Angela Merkel je pravi gubitnik italijanskih izbora, jer se njena krizna politika pokazala kao velika greška, što je oduvek i bila. Uskoro će nam se sve to konačno obiti o glavu.

U pitanju je pokušaj da se jednim udarcem reši dužnička i kriza konkurentnosti juga Evrope: Grčka, Portugalija, Španija i Italija će budžetskim uštedama vratiti dugove, dok istovremeno smanjuju zarade u državnom sektoru, što će se preslikati na celu ekonomiju. Očekivanja su bila da će posle jednog kratkog, ali velikog šoka sve biti u redu.

Ispostavilo se da su sve to pusti snovi. Ni politika ni ekonomija ne funkcionišu tako kako se to u Nemačkoj misli. Bio je to račun sačinjen uz ignorisanje mogućih fatalnih ekonomskih posledica. Italija je u cikličnoj recesiji: banke ne daju kredite jer nema oporavka, a oporavka nema jer banke ne daju kredite. Kompanije u međuvremenu plaćaju kamate od 10%. Onda ne treba da čudi to što one ne investiraju i što sve ide nizbrdo. Budući da je BDP imenilac visine zaduženosti, ona automatski raste čim BDP pada. To se zove zamkom zaduženosti, iz koje se ne izlazi bez pomoći sa strane. Što se više koprcaš, to dublje toneš u glib.

Političke posledice videli smo ove nedelje. Bepe Grilov antievro pokret postao je najjača pojedinačna partija u Italiji. Zajedno sa Berlsukonijem, vodio je kampanju protiv Angele Merkel i evra i tako dobio izbore. Bez obzira šta će uslediti politički, Italija će sigurno odustati od kursa štednje. Šta drugo i može da uradi? Međutim, tim potezom ona gubi mogućnost ulaska pod finansijski kišobran, jer bi on bio uslovljen daljim uštedama. A kada bi se u tim okolnostima održali izbori, Grilo bi osvojio apsolutnu većinu.

Mario Monti je najtragičnija figura ovih izbora. Njegova najveća greška je bespogovorno prihvatanje Merkeline politike. Morao je da insistira na zajedničkom fondu za smanjivanje dugova i na potpunom evropeiziranju banaka uključujući preuzimanje ranijih obaveza. Morao je da zapreti da je u suprotnom Italija spremna da izađe iz evra. Ali Merkel je znala da bivši evropski komesar, za razliku od Berluskonija, nikada ne bi išao toliko daleko. Ona je tu odnela taktičku pobedu. Ali kriza time nije rešena. Dešava se upravo suprotno.

Ekonomske probleme Italije najbolje možemo da shvatimo ako napravimo poređenje sa zlatnim standardom tokom Velike depresije, pri čemu evro danas igra ulogu koju je tada igralo zlato, ulogu fiksnog kursa. I tada su konzervativni ekonomisti tvrdili da zemlje sa zlatnim standardom moraju da prilagode realnu ekonomiju, jer se fiksni kurs zlata ne može menjati. Međutim, ni tada to nije uspelo. Jedini izlaz iz Velike depresije bilo je napuštanje zlatnog standarda. Amerika je to uradila 1933, a Francuska je čekala sve do 1936, što je imalo katastrofalne ekonomske posledice.

Smatram da i mi u Evropi danas moramo da odaberemo sličan put. Kako bismo očuvali evro, neophodni su transferi i obostrana prilagođavanja, za koja trenutno ni na severu ni na jugu nema većinske podrške. Politika štednje uništava svaku priliku za to. Građansko nezadovoljstvo zahvatilo je Italiju, a pre ili kasnije isto će se dogoditi u Španiji i Portugaliji. Grci su trenutno mirni, ali i tamo strategija prilagođavanja politički ne funkcioniše, a pogotovo ne posle šest godina recesije.

Ono što Angelu Merkel u Nemačkoj politički može da spase jeste nesposobnost njenih političkih protivnika da razobliče njenu strategiju. Štajnbrukova nediplomatska izjava o tome da su Italijani izabrali dva klovna skreće pažnju sa činjenice da je najveći problem u stvari Angela Merkel, a ne Grilo ili Berluskoni. Štajnbruk je ponovo propustio priliku da zada važan politički udarac Angeli Merkel, ali zato nije propustio priliku da napravi novi gaf. Jedina uteha je to što će Angela Merkel lično snositi posledice krize koju je prouzrokovala. Kombinacija njene politike i italijanskih izbornih rezultata dramatično je povećala mogućnost raspada evra.

 
Spiegel, 27.02.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 28.02.2013.