U ovoj našoj komediji del arte čija je osnovna intriga borba za Kosovo, glavni glumci su delimično zamenili maske i pred različitom publikom improvizuju različite tekstove. Vučić pred američkim kongresmenima i Dačić pred Ketrin Ešton nose maske racionalnih političara odustalih od tlapnji da će moći u beskraj da odgađaju čas izbora. Ostalo je da se još malo glumi muževni i patriotski moral, tek toliko da sa Kosova ne nestanemo bez buke.

Tomislav Nikolić je pokušao da uspostavi novi savez između trona, oltara i hrama znanja, SANU, ali su ga patrijarsi Irinej i Ćosić prozreli. Irinej Prvi i Irinej Drugi, Amfilohije Radović, Dobrica Ćosić i Matija Bećković odbijaju da zajedno sa Šešeljevim i Miloševićevim piromanima kopaju po zgarištu koje su pripremali pišući Memorandum i Jagnje božije i zvijer iz bezdana. Nikolić je pokušao da pred akademicima i vladikama odglumi cara ujedinitelja koji hodi po zemlji i sabira vitezove za odlučni boj, ali je dočekan kao Kapitano, stalni lik komedije del arte, ubeđen da je heroj i muškarčina, dok publika zna da je lažov i kukavica koji pokušava da impresionira predstavljajući se dugim i komplikovanim imenima.

Prvosveštenici oltara i hrama odbijaju da sa novim vlastima dele odgovornost za uspostavljanje granice sa Kosovom, a zlatoustima i ne priliči da govore o kontejnerima na graničnim prelazima, registarskim tablicama i carinskim dažbinama. Granice ili ništa, otažbina ili smrt, carstvo nebesko ili carstvo zemaljsko… te retoričke pitalice ne predviđaju postojanje onog čoveka koji je pre neki dan uhvaćen kako sa 150 kilograma pilećih bataka u gepeku pokušava da pređe granicu sa Kosovom, u nadi da će mu ti bataci omogućiti da kupi još koji metar drva ili makar polovnu traktorsku gumu.

Predsednik je od akademika zatražio da “spremaju rešenje za Kosovo”, ali je pominjao pre svega stručnjake za energetiku, geologiju, telekomunikacije, pa tek onda za istoriju i arheologiju. To je dočekano ne samo kao dokaz da je i nova vlast prodala Kosovo, nego i kao uvreda; u trenutku kada njihove kolege iz Severne Koreje obznanjuju da su pronašli skrovište jednoroga koga je jahao kralj Tongmong, od njih se traži da se bave dalekovodima i antenama.

U toku je pokušaj da se ogladnela i ponižena nacija probudi, a čarobni poljubac joj zadaju prirodni saveznici: Koštunica, vladike, akademici, klerofašističke organizacije i najmilitantnija i najbogatija braća sa severa Mitrovice. Njima je jasno da je nova vlast pod strašnim presingom; ljudi očekuju plate i penzije, novca nema a MMF dolazi tek na proleće, Svetska banka poručuje da će 400 miliona evra za popunjavanje budžeta dati tek kada postignemo sporazum sa Fondom, ruskih 800 miliona dolara odobreni su isključivo za železnicu, i to po bratskoj kamati od 4,1%, EU i SAD od Vučića i Dačića traže da im isporuče ono što ih ovog časa jedino zanima – granične prelaze, i to pre nego što sa druge strane stola sedne Ramuš Haradinaj. Do nedavno utamničeni kosovski junak će preuzeti vlast od Tačija, a kako para nema ni da se isplati austrijska firma koja štampa kosovske pasoše, pa je proizvodnja obustavljena, njemu će ostati da radi jedino što zna, da svoje sunarodnike zabavi novom bitkom za ujedinjavanje Albanaca, ma gde bili. Sa takvim ratnikom nije lako voditi “tehničke pregovore”.

Pred nama je opet neko nasilje, samo se postavlja pitanje njegovog intenziteta i teritorijalne rasprostranjenosti: da li će se završiti ubistvom onog Albanca i ranjavanjem njegove dece u Severnoj Mitrovici ili će pasti još koja glava, sada i na centralnom Kosovu, i da li će se vatre sa Jarinja proširiti na jug Srbije, a onda možda stići i na beogradske ulice. Prvi čin opasne igre nazvane “poslednji čin izdaje” koju su danima najavljivali Crkva, Koštunica i Dveri, odigran je ove nedelje. Onog časa kada je Dačić otputovao na sastanak sa Tačijem i Ketrin Ešton, svi krstaši su odjahali na teren – nekadašnji ministar za Kosovo Slobodan Samardžić, u čijem mandatu je opljačkano najviše novca od pomoći kosovskim Srbima, raspoređen je u Severnu Mitrovicu, jedan deo Srba raspoređen je na zadatke paljenja logorskih vatri na Jarinju, drugi na paljenje policijskih kontejnera kosovske policije postavljenih u naselju Tri solitera u severnom delu Mitrovice u kome živi Albanaci.

Za to vreme, Sinod SPC šalje preteće depeše novim brankovićima na čelu države. Crkvena vlada zahteva od nove vlade da odluke stare vlade stavi van snage, pozivajući se na ustavni sud, cara Lazara, Milana Nedića i Rezoluciju 1244, tretirajući je kao Mojsijevu zavetnu ploču. Irineji i Amfilohije traže od “stranaka sa nacionalnim predznakom” da se ne ponašaju kao njihovi prethodnici, “miljenici zapada”, tj, kao kolaboracionisti okupatora svete srpske zemlje. Episkopi su prvi put jasno i cinično pokazali da ih nije ubedilo ni Tadićevo metanisanje po crkvama, ni Đinđićevo uvođenje veronauke, ni Đilasovo osvetljavanje svetosavskog hrama. Znaju oni ko im iskreno ljubi skute i ko će im vratiti svu zemlju, sve šume i svo gradsko građevinsko zemljište. Znaju oni ko će “naš mali čamac da veže za veliki ruski brod”, po svaku cenu. Kada su apostoli hirotonisali Irineje i Amfilohija, naivno su verovali da će ovi biti “žive ikone Vladike Hrista” i da su “na prestolu Hristovom kako bi se starali za pobožnost svoje crkve”, a ne da sa te osmatračnice pozivaju narod da “svim sredstvima koje Bog blagosilja treba braniti Kosovo koje je natopljeno krvlju naših predaka”. Patrijarh je jasno rekao da su barikade bogu drage, a od njih do nove krvi sada je manje od dužine njegove mantije.

Dveri i ostali Naši razrađuju crkvenu tezu o miljenicima zapada praveći nove spiskove veleizdajnika. Regrutovanje novih pravoslavnih dečaka izvršeno je na beogradskim fakultetima, pre svega Pravnom i Političkim naukama. I dok njihovi vršnjaci u Italiji, Grčkoj i Španiji izlaze na ulice tražeći bolje uslove školovanja, pravedniju raspodelu tereta ekonomske krize, naši Indignadosi su slušali Tomu Filu i skandirali Ratku Mladiću. Navodno su izašli na ulice da bi pokazali koliko ih boli nepravda Haškog suda. Zašto su toliko čekali; Gotovina je već odavno na pecanju, a Haradinaj zauzima premijerski presto, zar im je trebalo toliko vremena da ispišu transparente, sašiju kostime za performans sa haškim sudijom i devojkom-pravdom vezanih očiju. Kako to da su izašli baš onda kada je Dačić otišao na pregovore sa Tačijem i zašto su hitovi na protestu bili Vidovdan i Tamo daleko, a glavni slogan – ne damo Kosovo.

Danas negde u Mitrovici četvorica predsednika opština sa severa Kosova, koji su juče satima razgovarali sa državnim vrhom Srbije, pravim gospodarima situacije prenose šta su čuli u Beogradu. Ovi iz Beograda ni o čemu ne odlučuju, kao ni DS koja se dobrovoljno odrekla svakog uticaja na događaje. Ona se i dalje bavi sama sobom, a novi državnik, Dragan Đilas, u ovakvim danima ima da izjavi samo to da ne živi u vili nego u iznajmljenom stanu, i to ne na Kosovu, zašto svi pominju to Kosovo, kad on tamo nema ni pokretne ni nepokretne imovine.

Savez između trona i oltara je raskinut i sada se pravi crkveno-nacionalna vlada u senci. Ona će voditi teške bitke, političke, mada ni oružane nisu isključene.

Peščanik.net, 07.12.2012.

KOSOVO