Teško je govoriti o rezultatima izbora ako postoji opravdana sumnja da su bili strateški isplanirani tako da ih dobije vladajuća koalicija kao jedinstveni politički kartel (o tome pogledati ovde), uz precizno intervenisanje u samo glasanje kako bi se svi drugari ponovo našli na radnom mestu vlasti. Nastao je veliki lament nad time što su apotekarski precizne intervencije ponegde omanule, kao u slučaju LDP-a u Beogradu, pa im nije na vreme obezbeđen prelazak cenzusa. To će biti ispravljeno ponovnim glasanjem na 16 izbornih mesta, i to baš tamo gde ta stranka nije prešla cenzus, što je još jedna čudna koincidencija. Pa ipak, po prijavi te stranke o nepravilnostima baš tamo gde nije pređen cenzus, GIK je odmah prihvatila primedbe, i glasaće se ponovo, u isto vreme sa glasanjem za drugi krug predsedničkih izbora. Izlaznost je obezbeđena. Đilas je obećao da će se svi stari drugovi ipak naći u istoj ekipi. Jedan deo posla, onaj za LDP, na sebe je preuzela GIK, a drugi deo posla će obaviti lično Đilas, jer će prijatelje iz URS-a staviti na „svoju kvotu“. Pri tome, to pravda time što kod njega nema „partijske podele plena“ – ali njegova kvota ipak postoji, i dovoljna je široka za spas drugova koji nisu prošli cenzus i daleko su od njega.

Sve u svemu, izbori u Srbiji su očigledno bili nepošteni kako u pogledu uslova – mediji, sud, tužilaštvo i sva kontrolna tela su pod totalnom kontrolom vlasti – tako i u pogledu samog izbornog procesa: od dramatično netačnog biračkog spiska, nelegalnog prihvatanja izborne liste (slučaj NOPO), sumnjivih džakova sa biračkim listićima na mestima gde ne bi smeli da budu, kupovine glasova (na sve strane, i posebno, slučaj romske stranke u Novom Sadu; a neki govore i o deljenju paketića sa pokvarenim paštetama), do intervencija u dobijene glasove, o kojima svedoče žalbe gotovo svih stranaka, izuzev vladajuće DS. Na izbornu propagandu gotovo da ne treba trošiti reči, jer se išlo dotle da Jelena Trivan, žena prvog privatnog policajca u Srbiji, optužuje konkurenciju da priprema rat i destabilizaciju zemlje. Te iste glupe reči Boris Tadić koristi u finišu svoje kampanje. Glavnu ulogu u ovim izborima imale su službe bezbednosti. Sve što gledamo – njihovo je delo. Baš zato izbori nisu čista laž, nego strateški dozirana prevara, fino štimovanje rezultata i proračunato zastrašivanje stanovništva. Ono što ih je odalo je ta preciznost ručnog rada na jednoj strani, i klasično ošljarenje i arogancije pobesnele vlasti, na drugoj.

Ovo drugo dovelo je do veoma bolne situacije za svakog građanina ove zemlje. Slušajući Dragana Šutanovca u emisiju Utisak nedelje, i očekujući da potpredsednik DS-a iznese dokaze da su džakovi sa listićima falsifikat, ili da ustvrdi ono što je izjavio portparol tužilaštva, Toma Zorić, da SNS uopšte nije predala materijal policiji, on se branio tako kao da su svih 7 miliona ljudi u ovoj zemlji potpuno poludeli. On, dakle, nije negirao postojanje izbornog materijala nađenog u džakovima, koji je prikazala SNS, nego je ustvrdio jednu fantastičnu stvar: SNS je organizovala 8.400 ljudi, tj. da svaki od njih pojedinačno sa biračkog mesta ukrade po jedan listić i donese u stranku. I tako se napravila gomila važećih listića u onim džakovima! Ako su Nikolić i njegovi ljudi tako dobri organizatori da kontrolišu 8.400 ljudi koji će ukrasti po jedan listić, pa njega bi trebalo izabrati za predsednika neke veće zemlje od zemlje Srbije. A da ne govorim o tome da bi valjda i taj jedan glas koji fali, negde morao da bude pribeležen da nedostaje.

Situaciju možemo da analiziramo na dva načina: hipotetički, tj. da prihvatimo da su dobijeni rezultati tačni, i realno, tj. da su izbori lažirani, što je, kako rekosmo, mnogo verovatnije.

Hipotetičke ocene

Kada bismo znali kako su građani stvarno glasali, mogli bismo da procenjujemo njihov izbor i tendencije kuda društvo u ovom trenutku želi da se kreće. Ako bi izborni rezultati bili tačni, mogli bismo konstatovati da su građani neosetljivi na sopstveno nezadovoljstvo i da još uvek važi ono staro „kad dođeš na vlast glasaću za tebe“. U prvi plan bi izbila autoritarnost samog biračkog tela koje uvek glasa za vlast, za pendrek i državnu kasu, bez obzira na to što je poslednja vlada bila loša i gotovo katastrofalno upravljala zemljom. Drugi zaključak bi mogao biti da je izborni zakon kriv za rezultate izbora, jer birači ne mogu da proniknu u tajne strategije i dogovore režimskih stranaka, pa ne znaju da ma za koju stranku glasali (a one igraju zajedno), glasaju i za glavnu stranku, u ovom slučaju DS, koja je vodila vladu i koja ih je najviše oštetila. Izborni zakon omogućava da građani zaista ne znaju za koga glasaju, jer se posle izborne „ankete“, vlada sklapa prema tajnom dogovoru, a biračko telo postaje pasivni posmatrač. Treći zaključak bi mogao biti i to da posle 5. oktobra nije napravljena nova opozicija, nego je preostala ona stara iz devedesetih godina za koju birači neće da glasaju, pa nemajući kud, vrte se u priči tzv. malog i velikog zla, glasajući za manje zlo, ostavljajući na vlasti loše upravljače. Jedini pokušaj da DS i DSS, kao dve najveće stranke posle 5. oktobra, dobiju novu opoziciju, bio je nastanak Liberalno-demokratske partije. Kada je ona napustila kritičku poziciju i prešla na režimsku stranu, ostala je zaista samo stara opozicija, koja više ne odgovara novom vremenu i novim očekivanjima. Ova zatvorena situacija je rodila bele glasove. Porasla je svest da je vlast sve činila da onemogući stvaranje alternative, što se vidi po stanju u medijima, rušenju pravosudnih institucija, ograničavanju prava na političko organizovanje i instaliranju lične vlasti Borisa Tadića koja je odgovorna za ove regresivne procese.

Realne ocene

Šta se može zaključiti iz minulih izbora ako znamo da su rezultati štimovani i izbori nepošteni. Zaključak je prilično jednostavan i donekle obrnut od prvog: ne radi se toliko o autoritarnosti građana, nego o tome da je u Srbiji ponovo instaliran autokratski način vladanja, zahvaljujući onima koji su zemlju vodili. U njoj ne postoji kontrola i smenjivost vlasti, demokratija je propala i nije uspela da se održi. Ta jednostavna konstatacija nosi u sebi veliki naboj i prilično je dramatična. Teoretičari kažu da je nakon zbacivanja autoritarnih režima, prva faza izborna demokratija (smenjivost vlasti), a kasnije se, u drugoj fazi, mukotrpno uspostavljaju nezavisne institucije. Zar nismo nepovratno osvojili tu prvu fazu? Izgleda da nismo. Nije lako suočiti se s takvom realnošću. Nekako ispada da smo se vratili na istu tačku na kojoj smo već bili, od koje je borba za demokratiju pre mnogo godina krenula, a neki u toj borbi i život izgubili.

Ko snosi odgovornost za to što je demokratija u Srbiji propala, ta ključna a možda i jedina tekovina koju je doneo 5. oktobar? Ivica Dačić na vest o nepoštenim izborima ljutito govori o 5. oktobru i ogorčeno se pita šta je taj datum doneo našem narodu. Kaže, nije mu doneo ništa; ta ogavna priča je završena, nećemo valjda opet 5. oktobar! Pri tom se zaboravlja, sasvim namerno, da je predsednik vlade Srbije ubijen u atentatu da se ova država ne bi modernizovala i da se ne bi dozvolila promena našeg kulturnog koda (nacionalističko-autoritarnog). Demokratija, sloboda, otvoreni horizonti nisu deo tog identiteta, ali naročito ne onih koji su ovom zemljom upravljali. Na proterivanju demokratije su svesrdno radile dve demokratske stranke – DSS i DS, dok zajedničkim snagama, uz svesrdnu pomoć SPS-a, ona nije kroz prozor proterana.

Posle ovih izbora, situacija je iz korena promenjena. Najvažnije pitanje će biti kako i gde pronaći kontratežu autoritarnom režimu koji su obnovile DSS i DS, jedna za drugom, dok nisu potpuno rekonstruisale staro gvožđe autoritarizma, taj nezaobilazni identitet koji se naivno naziva nacionalizmom. Pitanje je sada: šta da radimo sa novim-starim izazovima?

Peščanik.net, 14.05.2012.

BELI GLAS

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)