Ne samo da sam u medijima komentarisala krajnje neuobičajeni početak akademske godine usred verskog objekta i s liturgijom, nego sam i kolumnu napisala, kada mi je preko medija rektor poručio da imam dva izbora: ili da se izvinim za neznanje (da se pokajem za greh?) ili će pokrenuti disciplinski postupak protiv mene zbog (citiram) širenja zabluda i uznemiravanja javnosti. Evo mog odgovora, u stilu „dva u jednom“: jedna je stvar kada rektor preti profesoru, a drugo je kršenje sekularnosti na univerzitetu.

Prvo, ne samo da sam Statut univerziteta pročitala, nego imam i doktorat iz prava, pa tako za mene nema opravdanja i ne mogu se vaditi na blagosloveno neznanje. Zato rektor može iz ovih stopa pokrenuti disciplinski postupak jer sam se suprotstavila verskim ritualima s kojima se dočekuje nova generacija studenata na najstarijem i najvećem univerzitetu u Makedoniji. To što je Bogoslovski fakultet postao pridružena članica Univerziteta samo po sebi ne znači da je to nešto čime se akademska zajednica treba dičiti. Naprotiv! Rektor je u pravu kada se poziva na član 58 Statuta, mada ne objašnjava da Bogoslovski fakultet nije redovna, nego pridružena članica. Uz kategoriju državnih naučnih ustanova, 2008. godine je izmišljena i nova koja glasi druge visokoobrazovne institucije. Mada tamo stoji plural, ovaj fakultet je usamljen, pa evo javno pitam kolege koje su entuzijastično podržale mešanje nauke i dogme, zašto nisu bili fer i uključili i Fakultet za islamske nauke?

Neki su profesori svojevremeno pokrenuli postupak pred Ustavnim sudom jer se uključivanjem Bogoslovskog fakulteta krše ustavni principi sekularnosti i autonomije univerziteta, ali bez uspeha. Jedan od tih profesora je danas prorektor, pa je izjavio da stoji iza odluke rektora i ovakvog otpočinjanja akademske godine. Alas! Statut sam pažljivo pročitala, posebno deo u kome se kaže da je na „Univerzitetu i njegovim jedinicama zabranjeno političko i versko organizovanje i delovanje, kao i isticanje partijskih i verskih obeležja“ (član 13). Praksa je da rektor i/ili prorektori na zajedničkoj proslavi ili na posebnim fakultetima pozdrave novu generaciju studenata. Ali nikada do sada to nije počelo službenim dopisom, uredno zavedenim s arhivskim brojem, a koji je upućen ne samo svim dekanima i direktorima instituta, nego i studentskim organizacijama, koje se pozivaju da svojim prisustvom daju doprinos svetoj arhijerejskoj liturgiji i molebanu za uspešnu akademsku godinu.

Prvi čin se održava u verskom objektu, razumljivo uz sve verske insignije, a drugi deo u prostorijama Bogoslovskog fakulteta. Kada rektor zamoli dekane i ostale da budu prisutni, tokom neradnog dana (u nedelju), pa još i daje instrukcije dekanima da se ne pojave u svojim „uniformama“ (svečanim odorama i insignijama), postavlja se nekoliko pitanja. Ostali smo u dilemi da li će se ići u kolegijalnu posetu Bogoslovskom fakultetu (i zašto u tako širokom sastavu), ili možda treba da idemo kao pojedinci i/ili vernici? Ostali smo zbunjeni pred tim da li su odore i insignije očekivali da dobiju na licu mesta, i da li je trebalo da studenti sa sobom ponesu, za svaki slučaj, i svoje indekse, pa da za koju “stotku” budu blagosloveni.

U ovoj zemlji je ionako sve na verskoj osnovi – svi se uzdaju u Boga i samo se krste. A i naši studenti sve manje uče, više se mole bogu da polože ispit, hvataju veze, koriste „bubice“ ili uzimaju partiske knjižice.

Tačno je da pismo rektora nije predstavljalo naređenje, ali je u svakom slučaju bilo unikatno: ne sećam se da smo ikada ranije bili pozivani da u ovako širokom sastavu prisustvujemo početku školske godine na drugom fakultetu (pa se pitam po čemu je to poseban Bogoslovski, mada odgovor već znam). Nisu nas pozivali čak ni na predavanje renomiranog svetskog naučnika ili na međunarodnu konferenciju. A debate? Pa njih ionako ne održavamo.

Što se tiče mog navodnog uznemiravanja javnosti, podsetiću rektora na elementarnu stvar: univerzitetski profesori, ispred svih ostalih, imaju i javnu i moralnu dužnost da se izjasne uvek kada misle da nešto u društvu ili na univerzitetu nije u redu. Čak i da nisam u pravu u ovom slučaju (a u pravu sam), rektor ne bi smeo da mi preti zbog toga što koristim slobodu misli i govora, a najmanje zbog toga što se ne slažem s njegovom odlukom. Autonomija univerziteta i etički kodeks to traže od nas. Disciplina kičme je nešto što se ne bi smelo ni pomisliti na univerzitetu, osim ako nije zavladala akademska diktatura, pa da se u svemu moramo slagati s rektorom. Moja najmlađa ćerka (brucoš) me pita da li mi to prete da će me kazniti kao jeretika, a ja pomišljam da bi me u neka druga vremena verovatno zapalili kao vešticu ili kao Džordana Bruna. Rektor dobro zna da ja redovno uznemiravam uspavanu javnost, pa i akademsku, kada se radi o nezakonitim ili neetičkim postupcima, ali me uspešno ignorišu. Rektor nije nikada bio podstaknut da bar odgovori na neke od mojih apela. Samo je u jednoj prilici, nakon oštre kolumne u kojoj sam kritikovala univerzitet, požurio da me predloži za novog člana Saveta za doktorske studije, možda verujući da ću se tako primiriti. Evo, sada mu se preko medija zahvaljujem i poručujem da me slobodno razreši sa te pozicije. A što se disciplinskog postupka tiče, jedva čekam da vidim gde to u univerzitetskim propisima piše da u opisu mog radnog mesta stoji da ne smem da uznemiravam javnost (ili rektora). Pa i da me kazne, baš ću se osećati onako sokratovski i počaščeno. Do ovog trena dobijam tihu podršku samo nekoliko kolega, a jedan od njih je u novinama izjavio da sam sasvim u pravu, ali je „jako hrabro“ zatražio da ostane anoniman. No, sa studentima je stvar već malo drugačija i pozitivnija.

Pošto smo razjasnili da ja nisam predmet blaženog neznanja Statuta i da mogu da pokušaju da me disciplinuju (s malim šansama za uspeh u ovim godinama), evo da pojasnim svoj stav u vezi sa početkom akademske godine s molitvama. Umesto da profesori budu avangarda u stvaranju društva, ili bar jedne akademske oaze u kojoj će vladati poštovanje drugosti, ali pre svega ratio, istina i kritičko mišljenje nasuprot dogmatskoj i zavorenoj svesti, mi smo podelili studente još tokom prvog akademskog čina! Kakva je to dobrodošlica za one iz drugih veroispovesti ili za one koje uopšte nisu vernici? Odlična je ideja da oni iz različitih veroispovesti posećuju verske objekte onih „drugih“, da bi se bolje razumeli i poštovali. Ali takve se inicijative realizuju izvan državnih i javnih institucija.

Pre neku godinu, prvi je akademski čas imao tamnu mrlju zbog toga što su grupu studentskih aktivista odstranili mišićavi momci iz obezbeđenja, a da rektor i predsednik Ivanov nisu čak ni reagovali. Njihov je greh bio što su imali transparente sa studentskim zahtevima. Ove godine štap/sila je u simboličkoj simbiozi sa Božjom voljom. Misteriozni su putevi saznanja. No, šta da kažem o zemlji za koju kažu da ima najveći broj vernika, u kojoj crkva vodi politiku i blagosilja političare i državne zgrade, pa se čak moli i za kišu?

Brucoši sa Prirodno-matematičkog fakulteta će od prvog časa naučiti da prirodni zakoni ne samo da nisu dovoljni, nego možda nisu ni prirodni. Rektor kaže da liturgija nije religiozni čin, nego akademski – po shvatanju Bogoslovskog fakulteta, koji eto, tako počinje svoje časove. Po ovoj logici, kako li bi samo izgledao prvi čas na drugim fakultetima? Na političkim studijama bi odmah mogli da organizuju politički miting ili predsedničku kampanju. Tu bi se i naš rektor lepo uklopio, sa svojim praktičnim znanjem kako se daje javna podrška jednom profesoru, predsedničkom kandidatu, ali ne i protivkandidatu, koji je podjednako profesor istog univerziteta. Strah me je i da pomislim kako bi izgledao scenario početka akademske godine na medicinskom fakultetu, ukoliko se odluče za predmet anatomija.

Religija je potpora (ili bolje rečeno štaka) za slabe državne institucije. Dok me je prošlih dana uznemiravalo to šta, kao društvo, radimo đacima prvacima, problem je stigao i do brucoša. U društvu kao što je makedonsko, u vreme opšteg uznemirenja i straha, caruju podele, a najmanje što univerzitet može da učini je da sačuva svoju oazu iz koje će negovati zdrave vrednosti, umesto da doliva ulje na vatru. Da ujedinjuje i da nastoji da sačuva svoju autonomiju, umesto da ulazi u scenarije opasne po društvo, a fatalne za nauku i znanje. Meni sve ovo miriše na politiku, mada je u pravu moj prijatelj koji upozorava da ne miriše, nego da smrdi, i to na tamjan.

Nova Makedonija, 17.09.2012.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 15.09.2012.