Postoje ljudi koji se pridržavaju izreke da se u kući obešenog ne govori o konopcu. A postoje i ljudi kojima je milija stara srpska reč, i na njihovu žalost još starija latinska reč – trutz. Teranje truca, truciranje ili u obradi: ići uz dlaku, uz nos, stati nekom na žulj, pišati uz vetar… I jedno i drugo su legitimni načini ophođenja, samo što se prvi smatra pristojnijim. Ali se drugi mnogo više praktikuje.

Jeremić, kojeg deo domaće javnosti poistovećuje sa likom iz jednog crtanog filma, proslavio se imitacijom lika iz drugog – on je, kao Bart Simpson, rekao: ”ja ću sad da hodam ovako” (ritajući se i mlatarajući rukama) ”pa ako nekoga udarim”… I naravno da je udario. Nekome javni šamar, kao Ban Ki Munu koji se javno izvinio što je aplaudirao, nekoga, ko je Marš na Drinu slušao iz tenkova koji prolaze ulicom, šutnuo je u prepone, neko, kao Biljana Srbljanović, tek trpi udarce… Stvar je delimično ublažio hor Viva Vox (kojem je Jeremić takođe nepotrebno naneo udarac na karijeru) time što je, suprotno volji naručioca, samo ”odsvirao” kompoziciju umesto da otpeva pesmu. Zamislite tek kakve bi sve posledice bile da se svečanom salom UN još orio i poziv na boj i prolivanje krvi – ako su i poverovali da je u Srbiji tradicija da se završi maršom (a nije, tradicionalno se završava kolom pa i to samo zato da bi se iznurili igrači i pustili muzičari da odu i pojedu nešto), svakako ne bi poverovali da su slušali ”marš mira” kako im je lažno najavljeno.

Zašto je to Jeremić uradio? Iz istog razloga iz kojeg to rade i mnogi drugi. Može im se. Kao što je RTS posle deset godina vratio muzičku špicu Dnevnika iz devedesetih, a mogao je, kad se već hvali da je našao ljude za dvadesetprvi vek, da napravi i muzičku špicu za dvadestprvi vek umesto što je vratio onu koja se vezuje za ratno huškanje Miloševićevog režima. Kao što bi mogao i da tu špicu i najavu Dnevnika ne odvrće do daske svake večeri jer to i zakon o radiodifuziji zabranjuje. Kao što zabranjuje i da emisije od dvadeset minuta (kao što je Dva i po muškarca) prekidate blokom reklama pa televizija B92 to ipak radi. Baš kao i što zabranjuje da reklame emitujete iznenada, bez najave i bez posebne špice, pa TV Happy to radi. Može im se.

A ako imate manire koji su zakonom zabranjeni i kažnjivi, a niko vas ni ne opomene, a kamoli kazni, zašto biste onda brinuli zbog manira koji samo nisu u skladu sa pristojnošću? Naročito kad vam teranje truca ovde može doneti glasove birača. Miloševiću je donosilo, zar ne? Donelo je i Jeremiću, sudeći bar po dešavanjima na društvenim mrežama. Donelo mu je i u stranci ali će ga svejedno iz stranke izbaciti – nažalost, ne zbog ovog postupka, kao ni zbog mnogih ranijih, već zbog nekih sasvim drugih interesa.

No, ”teram truc” pristup ponekad može da bude i kažnjen pa Jeremiću ne bi valjalo da se uljuljka u uverenju da će dobiti i stvarne glasove birača. Jer, prošle izbore je dobio patetični, a ne, da izvinete na izrazu, kurčeviti pristup – patetična predstava sa kobajagi štrajkom glađu (dobro de, i žeđu), kukumavčenje zbog ”najprljavije kampanje u istoriji čovečanstva” kako su voleli da govore i zapomaganje da su pokradeni džakovi i džakovi glasova kao i odmah pogažena zakletva da se neće ići u drugi krug dok se krađa ne prizna – dobili su većinu glasova.

A sada je i vlast dala primer da teranje truca može biti kažnjeno. Naravno, nisu kaznili ”Naše” koji teraju truc državi, njenim zakonima i njenom ulasku u EU, i traže da država zabrani ljudska prava, same ljude, Paradu, medije, nevladine organizacije… ali su zato kaznili ”njihove” – srušili su spomenik koji su predstavnici Albanaca podigli pripadnicima ”oslobodilačke vojske Preševa, Medveđe, Bujanovca”. Dobro, postavljanje spomenika je takođe bio teranje truca državi. Mala razlika je samo u tome da je ta ista država prethodno dala amnestiju ljudima koji su na spomeniku upisani. ”Našima” nije. Ili jeste?

Peščanik.net, 21.01.2013.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)