Ovo nije još jedna priča o različitosti. Ovo je priča o tome zašto svaki heteroseksualac ima dužnost da ustane u odbranu prava svoje homoseksualne braće i sestara. Ovo je priča o nenormalnosti onoga što je za mnoge normalno. Ovo je priča o pravu na ljubav.

Njihova imena su Džej i Brajan i žive u Kaliforniji. Homoseksualci su. U neformalnoj bračnoj zajednici odgajaju dvoje dece, Daniela i Selenu. Daniel pati od Goldenharovog sindroma: leva strana tela mu je nedovoljno razvijena. Pretpostavlja se da je uzrok njegove bolesti to što je njegova „normalna, heteroseksualna“ majka bila intravenozni narkoman tokom trudnoće. Daniel je po rođenju smešten u Dom za nezbrinutu decu. Tu je bio smešten i Danielov „normalni“ brat Emilio. Po kalifornijskom zakonu, ukoliko se nakon godinu dana od smeštanja u Dom za decu bez roditeljskog staranja krvni srodnici ne usvoje zajedno, oni se odvajaju, što se i dogodilo. Usvojen je samo „normalni“ Emilio.

Nedugo zatim, u Domu za nezbrinutu decu Danielu se pridružila „normalna“ mlađa sestra Selena. Jedanaest i po meseci nakon njihovog zajedničkog boravka u Domu za nezbrinutu decu, došlo je do ponovne opasnosti da Daniel ostane sam. Tada je socijalna radnica kontaktirala Džeja i Brajana i zamolila ih da (iako „nenormalni“) usvoje oba deteta kako Daniel ne bi izgubio još jednog člana porodice. I oni su to učinili. Iako i sami od društva stigmatizovani kao „nenormalni“ jer su homoseksualci, učinili su nešto što nijedna „normalna, heteroseksualna“ porodica pre njih nije želela da učini: usvojili su dete, koje će krivicom „normalne, heteroseksualne“ majke ostati bolesno celog života. Takođe nisu dozvolili da Daniel izgubi sestru Selenu, koju je trebalo da usvoji „normalna, heteroseksualna“ porodica, koja nije želela da u porodici ima i „bolesno“ dete. I što je najbitnije, „nenormalni homoseksualci“ svakodnevno pružaju ljubav Danielu i Seleni, koja im je bila uskraćena u „biološkoj“ porodici. Priča o homoseksualnosti je u suštini priča o ljubavi.

A ukoliko homoseksualnost smatrate „nenormalnom“ i ogavnom iz religioznih razloga, proučite povezanost hrišćanstva i homoseksualnosti. Knjiga koja najeksplicitnije, bez ikakvih dodatnih tumačenja, zabranjuje homoseksualnost, jeste Knjiga Levitska, u kojoj se propisuje smrtna kazna za homoseksualnost, ali se takođe propisuje smrtna kazna i za gatanje, preljubu, bestijalnost, jedenje žrtve u pogrešno vreme, odnos sa ženom dok ima menstruaciju, a kažnjivo je (mada ne smrću) i „šišanje na ćelavo i brijanje“ i „jedenje svinjetine“.

U Srbiji trenutno zajedno žive stotine osoba istog pola, zajedno sa svojom decom iz heteroseksualnih brakova (Da, u Srbiji već postoje homoseksualni brakovi, jer ustav je papir a život nije knjiga). U ovom trenutku desetine gej adolescenata razmišlja o samoubistvu, jer ne mogu da se izbore sa društvenim pritiskom koji im kaže da su „nenormalni“ ili „nedovoljno dobri“. Kada ujutru uđete u autobus GSP-a, imajte u vidu da je od tih 20 ljudi, bar dvoje homoseksualne orijentacije. U svakom odeljenju u svakoj školi u Srbiji, bar troje je gej. Žalim što moram da vas informišem da vaše Nike Air Max patike delom prave homoseksualci. U svakoj porodici u Srbiji postoji bar jedna gej osoba. U Srbiji trenutno živi na stotine nesrećnih supružnika, koji su društvenim pritiskom primorani da uđu u heteroseksualni brak, iako su homoseksualci. Paradoksalno ali istinito, oni su nesrećni jer vole.

Kad kažete da je homoseksualnost nenormalna, na šta konkretno mislite? Postoje naučni dokazi da je jedna od svakih deset osoba homoseksualno orijentisana. Žalim što moram da vas informišem da bismo primenom istih naučnih dokaza, u idealnoj situaciji, mogli da pretpostavimo da je bar jedan član Arhijerejskog Sinoda SPC-a u stvari homoseksualac. Za Crvenu Zvezdu navijaju i homoseksualci. Oni čitaju Kurir, Pravdu i Peščanik, idu na fakultete, prave vam hleb svakog jutra. Neki od njih aktivno slušaju Sinana Sakića. Među njima ima i alkoholičara i narkomana. Neki od njih vole da nose roze majice, a neki ne. I njihovi dedovi su, kao i vaši, učestvovali u ratovima i borili se pod zastavom Srbije. Neki od njih veruju u Boga. Neki od njih vole Srbiju, a neki ne. Neki od njih su glasali za SPS i Ivicu Dačića. Neki su debeli, a neki su mršavi. Neki od njih misle da je Bogoljub Mitić – Đoša duhovit. Neki od njih su loši ljudi. Neki od njih su dobri ljudi. Između njih i vas postoji samo jedna razlika. Oni vole drugačije osobe od onih koje vi volite. Oni vole, vi mrzite.

I Isus Hrist, Muhamed i Buda su propagirali ljubav. Patrijarh Irinej ne voli ljubav. Homoseksualnost je ljubav. I to je jedino o čemu bi trebalo razmišljati. Zašto je ljubav između dve zrele osobe, sposobne da misle i odlučuju, „nemoralna“ dok je intravenozno uništavanje budućnosti svog deteta „moralno“? Šta je tu normalno, a šta nenormalno? Zašto bi se iko borio protiv ljubavi dve zrele osobe? Zašto bi se iko stideo zato što je njegovo dete drugačije? Čemu to licemerje kada Nik Vujičić rasplače neke studente, dok na fakultete tih istih studenata morate da unosite nepokretne kolege na rukama u amifiteatre, jer nema pristupnih rampi? Zašto moji hrišćanski sugrađani biraju mržnju naspram ljubavi, koja i predstavlja sinonim za njihovu religiju? Zašto većina njih podržava smrtnu kaznu, a jedna od osnovnih božjih zapovesti je „Ne ubij“?

Možete da ignorišete njihovo postojanje i zabranite homoseksualnoj populaciji da bude vidljiva, ali ne možete da im zabranite da vole osobe koje vole. Ne možete da iskorenite njihovo postojanje tako što ćete ih naterati da budu manje vidljivi. Možete da zabranite Paradu Ponosa i na hiljadu godina, ali ćete na taj način zabraniti vašim sestrama i vašoj braći da se osete prihvaćenima, pojačaćete društveni pritisak i okrvaviti ruke. Svaki glas protiv Parade Ponosa jeste pucanj u sopstvenu glavu. Možete da zabranite homoseksualcima da postoje, ali će oni i dalje postojati, i postojaće zauvek. Njihovi problemi će postojati, iako ih ignorišete. Možete da ih tučete, oni će biti modri, ali će i dalje postojati. Oni nemaju problem sa vama, vi imate problem sa njima.

Priča je prosta. Neki ljudi su homoseksualci, neki ljudi su heteroseksualci. Ukoliko je homoseksualnost bolesna, onda je i hrišćanstvo bolesno.

Zabranom Parade Ponosa 2012. ne ignorišu se samo pripadnici manjina u Srbiji, njome se povećava društveni pritisak. Društveni znalci i idoli, dižući glas protiv Parade Ponosa povećavaju društveni pritisak na svoje sugrađane, kojima oni predstavljaju referentni okvir znanja i toga kako bi trebalo da se ponašaju. Time direktno utiču na njihove živote. I da, ubijaju ljude. Nisam defetista, ali se neprekidnim maltretiranjem i rečima „nisi dovoljno dobar“, neki ljudi vode stazom na čijem kraju leže metak ili omča. Stav svakog od nas ostavlja posledice, a ukoliko su pojedini političari i ostali antigej pripadnici društvene zajednice Srbije svesni da se njihove odluke primenjuju u širem rejonu od onog koji predstavlja njihov kabinet ili kupatilo, shvatiće da su u stvari ubice.

Parada ponosa je priča o ljubavi. Mi očigledno nismo sazreli kao društvo da bismo je shvatili.

Prajd. Zauvek normalno.

Peščanik.net, 17.10.2012.

LGBTQIA+