Osnovno ograničenje

Ključni problem privrednog modela iz poslednjih desetak godina jeste povećanje finansijskih obaveza prema inostranstvu uz neodgovarajući rast proizvodnje razmenljivih dobara, pre svega industrijskih, ali i poljoprivrenih proizvoda. Usled toga je došlo do značajnog povećanja spoljnog duga na oko 80% bruto domaćeg proizvoda (BDP) ili oko 24 milijarde evra, na početku 2012.

To je osnovni ograničavajući činilac privrednog razvoja, ne samo kratkoročno, već srednjoročno, pa i dugoročno posmatrano.

Spoljni dug je najvećim delom nagomilan u periodu od 2004. do 2008, dakle pre izbijanja krize. Ovo je pre svega posledica priliva stranih sredstava, ali i praktično fiksnog, ili bolje rečeno stabilnog, kursa koji je na početku tog perioda i do pred samo izbijanje krize bio manje-više na istom nivou, sa relativno malom varijabilnošću. Usled toga, relativno brz rast izvoza nije doveo do poboljšanja u spoljašnjim bilansima, budući da je rast uvoza bio isto toliko brz ili čak brži. Ovo nije imalo za posledicu samo rast stranog duga, već i pogoršanje konkurentnosti usled značajno više stope inflacije u poređenju sa onom u evro zoni i privredama u susedstvu. Tako da je došlo do trajne spoljne neravnoteže koja predstavlja osnovni privredni problem.

Dodatni, trenutni, problem jeste što su tekuća kretanja u razmeni sa inostranstvom neodrživa, što znači da nije još uvek došlo do potrebnog prilagođavanja. Ovo se može videti na sledeći način. Deficit na tekućem računu bilansa plaćanja je sa više od 20% BDP u 2008. smanjen na, u proseku, 8% BDP u periodu 2009-2011. To znači da obaveze prema inostranstvu (u vidu dugova ili budućih dohodaka po osnovu stranih ulaganja) rastu za toliko svake godine (to je više od 2 milijarde evra godišnje, u proseku). Uzmimo da su ukupne obaveze, da se pojednostavi račun, oko 100% BDP (spoljni dug je oko 80% BDP; strana ulaganja su svakako veća od 20% BDP), to znači da bi se one stabilizovale na tom nivou ukoliko bi BDP rastao po stopi od oko 8% (nominalno, ali u stranom novcu; ostavljam po strani kapitalne transakcije i promene u deviznim rezervama). Međutim, BDP je u evrima bio praktično na istom nivou 2011. kao i 2008 (neznatno je manji, u stvari). Uzmimo da u sledećem periodu, recimo od 3 do 5 godina, rast BDP bude negde oko 5% u evrima, to znači da je potrebno smanjenje deficita na tekućem računu bar na taj nivo kako ne bi dalje rasle obaveze prema inostranstvu kao procenat od BDP.

Dakle, biće potrebno dalje smanjenje deficita na tekućem računu bilansa plaćanja da bi se stabilizovale obaveze prema inostranstvu.

Problem je u tome što uz rast proizvodnje, teži da raste spoljnotrgovinski deficit, a onda i deficit na tekućem računu. Tako da je razvoj eksternih bilansa pri nepromenjenoj strukturi privređivanja zapravo neodrživ. Ako se računa elastičnost tekućeg računa na rast proizvodnje u poslednjih deset godina, dakle koliko ubrzanje rasta BDP od 1 procentnog poena vodi rastu deficita na tekućem računu, ili zavisi od njega, to može da bude, po gruboj računici, čak do 5 procentnih poena (povećanje deficita tekućeg računa u odnosu na BDP). To znači da će biti veoma teško ubrzati privredni rast u uslovima kada je priliv stranih finansijskih sredstava ograničen, osim ukoliko se ne promeni način finansiranja toga rasta.

Dakle, spoljašnje ograničenje, održivost tekućeg računa, ili bilansa plaćanja uopšte, jeste najvažnije i sa njim valja računati na duži rok. Jedini način da se to ograničenje smanji ili oslabi, jeste poboljšanje bilansa spoljnotrgovinske razmene. To je, dakle, i ključna pretpostavka privredne politike i programa reformi.


Makroekonomsko stanje

Koji su makroekonomski uslovi privređivanja? BDP je zbir potrošnje, P, javne i privatne, Pj i Pp, investicija, I, javnih i privatnih, Ij i Ip, i neto izvoza (SD, bilans spoljne trgovine ili razlika između izvoza i uvoza robe i usluga); dakle, BDP = (Pj + Pp) + (Ij + Ip) + SD. Srednjoročno posmatrano, privatna potrošnja, Pp, se neće značajno povećavati, usled usporenog rasta plata i penzija, pada zaposlenosti, a i povećane štednje kako bi se finansirali dugovi. Javna potrošnja, Pj, se takođe suočava sa značajnim ograničenjima i zapravo će trpeti pritisak da se dodatno smanji. Tekuća javna potrošnja, dakle nezavisno od kapitalnih ulaganja, će svakako morati da se smanjuje, realno, u odnosu na BDP. Rast neto izvoza, SD, bi mogao da nastavi da daje pozitivan doprinos, kao u poslednjih nekoliko godina, mada ne po svemu sudeći ove godine, kako po osnovu usporenog povećanja uvoza tako i zbog rasta izvoza, mada je za trajniji rast izvoza potrebno da dođe do ozbiljnog restrukturiranja između izvoznog i uvoznog sektora privrede.

Preostaje, dakle, rast investicija, privatnih i javnih (Ij + Ip). Ukoliko taj rast izostane, ukupna privredna aktivnost će u najboljem slučaju ostvariti veoma skroman rast, bar srednjoročno posmatrano. Usled toga je važno ne samo stanje u javnim finansijama, to jest koliko su ograničene mogućnosti zaduživanja radi javnih ulaganja, već i u preduzećima, dakle u korporativnom sektoru, kako se to kaže. Ukoliko su preduzeća prinuđena da se razdužuju, rast privatnih ulaganja će biti, u najmanju ruku, usporen bar dok se korporativni sektor finansijski ne konsoliduje.

Dakle, za ubrzanje privrednog rasta ili za brži privredni oporavak, ključno je stanje u korporativnom sektoru. Nije značajna samo likvidnost preduzeća, već eventualni problemi sa solventnošću, jer je u ovom drugom slučaju reč o procesu finansijskog i programskog restrukturiranja, u kom periodu ne bi trebalo očekivati značajnije povećanje korporativnog ulaganja.


Model privrednog rasta

Imajući u vidu stanje u makroekonomskim bilansima i ključno bilansno ograničenje, privredna politika i mere reformi bi trebalo da imaju za cilj povećanje investicija. Budući da domaća tražnja neće rasti ubrzano, bar ne srednjoročno posmatrano, investicije bi imale za cilj proizvodnju za izvoz. Ovde ima smisla reći da mala otvorena privreda ne bi trebalo da se suočava sa problemom plasmana svojih proizvoda na stranim tržištima, nezavisno od stanja tražnje na njima, usled toga što je njena ponuda robe i usluga praktično zanemarljiva u odnosu na veličinu stranog tržišta. Imajući u vidu platnobilansno ograničenje, investicije bi trebalo u većoj meri da se finansiraju domaćom štednjom, što podrazumeva njen rast.

Na nivou cele privrede, razlika između štednje i ulaganja jednaka je stanju na tekućem računu bilansa plaćanja. Ako se umesto BDP uzme šira mera aktivnosti, bruto nacionalni proizvod, BNP, koja uključuje promene na tekućem računu, TR, a ne samo u spoljnoj trgovini, onda je BNP = P + I + TR, što je isto što i BNP = P + S + TR, gde je S štednja. To se svodi na pomenuti odnos štednje i ulaganja: S – I = TR. Ako je I veće od S, tekući račun bilansa plaćanja je za toliko u deficitu.

Ukoliko je, primera radi, taj deficit iznad 20% BDP, koliki je otprilike bio 2008, ili oko 8%, koliki je otprilike bio deficit u periodu 2009-2011, to znači da je za toliko manja domaća štednja od ulaganja. Uzmimo da su ulaganja 2008. bila negde iznad 20% BDP, to znači da je domaća štednja te godine bila svega nekoliko procenata od BDP; sada su verovatno ulaganja znatno manja, verovatno nešto manje od desetak procentnih poena, a štednja je možda povećana na iznad 10% BDP. Naravno, dalje povećanje domaće štednje kako bi se povećale investicije podrazumeva i smanjenje potrošnje ili bar ne njen značajan rast.

Dakle, privredni rast bi trebalo da se zasniva na povećanom ulaganju koje se u većoj meri oslanja na domaću štednju kako bi se obezbedilo poboljšanje stanja u platnom bilansu, pre svega preko poboljšanja bilansa spoljne trgovine.


Stanje u korporativnom sektoru

Rastu investicija može da doprinese javni sektor, ali on ipak u najvećoj meri zavisi od stanja u korporativnom sektoru. Najveći deo proizvodnje, posebno one okrenute izvozu, je ipak u privatnom sektoru i valjalo bi očekivati da njegov udeo u ukupnoj proizvodnji i zaposlenosti raste.

U poslednjih nekoliko godina, od 2009-2011, ukupne investicije u fiksne fondove su imale negativan rast. Podaci nisu najpouzdaniji, jer se još uvek BDP ne meri valjano sa strane tražnje, ali je verovatno da su se investicije smanjivale po stopi od oko 5% u proseku (u svakom slučaju ako je reč o investicijama u proizvodnju). Trenutna predviđanja za ovu i verovatno par sledećih godina nisu naročito optimistička. Osnovni razlog jeste stanje u korporativnom sektoru. Niska domaća štednja jeste ograničavajući činilac, ali bi on imao slabije dejstvo ukoliko bi preduzetnici imali manje problema sa bilansima u svojim preduzećima. Stanje u bilansima korporacija nije jednostavno utvrditi, mada se dosta govori o velikoj nelikvidnosti, a i o značajnom porastu nenaplativih dugovanja preduzeća prema bankama. U svakom slučaju, stanje u korporativnom sektoru je od ključnog značaja da bi se moglo oceniti koji su izgledi za povećanje investicija i koje su mogućnosti intervenisanja privredne politike.

Po dostupnim podacima, od početka krize preduzeća se razdužuju prema inostranstvu što je u skladu sa osnovnim makroekonomskim ograničenjem. Iz tih podataka se ne može zaključiti kakvo je tačno stanje u bilansima preduzeća. Ipak, verovatno se može oceniti da su mogućnosti korporativnog sektora da se finansira iz stranih izvora ograničene, a verovatno ih zapravo i nema, za sektor u celini. To znači da je korporativni sektor, bar kada je reč o stranim kreditorima, to jest u odnosu na njih, nesolventan. Uz to, potrebno je imati u vidu i činjenicu da se najveći deo nenaplativih potraživanja u domaćim bankama duži korporativnom, a ne sektoru domaćinstava.

U skladu sa tim je i verovatna nedovoljnost domaćih izvora kreditiranja i posledično nelikvidnost u korporativnom sektoru (mada na nju utiču i inflatorna očekivanja). Tako da je, po svemu sudeći, osnovni problem bilansa korporativnog sektora u njegovoj nesolventnosti prema stranim kreditorima i nelikvidnost koja proističe iz potrebe razduživanja prema kreditorima uopšte.


Banke

Stanje u bankama zavisi od bilansa domaćinstava i korporacija. Iz raspoloživih podataka se može zaključiti da se i banke razdužuju prema inostranstvu. Jednim delom se njihova sredstva sele u državne obveznice, zbog manjeg rizika, ali tome se bliži kraj. Povećavaju se izvori iz sektora domaćinstava, depoziti, ali ne i krediti, najverovatnije usled toga što banke očekuju razduživanje, a ne refinansiranje tih dugova. Sve zajedno ukazuje na to da banke imaju veoma ograničene mogućnosti povećanog kreditiranja.

Ovakvo stanje u bankarskom sistemu vidi se i po kretanjima kamatnih stopa. Srednja vrednost razlike između pasivnih i aktivnih kamata je verovatno negde oko 5 procentnih poena, u proseku u poslednjih par godina. To je dosta skup finansijski sistem. Sva je prilika, imajući u vidu razduživanje banaka prema inostranstvu, da će kamate ostati visoke.


Kamate

Da bi se ocenila finansijska održivost, potrebno je dovesti kamatni trošak u vezu sa prihodima dužnika. Najlakše je to videti na primeru države koja se zadužuje po relativno visokim kamatnim stopama u inostranstvu. O tome sam pisao detaljno u „Fiskalni problem“, gde se jasno vidi da visoke kamatne stope uz niske stope privrednog rasta vode neodrživom rastu javnog duga.

Isto važi i za korporacije i za stanovništvo. Ukoliko je kamata visoka, a po prirodi stvari bi trebalo da bude viša od one koju plaća država, rast prihoda preduzeća bi trebalo da bude bar koliko i kamatna stopa da bi ona bila finansijski održiva. Isto važi za domaćinstva, gde teret dugova raste ukoliko dohoci stagniraju ili rastu sporije od kamatnih obaveza po dugovima. Ukoliko je stanje suprotno, kao što jeste, to znači da su korporacije i domaćinstva pritisnuti dugovima, a to dovodi stanje u finansijskom sektoru u stanje neodrživosti. To nezavisno od činjenice da zaduženost korporativnog i sektora domaćinstva nije naročito velika.


Plate i zaposlenost

Korporacije koje se suočavaju sa povećanim finansijskim problemima, pre svega sa padom prodaje i rastom troškova dugova, teže da smanjuju troškove rada, smanjenjem zaposlenih i nižim nadnicama. Od 2008. do 2011, zaposlenost je smanjena za oko 600 hiljada (po anketi radne snage). Realne nadnice su smanjene, mada ne dramatično. To, međutim, otežava finansijsko stanje u korporativnom sektoru kao celini, zato što prodaja pada dodatno usled smanjene potrošnje.

Ovde možda ima smisla ukazati na razliku između makroekonomskog i mikroekonomskog efekta smanjenja nadnica ili, recimo, javne potrošnje. Ukoliko se izuzmu efekti na izvoz, smanjenje privatne potrošnje, gde najveći deo pada na nadnice, a za njih su vezane i penzije, vodi manjim prihodima korporacija i manjoj ostvarenoj dobiti. To je makroekonomski efekat. Mikroekonomski efekat, znači efekat na pojedina preduzeća ili grane, manjih troškova rada i manjeg poreskog tereta može da bude pozitivan. Isti negativan makroekonomski efekat ima i pad zaposlenosti, jer to vodi manjoj ukupnoj tražnji, pogotovo ukoliko uz pad zaposlenosti ide i pad nadnica i plata.

Pad zaposlenosti je proporcionalan u formalnom i u neformalnom sektoru, a zahvata sve sektore, što je indikacija da se radi o smanjenju ukupne tražnje, a ne pre svega o realokaciji iz jednog sektora u drugi. Usled toga, pad plata i naknada za rad generalno, neće dovesti do porasta ulaganja, osim ukoliko se značajno ne poveća konkurentnost i usled toga i ulaganja u proizvodnju razmenljivih dobara i tako se poveća izvoz.

Činjenica da je u osnovi stanje na tržištu rada posledica nedovoljne tražnje ne znači da ne postoje i strukturne neusklađenosti ponude i tražnje rada. Verovatno su tu najvažniji struktura obrazovanosti i zatvorenost tržišta rada za one koji izgube zaposlenje i za one koji čekaju na prvi posao. Usled toga je najviše nezaposlenih među ljudima koji nemaju nikakvu kvalifikaciju ili imaju samo osnovnu školu, kao i među starijima koji ne mogu da se ponovo zaposle i mladima koji ne mogu da se probiju na tržištu rada. Ovo sve govori o potrebi reforme tržišta rada i čitavog sistema traženja posla i pripremanja za rad.


Kurs

Eventualna korist od smanjene zaposlenosti i troškova rada jeste u povećanoj konkurentnosti i većim izgledima plasmana na stranim tržištima. Ako nema ulaganja, međutim, to znači da će se roba koja bi se inače prodala kod kuće, prodati u inostranstvu, ali povećane proizvodnje neće biti. I zaista, proizvodnja razmenljivih dobara u najbolju ruku stagnira u poslednih nekoliko godina, nezavisno od značajnog rasta izvoza (koji je sada iznad nivoa iz 2007. ili 2008. godine).

Ovde je važno kretanje realnog kursa, dakle nominalnog kursa dinara korigovanog za rast cena, pre svega proizvođača, ali i kretanje jediničnih troškova rada, dakle troškova rada po jedinici proizvoda. Ovo poslednje se koristi kao verovatno najznačajniji indikator konkurentnosti privrede.

Uzmimo prvo realni kurs. Kurs je apresirao realno do 2008, a onda je depresirao u 2009. i 2010, da bi ponovo apresirao u 2011, čime je uglavnom poništena depresijacija u prethodne dve godine. U prvoj polovini 2012, kurs ponovo realno depresira i verovatno će se taj trend nastaviti jedno vreme. Ako se izvrši poređenje sa drugim zemljama, realni kurs dinara je varirao više nego u većini drugih zemalja. Ovo je posledica kako politike kursa, tako i politke cena, to jest posledica dosta visoke stope inflacije i njene dosta izražene promenljivosti.

Primera radi, u periodu 2004-2008, inflacija je bila u proseku dvocifrena, a kurs je bio uglavnom stabilan, a povremeno je nominalno apresirao. To znači da je realni kurs dinara u odnosu na evro veoma značajno apresirao (grubo računajući oko 60%). Potom je usledila korekcija u 2009, ali ta je depresijacija anulirana inflacijom u periodu 2009-2011. i praktično fiksnim kursem u 2011.

Kada je reč o indikatorima konkurentnosti uopšte, iz podataka se može videti ne samo da je kurs uglavnom realno apresirao, već i da su rasli jedinični troškovi rada. Posebno bi trebalo zapaziti kretanja u 2011, jer je došlo do gotovo potpunog preokreta u post kriznom trendu usled praktično fiksiranog kursa. Ovo je karakteristično za monetarnu politiku u Srbiji, o čemu će biti više reči kasnije.

Grafikon 1. Jedinični troškovi rada i doprinos pojedinih komponenata
promena u odnosu na prethodnu godinu, u %

Primedbe: žuti stub prikazuje rast plata, crni broj zaposlenih, beli BDP, sivi kurs, a linija jedinične troškove rada.

Detaljniji razvoj jediničnih troškova rada, Grafikon 1, daje prilično jasnu sliku monetarne i politike dohodaka. Verovatno najveći uticaj na troškove rada ima kretanje plata, koje je bilo veoma brzo u periodu od 2000. do 2006. U vreme krize se to koriguje gubitkom zaposlenosti i depresijacijom, a znatno manji doprinos ima smanjenje plata. Ovde je reč o bruto plati, što znači da su uključeni i porezi i doprinosi, tako da i oni doprinose rigidnosti troškova rada. Opet valja zapaziti da je smanjenje jediničnih troškova rada u periodu 2009-2010. značajno preokrenuto u 2011, pre svega usled rasta plata i fiksiranja kursa. Tako da se konkurentnost najviše održava smanjenjem zaposlenosti.

Poređenja sa drugim zemljama su potrebna zato što je konkurentnost relativna stvar. Možda je najopštija konstatacija da se korekcije troškova rada u Srbiji mnogo više vrše promenama u zaposlenosti i fluktuacijama kursa nego u većini drugih zemalja. Nije teško videti da je dominantan uticaj rasta plata na jedinične troškove rada. Takođe, da se korekcija relativno visokog nivoa troškova rada vrši preko promene kursa i zaposlenosti. Početni nivo je takođe uglavnom viši nego u drugim zemljama, što znači da je rast troškova rada bio značajan u periodu 2000-2006. No, u 2011. su jedinični troškovi rada bili oko dvadesetak posto niži nego pre izbijanja krize. U tom smislu, konkurentnost je značajno poboljšana. No, opet se vidi da na rast troškova rada najviše utiče povećanje plata i stabilizovanje kursa.


Porezi

O porezima i javnim finansijama uopšte pisao sam detaljno u „Ima li i ekonomista ili su svi samo Srbi“ i u „Fiskalni problem“. Ovde valja samo ponoviti da je teret javnih rashoda visok i da bi trebalo da se smanji kako radi povećanja efikasnosti, tako i iz razloga pravičnosti. Kada je reč o efikasnosti, nema razloga da se dodatnim poreskim teretom smanjuje potrošnja, a postoji potreba da se podstiču rad, sticanje znanja i, naročito, ulaganja. Takođe, carinske i druge mere zatvaranja privrede bi imale neželjene posledice po efikasnost privređivanja a i inače su nepotrebne ukoliko se zadrži režim fleksibilnog kursa.

Što se pravičnosti tiče, tu je pre svega reč o odnosima među generacijama, gde je sadašnji fiskalni sistem veoma nenaklonjen mlađim generacijama, zbog malih izgleda za zapošljavanje i nedovoljnih podsticaja za sticanje znanja i kvalifikacija, delimično i zbog upućenosti na zapošljavanje na stranim tržištima.

Pored toga, poreski teret je uglavno regresivan, posebno ukoliko se uzme u obzir i značajno oslanjanje na inflaciju. Uz to, dopirnos poreza na dobit i na rente je mali, tako da teret snose gotovo isključivo dohoci od rada i tu, verovatno, mnogo više nekvalifikovani, nezavisno od toga da li je reč o formalnoj ili neformalnoj zaposlenosti.


Monetarna politika

Monetarna je politika bila uglavnom neefikasna, što se pre svega ogleda u visokoj stopi inflacije. No, da bi se razumelo kako se održava neka vrsta makroekonomske stabilnosti, može biti od koristi Grafikon 2.

Grafikon 2. Kurs, cene i plate 2005-2012
godina na godinu, rast u %

Kao što se vidi, osnovno sredstvo usporavanja inflacije jeste kurs, koji se fiksira sa tim ciljem. To, međutim, vodi rastu plata, usled čega je potrebno ubrzanje inflacije kako bi se realan rast plata usporio. To je praćeno smanjenom realnom apresijacijom ili, kao u 2009, značajnom depresijacijom. Potom, kao 2011, sledi realna apresijacija kako bi se usporila inflacija.

Dakle, monetarna politika se vodi tako da se promenama u kursu utiče na inflaciju, a inflacijom usporava realni rast plata. Usled toga centralna banka zapravo ne cilja nisku i stabilnu inflaciju, već menja ciljeve i instrumente čas brinući o inflaciji, a čas brinući o realnim platama (i drugim uglavnom javnim izdacima). To ima za osnovnu posledicu realnu apresijaciju dinara i rast stranog duga.

Dakle, ključni problem sa kojim se suočavaju monetarne vlasti Srbije jeste da se stopa inflacija uspori tako da bude u skladu sa, pre svega, onom u evro zoni, uz fleksibilni kurs koji bi trebalo da bude usklađen sa kretanjima plata.


Kratki zaključci

Ključno ograničenje jeste stanje na tekućem računu bilansa plaćanja i visok nivo stranog duga.

Rast prevashodno zavisi od stanja u korporativnom sektoru. Sva je prilika, da je potrebno tržišno i finansijsko restrukturiranje korporativnog sektora kako bi postao solventan.

Diskrecionizam je osnovna karakteristika svih instrumenata privredne politike. Usled čega su makroekonomski bilansi neodrživi, a sistem cena ne deluje efikasno.


Ključne mere:
program stabilizacije i strategija reformi

1. Program stabilizacije: revizija budžeta i fiskalni okvir (na srednji rok) uz poresku reformu i reformu prava na javna sredstva (socijalni transferi, subvencije i slično) uz program smanjenja izdataka na zaposlene u javnom sektoru (povećanje efikasnosti i profesionalnosti administracije); niska inflacija; program održivosti spoljnih finansija (program sa MMF i EU) kako bi se stabilizovalo tržište stranim novcem i oslobodila monetarna politika dnevnom brigom za kurs.

2. Program reformi: potpuno novi institucionalni okvir na tržištu rada i svim drugim tržištima.

3. Tržište rada: aktivna politika zapošljavanja, socijalno partnerstvo (da bi se uskladile plate sa produktivnošću), mnogo bolje obrazovanje.

4. Izvoz i štednja: trenutno povećana konkurentnost bi trebalo da se sačuva kako bi se rast uglavnom zasnivao na izvozu i na ulaganjima koja imaju za cilj izvoz. Povećanje domaće potrošnje ne bi trebalo da bude osnovni izvor rasta bar u srednjem periodu. To podrazumeva i značajno povećanje štednje. Tome bi trebalo da doprinese i poreska reforma i promena strukture javne potrošnje (videti, „Fiskalni problem“).

5. Javni sektor: strategija privatizacije i povećanja konkurentnosti – ništa što nije prirodni monopol ne bi trebalo da je u javnom vlasništvu. Javna potrošnja, tekuća, uglavnom socijalni fondovi i obrazovanje uz efikasne javne službe.

6. Monetarna politika: niska inflacija, niska inflacija i niska inflacija (kao u evro zoni ili tu negde).

7. Korporacije: uklanjanje svih izvora renti – monopoli, subvencije, nacionalni lideri, veze sa politikom, javne nabavke, diskreciona industrijska politika, ograničenja preduzetništvu i inovacijama, zaštita od strane konkurencije – sve bi to trebalo što je moguće više ukloniti.

8. Socijalno partnerstvo umesto kolektivnih ugovora i drugih vidova ograničavanja konkurencije na tržištu rada. Strategija optimalnog sistema rizika (zaposlenosti i nezaposlenosti) i prava (plate, otpremnine, naknade za nezaposlenost, aktivna politika zapošljavanja).

9. Ne najmanje važno: profesionalna i nezavisna, gotovo kao internet, administracija.

Peščanik.net, 08.06.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija