Da li je opet nastupio taj – u pravosuđu često ponavljani – odlučujući trenutak u kome pravosudni sistem, ovoga puta u obliku zakona, ponovo otpočinje sa teškim izrugivanjem samom sebi? Pošto je već gotovo pojelo sopstvenu supstancu nepromišljenom i osiono sprovedenom reformom u mandatu prethodne Vlade, pravosuđe, posredstvom resornog ministra, aktuelne Vlade i Parlamenta nagoveštava reformu, ovoga puta ne od početka, tj. ne od sudske organizacije i izbora sudija i tužilaca, već od samog kraja, tj. od delimičnog oslobođenja zatvorskih kazni određenih grupa pravnosnažno osuđenih počinilaca krivičnih dela.

Sam tekst zakonskog predloga zasluživao bi ozbiljnu debatu. Nešto od toga, više kao razmena političkih umesto pravničkih argumenata, moglo se čuti tokom skupštinske rasprave. Ovde neće biti reči o sadržini, već samo o razlogu donošenja ovog zakona, o njegovom ratio legis.

Zašto se donosi zakon o amnestiji? Jedno, već po tradiciji nemušto i krajnje uopšteno objašnjenje stoji u tekstu obrazloženja, tač. II RAZLOZI ZA DONOŠENJE ZAKONA: „Zakonom o amnestiji menja se položaj osuđenih lica iz razloga što su se izmenile društvene, ekonomske i političke prilike“. Pa dalje: „Imajući u vidu da su u poslednje vreme usvojena nova zakonska rešenja kojim su prihvaćeni međunarodni standardi u oblasti izvršenja krivičnih sankcija, predlaže se donošenje Zakona o amnestiji kojim će određena grupa osuđenih lica biti delimično ili potpuno oslobođena od izvršenja pravnosnažno izrečene kazne zatvora“. Ničeg nema o tome koje su se to „društvene, ekonomske i političke prilike“ izmenile, u čemu se izmene sastoje, u odnosu na koje vreme su se izmenile, kako one utiču na promenu „položaja osuđenih lica“. Kad se zbilo to „poslednje vreme“ usvajanja međunarodnih standarda za izvršenje krivičnih sankcija – iz obrazloženja se ne može zaključiti. Suprotno dosadašnjoj praksi, stvarni ratio legis stoji u tač. IV, podnaslov FINANSIJSKA SREDSTVA POTREBNA ZA SPROVOĐENJE ZAKONA, koja otpočinje konstacijom da za sprovođenje ovog Zakona nisu potrebna nikakva finansijska sredstva. Štaviše Zakon je radikalni štediša. Predlagač procenjuje da će „ovim zakonom“, a zapravo amnestijom, biti obuhvaćeno oko 3.600 lica, od ukupno 8.000 osuđenih. Kratkoročnu uštedu budžetskih troškova koja će nastati potpunim ili delimičnim oprostom izdržavanja kazni, predlagač procenjuje na 127 miliona, a dugoročnu uštedu na oko 800 miliona dinara. Da je stvarni ratio legis zapravo prenatrpanost srpskih zatvora i budžetske uštede, jasno je i neskriveno rečeno u izlaganju ministra pravde i u izjavama njegovih pomoćnika.

E sad, o dubljim slojevima razloga za donošenje zakona, može se više naslućivati nego zaključivati. Uočavam nekoliko teorija: „finansijsku“, koja počiva isključivo na razlogu budžetske uštede; „anti-korupcijsku“, koja polazi od ocene da su zatvori prenaseljeni, a nužno je napraviti mesta za novoproglašene korupcionaše; i „obligacionopravnu“, doduše oslonjenu više na podatke o tome koliko Srbija, kao država, duguje licima koja su neosnovano boravila u pritvoru.

Ono što, međutim, ne znam – nikad nisam pročitala niti čula – jeste da li postoji država koja je opravdavala amnestiju budžetskim uštedama, prenatrpanošću zatvora ili sopstvenom prezaduženošću. Tačnije, ne znam da je to činila javno, oficijelno i u formi zakona. To što ne znam, nije bitno. Nisam u materiji. Zato pozivam kolege – sudije, tužioce, nastavnike prava, da javnost Srbije upoznaju sa takvim primerima ako ih je bilo, a naročito sa posledicama amnestije iz ekonomske i prenaseljeničke nužde.

Do sada smo učili da je zakonska amnestija mera koja se preduzima ili u određenim svečanim prigodama (npr. Napoleonova amnestija 1815, kojom je bio obuhvaćen i Taljeran); ili posle sukoba, uglavnom oružanih (amnestija u SAD posle građanskog rata i značajan broj novijih amnestija u Čileu, Argentini, Brazilu, Kongu itd); ili kao jedna od mera tranzicione pravde (npr. u Španiji, posle rušenja Frankovog režima, u Južnoj Africi, posle prestanka aparthejda u toku rada komisije za istinu i pomirenje); ili radi dovođenja u sklad faktičkog i pravnog stanja (povremene amnestije ilegalnih imigranata u SAD, a naročito je poznata zbog glamuroznog aktera, amnestija imigranata koju je sproveo Arnold Švarceneger dok je bio guverner Kalifornije). Budžetsko-prenaseljenička teorija nije bila obuhvaćena ovim učenjima. Da li je ona naš novum i specificum, ponavljam, ne znam. A, valjalo bi znati.

No, i ako bi se pokazalo da ratio legis amnestije nije usamljen primer, verujem da bi makar ministru pravde mogla biti poznata anegdota o tome kako je nastao zatvor u Požarevcu, jedan od najvećih u Srbiji. Jer, ministar se bavi uporednopravnom tradicijom. Putujući po Srbiji, knez Miloš se zabavio duže vremena u Požarevcu. Lokalni glavari su mu priredili srdačan doček i dobar boravak. Knez bejaše izuzetno zadovoljan, te zapita kako bi se odužio. Predložio je da pomogne da se sazida škola ili crkva. „Jok, presvetli kneže“, odgovoriše glavari. „Sagradi ti nama zatvor!“ Knez se, više za sebe, zapita – zašto, pobogu, zatvor. „Pa, da nam deca budu blizu“, odgovoriše glavari. Poenta anegdote, u ovom kontekstu, nije da „deca budu blizu“. Još tada su znali da ako je zatvor prenatrpan, treba podići novu zgradu, a ne puštati zatvorenike. Čak ni kad su rođena deca.

A, ako ne zna (ne mora znati) ovu anegdoticu, ministar bi se mogao setiti kako je njegova prethodnica sprovela sopstvenu reformu. Loše i nepromišljeno. Ali, bar otpočetka. On, po svemu sudeći, svoju počinje od kraja. Sa lošim i nepromišljenim razlogom za donošenje zakona. Pogrešno je početi reformu (ako je to reforma) zakonom o amnestiji čiji se razlog, doduše ne fingira, ali koji (razlog) nije dovoljan, ni uobičajen, ni primeren. I više podseća na zakon o amneziji, nego na zakon o amnestiji. Doduše, lingvisti kažu da obe reči imaju isti jezički koren (Aμνηστία – Aμνησία).

Peščanik.net, 24.10.2012.

REFORMA PRAVOSUĐA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)