Na sredini pozornice Ateljea 212 stoji bure na kome piše – Novija srpska istorija; jedan po jedan, glumci prilazi buretu, ubacuju ruke unutra i ostavljajući da se sa njih sliva krv počinju da – direktno se obraćajući publici – govore tekst koji je Oliver Frljić, autor predstave Zoran Đinđić, nazvao Zbog vas smo:

Zbog vas smo u Srebrenici pobili 8000 muslimana u sedam dana
Zbog vas smo proterali 850 000 Albanaca sa Kosova
Zbog vas smo snajperima čuvali Sarajevo
Zbog vas smo ubili Srđana Aleksića
Zbog vas smo morali da ubijemo gardiste na Topčideru
Zbog vas smo granatirali Dubrovnik

Zbog vas smo žrtvovali ljude u RTS-u
Zbog vas smo se prijavljivali u dobrovoljačke garde
Zbog vas smo bacili Stambolića u kreč
Zbog vas smo prenosili Arkanovo venčanje
Zbog vas smo potpisali slavnu Rezoluciju 1244
Zbog vas smo postavljali balvane i barikade
Zbog vas smo dobili narkomane od 12 godina i heroin od 400 dinara
Zbog vas smo spalili ambasadu SAD-a
Zbog vas smo dobili decu od 15 godina koja misle da je svaki “Šiptar” govno za logor, da je svaki Hrvat ustaša, da je svaki bosanski musliman balija, da svakog treba zaklati
Zbog vas smo gledali Đokovića dvadesetičetiri časa kako ne bismo imali vremena da se bavimo ozbiljnim problemima
Zbog vas smo ubijali novinare: Ćuruviju, Dadu i još ponekog
Zbog vas smo dopustili da nam B92 i slični sole pamet
Zbog vas smo hapsili Miloševića
Zbog vas smo dobili Miškovića da nam sisa krv
Zbog vas smo poznati po masovnoj grobnici u Batajnici
Zbog vas smo pustili Cecu iz zatvora u kućni pritvor
Zbog vas smo pristali da se jebemo u rijaliti – programima
Zbog vas smo dozvolili da zaštićeni svedoci žive bolje od nas
Zbog vas smo Miru Marković ispratili u Moskvu
Zbog vas smo doveli Dobricu za predsednika
Zbog vas smo ubili Zorana Đinđića!

A onda, negdje pred kraj predstave, razgovor Olivera Frljića i Vladimira Bebe Popovića, gdje bivši šef Biroa za komunikacije Vlade Srbije kaže kako je „2004, na Glavnom odboru DS-a, Slobodan Gavrilović, koji je u to vreme bio potpredsednik stranke, a danas direktor Službenog glasnika, rekao – Ljudi, leš Zorana Đinđića bi trebalo izbaciti iz DS-a.“

„Osmoza fikcije i kazališne stvarnosti“? Teško. Pa zar predlog službenog glasnika nije ubrzo doslovno sproveden?

Predstava Zoran Đinđić – autorski projekat Olivera Frljića – pokušava da odgovori i na to pitanje.

„Radeći na ovoj predstavi“, objašnjava Oliver Frljić, „krenuo sam od dokumentarne građe i razgovora koje sam obavio najprije sa članovima ansambla, a onda i sa ljudima koji su bili ili bliski politički suradnici Zorana Đinđića ili su se Đinđićem bavili kroz svoj kasniji profesionalni rad.“

Sa kim ste razgovarali?

Sa Milošem Vasićem, Vladimirom Popovićem, Gordanom Čomić, Borkom Pavićević… Imao sam ambicija da dodatno proširim krug, ali sam u jednoj fazi ipak shvatio da moram prestati intervjuirati ljude i početi sklapati materijal.

Razgovarali ste i sa advokatom Srđom Popovićem?

Taj razgovor je bio veoma zanimljiv, naročito zbog krivične prijave koju je, kao odvjetnik majke i sestre Zorana Đinđića, Srđa Popović podigao protiv Vojislava Koštunice. Nakon pročitane prijave, bilo mi je nevjerojatno da, uz sve dokaze koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje o Koštuničinoj umješanosti u oružanu pobunu JSO-a – kauzalitetom, i u atentat na Zorana Đinđića – ni jedna nadležna institucija nije bila zainteresirana da tako nešto istraži, niti da Koštunicu bar pozove na informativni razgovor. Pored toga, nevjerojatno mi je zvučao i podatak da je sam Vojislav Koštunica, iako pravnik, kategorički odbio bilo kakvu pomisao da dâ iskaz.

Tokom svih tih razgovora, šta ste saznali o Zoranu Đinđiću, a šta o društvu u kome živimo?

Prvo, primjetio sam da dio mojih kazališnih sugovornika misli da se teatar degradira onda kada stvari nazove pravim imenom. Ipak, pozivajući se na najbolju pozorišnu tradiciju – onu, recimo, Aristofanovu, koji se nije libio prozvati ljude iz svojih prvih redova – došao sam na ideju da u predstavi direktno ukažem na imena povezana sa ubojstvom Zorana Đinđića. Podsjećam da je riječ o živim, politički veoma aktivnim ljudima koji danas kreiraju stvarnost ove zemlje, život njezinih građana… Dakle, cilj nije bio samo okrenuti se onome što će izaći kao finalni produkt, kao predstava, već i okretanje ka nekoj vrsti političkog osvešćivanja. E, to nije bilo lako; ljudi su se opirali…

Po Vašem mišljenju, šta je u pitanju? Kukavičluk? Licemjerje?

Kada govorimo o suradnicima na predstavi, o glumcima koji su ostali, prije bih rekao da je u pitanju – hrabrost! Naime, iako o tome nisu htjeli javno govoriti, znam da je dio njih, tokom rada na predstavi, bio izložen ne samo pritisku od strane pojedinih političara, nego i od strane sopstvenih kolega. Istovremeno, glumci koji su odbili suradnju kazali su kako ih ta tema ne zanima i kako bi ih već samo sudjelovanje moglo staviti u kontekst u kojem se ne bi htjeli naći. Budući da je život građana ove zemlje veoma određen atentatom na premijera Đinđića, ne mogu da razumijem kako se netko može odbiti baviti ubojstvom Đinđića i kompleksom problema vezanih za njega, a prihvatiti tezge ili predstave koje ne govori ništa ni o čemu. Doduše, možda je to zapravo veoma razumljivo, ali ja imam problem da to shvatim.

Da li u tom neshvatanju – odnosno Vašem insistiranju da se o određenoj temi zauzme jasan politički stav – leži i objašnjenje činjenice da glumci često odbijaju da sarađuju sa Vama?

Jeste. Srećom, rijetko režiram dramske tekstove, pa je, u momentu kada glumac odustane, komad puno lakše prestrukturirati. Kada je riječ o konkretnom slučaju, o Srbiji, moram reći da je izlaznost bila doista velika.

Prije početka rada na predstavi Zoran Đinđić, sami ste napravili listu ljudi sa kojima ćete razgovarati?

Jesam.

Razgovarali ste sa Ružicom Đinđić?

Da, razgovarao sam, ali tek nakon probe kojoj je prisustvovala. I, moram reći da sam od gospođe Đinđić dobio vrlo kvalitetan feedback. U pitanju je specifična situacija: Ružica Đinđić to nije gledala samo kao pozorišnu predstavu, nego i kao nešto što izlazi iz klasičnih kazališnih okvira.

Zanimljivo je da se na Vašem spisku, osim Gordane Čomić, nije našao niko od predstavnika Demokratske stranke, partije čiji je Zoran Đinđić bio predsjednik. Da li je razgovor sa gospođom Čomić bio Vaša ideja ili plod nečega drugog?

Kada je riječ o selekciji sugovornika, vjerujem da taj izbor dovoljno govori sam za sebe. A odakle Gordana Čomić? Koliko znam, gospođa je bila suradnica Zorana Đinđića, pa sam tako i došao na tu ideju. Nažalost, od nje nisam uspio dobiti nikakve nove informacije, nešto što do tada nisam znao. Pitao sam je o Koštunici, o njegovoj odgovornosti, zašto se ništa po tom pitanju ne radi; rekla je da ne postoje dokazi na osnovu kojih bi se povela bilo kakva vrsta postupka protiv Vojislava Koštunice i da tu cijela stvar staje. Nisam insistirao, budući da mislim da je navedeni odgovor znakovit.

Inače, postoje dvije čudne stvari koje su se dogodile u vrijeme razgovora sa Gordanom Čomić: prvo, budući da sam sve intervjue – pa tako i ovaj sa gospođom Čomić – snimao na iPhoneu, kada sam kasnije išao to pogledati, shvatio sam da tog razgovora jednostavno nema! Evo, iskreno se nadam da sam ga negdje, u nekom magnovenju, izbrisao; mada, ne bih rekao. Drugo, jednom prilikom sam, dok sam prisustvovao probi, kompjuter bio ostavio otvoren i, kada sam se vratio i upalio Word, pokazalo mi je da je sa određene IP adrese netko pročitao dva moja teksta. Iako sam spremniji to pripisati svojoj paranoji, činjenica je da su se, tokom procesa pravljenja ove predstave, događale vrlo čudne stvari.

Sada shvatate zašto je publika većinu fikcija iz Vaše predstave razumjela kao stvarnost?

Da, tako je… I, kada već govorimo o mješavini fikcije i stvarnosti, ono što, uprkos svemu, nikako nisam uspio razumjeti, što mi ne može biti jasno, je koalicija Demokratske stranke i Socijalističke partije Srbije; to je, ipak, nešto najfantastičnije! Zašto? Prvo, zato što strašno djeluje činjenica da među te dvije partije zapravo ne postoji nekakva ideološka razlika i drugo, bez obzira na kozmetičke zahvate kojima je SPS navodno reformiran, ta koalicija, po mom mišljenju, najbolje pokazuje nespremnost da se u ovom društvu bilo što ozbiljno mjenja. Sve me ovo dovodi do zaključka koji sam nekoliko puta već izveo: u trenutku kada je ubijen, Zoran Đinđić je u ovoj sredini postao etički superioran. Dakle, sve njegove mane i vrline stoje do onog trenutka kada se njega, ubojstvom, isključuje iz političke arene. Đinđića to kvalificira za neku vrstu tragičkog junaka.

Nakon najfantastičnijeg momenta – koalicije DS-a i SPS-a – ovdje su se, ne brinite, dogodili neki još fantastičniji: Deklaracija o međusobnom pomirenju dvije stranke, izjava Borisa Tadića o pravu na dva bola… Sve se to dešava poslije atentata, kohabitacije sa Koštunicom, paljenja Bajrakli-džamije, događaja kojim završava Vaša predstava…

Predstava zapravo završava povraćanjem po zastavi Srbije, čime smo, mislim, sve rekli. I o koaliciji i Deklaraciji i toj priči o dva bola, koja zvuči kao svjesna relativizacija pozicije agresora i žrtve. Kada je riječ o kraju – o tom paljenju džamije – dramaturški, činilo mi se logičnim da se predstava zaustavi u momentu kada se, kroz navodni izvještaj BIA, pravi neka vrsta hronološkog historijata nastanka komada.

Većina ljudi je razumjela da su i ti izvještaji BIA o Vašem kretanju, prisluškivani razgovori – autentični?

Da, vidim da je to zbunilo mnoge. Borhes je rekao da nema ništa fantastičnije od dokumenata; zato volim raditi sa dokumentarnom građom. Naprosto, volim to preklapanje, tu osmozu kazališne fikcije i vankazališne stvarnosti. Vidjeli ste: u trenutku kada se pokažu dokumenti – ugovor o djelu sa Demokratskom strankom koja mi za izradu komada, u predizborno vrijeme, uplaćuje honorar od 60.000 eura, priča o mojim roditeljima ili izvještaj BIA – publika očito ne uspijeva uspostaviti granicu između umjetničke fikcije i zbilje. A stari aksiom glasi da je sve to što je na sceni – fikcija. Jer koliko god govorili istinu, koliko god stvari imenovali pravim imenom, koliko god pokušali da problematizujemo određene događaje, u trenutku kada se taj tekst izgovori na sceni, on postaje stvar kazališta. I zbog toga je, po mom mišljenju, ova predstava zanimljiva: između ostalog, ona gledatelja testira i na planu koliko je u stanju da napravi granicu između onoga što jeste i onoga što je stvar umjetničke imaginacije.

„Najgora od svih vrsta nepismenosti jeste politička nepismenost. Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, niti učestvuje u političkim dešavanjima; ona ne zna da troškovi života, cena pasulja, ribe, brašna, stanarine, cipela, lekova zavisi od političkih odluka“, citirate u predstavi Bertolda Brehta…

„Taj imbecil“, nastavlja Breht, „ne zna da cena lekova, troškovi života zavise od političkih odluka“. Zašto je Breht danas aktualan? Pa zato što se, nažalost, stvari puno ne mijenjaju. I u tom smislu se neće ni mijenjati. Još jednom ću se vratiti na glumce koji su se odbili baviti našom temom: ta vrsta apolitičnosti kojom se navodno pokušava zadržati nekakva superiornost u odnosu na stvarnost, po mom mišljenju, zamjena je za političku nepismenost. Jer to što ću za vrijeme Drugog svjetskog rata sjediti u podrumu i intenzivno mrzjeti njemačke okupatore neće ništa promijeniti na stanju stvari. Točno, crimen je napraviti bilo koju vrstu zločina, ali je isto tako crimen sjedjeti i ne napraviti ništa. Tu dolazimo do pitanja koje me najviše zanima – pitanja kolektivne odgovornosti.

Znate, sa šesnaest godina sam bio u Splitu, gledao što se događa, na svoj način pokušavao pomoći ljudima koji su dolazili ili iz miješanih brakova ili bili srpske nacionalnosti; bili su izloženi strašnim stvarima. Jednog mog kolegu je Četvrta gardijska brigada, zajedno sa majkom i sestrom, izbacila iz stana; oca je ispred zgrade ubio snajper. Nitko od susjeda nije htio pomoći, pozvati hitnu pomoć; naime, čovjek je bio oficir JNA.

Kako ste im pomogli?

Za početak, za razliku od ostalih, sa tim ljudima nisam prestao komunicirati. Pomagao sam koliko sam mogao, dijelio donacije Caritasa… Često sebi postavljam pitanje – jesam li napravio sve što sam mogao.

Imam utisak da Vas je to pitanje, u smislu tema kojima se bavite u svojim predstavama, dosta odredilo.

Jeste – i sadržajno i formalno. U pitanju je pokušaj da se publika – kao uža društvena zajednica – konfrontira sa svojom odgovornošću. Zbog toga je u ovoj predstavi svjetlo upaljeno: glumci se cijelo vrijeme direktno obraćaju publici.

Zoran Đinđić je rekao jednu odličnu stvar: loši političari su posljedica lošeg društva. Naime, ni Hitler ni Milošević nisu se dogodili sami od sebe; za njih su, kaže Zoran Đinđić, jednako odgovorni i pozicija i vlast i građani. Ta misao korespondira sa onim što mislim i radim u svojim predstavama.

Ako, citirajući Brehta, kažete: ljudi su imbecili, politički nepismeni, ne znaju ništa, zar ih upravo na taj način ne abolirate od odgovornosti? Jer, kako jednom iz tog neznanja, umjesto zla, ne izaberu dobro?

Da, volim tu temu, dosta se njome bavim… Vjerujem da je parlamentarna demokracija strašna zbog toga što politički nepismenim osobama daje mogućnost da kreiraju određeni politički kontekst, da biraju ljude koji će ovu zemlju voditi. Kada o tome razmišljam, uvjek se sjetim da je i moja pokojna baka, gledajući u Travniku HTV, u nekim godinama imala pravo glasa; ona je odlučivala o budućnosti.

Kad smo poslednji put razgovarali, rekli ste mi da ćete raditi porodičnu dramu, predstavu koja će biti daleko od političkog teatra; ali ne odustajete od politike?

Ne odustajem, jer mi se čini da bih na taj način odustao od samog sebe. Doduše, možda to i ne bi bilo tako loše, jer nisu svi moji djelovi dobri; najzad, možda nije dobar niti jedan. U svakom slučaju, ako bih odustao od toga da se bavim teatrom na način na koji sam se njime do sada bavio, onda bi, bojim se, sve postalo besmisleno. To vjerojatno ima veze sa Vašom konstatacijom kako je moje kazalište suštinski odredila pozicija dječaka od šesnaest godina koji pokušava da pomogne susjedima. Jer odustajanjem od takvog pristupa počeo bih da participiram u proizvodnji ničega, a to ne želim da radim.

Koliko vidim, ne odustajete ni od bivše Jugoslavije, od tog jedinstvenog kulturnog prostora: radite i u Podgorici i u Beogradu i u Sarajevu, Sloveniji, Zagrebu… Na neki način, Vi ste zapravo pravi jugoslovenski reditelj!

Jesam. Bez obzira na državne granice, na administrativne peripetije, Jugoslavija je moje kulturno i emocionalno nasljeđe; formirao me je taj jugoslavenski prostor. Naprosto, razumjem sve te jezike i, što je veoma bitno, ne osjećam nikakvu nacionalnu pripadnost. Pojedinačno, niti jednu od tih zemalja ne osjećam kao svoju domovinu; ali cijeli taj prostor je – moja domovina! Vidim da je to teško shvatljivo, naročito kada se dođe u neku od ovih sredina. Pa jedno od prvih pitanja koje se, vezano za rad na ovoj predstavi, postavilo u kuloarima, bilo je: šta Hrvat iz Zagreba ima raditi predstavu o Zoranu Đinđiću. Nešto slično me je pitala novinarka na konferenciji za štampu. Rekao sam da je najprije moram ispraviti u bar dva netočna navoda: jedan je da sam Hrvat, a drugi da sam iz Zagreba.

Inače, kako reagujete na tu vrstu besmislica?

Ovisi u kakvom sam raspoloženju. Obično me bavljenje stvarima koje nisu plod mog rada i što nisam birao – porjeklo, spol, spolna orijentacija – znaju veoma živcirati. Ne bavim se ničijim porjeklom i volio bih da se i mene pusti na miru po tom pitanju.

Radeći na predstavi, vidjeli ste koliko je društvo polarizovano po pitanju Zorana Đinđića; da li ste uspjeli da nađete pravi ugao, šta mislite?

Mislim da jesam. Jer kroz ličnost Zorana Đinđića se, rekao bih, najbolje može promatrati stanje u društvu. Da li se neko zapitao kako to da je, uoči atentata, pad Đinđićeve popularnosti bio jako veliki, a da se na njegovoj sahrani okupilo toliko mnogo ljudi? Ovdje postoji pravilo – o pokojnicima sve najbolje, što ne razumijem. Izvinite, o Slobodanu Miloševiću nikad ne mogu reći ništa dobro, bez obzira na to što je pokojni. Najzad, vjerujem da Miloševićeva smrt ne smije biti upotrebljena kao činjenica koja ukida kritički odnos prema njemu, njegovoj politici…

Osim, naravno, ako niste Boris Tadić!

Da, točno… Govoriti o Đinđiću, a iz njegovog političkog života isključiti neke činjenice je naprosto besmisleno. To što je Zoran Đinđić 1994. sa Radovanom Karadžićem na Palama pekao vola mogu razumjeti u kontekstu politike koju je vodio ili biračkog tijela koji je htio pridobiti; istovremeno, moram reći da je taj događaj, sa stanovišta morala, po mom mišljenju, vrlo upitan. U predstavi navodimo optužnicu građana Srbije protiv Zorana Đinđića, u kojoj možete neći cjeli spektar argumenata za i protiv: od toga da im je dao nadu da može biti bolje i da je sa Karadžićem pekao vola, do toga da se nije usuđivao javno reći da je ateista i da je pokopan po pravoslavnom obredu. Zbog svega navedenog, građani Republike Srbije su, ispalivši 12. marta u njega dva metka, Zorana Đinđića osudili na smrt. Tko je pucao? U predstavi se to lijepo vidi: u Đinđića pucaju popovi Srpske pravoslavne crkve koji, kada skinu mantije, ostaju u uniformama JSO; ispod uniformi neki od JSO-ovaca nose majice sa znakom Otpora, a neki odijela… Na kraju, svi se ljube, otvore šampanjac; ubili su Zorana Đinđića, predstava može da ide dalje.

Kakve reakcije očekujete?

Čuo sam da bi nas mogli sahraniti šutnjom. Nakon pretpremijere, publika, recimo, nije glasno psovala; iako su bili pod punim svjetlom, na pojedinim se djelovima moglo čuti „pička materina“… U tom smislu, biće zanimljivo promatrati reprize. Naravno, pitanje je do kada ćemo potrajati…

Hoćete da kažete da…

Moguće je da ova predstava neće dugo trajati. Uostalom, dobre predstave ne traju dugo; naprosto, nitko ne voli biti kritiziran. I onda je lako naći mehanizam da toga više ne bude, da se ugasi. Kada je riječ o šutnji, sjećam se da je, dok smo radili Bakhe, ona bila veoma glasna. Naime, u momentu kada sam u predstavi pustio govor Ive Sanadera sa splitske rive, sve je stalo, svi su zašutjeli; bilo mi je jasno da više ništa neće čuti sve do trenutka dok Milan Štrljić tu predstavu nije zabranio. I, ako govorimo o komadu Zoran Đinđić, imam utisak da se čeka što će reći car – da li će komad biti raščerečen ili će se razumjeti kao hrabro suočavanje sa… Ni sam više ne znam sa čim.

I šta mislite, šta će reći car?

Ako je pametan, mislim da će reći… Ne, ne… Mislim da će car napraviti ono što inače radi u sličnim situacijama: ništa, nažalost – ništa!

Peščanik.net, 20.05.2012.

Srodni linkovi:

Audio razgovora sa Oliverom Frljićem

Tatjana Tagirov – Biseri pred svinjama

Miloš Ćirić – Katarza na silu

RTS – Zahtev za smenu Kokana Mladenovića

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU

OLIVER FRLJIĆ NA PEŠČANIKU