jednom se „žrtvovati za Srbiju“, kako je to miloklizno formulisao državotvorni analitičar Milan Nikolić – doduše ne tako što bi podneo ostavku na mesto predsednika DS-a i povukao se iz politike, kako ga maliciozno i ne bez lične računice savetuje njegov nekadašnji nadređeni, Zoran Živković. Tadićevo prihvatanje funkcije mandatara za sastavljanje nove Vlade bilo bi najsigurnija opcija za sve, možda ponajviše zato što je Tadić jaka politička figura sa izbornim legitimitetom, najprihvatljivija za sve koalicione partnere u budućoj Vladi Srbije. Mada bi Dragan Đilas kao dokazani operativac i izborni pobednik na (beo)gradskom nivou bio bolje rešenje, uprkos njegovom državničkom neiskustvu i jednakoj dozi averzije koju emituje prema prihvatanju dužnosti premijera. Zanimljivo, Nikolićev neočekivani uspeh je pre smanjio nego potvrdio Dačićev ucenjivački potencijal. Iako svi mediji i analitičari horski ponavljaju da se bez Dačića ne može formirati nova Vlada, što i nije sasvim tačno jer mu članice njegove koalicije ne duguju nikakvu poslušnost, Dačić se u javnosti ne razmeće premijerskim pretenzijama niti postavlja barijere drugima za ulazak u Vladu. Istina, ako se dogovori ova glomazna koalicija, potencijalno još glomaznija nego prethodna, postavlja se pitanje kako će takva Vlada uspeti da bude nad-feudalno koordinisana, efikasna i kohabitaciono kompetitivna. Ili drugim rečima, kako će uspeti da pokaže građanima Srbije da može da se nosi sa socijalnim i ekonomskim problemima: da privlači investitore bez otpuštanja, da podstiče potrošnju bez povećanja poreza, da održi dosadašnji nivo socijalnih davanja bez novih zaduživanja i neuspešnih privatizacija, i pritom dokaže da je Nikolićeva pobeda bila nerazborita greška birača koja će ostati strogo kontrolisani incident.

Ma kako da Tomislav Nikolić bude obavljao dužnost predsednika Republike, njegova pobeda predstavlja pozitivan ishod. Na jedan način, Nikolićeva pobeda je kaznila arogantno samozadovoljstvo demokrata i poručila im da podršku proreformskih birača treba da zasluže a ne da je podrazumevaju ili ziheraški isposluju širenjem straha od famoznog većeg zla. Sa druge strane, izborni trijumf lidera naprednjaka smanjuje frustracije nacionalista, uvlači ih u sistem vlasti i primorava na politički odgovorno ponašanje, što može da predstavlja uvod u sazrevanje političke desnice u Srbiji.

Prokletstvo zarđale kašike

Ipak, jedna je stvar poštovati Ustav i dati ostavku na mesto predsednika stranke, pod „bilbordskim“ geslom da se želi biti predsednik svih građana, sasvim druga biti predsednik koji ima namirene račune sa prošlošću i čiji odnos prema prošlosti ne opterećuje budućnost zemlje koju treba da predvodi. Tomislav Nikolić se odrekao stranačke funkcije, ali nije počasne titule četničkog vojvode, kao ni simboličkog kapitala srpskog dobrovoljca u ratu u Hrvatskoj. Glorifikacija četništva čije su glavne odlike ratni zločini, ideologija šovinizma i kolaboracija s nacistima, kao i Nikolićevo neposredno učešće u vojnoj agresiji na susednu zemlju koje je rezultiralo novim ratnim zločinima i nacionalnom sramotom, nepremostive su prepreke za Tomislava Nikolića ne samo da bude predsednik svih građana, već i političar sutrašnjice, lider Srbije koja će biti aktivan faktor tzv. regionalne stabilnosti, saniranja ratnih trauma i međudržavnih sporova. To je najveći izazov za srpsku desnicu danas: ona mora da nađe civilizovan otklon od osvajačke ideologije i prakse zločina u ratovima iz 90-ih, da se jasno i trajno odrekne teritorijalnih pretenzija i navodnih istorijskih prava i da prihvati svoj deo odgovornosti za raspad SFRJ i posledice rata. To je u isto vreme istorijska šansa za Nikolića i njegove naprednjake da novom nacionalnom politikom naprave razliku između sebe i svih drugih (eksplicitnih neonacista i huligana, snp i kleropopulističkih pokreta), koji žive opsednuti hegemonijskom mitomanijom koja izjednačava nacionalne heroje sa dokazanim ratnim zločincima, prizivajući revanšizam. U toj, novoj situaciji, Jorgovanka Tabaković ne samo da neće smatrati Ratka Mladića srpskim herojem, već neće morati ni da čeka presudu suda u Hagu da bi iskreno prihvatila faktičku istinu o ratu i blagotvornu retoriku pomirenja.

Iako su prve reakcije na Nikolićev izbor diplomatski oprezne i intonirane tako da izražavaju nadu, malo ko očekuje da Nikolić postane srpski Sanader. Nikolić može ublažiti ili pojačati evroskepticizam kod građana Srbije, u prvom redu kod svojih pristalica, kao što može svojim izjavama otklanjati sumnje i snižavati tenzije ili ih naprotiv podizati i proizvoditi nove. U prvom slučaju, ukoliko bi iskreno bio posvećen radu na ispunjenju preduslova za evrointegracije Srbije, Nikolić može dovesti do stvaranja konsenzusa o trajnom spoljno-političkom kursu Srbije ka Evropi, što Tadiću nije pošlo za rukom kod birača desnice. Ukoliko pak bude insistirao više nego Tadić i Jeremić zajedno na približavanju Srbije interesima Moskve, što će se najbolje pokazati u debatama o odnosu Srbije prema NATO-u, Nikolić će zaoštriti podele u srpskom društvu, usporiti ili zaustaviti ekonomski i politički razvoj zemlje i u konačnom zbiru izazvati krah spoljne politike (nesvrstanog) osciliranja između Rusije i evro-atlantskog bloka. Utoliko je manevarski prostor Tomislava Nikolića sužen: on može gubiti vreme u operativnoj elaboraciji tadić-jeremićevske bajke o četiri stuba srpske spoljne politike, kombinovati SNS-DSS šamanske vradžbine o privlačenju ruskih investicionih milijardi ili sasvim trezveno pogledati na listu zemalja investitora i donatora i prihvatiti se motivacijsko-reformskog diskursa. U oba slučaja, društvo u Srbiji će biti na dobitku. Bolja opcija je modernizacija desnice i njeno nerezervisano priključivanje evro-integracijskom bloku; gora – radikalizacija političke dezorijentacije koja će pre ili kasnije završiti neslavnim debaklom desnice i njenim gubljenjem izbornih šansi na duži rok.

Ma šta da nas zadesi narednih dana ili nedelja, uključujući i malo verovatan vaskrs crveno-crne koalicije ili period nestabilnosti i ponavljanje izbora, ostaje potreba za građanskom „budnošću“ nevažećih listića. Zatočnici izbora manjeg zla poklekli su pred ucenama spin doktora i vlastitim strahom od promena koje može inicirati samo onaj koji i sam mora da se menja. Nevažeći ili (samo)poništeni su te promene inicirali.

Ako nam je budućnost ponovo otvorena, ishod može biti i bolji od onog na koji su nas navikle političke elite korumpirane privilegijama.

Peščanik.net, 24.05.2012.

BELI GLAS