Foto: Donald McLeish
Foto: Donald McLeish

Šta je, zapravo, sadržaj pretenciozog sviranja… u diple na temu „propasti zapada“ hic et nunc? Pa, zapravo, ništa!? Tek potreba da se nešto kaže pravo iz nutrine vlastite praznine, da se strahota koja se odvija pred našim očima „objasni“ na način koji će „nas“ osloboditi svake odgovornosti, a pri tome još i pružiti sladak privid kako „nam“ se sve ovo dešava jer smo bolji, superiorniji, autentičniji od nekoga drugog. Tako se stvari sa ravni političkog, sa koje ih treba posmatrati, sele ka „civilizacijskom“ mrsomuđenju opšteg smera, na veliku radost onih koji imaju razloga da strepe od toga da ih neko priupita šta nam ovo učiniše?

Teofil Pančić, Špengleri iz našeg sokaka

Svakako ste već čuli za tragičan slučaj Hasinte Saldane. Ova medicinska sestra iz londonske bolnice „Edvard II“ igrom slučaja je postala žrtva telefonske šale dvoje australijskih DJ-eva, namenjene princezi Kejt koja je u to vreme ležala u istoj bolnici. Nekoliko dana kasnije, nesrećna Saldana je počinila samoubistvo.

Slučaj je podelio kako britansku, tako i internacionalnu javnost. Da li je u pitanju priča o bezobzirnim medijima koji su u potrazi za gledanošću spremni i da gaze preko leševa? Ili o tragičnom ishodu susreta različitih etosa (Saldana je bila poreklom iz Indije)? Ili pak o nesrećnom slučaju koji nije ničija neposredna krivica – DJ-evi nisu imali nikakvog razloga da veruju da će njihova ipak bezazlena šala bilo koga dovesti u ozbiljnu nepriliku, a svakako ne u iskušenje da sebi oduzme život. Tragedija je ponekad samo tragedija, tim teža što se za nju ne može naći krivac.

Bilo je, dakle, svakojakih tumačenja, ali je Teofil Pančić ponudio jedno od najoriginalnijih. Za Saldaninu smrt, kriv je – internet:

Ne verujem da iko ozbiljno očekuje da Kejt M. rodi vanzemaljca, šivaću mašinu ili baobab, tako da je nejasno o čemu se, jebote, uopšte radi, to jest, kako jedna takva stvar (jedna udata gospođa vodila ljubav s mužem, zatrudnela pa će da rodi) može izazivati bilo kakvu radoznalost?! E, ali to vam je ta selebriti kultura kao deo šire Kulture ničega, i to su vam mediji kao njeni glavni opslužitelji…

Sada, kada se zbilo što se zbilo i kada je stvar nepopravljiva, u ponekom ozbiljnijem mediju možete čitati poneku manje ili više ozbiljnu i utemeljenu „analizu slučaja“, koji je sasvim besmisleno sagledavati kao nekakav „izolovani incident“ i posledicu puke beslovesnosti i neozbiljnosti ono dvoje Australaca. Naprotiv, nevolja je baš u tome što su ovo dvoje u osnovi igrali po pravilima, a onda se, ups, desilo nešto nepredviđeno – mada i sasvim moguće, čak verovatno, otuda i načelno predvidivo. Mediji su dubinski inficirani otrovnom kombinacijom infotejmenta (informacija nije informacija ako nije „zabavna“) i podivljale, sa interneta na sve strane prenesene kulture anonimnosti i neodgovornosti: ako na internetu svaki kreten i zevzek može da se predstavlja bilo kako i vređa i kleveće bilo koga i ako je to već legalizovano i legitimizovano kao deo medijskog mejnstrima tako što su mnogi ozbiljni mediji takav sadržaj inkorporirali (da ne bidnu nedajbože konzervativni…), onda nema razloga da se ne očekuje da ista kultura travestije i radikalne neodgovornosti ne zahvati i medijske profesionalce. Hasinta Saldana, slučajna tragička žrtva, nije umela ili htela da živi u takvom svetu. Nama ostalima se još čini da ćemo biti bolje sreće, ali ko zna, možda u nekom konačnom svođenju računa Hacinta bude srećnija od nas – jer, glavno tek dolazi.

Šta nije u redu da ovakvim zaključkom? Pre svega ono očigledno – telefonske šale kao forma radijske i televizijske komedije, značajno su starije od interneta i sa njim povezane „kulture anonimnosti“. Poduhvat dvoje Autralijanaca nalazi se u prepoznatljivoj i dugoj tradiciji radijskog humora i uvoditi u priču internet i anonimnost, niti je potrebno, niti je uopšte smisleno (Mel Grig i Majkl Kristijan nisu bili anonimni, već poznati radijski voditelji, koji pritom nisu nikoga „vređali i klevetali“). Ali zašto onda Pančić uopšte poseže za ovim najblaže rečeno neubedljivim objašnjenjem?

Apokalitični kraj citiranog pasusa, kao i celog teksta (nemamo se čemu nadati, najgore tek dolazi!) može nam pomoći da dođemo do odgovora na ovo pitanje, jer nas nepogrešivo upućuje na žanr Pančićeve analize; tu smo, to je sada već sasvim jasno, na terenu konzervativnog Kulturkritik-a.

Kritičar kulture nije zadovoljan civilizacijom, koja je jedina kriva za njegovo nezadovoljstvo. On govori kao predstavnik neiskvarene prirode ili višeg istorijskog stadijuma. Pa ipak, on je nužno od iste suštine kao i ono u odnosu na šta se smatra superironim. Nedostatnost subjekta… koji u svojoj kontingentosti i skučenosti sudi o moći onog postojećeg, postaje neizdrživa kada je sam subjekat sve do svoje najdublje strukture, posredovan onim čemu se suprotstavlja kao nezavistan i suveren. Ali ono što čini sadržaj kritike kulture tako neprikladnim nije toliko manjak poštovanja prema onome što kritikuje, koliko zasenjeno i arogantno priznanje koje ova kritika podmeće kulturi. Kritičar kulture teško da može izbeći imputaciju da on sam poseduje kulturu koja kulturi nedostaje. Njegova taština nadovezuje se na taštinu kulture: čak i u optužujućem gestu, kritičar se drži pojma kulture, izolovanog, neupitnog, dogmatičnog. On preusmerava napad. Tamo gde je očaj i neizmerna beda, on vidi samo duhovne fenomene, stanje čovekove svesti, propadanje normi. Insistirajući na ovome, ova kritika je u iskušenju da zaboravi na ono neizrecivo, umesto da teži, kako god nemoćno, ka čovekovom spasu.1

Stvari sada postaju jasnije. Internet je tu samo kako bi se napad preusmerio. Sa čega? Sa činjenice da je za dubinsku infekciju medija kriva sama njihova tržišna struktura, kojoj ne izmiče niko, pa ni sam kritičar, u meri u kojoj je njom posredovan. Nada koju demokratija polaže u medije – da će oni biti prostor razložne rasprave između sugrađana – izneverava se ne pod pritiskom interneta, nego pod pritiskom komercijalizacije. Tamo gde demokratija zahteva razmenu argumenata, tržište očekuje šou. Ali pošto finansijski opstanak medija ne zavisi od demokratije, nego od tržišta, po pravilu pobeđuje ovo drugo.2

Sam kritičar kulture, kako Adorno lucidno primećuje, nije nikakav izuzetak od ovog pravila. I prezir prema savremenosti, naricanje nad propadanjem normi, nad konzumerizmom, nad banalnošću, nad kulturom ničega, i sami su deo te iste savremenosti i te iste kulture. Kolumnistička naricanja podležu istom neumoljivom zakonu tržišta kao i radijski šou sa telefonskim šalama. To je ono o čemu se, jebote, ovde radi.

Šta onda znači Pančićeva opaska da Biljana Srbljanović „ima kolumnu u uglednom beogradskom dnevnom listu Tviter“, ali da on taj Tviter ne čita, „ne što ne bih hteo nego se nekako uvek rasproda pre nego što stignem do kioska.“? Ona znači isto što i ona druga (koja se tiče jednog Mihnjikovog intervjua): „Ne, džaba guglujete, nema ga na internetu, osim početnih delića; he he, crknite, paraziti!“3 Sve što je izvan tržišta – irelevantno je. Šta se prodaje – vrijedi, šta se ne prodaje – ne vrijedi.4

U svom odgovoru na tekst Biljane Srbljanović, Pančić povlači paralelu između interneta i pušaka, kao sredstava samih po sebi neutralnih, ali u pogrešnim rukama – ubojitih:

Naravno da je medijum po sebi neutralan, i naravno da se ne treba „ljutiti“ na pušku nego na ubicu, ali jasno je i to da treba videti šta ćemo s tom prokletom puškom, kako da se spreči njena, jelte, „zloupotreba“. Ili, u protivnom, da se pomirimo s tim da živimo u nekakvom „prvobitnom stanju“, kao Ameri sa svojim nepodnošljivo lako dostupnim puščetinama kojima svako malo neki otkačeni psiho bez adekvatne terapije pobije sve što mu se nađe u dometu. Ili kao svi mi, kao stvarne ili potencijalne žrtve sajber gomile, regrutovane i nahuškane neretko i od profesionalnih medija, bilo da se radi o onima „rođenim“ na internetu, ili o internet ograncima tradicionalnijih medija.

Kao nekome ko predano prati američku debatu o kontroli naoružanja, priznajem da mi je pala na pamet slična analogija, ali sa jednom značajnom razlikom. Ono što je za Pančića internet, to u ovoj debati nisu puške, nego video-igre, Merilin Menson, nasilje u filmovima – jednom rečju, sve ono o čemu američki konzervativci vole da naklapaju ne bi li izbegli ono najbitnije – interese industrije naoružanja koji sistematski onemogućavaju bilo kakvu zakonsku reformu. U oba slučaja, jedna konkretna ekonomska i politička tema – prokletstvo novca koje temeljno kompromituje mogućnost demokratske deliberacije – pretvara se u priču o stanju svesti i propadanju normi, ukratko – u pretenciozno sviranje u diple na temu „propasti zapada“.5

Peščanik.net, 23.01.2013.


________________

  1. Theodor Adorno, „Cultural Criticism and Society“, Prisms (MIT Press, 1997).
  2. Nigde Pančićeva analiza ne zvuči manje ubedljivo nego tamo gde tvrdi kako su mnogi ozbiljni mediji podlegli infotejnment formatu, „tobože da ne bi ispali konzervativni“. Kao da se radi o tinejdžerima željnim dokazivanjima, a ne o komercijalnim institucijama namenjenim pravljenju profita.
  3. Teško je danas čitati ovu opasku, a ne setiti se Arona Švarca.
  4. „Saučesništvo kritike kulture u kulturi koju kritikuje ne leži samo u mentalitetu kritičara. Još više, ono je diktirano njegovim odnosom prema onome čime se bavi. Čineći kulturu svojim objektom, on je još jednom objektifikuje. Jednom kada je kultura sama svedena na ‘kulturnu robu’, sa njenom jezivom filozofskom racionalizacijom, ‘kulturnih vrednosti’, već joj je oklevetan raison d’etre. Destilacija takvih ‘vrednosti’ – odjek komercijalnog jezika nije ni najmanje slučajan – stavlja kulturu na volju tržišta.“, Adorno, „Cultural Criticism and Society“.
  5. Sanjin Pejković je već uočio da se ovde radi o diskursu moralne panike. Ovako Pančić, u lavkraftovskom zanosu, o varvarima pred vratima: „[M]ravolike armije bezbrojnih, anonimnih i nevidljivih apdejtovanih brbljivaca, mutantnog internetskog soja forumaša i blogera, koji se šire svetom kao kakva apokaliptična zaraza, namerna da ga definitivno zaguši, da zadavi ljudski soj njegovim sopstvenim blebetom, namnoženim do nepodnošljivosti, do neopozivog obezvređenja svake reči, svakog plemenitog napora da se nešto verbalno artikuliše, da misli i osećanja budu složeniji od pukog urlika onog Kjubrikovog majmuna što mlati i zamahuje onom koskom.“