Ne znam odakle toliko uzbuđenje zbog skorašnjeg intervjua sa Robertom Beličanec, u kome je on progovorio o pasivnim i politički nezainteresovanim ljudima, za koje je upotrebio reč „idioti“, a sve u kontekstu političkih sukoba u Makedoniji? Sasvim korektno, on je upotrebio ovu reč (idiotes) kao kontrast za građane (polites) koji su angažovani u procesu odlučivanja i obavljanja javnih poslova, mada je ova kategorizacija imanentno vezana za antičke polise. (Imajmo u vidu da je čak i u modernim razvijenim zemljama godinama bilo prihvatljivije govoriti o „demokratiji bez naroda“, tj. o političkom stanju u kome većinu pretstavljaju „idioti“, zainteresovani samo za vlastito dobro i konzumerizam, dok je upravljanje bilo sasvim prepušteno elitama.)

Ali eto, priznajem da sam pomalo zatečena, jer se malo ko seća da sam i ja nešto slično govorila 2004. godine, kada su današnji opozicionari bili na vlasti i zagovarali masovnu „idiotizaciju“. U to vreme, vruća tema bio je zakon o opštinskim granicama, koje su vlasti iza zatvorenih vrata, po feudalnom principu, ocrtavali koristeći uglavnom etnički gerrymandering. Jedno od izlaznih rešenja iz te krize je bilo neposredno izjašnjavanje na referendumu, na kome su upravo građani, oni zbog kojih i postoji lokalna samouprava i koji treba da uživaju lokalnu demokratiju, trebali dati svoje mišljenje u vezi zakonskih rešenja. No, vlast kao vlast, poručila je građanima da treba da ostanu pasivni i da ostave njoj da odluči što je najbolje za njih. Tu je bio i nezaboravni (idiotski) slogan „Neka pitanja ne zaslužuju odgovor“. Svi mi koji smo bili kritični prema takvom praktikovanju vlasti, i posebno protiv metoda zastrašivanja građana gubljenjem radnih mesta ili socijalnih beneficija ukoliko izađu na referendum, ukazivali smo da je, nezavisno od rezultata referenduma, važno biti građanin i aktivno odlučivati o pitanjima od lokalnog i opšteg značaja, a da je poruka vlade ustvari poruka idiotima.

I sada vidi čuda! Nastao je preokret od 360 stepeni! Oni isti koji su priželjkivali idiote, sada traže građane i žale se na (stranački) neopredeljene koji su navodno odgovorni za to što se „režim“ ne može srušiti na ulici. Ali, na njihovo veliko iznenađenje, promenila se još jedna važna stvar: za razliku od 2004. godine, oni sada nemaju podršku međunarodne zajednice, kojoj su oduvek bili draži „mir i stabilnost“ od demokratije i građanskih pokreta (koji su posebno opasni zato što ih je teže kontrolisati, nasuprot elitama koje su potkupljive i zavisne od spoljne podrške). Oficijelne poruke predstavnika međunarodne zajednice, u kojima je opoziciji poručeno da se prestane igrati ulične demokratije, a vlastima da obnove politički dijalog u institucijama, bile su primljene sa nevericom i razočarenjem.

Čini se da su i zapadni diplomati postali „idioti“, neopredeljeni i neutralni, baš u času kada treba srušiti Zlo. Opozicijski novinari sada grde ambasadore sa kojima su do juče bili na „ti“, jer podržavaju „diktatorski režim“ Gruevskog, ali i poručuju da „sa Zapadom ili bez njega, otpor se nastavlja”. U ovim porukama ključne su dve reči: Zapad i Otpor, a ono što se treba pročitati između redova je aluzija na Srbiju i Miloševića. Drugim rečima, dobro poznati „lek“ za svaki miloševićevski režim zove se „Otpor“, koji je uz to finansijski i politički podržan od strane Zapada. Prema ovoj političkoj logici, opozicija po difoltu dobija oreol pravednika, nosioca progresa, borca za slobodu i mučenika. Ako protiv sebe imate „režim“ i surogat Miloševića, onda se vaša uloga i težina automatski povećavaju. Tačno je da je aktuelna vlast odavno prešla sve granice političke pristojnosti, ali nažalost, ova i ovakva opozicija ne može biti njen korektor, a još teže će je svrgnuti uličnim metodama. Ali zato rizikuje guranje zemlje ka rubu građanskog konflikta, kada kaže da će kao odgovor na brutalni odnos prema njenim poslanicima tog 24. decembra, ona sada upotrebiti sva sredstva da spreči održavanje lokalnih izbora zakazanih za 24. mart.

Ovih dana u Makedoniji, nepopularniji od ateista su jedino stranački neopredeljeni, posebno ako su javni intelektualci i/ili profesori. Na njih su ljuti i jedni i drugi, ali gnev je veći kod onih koji imaju očajničku potrebu da demonstriraju snagu Otpora i razne podrške. Ko nije uz Crvenkovskog, mora da je sa Gruevskim – tako glasno razmišljaju sitne duše i kratkovidi vizionari. Treba li reći da su stranački neopredeljeni intelektualci retke zverke (posebno otkada je pao sneg koji nije pokrio breg, ali je otkrio stranačke oznake svih onih koji su se dosada, više ili manje uspešno, prodavali kao nezavisni eksperti). I što ih je manje, utoliko veći gnev izazivaju. Kakva je to samo drskost ostati „idiot“, ne izaći na ulicu i ne dati podršku jednom očajniku, bivšem premijeru i predsedniku države, a sadašnjem penzioneru koji nema ni poslanički mandat, pa mu je ulica jedina prava zamena za delovanje kroz institucije? Kažu mi da sam prodala dušu đavolu, da će me se moja deca stideti jednog dana zato što nisam raspoznala Dobro od Zla, da sam saučesnik diktature i fašizma, i još puno toga… Njima je teško objasniti da se učešće u politici ne svodi na stranačke aktivnosti, a ulica nikada ne može biti zamena ni za najslabije institucije. Zoon politikon, a posebno „homo democraticus” nije isto što i „homo partitus“. Jedno je politika, a sasvim drugo politika antipolitike. Ostati (stranački i moralno) neopredeljen kada se nude dva zla jeste politička opredeljenost. Ako je tačno ono što tvrdi opozicijski front („Gruevski je gotov“, pri čemu on predstavlja narod), ne znam zašto se sada prebrojavaju neopredeljene „izdajice“? Ako su oni zaista narod, otkud optužbe o zaspalim i glupim masama?

Biti idiot u aristotelovskom smislu ne znači samo neučestvovanje u javnim stvarima, nego i brigu samo o svojim ličnim interesima, nasuprot opštem dobru. Pa recite mi, molim vas, ko je ovde idiot a ko građanin, kada političke elite već 20 godina rade isklučivo u vlastitom interesu, a na štetu građana koje sada, u borbi za vlast, guraju u nasilni sukob? Dakle, političari su istovremeno lažni polites, dok su duboko u sebi idiotes. A mi? Mi ne želimo biti kobajagi polites, aktivni građani, a da pri tome imamo kao ponudu razne klike, korumpirane, potrošene i lažne heroje, koji zavisno od potrebe i konstelacija dirigiraju kada trebamo biti aktivni, a kada pasivni i poslušni. Samo moje postojanje je otpor, ali i prema jednima i prema drugima. Ostalo mi je pravo slobode govora, izražavanja, uverenja, pa i neslaganja. Kažu mi da im nisam bila „jasna“: tačno je da sam bila osudila postupke vlasti, ali njima to nije dovoljno, jer od mene očekuju da pružim aktivnu podršku opoziciji i da je ne kritikujem… Ne znam kakve reakcije očekuju od nekoga ko nikada nije ni imao iluzija o karakteru vlasti, ali podjednako nema ni nadu u odnosu na opoziciju koja preti ultimatumima i ulicom, kaže „idemo do kraja“ (čijeg kraja, kakvog kraja?) i „nema praštanja“ (neko bi pomislio da su jakobinci)? Eto, neću nasilan ulazak u parlament, čak i kada to predlaže univerzitetski profesor koji je bio pisac ustava.

Problem je u tome što je opozicija izgubila momentum i svakodnevno pokazuje zašto je slaba i bezidejna, i zašto od 2006. naovamo gubi sve izbore po redu, i to na izborima koje strani posmatrači ocenjuju kao fer i slobodne. Tzv. narodni parlament je možda zanimljiv forum, na određeno vreme, ali tu nema nikakvog programa, ako se izuzme onaj kulturno-zabavni, uz prepev „Bella ciao“, kao što i dolikuje partizanima. (Inače, reč partisan na engleskom znači stranački). Čitam pamflete u kojima piše: „Makedonski krik je Otpor!“. WRONG! Otpor je bio srpski krik (koji se kasnije komercijalizirao i internacionalizirao), a koji nažalost nije rezultirao onako kako su priželjkivali istinski entuzijasti i njihovi zapadni finansijeri. Evo ga Toma, živ i zdrav, hvala na pitanju! А i na Tahriru nije ništa demokratičnije. Ovaj naš otpor je toliko neautentičan i neubedljiv da čak ne ume ni da krikne na makedonskom, nego to mora da čini na srpskom!

Nova Makedonija, 14.01.2013.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 15.01.2013.