Zašto u Srbiji ne postoji pojam budućnosti

Nije sigurno ništa novo ako se kaže da budućnost zavisi od obrazovanja i kulture, ali je sigurno novo ako se kaže da budućnost jedino od toga zavisi i ni od čega drugog. Zato je suviše lako obećavati prvi deo rečenice i to svi rade, jer je genealogija drugog dela rečenice ogroman problem za veliku većinu njih koji iz pozicija prošlosti pokušavaju da reformišu današnje obrazovne ustanove, a posledice su jako bolne i vidljive svih ovih dvadeset godina, jer iz prošlosti možete dobiti samo nedovršeni nacionalizam kao suštinu obrazovnog sistema u Srbiji.

U Srbiji on nikada i neće dobiti neku svoju konačnu formu i značenje jer je u glavama raznih ćosića, bećkovića, antonića suviše malo grobova po ovoj zemlji da bi se jedna takva ideja mogla zatvoriti u konačnom obliku, odnosno nedovršeni nacionalizam je za njih konačno rešenje svih problema Srbije za koju živote treba da izgubi celokupno mlado stanovništvo, koje ne uspe da pobegne iz ove zemlje.

Ovakav sistem stvara od mladih ljudi buduće ratnike, buduće žrtve i buduće zločince koji će održavati i braniti jednu mitsko-istorijsku svest iz jednog jedinog razloga: zato što pojam budućnosti u Srbiji ne sme nikada da postoji, jer je budućnost uvek vezana uz pojam slobode, a prošlost uz autoritet, uz politiku, uz poslušnost i podaništvo. Možda će nekome sve ovo izgledati besmisleno, ali to još uvek neće značiti da nisam u pravu što o ovome po meni ključnom problemu govorim, ma šta govorim, urlam svih ovih godina, jer su ljudski životi upravo iz ovih razloga zaustavljani, a da nisu ni započeli, a krivci još uvek objavljuju knjige (umesto da sede u zatvorima), za neke buduće mladiće, miloševiće, arkane, legije, koštunice, tadiće, održavaju promocije na sajmovima knjiga, školama, centrima za kulturu, pozorištima.

Možda ne bi bilo loše kada bi se i terminološki i vrednosno promenilo značenje pojma obrazovanja u Srbiji, jer ono u nas i nema slobodnog pojedinca u samom sebi zbog kojeg ono i treba da postoji, već jednog poslušnika koji na mitu i istoriji treba da proživi svoj život koji i nije život nego istorija koja živi umesto njega, ako u međuvremenu ne ode u rat kao praksu, koju zahtevaju pisci knjiga iz kojih oni uče, jer se istorija u Srbiji i potvrđuje ratovanjem a ne znanjem i obrazovanjem, jer se potvrđuje brojem žrtava, a ne brojem ljudi koji su menjali tokove nauke i društva (takvi ljudi ili su proterani ili ubijeni). Zar na kraju i treba živeti u takvoj zemlji koja je u svetu poznata po zločincima i ubicama koji su najviša svetinja i koji su postali naši novi svetitelji i sveci, naši novi prosvetitelji pred čijim će se ikonama uskoro moliti celokupna Srbija.

Da li možete da zamislite zemlju u kojoj se po knjižarama prodaju knjige ubica, da li možete da zamislite zemlju u kojoj se u ustanovama od najvećeg kulturnog i obrazovnog značaja za jednu zemlju nalaze ljudi koji su pisali dokument konačnog rešenja nedovršenog nacionalizma, da li možete da zamislite zemlju gde je negativna selekcija princip, a poslušnost i podaništvo vrline i najveće vrednosti, da li možete da zamislite zemlju gde život nema nikakvu vrednost zato što u sebi sadrži slobodu i budućnost, a grobovi predstavljaju ostvarenje suštine istorije i mitologije, ne shvatajući da istorija i mitologija nemaju suštinu, da one nisu nikakvi principi, da one u sebi ne sadrže život, ne sadrže vrednost, da iz njih ništa ne treba učiti, da iz njih ne može da nastane ništa osim rđave beskonačnosti zločina koji se ponavlja iz generacije u generaciju.

Ne moram da zamišljam jednu takvu zemlju jer u njoj živim i zove se SRBIJA.

Peščanik.net, 02.08.2012.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU