Radio emisija 28.09.2012, govore: Žarko Korać, Dubravka Stojanović, Nenad Veličković i Ružica Marjanović.

Svetlana Lukić: Jedan stariji londonski broker je pre neki dan u sitne sate pijan seo za laptop, malo gledao porno filmove, malo kupovao naftu; krenulo ga je, pa je do jutra uspeo da za pola milijarde evra kupi 96% nafte koja je tog trenutka bila na svetskom tržištu. Ta mala noćna kupovina podigla je cenu nafte na najviši nivo u proteklih 8 meseci, a njegova firma je ostala kraća za pola milijarde evra. Tržište je ubrzo smireno, deo novca je vraćen, ali je brokerova firma ostala bez kompletnog godišnjeg prihoda. Šta je sa veseljakom bilo, ne zna se, osim da je izgubio posao i da broker više biti neće.

Brokerske kuće ovih dana užurbano proveravaju svoje službenike, da li piju, jesu li sišli s uma, kakvim su privatnim stresovima izloženi, kako to utiče na njihov rad… U Srbiji, samo u vicevima ima brokera i berze; a i čime da se trguje – jedini pravi broker je Mlađan Dinkić, njemu su cela Srbija, i sav novac u njoj, ostavljeni na čuvanje. Kada mu ponestane para, svrati do budžeta, uzme koliko mu treba i podeli svojim udruženim regionalnim prijateljima i beogradskim izaslanicima u raznim agencijama i ministarstvima. Godinama je Palmi pomagao da pazari žirafe, slonove i dinosauruse, a sada je rešio da Verku od Kragujevca, ex nihilo, za nekoliko dana, napravi najbolji vaterpolo klub u Evropi. U gradu koji jedva da ima bazen, pravi se dream team od nekoliko najboljih svetskih vaterpolista: Vanje Udovičića, Filipa Filipovića, Ćirića… A oni dolaze u centar Šumadije, jer su njihovi klubovi, kao što je slavni italijanski Pro Recco, u finansijskim problemima i ne mogu da ih plate. Kod Dinkića i Verka nema finansijskih probema, niti će ih biti, sve dok u Srbiji sve vlade, Koštuničina, Tadićeva i Vučićeva, opčinjeno gledaju u vojsku i policiju, a ceo ekonomski sistem prepuštaju čoveku koji je već postao egzemplar vredan dugogodišnjeg istraživanja raznih stručnjaka.

Dinkić je ove nedelje jedan svoj uspeh nesebično podelio sa Ivicom Dačićem: odveo ga je u jedno vojvođansko selo da stavi prvu ciglu na buduću fabričicu nemačkog Boša, koja će krajem 2013. zaposliti čak 60 radnika – da prave brisače za kola. Dinkić je to nazvao “realizacijom strategije vlade da Srbija bude centar automobilske industrije na Blakanu”. Kada prvi brisač izađe iz Pećinaca, kupiće ga on lično, na kredit, kao što je nedavno na kredit kupio Fiat 500. Prilikom lepljenja prve cigle Dačić je promovisao i novu skalu za merenje srpstva – najveći je onaj Srbin koji otvori makar jedno radno mesto. Svetkovina u Pećincima u slavu budućih brisača podseća na otvaranje MekDonaldsa u Sarajevu prošle godine, kome je prisustvovalo kompletno bosansko rukovodstvo, gde je gradonačelnik svečano pojeo prvi hamburger, a premijer federacije izjavio kako je Bosna i Hercegovina drive-inom definitivno izašla iz izolacije i uključila se u globalizaciju.

Sve to što rade nove vlasti, stare vlasti, stara opozicija… više nije groteskno, to je preraslo u nekakvo bestijalno izmotavanje koje će tek imati tragične posledice. Vučić juri od olupine aviona i poginulih pilota do poginulih deminara na Kopaoniku, od službe državne bezbednosti do službe državne bezbednosti nabavljajući dokaze o korupciji svojih saveznika i protivnika, mahnit u želji da pred očajnim svetom stekne nedostižnu prednost u trci za neprikosnovenog gospodara Srbije. Ivica Dačić je dezorijentisan, ne zna gde da udari glavom a gde nogom, i samo peva i pije, naglo zaboravljajući književni jezik i sećajući se melodije govora svoje rodne Žitorađe. Najnoviji snimak sa svadbe sina nekog ministra iz RS pokazuje premijera kako peva bez mikrofona, za stolom, bodreći sestre koje zavijaju kolo oko sofre. Da ne bi držao čaču viskija, zagrizao je džinovski tompus glumeći Fidela Kastra, ili u najmanju ruku Če Gevaru. Društvo mu je pravio Mile Dodik koga je premijer Srbije i na taj način podržao pred predstojeće izbore u BiH.

Nije dobro kada se političke ličnosti oslovljavaju nadimcima, kada se funkcije koje obavljaju toliko personalizuju; time se doprinosi učvršćivanju svesti da su oni vlasnici ministarstava, partija, državih institucija… Problem je u tome što ništa od toga ne postoji, ne postoje pravila koja njih, kao prve ljude tih institucija, na nešto obavezuju, pravila koja bi i najprimitivnije od njih držala u nekoj civilizovanoj formi. Svakoga dana prisustvujemo tome kako se neko od njih, pijan ili trezan, veseli na granici razuma, ničim zauzdan, bezobalno raspojasan. Dodatni problem je to što oni koji pretenduju da su bolji, građanskiji, evropskiji… pokazuju iste simptome, i sve češće kao alibi za svoje necivilizovano ponašanje upotrebljavaju iste argumente kao njihovi politički protivnici. Ove nedelje je Nenad Čanak, perjanica antiratnog pokreta, vojvođanskog pokreta, evropskog pokreta… ispred kafane prebio nekog pijanog čoveka jer mu je štipao bratanicu; tim batinanjem je, kaže, branio porodične vrednosti. Indikativno je ćutanje onih koji su uvek spremni da, s razlogom, osude nasilničko ponašanje Velje Ilića i njegovih delija. Čanku se valjda za olakšavajuću okolnost uzima minuli rad. Njegova biografija iz vremena najgoreg perioda u novijoj srpskoj istoriji je časna, ali on je ove nedelje bio nasilan, a nasilje je zabranjeno, uvek, u svakoj situaciji, i svima. Još je mučniji način na koji se branio uvređeno podnoseći ostavku na mesto poslanika. Odmah je potegao Ratka Mladića, vikao na parlament koji njega, Čanka, zbog odbrane porodičnih vrednosti ne uzima u zaštitu, a uzeo je ratnog zločinca. To se ne radi, ne radi se zbog žrtava Ratka Mladića, zbog ljudi u Vojvodini, Srbiji i regionu koji su, i više nego što je Čanak zaslužio, cenili ono što je govorio tokom 90-ih, i zbog toga mu opraštali pevanje Sinatre na Pinku odmah posle 5. oktobra, valjanje u svinjcu raznih rialiti programa i pridržavanje pevačice Romane za guzu, da ne padne sa podijuma. I umesto da se izvini javnosti zbog svog siledžijskog ponašanja, on tone i dalje govoreći da se ne kaje, da bi pijanca tukao još za kafanskim stolom, a ne tek kada su izašli na parking, i da to nije bilo nikakvo zlostavljanje nego prave muške, vaspitne batine.

Razni ljudi koji su se poslednjih 20-ak godina predstavljali ovoj javnosti kao nosioci građanskih, demokratskih i humanih vrednosti, sebe su nekim neoprostivim postupkom izuzeli iz zajednice civilizovanih ljudi. Ovo je bila Čankova nedelja, tu biografija ne pomaže; možda nešto objašnjava, ali nikako ne pomaže.

Ova država, zajednica, svesrpski sabor… započela je svoj život tako što je grupa majmunolikih ljudi sklopila neki savez; on je takav da je milione ljudi bacio u očaj, a iz očaja ne niče ništa osim praznine i haosa. Novu zajednicu, novi savez ne mogu praviti ljudi koji pokazuju slično shvatanje porodičnih vrednosti, patrijarhalnog morala, sile, moći i novca – kao oni koji su napravili prvobitni greh.

Prvi sagovornik današnjeg Peščanika je Žarko Korać.

Žarko Korać: Ako bih uzeo šta je u medijskom smislu dominantno to je tzv. borba protiv kriminala, korupcije i pljačke. Ta priča je potpuno politička, ona praktično i nema neku legalnu dimenziju, u smislu tužilaštvo i policija, nego su sve od reda izjave političara i tablodi koji to prenose. Mene to podseća na onaj period posle smrti Mao Ce Tunga kad je četvoročlana banda bila kriva što Kini ne ide kako treba i dok nisu sklonili četvoročlanu bandu nisu mogli dalje. Sad se traži četvoročlana banda ili je možda bolja ona analogija kada je Ruždi objavio svoje Satanske stihove, kada je fatva izrečena, strela je odapeta, pa će kad tad pogoditi. E, to je i ovde, mi smo odapeli strelu, pa ćemo da vidimo ko je iz DS-a odgovoran. Naravno, paradoks je da se u toj tzv. borbi protiv kriminala sada uglavnom otvaraju SPS afere, a ne iz DS-a, što je zapravo cilj sadašnje vlasti. I mnogi ljudi veruju da je to sad nova nada, da će Srbija kao Botičelijeva Venera izaći iz mora čista i umivena bez korupcije.

Samo da podsetim da u toj vladi sedi bar jedan čovek koji je rekao ‘treba kraduckati’, to je Velimir Ilić, da u toj vladi sedi ministar protiv koga se u ovom trenutku vodi istraga u Specijalnom tužilaštvu, to je ministar poljoprivrede. Da je ovo vlada u kojoj sede ljudi koji su i ranije bili teško optuživani, recimo sajt Pištaljka je objavio dosta inkriminišuće podatke o premijeru Dačiću. Oni koji vode borbu protiv kriminala bi valjda trebalo sami da budu čisti. Znači, dolazite na onu temu kad je rimska imperija ušla u fazu dekadencije svog zalaska, onda je ta čuvena pretorijanska garda koja je čuvala imperatora, elita rimske vojske, počela sama da ruši imperatore i postavlja nove. Tada je nastala čuvena poslovica ‘ko čuva čuvare’. E, to je isto ovde, znači čuvari reda, morala i zakona u Srbiji su ljudi za koje bih pitao ‘a ko vas čuva’. Vuk Drašković je to u svom hercegovačkom folkloru rekao ‘dati kozi da čuva kupus’. Moj stav je da prvo vidim ko o tome govori i da li uopšte mogu nešto da očekujem. Od ovih ljudi, odmah da kažem, ne očekujem mnogo, a od nekih ne očekujem ništa, jer bi oni sami morali biti podvrgnuti istrazi. A šta je radio ministar unutrašnjih poslova prethodne četiri godine, čiji posao i jeste da juri kriminal? To je sve neverovatno.

S druge strane, imate jednu ekonomsku propast i samo jednog čoveka kome je dato u zadatak da se s tim obračunava, to je u ovom slučaju Mlađan Dinkić. I ta scena u parlamentu je bila patetična, kako on sedi i sam obrazlaže, njemu je to očigledno prijalo, ali meni je to ličilo na nešto sasvim drugo, da se vlada potpuno distancirala i da su rekli ‘pa, dobro, ako uspeš, uspeš, ako ne reći ćemo opet ‘Dinkić je kriv’. Pazite, jedan čovek je kao ekonomija, ovi ostali se kao bave kriminalom, a premijer se ponaša kao da se popeo na vrh Mont Everesta, on sedi i pljucka. Vidite sada da on pije, peva, on je presrećan – meni sad više ništa ne treba, u biografiji će mi pisati da sam bio premijer Srbije. Neka mi neko kaže šta je proteklih meseci na vlasti stvarno konstruktivno uradio Dačić. Ništa.

Ono što mene brine je to da je ova vlast donela nekoliko opasnih odluka i konstituisala vlast na način koji smatram izrazito opasnim za budućnost Srbije. U novinama najavljuju, što je vrlo neobično, sastanak tog nekog Saveta za bezbednost koji je napravio Tadić. Neobično je da se on unapred najavljuje u javnosti i da se čak kaže šta će biti tema sastanka – privatizacija. Služba državne bezbednosti u svakoj zemlji, i u najdemokratijskoj, stara se o bezbednosti zemlje, kako joj i ime govori. U današnjem svetu to je pre svega terorizam, masovno švercovanje droge, zato se naša služba s razlogom bavila Šarićem, ali ona se ne bavi kriminalom. Kakve veze ima Državna bezbednost sa kriminalom, sem ako to nije kriminal koji ugrožava temelje države. Ako je to kriminal koji ugrožava temelje države onda živimo u Kolumbiji, što znači da imamo obim kriminala koji je uništio zemlju.

Odmah da kažem, teško da će obaveštajna služba nešto tu pomoći, nešto strukturalno ne valja sa zemljom. Imate dodatni problem, u tom telu sede načelnik obaveštajne i kontraobaveštajne vojne službe. Kakve veze ima vojna obaveštajna služba sa borbom protiv kriminala? Ima kad se to tiče vojske. U kojoj je zemlji ministar odbrane čovek koji vodi borbu protiv korupcije i kriminala? To valjda radi ministar unutrašnjih poslova. Što pokazuje da vi imate ne dualizam vlasti Vučića i Dačića, nego potpuno preklapanje i preuzimanje funkcija, a to je opasno. Odjednom imamo koncentraciju moći na jedan potpuno besmislen način. Ni u jednom trenutku oni ne kažu ‘mi treba da stavimo na noge tužilaštvo, sudove’, ali zato stalno ide politička priča ‘mi se sastajemo, mi svi, vrh bezbednosti raspravlja o kriminalu’. To je potpuni haos u kome se niko zapravo ne bavi onim što je suština, a to je ekonomski razvoj, ekonomsko propadanje, mogućnost da Srbija u jednom trenutku postane nesolventna zemlja, da ne mogu da se isplaćuju penzije, plate ili da se isplaćuju s teškom mukom. Nema nikakve vizije ili strategije kuda ići.

Bazično, to je ona ista Tadićeva politika ‘i Evropa i Kosovo’, to je ista priča o borbi protiv korupcije, izvinite, i Tadić je to govorio. Njegova najveća zasluga, jedna od tri koje je naveo, bila je da je Srbija dobila status kandidata, dobila je, a sledeće je borba protiv korupcije i kriminala. Međutim, ako je to borba protiv korupcije i kriminala onda se ona vodi na potpuno pogrešan način. Istovremeno, vraćene su sve sudije i tužioci, sad ćete vi predati tu celu borbu protiv kriminala tužiocima i sudijama od kojih su neki zaista nedostojni za tu funkciju. Imam vrlo mnogo rezervi prema načinu na koji je ta reforma napravljena; definitivno neki od tih ljudi nisu zaslužili da budu sudije i tužioci.

Oni kažu ‘mi smo nova nada posle korumpirane DS’, koja je u potpunom rasulu, i to je jedna od karakteristika. To je više nego rasulo, to je potpuna paraliza i ja nikada u svom životu nisam video situaciju kao sada, da u skupštinu, u klupama gde treba da sede, oni uglavnom ni ne dolaze. To su bivši premijer, bivši ministar finansija, bivši ministar za lokalnu samoupravu, bivši ministar odbrane. Znači, imate praktično celu vladu u poslaničkoj klupi. Vi biste sad rekli kad gledate skupštinu, pa kad to progovori, to su ljudi koji znaju mnogo više od nas, barataju podacima. Pa sigurno je da ministar Šutanovac zna sve o vojsci. Kada su te rasprave u skupštini, očekujete da ti ljudi ustanu i da kažu ‘ne, to nije istina, evo mi ćemo izneti prave podatke, vi lažete’. Ne, oni uopšte ne dolaze. Ili su potpuno indiferentni prema svemu što se dalje dešava ili je to jedno stanje koje, retko ja to kažem, izmiče mom definisanju.

Pa kad sam ja sišao sa vlasti 2003. godine, pocepao sam pluća braneći Zorana Đinđića. Glavna teza je bila da su ga ubili kriminalci s kojima se družio. To se promenilo, jedna grupa nas se borila da Srbija na pravedan način govori o tom užasnom ubistvu. I ja sam potrošio deo svoga života, nije mi bilo lako, boreći se sa punim ubeđenjem da govorim ono što je istina. Ovi ljudi se uopšte ne bore, ne kažem da je to ekvivalentno, ali vi ste bili ministar nečega, i sad u novinama piše da su to pljačke, krađe… U skupštinu dolazi jedan koji se najviše boji da to može za njega lično loše da se završi, ali ovi drugi, oni ne brane svoj rad, i to je za mene šokantno. Brani svoj rad, kao što ste vi branili svoju emisiju. Pa čovek ima neko samopoštovanje… Nikad u životu ovo nisam video. Mogu da shvatim da neko ima problem da sedne u poslaničku klupu, ali znate šta je u pitanju – to se dešava ljudima koji su došli na mesto na kome zapravo nikada nije ni trebalo da budu. Ima Pirandelo jednu dramu u kojoj čovek odjednom padne na glavu na nekom karnevalu i nastavi da zauvek igra figuru koju je igrao pre nego što je povredio glavu. Meni se čini kao da su neki od tih ljudi pali na glavu i da nikad više neće prestati da budu ministri, šefovi država, premijeri itd.

Svakako je najinteresantnija ličnost bivši premijer koji se strahovito čudi zašto ga neko za nešto optužuje. To me savršeno podseća na onaj Kurosavin film Kagemuša. Kagemuša na samom kraju filma sam juriša u svoju smrt, jer ipak prihvata ulogu, znači bori se za plan koji ga je tu stavio. Kao Don Kihot, ali Kagemuša strada reafirmišući svoju lojalnost jednom apstraktnom identitetu, on na kraju postaje pravi. Međutim, mi smo imali Kagemušu, nekog ko je simulirao premijera i onda kaže ‘pa dobro, ja sam bio Kagemuša, što mene optužujete’. I tako s jedne strane imate ovu bivšu vlast koja ne dolazi u skupštinu, niti nešto kaže, niti uopšte shvata, i s druge ove koji su način borbe protiv kriminala konstruisali na neverovatan način. Naravno, građani su gladni, oni su uplašeni, bez posla, njima prija ta priča o kriminalu. Razumem ih, jer je kriminala i pljačke bilo mnogo, da ne bude slučajno zabune, naravno da je bilo i naravno da to treba istražiti. Ali svi mi znamo kako izgleda borba protiv kriminala u Srbiji. Kad je izrečena presuda organizatoru i izvršiocu ubistva Zorana Đinđića nikada nije nastavljena zato što vodi pravo do političkih aktera. Postoji na svu sreću tužba Srđe Popovića, advokata porodice, koja ostaje jedan istorijski čin za neke buduće generacije, da je neko u Srbiji hteo to da nađe. Da ne ispadne da je moja generacija, to je sad čitava moja generacija, da je bila bedna i nije htela da dozna ko je ubio premijera.

Postoji teorija po kojoj Švedska i danas živi u traumi zbog ubistva Ulofa Palmea, jer nije našla u ovom slučaju ni izvršioca, a kamoli naručioca. Ne može društvo da ide kroz istoriju, a da tako nešto ostane nerasvetljeno. I to je velika, Dante bi rekao božanstvena komedija u kojoj niti su uloge podeljene kako treba, niti ti koji te uloge igraju uopšte znaju kako to da urade, a mnogi od njih namerno opstruiraju… I sad, ljudi mi kažu ‘e, pa nisi im dao sto dana’. Znate, Svetlana, izađe na ring u poluteškoj kategoriji čovek koji nikada u životu nije boksovao, a ima 30 kg, pa što bih ja njemu davao nadu kad znam da će biti nokautiran čim počne, pa to se odmah vidi. Sad svi čekaju da ovo propadne pa da kažu ‘jao, pa znao sam ja’. Ne, prosto ne dajem nadu, nemam nadu. Hajde, da ne budem mračan do kraja, da ne kažem da možda nešto neće uraditi, možda će da potpišu za Kosovo, hajde da vidimo, moraće da daju granične prelaze. Jutros mi je jedan čovek rekao ‘sever Kosova je što se tiče te trgovine i šverca ono što je svojevremeno u Slavoniji bio Beli Manastir, gde je Arkan vladao’. Sad jedino nema Arkana, ali je u stvari potpuno ista situacija.

Čak i kada bi to shvatili kao donkihotovsku borbu Aleksandra Vučića protiv ostatka Srbije, lopovske, ne vidim kako to može da se završi nekim hepiendom. Znači, vi morate da imate institucije, i to kakve institucije. Mnogi ljudi ne znaju da taj čuveni Eliot Nes nije bio policajac, nego poreski službenik. Kod nas je to notorno loše u Srbiji, hajde da vidimo ko je plaćao poreze, nije plaćao poreze, za šta je plaćao poreze. U kojoj to zemlji imate situaciju u kojoj recimo prodate Maxi i onda svaki dan u novinama gledate ‘platiće Mišković porez’, ‘neće platiti’, ‘dobrovoljno će da plati’, ‘nešto će da da, neće da da’. Ovako dobijete jedno telo koje ima status kao Savet revolucije u Iranu. Ako tvrdite da to ruši ustavni poredak onda ćete vi morati da zakažete skupštinsku raspravu i da izađete pred sve građane i kažete: ‘prijatelji, mi živimo u Kolumbiji, u jednoj zemlji gde je sve opljačkano, gde kriminalci drže vlast, i onda ćemo da pravimo revolucionarne trojke. Izvadićemo iz groba Đeržinskog, Čeku i onda neka oni idu redom sa trouglastim kapama, crvenom zvezdom i pitaju ‘je li prijatelju, odakle ti ovaj radio’.

Mislim, šta hoće oni? Još jednom, zaista mi je to važno, isto kao i svi građani mislim da je to bila grozna pljačka, koja je bila uzgred najveća za vreme Koštunice. Mislim da su od te 24 pljačke, njih 20 urađene u Koštuničinoj vladi, hajde da vidimo sad činjenično kad je to rađeno. Evo, sad imamo situaciju da visoki državni činovnik kaže ‘sačekajte malo, za sedam dana će jedna afera da bude otvorena’. Šta si ti, portparol policije, tužilaštva? Čime se ti baviš, bre, u ovoj zemlji? A pritom je naravno pozadina, to je sve radila DS, koja ima ogromnu odgovornost, to ćemo tek da vidimo kolika je njihova odgovornost. Sem SNS, pa manje više svi su ostali bili u toj vlasti. To neće doneti rezultate, samo se većina građana sad oseća malo bolje zbog te priče o korupciji, ali će se osećati jako loše kad budu shvatili da neće biti velikih i spektakularnih rezultata. I mene jako plaši to kad politika vodi te bitke, jer onda se politički i hapsi i presuđuje. To je jako, jako opasno.

Ja ne znam kako građanima to ne smeta, ta personalizacija, strela Homeinijeva koja sada leti, očigledno će Dulića da pogodi. Ja ne znam da li je Dulić krao ili nije krao. Ako je sad pitanje da li ja verujem da nešto nije u redu s tim, pa izgleda da nije, ali ja hoću da mi kaže tužilac, ja hoću da mi to kaže sud. Inače, ovo je opasno za svakog građanina, ali je najopasnije za sadašnju vlast. Pa neće oni doveka, pa ni Milošević nije doveka vladao, i oni će sići s vlasti. Šta kada sledeća vlast isto ovo uradi njima? Sad nam je čak i Dačić rekao da je ministar pod istragom. Nisam čak siguran da li premijer treba da nam objavljuje ko je pod istragom, jer mislim da se on uključuje u tu trku u kojoj sada Vučić vodi za dva kruga. Ja sam rekao već, on je na vrhu Mont Everesta, pljucka naokolo presrećan što je premijer. Imam utisak da ga sad balsamuju on bi rekao ‘u redu je, premijer sam bio, premijer sam ostao’. Peva svuda, sedi do pola četiri u kafani, ode u posetu Sarajevu i do pola četiri peva u kafani na Ilidži. Pa znate šta, očigledno ti iz Žitorađe imaju dara za pevanje, tu je i Ceca i tako… Snimi duet sa njom, ali nemoj da kao premijer u službenoj poseti Sarajevu pevaš po kafanama, četiri godine su granate padale, hiljade ljudi umrlo, poginulo, ubijeno snajperima, granatama, deca ubijena, nećemo se oprati sledećih sto godina od toga šta smo radili Sarajevu, a ti odeš na Ilidžu i tamo pevaš. To je tako bezosećajno.

I vi sada kažete ‘ovo će biti nova politika u regionu’. Nemam ništa protiv, ali me interesuje jedna stvar, Dodik je upravo u Srebrenici na izbornom skupu rekao da tu nije bilo genocida. Je l’ neko reagovao u Srbiji? Videćemo sada da li će biti tako rad gost kao što je bio Tadiću, to je jedna od stvari zbog koje najviše osuđujem Tadića. Da li će se neko usuditi ovde da kaže ‘to su izjave koje nas brukaju kao narod’? Kad je Čerčil izgubio izbore odmah posle Drugog svetskog rata, na vlast je došao Klement Atli i rekao ‘za razliku od gospodina Čerčila ja sam skroman’. A onda je Čerčil ustao i rekao ‘on je skroman s razlogom’. E, to bih ja sad ovde rekao ‘ovi treba da su skromni s razlogom’, da ćute, da probaju da poprave razne svinjarije koje su upravo oni podržavali devedesetih, i da kažu građanima, umesto ovih pevanja i svega, da kažu ovo je jedna siromašna zemlja sa ogromnom nezaposlenošću, sa stotinama problema, hajde mi mirno, vredno da radimo i da građanima kažemo – pokušaćemo ovo da popravimo. Ljudi božji, ljudi nemaju šta da jedu, Srbija je ponovo u zapećku evropskih integracija, u regionu smo ostavili krvave tragove devedesetih, imaju li ti ljudi neku odgovornost da svaka sledeća vlada treba korak dalje da napravi, da se Srbija odrekne te prošlosti, da se pokaže kao ozbiljnija zemlja.

Naravno da je čovek potpuni pesimista, ali on ne može da se preda. Jedan od načina je da pritiskamo ovu vlast koja je još uvek slaba. Ovom pričom ‘drž’te lopova’ ona u stvari stvara jednu veliku dimnu zavesu. Ona je zapravo vrlo ranjiva. Vlada vuče neobjašnjive kadrovske poteze, uzmite izbor predsednika Odbora za Kosovo u Skupštini Srbije. Birate čoveka koji je sa mržnjom na propagandni način govorio o Albancima, zove ih Arnautima. Hajde da se složimo bar oko jedne jednostavne stvari, svaki narod treba zvati onako kako on traži da ga zovete, kao što Srbi traže da ih zovete Srbi. I bilo koje ime za Srbe, ima raznih, uvredljivih i manje uvredljivih, neće ljudima biti ni prijatno, ni lako, a nekog će uvrediti, moram reći s razlogom. I kad vi to kažete, onda dobijete neke ovako bizarne odgovore ‘pa, dobro, nije to bitno, promenili su se svi, valjda se i on promenio’.

Srbija je jedina zemlja u kojoj se veruje da se neko promenio, a da on to sam nije rekao. Hajde da vidimo da Tomislav Nikolić počne da zove Albance koji žive u Preševu ili Medveđi Arnautima, kakve bi reakcije bile Evrope, pa bogami i u Srbiji. A ovaj čovek je iz njegove stranke. I sada, kad ja kažem ‘pa, čekaj, taj čovek je rekao da je Mlađan Dinkić, citat, ‘najveća bitanga u istoriji Srbije, da ga treba odmah uhapsiti i da će ga on strpati u zatvor’. Sada sedi s njim u vladi. A zašto bih ja više verovao kad on kaže da je neko krao u privatizaciji, pa sutra će da bude u vladi sa tim istim čovekom i da kaže ‘šta, ništa’. Ako sam ja sedeo u skupštini u kojoj je taj isti Vučić držao plakat Ratka Mladića za govornicom i rekao ‘ovo je sigurna kuća za Ratka Mladića’, a zašto bih ja sada nužno morao da verujem da je on promenio mišljenje o Ratku Mladiću. Je li rekao predsednik Srbije da će se iseliti iz svog stana zato što je u Bulevaru Zorana Đinđića? Pa, je l’ se iselio? Da li sam ja bio u skupštini, doduše to je bilo devedesetih, kada je rekao za govornicom, kad mu je neko nešto dobacio, rekao je ‘ne čujem, ne čujem, sad sam se vratio sa fronta, ogluveo sam od eksplozija’. Naravno, Hrvati se toga sećaju, predsednik Hrvatske Josipović kaže da nije spreman da se sa njim vidi. Mi imamo predsednika koji je bio dobrovoljac na frontu, ali nama nije ni u jednom trenutku rekao šta o tome sada misli.

Ovo je sad prestrojavanje u hodu, ali samo jedno pitanje, ako smo se prestrojili u hodu bez ijedne izjave na ovu stranu, šta će biti ako se sledeći put prestrojimo ponovo na onu stranu? I još jedna osobina, orijentalna u Srbiji, a to je beskrajna servilnost prema nosiocima vlasti. Onog trenutka kada su ovi ljudi izabrani, odmah su postali lepi, pametni, mirišljavi, visoki, atletski građeni, lepo obučeni. Odjednom ta beskrajna servilnost prema vlasti, a možda se nigde nije bolje videla nego kada je predsedavajući Skupštine UN magistar Vuk Jeremić čestitao predsedniku Srbije Tomislavu Nikoliću na govoru u UN. To je inače njegova dužnost, i Obami je čestitao, i treba. Rekao je da mu je čestitao zato što je održao izvanredan govor. Do sada sam mislio da samo Tadić drži izvanredne govore. Znači, taj dečko koji je kao oksfordski đak, koji je oličenje te obrazovane, urbane Srbije, on čestita svome predsedniku. Znate, druže Staljin, ovo kako ste vi rekli, pa to niko ne ume. Pa, čoveče… Pa, nemoj, to je tako bedno, to je tako strašno. Mislim, ti u Srbiji često dođeš do toga da s jedne strane očekuješ da se u ljudima probudi moral, međutim, u Srbiji su tako teške moralne dileme i vi to toliko puta uradite i ta ličnost toliko puta padne na tom ispitu, da se onda zapitate da li imate klasičan slučaj onoga što Frojd zove ‘moralna idiotija’.

Idiotija je najteži oblik mentalne hendikepiranosti, to su ljudi koji ne mogu sami o sebi da se brinu. U moralu postoji potpuno ista stvar, ti nemaš nijednu jedinu moralnu normu u sebi, nemaš taj deo ličnosti, i to Frojd zove moralna idiotija u kontekstu izgradnje morala. Ja mislim da je Frojd u pravu, ako neko može do te mere da se ogreši o svaku moralnu normu, onda steknete utisak da on te moralne norme i nema. Prosto, vi mu govorite, baba ti je to bar rekla kad si bio mali, to ne sme, ali on ništa, on ne razume… Na primer, kad Dodik izjavi takve stvari kakve izjavi, a vi ga onda odmah zovete kao svečanog gosta, pa to faktički znači da se sa njim slažete i da to podržavate, da vam je to blisko. I kad ja čoveku kažem ‘pa, zašto to radiš’, on kaže ‘ne, pa u čemu je problem, ne razumem’. Ti si, dakle, moralni idiot. Dodik je trbuhozborac najesktremnijeg srpskog nacionalizma. On kaže ‘kakav genocid’, ali molim vas, uzmite sve ove skupove na kojima je jedan od glavnih govornika profesor Oliver Antić, koji je sada savetnik predsednika Nikolića. On na svakom tom skupu to isto kaže.

Svetlana Lukić: Postoji teza da sadašnju vladu treba isključivo gledati sa stanovišta onoga što ona trenutno radi i da se ne može sve vreme pozivati na njihov prvobitni greh, odnosno na to šta su radili devedesetih godina, da se tu brkaju različiti nivoi.

Žarko Korać: Pa čekaj Svetlana, imaš jedan dobar primer u Evropi, to je Nemačka. Svi znaju da Nemačka ima jedan poseban odnos prema Izraelu. Mi živimo u 2012. godini, genocid se desio, on je zapravo završen već 1943. godine, ali oni taj odnos i dalje imaju zbog osećanja odgovornosti. To su sad nove generacije. Kad dovedete to u vezu sa recimo ekonomskim, privrednim razvojem, sa organizacijom nemačkog društva, koja je fantastična, ja mislim da je to vezano. Narod koji ne može da ima direktan odnos prema svojoj prošlosti zapinje na svakom drugom moralnom polju, jer ovo je takođe ključ za razumevanje svega ostalog. Srbija nema odnos prema tome. Kad nemaš odnos prema tome onda nisi položio jedan moralni ispit, onda ćeš birati idiota za šefa firme, onda će potpuno nemoralan čovek da bude ministar, pa će da opljačka Srbiju, jer nemaš moralne kriterijume. Kad je o nekim ministrima počelo da se priča da kradu, Tadić kaže ‘ja sam ih zvao i grdio’. Čekaj, bre, čoveče, ako o nekome počne da se priča da krade onda izađeš i staneš pred svet, što je vrlo teško, i kažeš ‘ovo je sve laž’. Ali onda, što kažu seljaci kod mog oca u Lici, onda su tvoje gaće otišle na rešeto, znači ti si sad preuzeo odgovornost. Ili ćeš da tražiš da to neko istraži, ali najjednostavnije je da ga izbaciš iz vlade i da ga prosto zameniš. Ne možeš biti u javnom životu ako postoje te teške sumnje u vezi sa tobom.

Kod nas je odnos prema prošlosti zapravo uzrok svega što nam se dešava. Znam da će mnogi reći da to nije istina, ali jeste. Ja sam rekao u vašoj emisiji da je Dačić na pitanje hoće li da se izvini rekao da bi mogao da se izvini. To je kondicional kondicionala, to nigde u modernoj istoriji nisam video. Ako si ti bio Šešeljev zamenik i omiljeni omladinac u Srpskoj radikalnoj stranci, hajde sad nam nešto reci šta misliš o toj politici i Vojislavu Šešelju. Kome god pokušavam da kažem ovo, čujem ‘ma čekaj, nemoj sad tako, ti braniš DS’. Ništa ne branim, ali Tadić sigurno nema tu prošlost, prosto, biografija nije ista. Nije takva ni biografija Nenada Čanka, koji je napravio sad glupost ili nešto čak gore, pa ne mogu da mu zaboravim da je imao hrabrosti‚ da je govorio, da je bio mobilisan prisilno, da je svakog dana čekao da ga neko ubije. Sve se zaboravlja, sve je svejedno. Znači, Srbija se ovako tetura zato što nije rešila ključni problem, to je moralno pitanje odnosa prema svojoj prošlosti. Onaj koji nije izvukao pouke iz prošlosti taj je osuđen da ponovi greške.

Svetlana Lukić: Kad god se u postmiloševićevskoj Srbiji delila vlast nekako je uvek bilo najmanje problema sa ministarstvom za obrazovanje. Demokratsku stranku to uopšte nije zanimalo. Stranka koju su obnovili i napravili intelektualci, koja se uvek hvalila da za svako mesto u državi može da ponudi najobrazovanije kadrove, nije znala šta bi s obrazovanjem. Vojislav Koštunica je znao, a šta je s njim hteo videlo se kada je na čelo ministarstva stavio bogobojažljivu Ljiljanu Čolić. Koštuničina Sara Pejlin je bila prevelika sramota i za njegovu viziju Srbije pa su je sklonili, ali ne i sve one koji su nastavili da prave školske programe, pišu udžbenike, koji su od nekoliko generacija dece napravili ne samo neznalice, nego i opasne šoviniste, ksenofobe, homofobe. Decu koja se kada odu na ekskurziju u Budimpeštu potuku sa gostima diskoteke koja nema razumevanja za njihovo pevanje ‘Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala’. Trenutni ministar obrazovanja Žarko Obradović, koji preti da postane dugovečniji ministar nego Tomica Milosavljević, nije neko ko bi mogao da spozna vezu između obrazovanja i razvoja demokratije. A i da može, ne ide mu u prilog broj od milion i 350 hiljada nepismenih građana Srbije, koji čine veliku izbornu bazu njegove stranke i ostalih nacionalističkih i populističkih bitangi koji vladaju ovom zemljom.

Na sreću, još uvek postoje neki ljudi koji uprkos svemu smatraju da treba stalno i iznova govoriti o ulozi obrazovanja u razvoju demokratije i modernizaciji zemlje. Ove nedelje je u organizaciji Fabrike knjiga i Fondacije za otvoreno društvo u Beogradu održana jedna veoma zanimljiva i posećena konferencija, upravo pod nazivom ‘Obrazovanje za demokratiju’. U današnjoj emisiji čućete šta su o nastavi istorije u Srbiji, Bosni i Hercegovini govorili sarajevski književnik Nenad Veličković i profesorka književnosti iz Užica Ljubica Marjanović. Njih dvoje su i osnivači sada već čuvenog susreta pisaca iz regiona Na pola puta. Čućete i našu nastavnicu istorije profesorku, Dubravku Stojanović, koja je ove nedelje dobila i nagradu Osvajanje slobode. Slušate Dubravku Stojanović.

Dubravka Stojanović: Važno je reći da su udžbenici, a posebno udžbenici istorije u Srbiji i u regionu uvek bili važna poluga vlasti. Preko njih su se prenosili poželjni modeli verovanja i oni su pre svega za mene slika onoga što je vlast očekivala od naroda. U tome i leži jedan od ključnih razloga što nastava istorije i danas više liči na predvojničku obuku nego na disciplinu kritičkog mišljenja, i što je obračun oko dominantne paradigme istorijskog mišljenja ravan ratu do uništenja protivnika. Pod Miloševićevom vlašću novi udžbenici istorije objavljeni su za školsku godinu 1993. Bilo je potrebno preko nastave napraviti mitski okvir za opravdanje ratova koji su bili u toku. Bilo je potrebno proizvesti nacionalno istorijsku svest zasnovanu na ideji o sopstvenoj veličini, samosažaljenju i neobičnoj kombinaciji nacionalne arogancije i samoviktimizacije. Taj novi mitski narativ imao je nekoliko ključnih komponenti. Tako je srpski narod postao osnovni protagonist istorije. Na primer: ‘Marašli Alipaša je ponudio to i to knezu Milošu, ali srpski narod se s tim nije složio.’

Narod je kroz tu vrstu narativa bio esencijalizovan kao jedinstveno biće, gotovo kao biološka zajednica, organizam koji potire sve posebnosti, individualnost i svaki pluralizam. Taj esencijalistički koncept nacije sadržan je u nastavi istorije i posle političkih promena 2000. godine. Udžbenici istorije promenjeni su tada vrlo brzo, već 2002. godine, ali suštinske premise ostale su iste. Glavni nosilac istorije je i dalje ostao kolektiv, odnosno rečeni srpski narod. Ta činjenica je od suštinskog značaja za održavanje kontinuiteta sa Miloševićevim sistemom vrednosti. To je osnova antipluralnog razumevanja društva, jer se svaka druga vidi kao opasnost. Ona potire istorijsko bogatstvo i svodi ga samo na jednu dimenziju; zbog toga se u toj interpretaciji istorije na primer nikada ne pominju grupe koje su u određenim istorijskim trenucima imale različito viđenje od većinskog. Da li ste ikada učili u školi mišljenje opozicije u nekom trenutku?

Budući da je nacija prikazana kao organsko jedinstvo, podrazumeva se da je u svakoj istorijskoj situaciji postojao samo jedan izlaz, jer druga ponuđenja rešenja i dileme nisu prikazane u udžbenicima i nisu predviđene da se rade. Taj izlaz samim tim nije mogao biti određen kao posledica nečije svesne odluke, već se na njemu nacija našla, zaključilo bi se, nekim sudbinskim metafizičkim kretanjem. Takav utisak pojavljuje se i u udžbenicima i u javnom govoru korišćenjem neodređenih glagolskih oblika i formulacija, kao što su – onda je došao rat, desile su nam se sankcije, pogodila nas je inflacija, snašlo nas je bombardovanje. Time se stvara utisak da za te događaje niko ne snosi odgovornost, da oni nisu ničija krivica‚ već da je to stvar nekog mističnog toka istorije na koju pojedinci ili grupe ne mogu imati nikakvog uticaja. Na taj koncept naslanja se predstava o cikličnom kretanju vremena. Tako je na jednom mestu u udžbeniku za osmi razred iz Miloševićevog vremena, u kome se opisuje početak rata u bivšoj Jugoslaviji 1991. godine pisalo, citiram: ‘1991. godine je skoro identična situacija kao 1941’.

U današnjim udžbenicima ponavlja se ta identična ideja, boldovanim slovima u knjizi piše, citiram: ‘Tako je 1991. izgledalo kao da se nezavršeni rat nastavio posle 50 godina’. Ta rečenica ima jak propagandni potencijal, jer znači da se istorija sama ciklično vraća, što je inače ubeđenje u našem društvu, u više-manje pravilnim vremenskim razmacima, idealno je 50 godina, to ćete često čuti. I da to njeno kretanje nema nikakve veze sa odlukama koje su doneli neki konkretni ljudi.

Za takvo mitsko tumačenje vremena istorijske činjenice nemaju nikakvog značaja, pa ni one koje govore o tome da 1991. i 1941. ništa nije bilo isto. Takav sistem vrednosti dodatnu snagu dobija zahvaljujući osobinama koje su istorijski pripisane srpskoj naciji. Udžbenici podržavaju inače veoma uticajni narativ u srpskoj javnosti, po kome su na srpskom prostoru započinjali i završavali svetski ratovi. I sećate se one sreće 1999. kad je pogođena kineska ambasada i kada je velika radost nastupila u očekivanju i trećeg svetskog rata koji bi počeo ovde, bez obzira što zapravo ni drugi nije počeo ovde, već dve godine pre našeg rata. Ali to je jače od nas, mi želimo da verujemo u to. Ta slika o izabranosti naročito je pojačana dihotomnom slikom o narodu koji je, e sad je to malo neobično, istovremeno istorijski ispravan i žrtva svih susednih naroda i velikih sila. E sad, ako je ispravan zašto je žrtva, nije jasno.

Snažna mitska poruka koja se obično i u javnosti širi, da mi nikada nismo vodili osvajačke ratove, gradi se u obrazovnom sistemu tako što se iz narativa o prošlosti preskaču one situacije u kojima je Srbija imala ili sprovodila osvajačke planove prema svojim susedima. Na nastavi istorije se tako ne uči o politici srpskih vlada prema Kosovu i Makedoniji tokom 19. veka ili o ratu protiv Bugarske 1885. Srpska nacionalna politika opisuje se isključivo kao defanzivna, čime se stiče indulgencija za sve poteze bivših, sadašnjih i budućih politika. Tako formiranoj mitskoj slici doprinosi tumačenje po kome su se naši susedni narodi u dva svetska rata nalazili na pogrešnim, gubitničkim stranama, a mi smo im kasnije prihvatajući ih u zajedničku jugoslovensku državu pribavljali oprost i dovodili ih na stranu pobednika. Tako u današnjem udžbeniku piše, citiram: ‘Srbija je na kraju Prvog svetskog rata stala u tabor ratnih pobednika. Time je, pored ostalog, omogućila ostalim jugoslovenskim narodima da formiranjem jugoslovenske države napuste stranu poraženih i da se priključe pobednicima.’

Druga važna tema jeste ona o naciji žrtvi. Brutalnim jezikom opisivani su od najranijih razreda osnovne škole zločini drugih naroda nad Srbima, čime se stvara duboka svest o, kako se kaže, genocidiranom narodu koji i tim putem dobija neku vrstu istorijske indulgencije. Kao dokaz te tvrdnje mogu se pomenuti naslovi poglavlja u udžbeniku za predmet Priroda i društvo iz Miloševićevog vremena namenjeni, podsećam, đacima od devet godina. Oni tada stiču prva znanja o prošlosti, a kao jedine informacije ponuđene su im sledeće nastavne jedinice, i ja čitam redom, ništa ne preskačem: Naši preci, Najezda Turaka, Ropstvo pod Turcima, Prvi srpski ustanak, Prvi svetski rat, Oslobođenje Srbije, Drugi svetski rat, Srbija pod okupatorima i njihovim saradnicima, Oslobođenje Srbije, Zaslužni borci za slobodu. Te lekcije su ostale neizmenjene i u današnjim knjigama za Poznavanje prirode i društva za četvrti osnovne, i dalje oblikuju tu prvu svest o prošlosti.

Tome se može priključiti i lingvistička analiza ogoljenog, surovog jezika kojim su opisani zločini nad Srbima, čime se u tinejdžerskom uzrastu usađuje strah kao osnova buduće anksioznosti i agresivnosti. To se može ilustrovati citatom iz udžbenika namenjenog četrnaestogodišnjacima, iz kojeg je učilo skoro deset generacija učenika u Miloševićevom vremenu. Citiram: ‘Jasenovački logoraši su klani noževima, ubijani sekirama, čekićima, maljevima i gvozdenim polugama, streljani i spaljivani u krematorijumu, živi kuvani u kotlovima, vešani, satirani glađu, žeđu i hladnoćom, jer se u logoru živelo bez hrane i vode’. Kraj citata. Kroz forsiranje takvih slika iz prošlosti formiran je poseban odnos prema smrti, koja čini suštinski deo nacionalnog mita.

Mučenička smrt pojedinca postajala je jedan od obrazaca poželjnog i preporučljivog ponašanja putem poruka koje se dobijaju u obrazovanju. Kada su pojedinci u pitanju glorifikovala se smrt onih koji su svoje živote žrtvovali radi herojske smrti za slobodu. To je dovelo do toga da je prvi put u udžbenicima iz Miloševićevog vremena Gavrilo Princip proglašen srpskim junakom, i to je zadržano u današnjim udžbenicima. Drugi način izgradnje kulta smrti kroz udžbenike istorije jeste pozivanje na prezir prema smrti, poziv na herojski kodeks ponašanja u kome je umiranje za sopstvenu naciju predstavljeno kao najvažniji smisao samog života.

U Miloševićevom vremenu već se u trećem razredu osnovne škole, dakle, opet devet godina, plasirala ta ideja i to citiranjem nespornog nacionalnog autoriteta kakav je Vuk Karadžić, slaveći hajduke i njihovu borbu protiv osmanske vlasti. Udžbenik za prirodu i društvo sugeriše ispravan obrazac odnosa prema smrti, citiram: ‘Kad koga uhvate i odvedu da ga nabiju na kolac, on ponajviše peva iz glasa pokazujući da ne mari za život’. To je iz doba Miloševića, ali odnos prema smrti nije promenjen u današnjem udžbeniku. Posebno je patetično opisano stanje tokom Prvog svetskog rata. I sada citiram: ‘Mnogi osuđenici na smrt, kako su zabeležile okupacione vlasti, držali su se junački. I tu nikako nije reč o lažnoj pozi, nego o znaku odlučnosti, duhovne srdžbe i preziranja neprijatelja. Iz Valjeva je izveštavano da smrtnu kaznu i muškarci i žene dočekuju stojički mirno. Tako se okupator u Srbiji suočio sa izuzetnim političkim moralom pokorenih – naravno pretpostavljate i znate – bez primera u modernoj evropskoj istoriji. Smrtna kazna izgubila je u Srbiji svaku efikasnost, smrti se niko nije plašio.’

Time su novi udžbenici pokazali svoju dubinsku ideološku povezanost sa onima iz Miloševićevog vremena, koja se pre svega zasniva na mitskom odnosu prema prošlosti i veličanju kolektivističkih, nacionalističkih i predmodernih vrednosti. Društvo se preko obrazovanja i dalje drži u autoritarnoj, patrijarhalnoj identitetskoj matrici koja potire pojedinca, a istoriju prikazuje kao fatum i metafizičko zlo pred kojim se ne ostavlja prostor izbora. Dužnost pojedinca ostaje jasno definisana kroz podvrgavanje kolektivu i njegovoj istorijskoj sudbini, koja se, kao što je pokazano, ciklično ponavlja. Time se isključuje svaka mogućnost multiperspektivnosti ili prikazivanja istorije kao polja izbora i konkurencije različitih rešenja. Tu nema debate, gaji se monolitna slika naroda koji briše svaki koncept lične odgovornosti, jer su pojedinci utopljeni u kolektiv i njemu u potpunosti podređeni. Time se razvija iracionalni odnos prema prošlosti, a samim tim i prema sadašnjosti, a trenutak suočavanja sa prošlošću ponovo se odlaže.

Iz nastave istorije i dalje su isključeni principi kritičkog mišljenja, komparativnog i multiperspektivnog posmatranja prošlosti koji bi omogućili obrazovanje građana otpornijih na manipulacije i spremnijih da kao odgovorni pojedinci počnu aktivnije da učestvuju u izgradnji otvorenog demokratskog društva.

Nenad Veličković: U Bosni i Hercegovini imate jedanaest ministarstava za obrazovanje nezavisnih jedan od drugog, jedno je Republike Srpske, deset ih je za svaki kanton i još ima neka agencija u diskriktu Brčko koja se bavi obrazovanjem. Ali da ne bi stvari bile tako jednostavne postoji federalno ministarstvo obrazovanja koje po ustavu ne bi trebalo da postoji i nema nikakve ingerencije, osim da bira udžbenike u Federaciji, ali o tome možda kasnije. Na terenu je nešto malo drugačije. Dakle, ova komplikovana slika se menja kad odete na teren i pogledate iz čega djeca praktično uče, onda shvatite da nema baš trinaest različitih kompleta udžbenika, nego otprilike tri. Tamo gdje su neka djeca u većini tamo se radi po programu te nacije koja je tu gospodar. Bilo je nekih problema kada su otkrili da postoje neka mjesta u Bosni gdje ima podjednako recimo Bošnjaka i Hrvata, a imaju samo jednu zgradu. I sad kako da idu djeca u istu školu, a da rade po različitim programima? I došli su na ideju da podjele škole, odnosno to su oni nazvali revolucionarno: dvije škole pod jednim krovom. Smislili su da bošnjačka djeca idu u prizemlje u školu, a hrvatska da idu na prvi sprat i po mogućnosti da im ne počinju časovi u isto vrijeme da se ne bi sretali na velikom odmoru. Najnovija stvar je da su neke nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini podnele tužbu sudu u Mostaru, koji je donio presudu da je to protivustavno i diskriminišuća praksa.

Škola i dalje i nakon te presude radi na isti način i niko zapravo nema ideju kako da se sad ta presuda primjeni. Recimo, za razliku od istorije koju smo vidjeli da donosi veliku štetu društvu, književnost donosi još veću zato što se književnost radi svih osam, odnosno 12 godina u školi i u većem fondu časova nego istorija. Razlog za to je što je ona kao oruđe indoktrinacije mnogo efikasnija nego što je to istorija. U istoriji ipak lako dokažete da neko laže, evo, vidjeli smo kako je to Dubravka uradila, poređate datume i vidite vrlo jednostavno da neko petlja i da manipuliše. Ali u književnosti, što ljepše napišete laži to im se više vjeruje i zato mi recimo uzmemo, vi ovdje znate ko je Dobrica Ćosić, pa čitamo Vreme smrti kao da je to istorijska knjiga ili Danka Popovića, Knjigu o Milutinu. I onda iz takvih knjiga mi kad izađemo budemo hipnotisani. Posle toga nikakva istorija nam više ni ne treba, jer su nam pisci objasnili sugestivno kako to zapravo izgleda. Dakle, ono čime se koristi nacionalizam da bi to učinio u književnosti jeste da omalovažava neistomišljenike i da krivotvori i podmjeće vrijednosti.

To su stvari u velikom obimu koje sam našao u analizi 21 čitanke. Ovo je jedan primjer iz hrvatske čitanke i Zlatko Tomičić, on je inače jedan od ljudi koji je plasirao tezu da su Hrvati arijevci, da su iz Irana došli u Hrvatsku. Sad, ta pjesma kaže: ‘Umro je moj did na ovoj njivi, na ovom kamenu – ali poenta je jako zanimljiva – daj bože da ova zemlja ostane uvjek samo moja i mog sina’. To je jedan od primjera iz bošnjačke čitanke, oni se sad opet jako trude da ubrzano dostignu Srbe i Hrvate u smislu da i oni naprave neku veliku istoriju.

Zatim primjer koji traži od učenika da grafički prikažu Hasanaginicina osjećanja bola od početka do kraja balade. Sad zamislite kako bi se to moglo uraditi, ali taj je zadatak pro forme tu. Očekuje se samo da oni shvate da je Hasanaginica nešto važna, kad okrenu pet stranica tamo će biti o pozorištu, pa će slika biti iz predstave Hasanaginica. Onda će biti opera, pa će primjer opet biti opera Hasanaginica. Dakle, važno je da djeca bez prilike da bilo šta kritički provjere dobiju to kao gotovu informaciju, kao vrijednost oko koje ne treba raspravljati. Srpska čitanka, mogućnosti srpskog jezika, Vuk je potvrdio prevodom Novog zavjeta, a naš pesnik Matija Bećković zapisao je: ‘Jezik postaje jezikom tek kad se proveri Biblijom, Vuk je to uspješno provjerio’. Naravno, ni ovo nikakve veze nema sa lingvistikom, naukom, nema veze sa zdravom pameću, ali onome ko pravi ovakve udžbenike do toga nije ni stalo. On ne želi da djeca budu ljudi koji će zdravim razumom prosuđivati stvari koje su zdravom razumu dostupne i koje su provjerljive, nego da nauče da postoji neki Matija Bećković, pa će čuti da je akademik, pa će naravno vjerovati. Pa da je Biblija nešto što je jako važno.

Hrvatska čitanka – postoji dogovor da se poslednji rat u Bosni i Hercegovini ne pominje u udžbenicima i kao niko ga ne pominje, a onda dobijete neku pjesmu o tome kako neko preko okeana pati što nije u svojoj domovini, naravno zna se da je to Hrvatska. A onda posle toga pitaju vas da nabrojite poznatije hrvatske rodoljubne pjesme nastale tjekom domovinskog rata, ispričaj koji su sve hrvatski gradovi doživjeli sličnu ili još tragičniju sudbinu od Dubrovnika. Jedan od zanimljivih primjera je Ivan Goran Kovačić, on se nalazi i u srpskoj i u hrvatskoj čitanci, odlomak iz poeme Jama, većina vas zna o čemu se radi, ali ni jedni ni drugi ne bave se previše time zašto je svjetlost crvena na kraju i ko su ti oslobodioci koji dolaze. Dakle, kakva je to ideja koja pobeđuje zlo u toj pjesmi, ali Hrvati kažu da je Ivan Goran Kovačić tragično završio svoj život jer su ga četnici ubili 1943, a Srbi kažu da je poema inspirisana time što su ustaše bacile dve hiljade Srba u jamu.

Dakle, oba puta se književno djelo koristi da bi se u vezi s njim govorilo o nečemu što sa tim književnim djelom, analizom i interpretacijom nema veze. I zaista, postoje vrlo jasne vrednosti i možda mi ne možemo učiniti da ih društvo sutra prihvati, ali svako od nas tamo gdje radi može onim što radi zastupati te vrednosti, i da time što radi zapravo nešto učini, ne treba više. I da drugi ne pate, i da druge ne boli zbog toga što mi radimo, da drugi ne ispaštaju zbog toga što radimo i da činimo sve da ni neki treći drugima ne rade to isto.

Ružica Marjanović: Ne radim na fakultetu nego u srednjoj školi, dakle, ja sam onaj direktni praktičar koji se svakodnevno suočava sa pitanjem šta ja radim ovoj deci. Ako se držim onoga što država od mene zahteva, imam užasan moralni problem, a ako ne radim ono što država od mene zahteva, opet imam užasni moralni problem, zato što ta deca posle dođu na neki prijemni. Sva moja akademska znanja i moralne vrednosti iza kojih mogu da stanem se ne slažu sa ogromnim procentom onoga što od mene država traži da radim i govorim u školi. Praktično pretvarate i sebe i decu u neku vrstu licemera, jer oni nešto čuju na jednom spratu, pa siđu dole na drugi sprat na nastavu istorije pa čuju nešto drugo. Recimo, u školi u kojoj radim organizujemo književni festival Na pola puta, i uspevamo nekako da se izborimo sa onim što nastavni program od nas traži, dakle, deca tamo čuju nešto što bi se uklapalo u ovaj model o kome smo pričali, pa onda siđu sprat ispod gde imate eksperimentalni čas, to se sad zove ogledni čas istorije pod nazivom Dogodine u Prizrenu.

I juče i danas je neko pomenuo dva suštinska pitanja, jedno je da li mi treba da očekujemo od generacije dece da rešavaju probleme koje su napravile generacije roditelja, i drugo, možemo li sa ovakvim udžbenicima i nastavom očekivati da se kod dece razvije kritička distanca prema moralnim vrednostima koje nose njihovi roditelji. Godinama govorimo kako izgleda nastava književnosti i s čim mi zapravo ulazimo u učionice, i onda prošle godine dobijete relativnu reformu, dakle, blagu reformu nastavnog programa za nastavu književnosti. Mi sve vreme govorimo da ima previše narodne književnosti, previše nasilja, previše srednjevekovne književnosti. Znate kako se to završi? Izbaci se jedini književni tekst o kojem možete da razgovarate o holokaustu, ubace se još tri teksta srednjevekovne književnosti i još narodne književnosti. Sada je strašnije nego pre dve godine. Kako da mi sada nešto uradimo u nastavi istorije kad se istoričari oko toga nisu dogovorili? Isti problem imamo i sa književnošću, ni tumači književnosti se nisu dogovorili, ako ih pitate rado bi najviše programa posvetili Dobrici Ćosiću i Bećkoviću.

Dubravka Stojanović: Kako da se dogovorimo i kako to da uđe u nastavu književnosti? Dakle, da li udžbenici mogu da budu, kako ste rekli, napredniji od društvenog okruženja? Šta bi se sad recimo desilo u poslednjih deset godina da smo se mi dogovorile zavereničkom akcijom da državna sekretarka da meni posao da napišem udžbenik istorije onako kako ja vidim srpsku istoriju? I sad, kakva bi bila uloga ministarstva da sada stane iza nečeg takvog i da ja dobijem to ekskluzivno pravo. Pri čemu moram da kažem zaista, da su ovi četnički orijentisani udžbenici koji su na snazi nastali baš na taj način, sa Zavodom za izdavanje udžbenika. Istorija njihovog nastanka je zaista takva da je to sve stvar dogovora ljudi koji isto misle. Mislim da bismo dobili užasno pogrešan rezultat, dobili bismo ono što smo imali i nekada davno, jer bi deca došla kući, a tamo bi im deda rekao – čekaj da ti ja ispričam kako je to stvarno bilo, nemoj ti ovoj školi ništa da veruješ.

I upravo se zato 15 godina zalažem za promenu celokupne nastave istorije. Istoričari se nikada neće dogovoriti, oni ne treba da se dogovore. Dakle, ja mislim da je debata to što treba da uđe u sistem obrazovanja i da se kroz tu debatu istorija na primer više ne uči hronološki. To niko više ne radi, to je potpuno besmisleno. Profesor Apple je juče naveo jedan podatak da učenici posle mesec dana zaborave 50 posto gradiva. Ja sam znala za podatak da posle raspusta zaborave 75 posto gradiva i često sam u ovakvim prilikama govorila da je to najbolji deo obrazovanja, to što oni tako efikasno sve zaborave. To je obrazovanje koje ne ostavlja nikakvog traga. Mi smo pre dve godine radili jedno istraživanje javnog mnjenja na temu šta javnost u Srbiji na reprezentativnom uzorku zna o istoriji. I postavili smo pitanja iz udžbenika osnovne škole koja su neprekidno u javnosti, na primer ko su bili saveznici Srbije na solunskom frontu. Čini vam se da od Kreće se lađa francuska s pristaništa solunska, i svih ostalih kafanskih pesama, spomenika zahvalnosti Francuskoj, padanja od ljubavi francusko-srpske, da nikakvog spora neće biti da će odgovor biti Francuska. Preko 70 posto je reklo Rusi i Grci, kojih uopšte nema ni na jednom nivou obrazovanja. Prema tome, potreba da današnjeg saveznika prebacite u 1916. godinu, a tamo izbrišete mrske Francuze i Engleze, govori da to obrazovanje, čak i ovo ovakvo strašno koje predstavljam, ne ostavlja nikakve posledice, niti trag. Prema tome, traži se novi ključ.

Duboko verujem u problemsku nastavu istorije, da uradimo jedan problem, to može biti Peloponeski rat, ali da uradimo jedan rad tako temeljno iz svih pozicija, sa strane onih koji odlučuju i sa strane onih koji se suprotstavljaju. Da ispitamo ekonomske razloge, političke, kulturne, da se stvori jedan model razmišljanja o na primer ratu ili tehnološkoj revoluciji. Onda bismo mogli da stignemo do devedesetih, i da iskoristim priliku i kažem da mi treba zajedno da pišemo knjige za devedesete, i to istoričari bivše Jugoslavije zajedno, ali na potpuno drugom principu. I nećemo da se dogovorimo, jer ako se ja ovde u nemogućoj fantaziji dogovorim sa Radošem Ljušićem šta se desilo devedesetih, kako ću ja sa tom dogovorenom istinom da izađem pred mog kolegu u Zagrebu ili mog kolegu u Sarajevu. Onda će taj đak opet da se sudari sa nekom drugom dogovorenom istinom. Dakle, mi to radimo na potpuno drugom principu multiperspektivnosti koja će upravo pokazati različite pozicije u tom ratu, koje niko nema u vidu i koje nikog ne interesuju. Prema tome, cilj nije ni da se dogovorimo, ni da stignemo do jedne istine, ni da udžbenik na taj način prednjači pred društvom, jer to neće uspeti, već da se promeni matrica učenja.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik, obe Svetlane vam žele još nekoliko lepih i sunčanih dana, doviđenja.

Emisija Peščanik, 28.09.2012.

Peščanik.net, 01.10.2012.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU