Ne krijem da sam premijer, rekao je Ivica Dačić u svom ekspozeu, napravivši mali lapsus koga se izbavio dalje rekavši – daće bog. Ipak, ni bogu ako ga ima ni građanima i pored lapsusa nije bilo strano da Dačić ovako nešto ne krije još od šestog maja. Dačić je miloševićevskim tonom i samozadovoljno deklamovao ciljeve vlade, razne, i gotovo svaki bi zaslužio posebnu analizu. Recimo onaj da će Srbija biti faktor mira i stabilnosti (svaka sličnost je namerna), suptilne pretnje vojvođanskoj autonomiji i finansijsko-bankarskom sektoru, opšta mesta o „poboljšanju obrazovanja“, konstatacija da je proteklih deset godina predstavljalo najtežu krizu u životu srpskog naroda.

Ipak, kao žena bez dece (rešena da ih rodim isključivo sopstvenom odlukom), osetila sam se prozvanom da kažem nešto o, kako je Dačić rekao, našem izumiranju, odnosno padu nataliteta, čije će podizanje biti jedan od prioriteta Vlade. Mandatar je rekao da je neophodno pod hitno zavođenje „vanrednih mera“ u ovoj oblasti, kao i različitih subvencija trudnicama, porodiljama i majkama. Lično pogođena time da mogu biti na meti „vanrednih mera“ nove Vlade Srbije, pitam se kako one mogu izgledati?

Tako se vraćamo na naš prvobitni greh za koji ponosno nisam glasala, odnosno Ustav, koji u članu 63 navodi da SVAKO ima pravo da slobodno odlučuje o rađanju dece. Stav dva navodi da Srbija podstiče roditelje da se odluče na rađanje dece i pomaže im u tome. U vreme usvajanja Ustava javnost je više puta upozorena na to da ne može baš svako da odlučuje o rađanju, već da to može biti samo žena i da je to dostignuće kako civilizacije, tako i borbe za (ženska) ljudska prava. Donosioci Ustava ove primedbe nisu ni uzeli u obzir, pojačavši sumnje u namere države da se meša u ovako privatno pitanje time što su u stav dva stavili odredbu o tome da „država pomaže“ roditelje da se odluče na rađanje. Ovaj problem se nekima svojevremeno činio kao potpuno nevažan, nešto kao sitničarenje, smatrajući da država neće smeti da dovede u pitanje pravo žene da odlučuje o rađanju, temeljeći ovu tvrdnju na, pretpostavljam, dobroj volji svih nadolazećih premijera i ministara. Priznaćete da sve pomalo drugačije izgleda kada mandatar u svom prvom javnom izlaganju spomene „vanredne mere“ u povećanju nataliteta. U najcrnjem scenariju, možemo očekivati ukidanje Zakona o prekidu trudnoće u zdravstvenim ustanovama, kao i druge mere koje će na (nevaljale, lenje!) žene svaliti krivicu smanjenja nataliteta, tražeći od njih da se množe po svaku cenu, kad i kako država zaželi. Za to ima osnova u našem Ustavu, jer SVAKO nije samo žena, to je i crkva, Vlada, resorno ministarstvo, sami nastavite niz, ipak je u pitanju svako ko vam padne na pamet.

Možda vam sve ovo deluje kao šala, kao i mnoge druge stvari u Srbiji, ali nije. Krivicu za ovako suludi ekspoze svakako snosi Ivica Dačić, ali činjenicu da za tako nešto ima osnova snosi mnogo šira politička zajednica koja je na temelju kompromisa oko bezmalo SVIH rešenja u Ustavu pravila trule kompromise, što je dovelo do manjka garancija nekim našim osnovnim pravima. Interesantno je i to da je Evropski sud za ljudska prava, tumačeći odredbu Evropske Konvencije o pravu na život posredno odbio da se izjasni o pravu na abortus, odnosno mešanje u ličnu odluku žene o rađanju, smatrajući da ne postoji opšti evropski konsenzus o ovom pitanju i da će do njegovog stvaranja svaka zemlja morati sama da odluči kakav odnos ima prema ovom pitanju. Dakle, Ustav je naš poslednji branilac.

Pomenuo je kasnije Dačić i platni jaz između muškaraca i žena, ograđujući se time da on postoji i u zemljama Evropske unije, pomenuo je i „radnu, rodnu i nacionalnu ravnopravnost“, ali ne vredi. Vanredne mere zvonile su u mojim ušima. A njegov govor je bio ne samo za moje uši, već i za uši crkvenih predstavnika na galeriji, uši diplomatskog kora, stare glasače socijalista, uši onih koji se već dvadeset godina pale na nacionalsocijalističku demagogiju (nisam izmislila, rekao je da moramo biti nacionalno i socijalno pravedna zemlja).

Izgleda da Ivica Dačić ne zna zašto se ne rađaju deca u Srbiji, ili samo žmuri pred tom činjenicom. Čitava Evropa stari, život se promenio, pogotovo za parove koji se odluče za duže školovanje. Sem tog razloga u kom nismo usamljeni, u Srbiji se ne rađaju deca (ili bar ne dovoljno za povećanje stope nataliteta) jer je ova država užasna, ne uliva nikakvo poverenje svojim građanima, jer roditelji nemaju dovoljno novca da imaju mnogo dece (a da im omoguće više od osnovnog obrazovanja, odeće i tri obroka dnevno), jer se žene porađaju u šupama a ne u porodilištima, jer nam život zavisi od velike većine korumpiranih lekara u čijim je rukama i naš život i život našeg deteta. A neki prosto ne žele da imaju decu i to je njihova lična i legitimna odluka. To su pravi razlozi.

Poruka mandataru zbog izjave kojoj je posvećen ovaj tekst i drugim političkim činiocima koji su donosili Ustav Srbije jeste da se nekim stvarima ipak ne igra i ne trguje, a da će ako bude suprotno žene u Srbiji itekako pokazati ko odlučuje o rađanju, ma šta pisalo u Ustavu.

Peščanik.net, 27.07.2012.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)