Čovek skrene u jednosmernu ulicu vozeći se u pogrešnom smeru. Radio izveštava: Pažnja, čovek vozi u pogrešnom smeru. „Samo jedan?“, pomisli ovaj čovek: „Ima ih na stotine!“. Angela Merkel je ovaj čovek, a Nemačka pod njenim vođstvom je vozač u pogrešnom smeru. Upravljamo protiv struje ekonomskog i političkog razuma i još smo ponosni na to. Dopuštamo da nas ubeđuju da celi svet hoće naš novac. Pri tome su obe tvrdnje pogrešne. Celi svet ne želi naš novac, a možemo izgubiti mnogo više od novca.

Angela Merkel radi na jednom takvom opasnom projektu: izbegavanje nemačkih evropskih dužnosti. Ona nas pravi budalama time što nam govori da je Evropa nešto što Nemci mogu održavati u životu ili jednostavno napustiti u zavisnosti od toga da li nam je to od neposredne koristi. Time Evropa postaje res publica amissa – zanemarena javna stvar. Tako nešto smo već jednom uradili i znamo kako se to završilo. Kada su Nemci okrenuli leđa Vajmaru, bio je to kraj demokratije.

Priča o „našem novcu“ koji želi ceo svet je jadan argument. Kancelarka ga ne izgovara, ali to prepušta svojim štitonošama iz Bilda. I ona i Bild se manje brinu o Evropi, jer oni misle i osećaju atlantski, ali Amerika je oslabila i nije pouzdan partner. Bild i Merkel čine veliku grešku time što podrivaju osećaj posleratne generacije Nemaca da van ove sudbinske zajednice za Nemačku nema budućnosti. Oni se ponašaju kao da možemo da biramo između nemačkog i evropskog puta. Ali nemački put ne postoji. Šta će Angela Merkel uraditi ako evro propadne, a možda i Šengenski prostor ili čak i celi Acquis communautaire, dakle sve ono što je postignuto tokom 60 godina evropskih integracija? Hoćemo li se onda osloniti na Kinu?

Nakon što je Hitler preuzeo vlast, kasnije je napisao Sebastian Hafner, postojao je „ne možemo to nikako drugačije nazvati nego veoma rasprostranjeni osećaj izbavljenja od demokratije“. Kakav osećaj će se rasprostirati ako propadne evro a sa njim i Evropa? Opet osećaj izbavljenja? Nemci bi konačno trebalo da počnu da ovu krizu porede sa ovim događajima. Možda bi se time izbavili iz samodestruktivnog egoizma.

Bez panike molim: niko ozbiljan ne želi da Nemačka plaća evropske dugove. Vremena zlatnog standarda su prošla, poravnanja između centralnih banaka se odvijaju u Fort Noksu, a zlatne poluge se prebacju iz jednog trezora u drugi. Bankarska unija i evro obveznice bi trebalo da uključe Nemačku u sistem obostranih garancija. Bez ovog sistema Evropa je gotova.

Žalosno je sa istorijske tačke gledišta što ovom krizom upravlja kancelarka kojoj Evropa nije u srcu. U trenucima koji se mirne duše mogu nazvati istorijskima, neophodno je prepoznati političku realnost, ali samo zato da bismo je promenili. Važno je da razmislimo šta bi se dogodilo da su okolnosti drugačije. Niče je napisao: „Pitanje ’šta bi bilo kad bi bilo’ se gotovo jednoglasno odbacuje, a upravo to je suštinsko pitanje“. Skloni smo da tok istorije objašnjavamo opštim događajima, ali u vremenima istorijskih prekretnica deluje pojedinac. Da „99-odnevni Car“ Fridrih III nije umro od raka grla i da je Bizmark malo duže poživeo, možda ne bi bilo ni Prvog svetskog rata?

Možemo nagađati da bi se kancelar iz SPD u krizi ponašao drugačije nego što to čini Angela „Neodlučna“ Merkel, i možemo se nadati da će novi kancelar – ili nova kacelarka – nakon sledećih izbora to i činiti. Mali nagoveštaj: Hanelor Kraft je već smenila Angelu Merkel sa mesta najpopularnije političarke u Nemačkoj. Evropa mora još malo da se strpi.

 
Spiegel, 18.06.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 20.06.2012.