Postoji samo jedna tema sa kojom SPD može dobiti izbore – socijalna pravda. Ali, SPD je za tako nešto izabrala pogrešnog kandidata. Neki kandidati izgube na izborima. To je u redu. Ali postoje i kandidati gubitnici, koji su izgubili čim su se kandidovali. E, to je neprijatno. U ovu kategoriju spada Per Štajnbruk, kandidat za kancelara SPD-a. Način na koji se Per Štajnbruk saplitao o svoje pozamašne dodatne prihode, dokaz je da ovaj čovek ima dve leve noge. Bolje bi bilo da socijaldemokratski kandidat ima osećaj za levičarsku politiku. Razlozi za Štajnbrukov neuspeh neće biti zavist ili netrpeljivost drugih, već njegova pohlepa i nesposobnost.

Kad god je reč o nekom socijalnom pitanju, kao što je to bilo u petak tokom debate u Bundestagu, a Štajnbruk se javi za reč, dovoljno je da njegovi protivnici samo kažu reč „Bohum“ i već su pobedili. Ovaj prezaduženi grad mu je platio 25.000 evra da bi učestvovao u diskusiji koju je organizovala gradska uprava. „Da li je to u redu“, pitao je Špigel Štajnbruka. Štajnbruk je odgovorio: „To je sasvim nesrazmeran honorar. Izgleda da sam izgubio onaj fini osećaj za meru“. Većini nije potreban „fini osećaj“ da bi shvatili da za 10.000 evra na sat, zarada i učinak ne mogu biti ni u kakvoj pristojnoj srazmeri.

Od kada su početkom oktobra političari Aleksander Dobrint (CSU) i Patrik Dering (FDP) optužili Štajnbruka da krije dodatne prihode od predavanja i zahtevali da ih iznese u javnost (on je to učinio i ispostavilo se da je u pitanju suma od 1,5 miliona evra) i time, pre nego što je prava izborna trka uopšte i počela, srušili kandidata SPD-a, socijaldemokrati uporno pokušavaju da anuliraju ovu aferu. Ali to nije moguće. Oni pokazuju prstom na one koji optužuju Štajnbruka i pitaju „A vi? A vi?“. Od njih se očekuje nešto više od onoga što se očekuje od Unije i Liberala.

Štajnbruk je od početka afere („transparentnost postoji samo u diktaturama“) do danas („zašto drugi smeju da zarađuju, a ja ne“) pokazao da uopšte ne razume šta je problem i za šta je optužen. Žali se da je žrtva kompleksa zavisti. Ali to nije tačno. Ovde nije reč o zavisti, već o kredibilnosti. Zašto drugi smeju da zarađuju novac? Zato što drugi ne žele da postanu kancelari i nisu kandidati socijaldemokratske partije.

Zamislite čoveka koji potpiše ugovor koji mu za jedno veče donese pola godišnje plate njegovog prosečnog birača i još pri tome ne pita ko mu daje taj novac? On kaže: „Sve je išlo preko agencije“. U kom svetu živi taj čovek? Osnovno pitanje je koga SPD želi da zastupa? Kakvu politiku oni žele da vode? Šta nam o ovoj partiji govori činjenica da kandiduje čoveka koji je toliko udaljen od svojih birača? „Ekonomska situacija će ionako izabrati CDU“, Zidojče cajtung citira neimenovanog političara iz SPD-a.

Angela Merkel može mirno da gleda samo-demontažu svog protivkandidata. Njoj niko ne može da zameri da je sklona uvećanju ličnog bogatstva ili opsednuta luksuzom. U Nemačkoj je 16 miliona ljudi, gotovo 20 odsto, dakle svaki peti građanin na ivici siromaštva ili strahuje od socijalne izopštenosti. Statističari raspravljaju o brojevima, političari o definicijama, ali nema nikakve sumnje da je socijalna nejednakost najveći teret ovog društva. To je jedina opasna tema za CDU, koju bi socijaldemokrati mogli da iskoriste kao svoju prednost.

Ali ne sa ovim kandidatom. Odustanite od Štajnbruka dok ne bude prekasno.

 
Spiegel, 12.11.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 13.11.2012.