Pešadija raznih političkih stranaka mobilisana je ovih dana na internetu da napada ideju belih (nevažećih) listića. To je razumljivo. Međutim, danas sam dobio mejl od osobe koju cenim. Glavna primedba u mejlu jeste da beli glasači, pa i ja, ne misle na posledice. Na taj mejl sam i odgovorio. Citiram ga ovde, da ga ne bih svakom pojedinačno ponavljao.

Dragi N.,

Možda ste primetili da i sam, na kraju teksta na Peščaniku, dovodim u pitanje sopstvene argumente. Moj motiv je bio više da pokušam da objasnim otkud sad beli listići, nego da ih zagovaram. Drugim rečima, da polemišem sa onima koji napadaju samu ideju belih glasova tvrdeći da se radi o, ničim izazvanoj, nepojamnoj gluposti.

Lično ne mislim da će oni koji budu glasali u bilo čemu pogrešiti. Upravo iz legitimnih razloga koje navodite (da pobede gori ili najgori). Mislim samo da oba suprotstavljena stava, glasanje za kandidata ili glasanje “belo”, zaslužuju da budu pošteno ispitana kad su se već pojavili. Agresivna povika na bele listiće, naročito od strane onih stranaka manjeg zla, koje time brane svoj sopstveni partikularni interes, mora dobiti odgovor. Oba stanovišta treba da dobiju dužnu pažnju i da budu najbolje argumentovana, bez olakog i prezrivog odbacivanja. Pokušao sam da pišem kao advokat belih glasova, a ne kao sudija. Znam i šta će kod ljudi pobediti: strah, o kome pišete.

Ja demokratski proces shvatam možda na malo poseban način. Naravno da se on ne iscrpljuje u većinski donetim odlukama; bitno je da proces, koji je doveo do njih, bude demokratski, to jest da su slobodno izneta sva mišljenja i svi razlozi, pa i oni naizgled nesuvisli, jer ko zna… Po meni, demokratski proces, da bi to bio, mora biti neizvestan, prihvatanje i pristajanje na neizvesnost bitan su element slobode. Nada je da će, na kraju, većina odabrati najbolje rešenje. Ne možemo ućutkavati druge i ljutiti se na njih kada svojim iskrenim i nesebičnim stavom “smetaju” prihvatanju naših stavova. Polako, većina će na kraju najpametnije odlučiti, moramo u to da verujemo ako zagovaramo demokratiju. Ali, svako mišljenje je potrebno i nečemu služi.

Poruka belih glasova je takođe bila potrebna. Recimo, strah od belih listića može uticati i na odluku Ustavnog suda koju pominjete, o zakonu o političkim strankama. Legitimitet bilo kog pobednika izbora možda će biti malo uzdrman i naterati ga da bude oprezniji kada dođe na vlast. Frustracija belih glasača koja može prerasti u agresiju malo je ublažena samim tim što je našla neki izraz. Poslata je i poruka da je cela politička klasa deteriorirala, da su potrebni novi ljudi i promene unutar stranaka, da liderski monopoli vode truljenju. Poruka da demokratija u Srbiji ne radi. Slaba i manjinska poruka, ali realna. Tačno je da beli listići mogu imati, u datoj situaciji, i neke neželjene ishode, bar na kratak rok, ali onda hajde da menjamo tu datu situaciju. Poruka je, dakle, pozitivno motivišuća. I najvažnije, važan je deo demokratskog procesa. Leči samozadovoljstvo političkog establišmenta i apatiju biračkog tela.

Ako vam je neka uteha, ja nemam nikakav problem sa vašim razmišljanjem, razumem sve one koji će glasati. Beli listići su, ipak, korisna fusnota izbornim rezultatima.

Pozdrav,
Srđa

PS. Ukratko, opet nas plaše većim zlom, a mi njih, ovog puta, belim listićima. Ravnopravno. Demokratski proces mora biti dvosmeran, od stranaka ka biračima i od birača ka strankama. Inače ćemo, za vjeki vječnost, perpetuirati tu situaciju glasanja iz straha.

Peščanik.net, 04.05.2012.

BELI GLAS

The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)