Radio emisija 22.03.2013, govore: Branka Prpa i Dimitrije Boarov.

 
Svetlana Lukić: Jednog proleća tokom ratova devedesetih, u Beogradu je osvanuo čuveni grafit – Proleće je, a ja živim u Srbiji. Kakav je današnji prolećni dan, jedino je i logično da živiš u Srbiji, jer je vreme uvredljivo loše. Vučić, koji se juče oprobao u premijerskoj stolici (Dačić sa Tačijem leti na zasedanje UN-a, istim avionom), nije morao da nam se žali na “papir” koji nas teraju da potpišemo. Ljudi su toliko deprimirani ovom kišom, vetrom i blatom da ne bi primetili ni da su ga ovi potpisali, pogotovo zato što znaju da je to zakasnela repriza događaja iz kumanovskog šatora proleća gospodnjeg 1999.

Za sada izgleda da će se repriza kapitulacije poklopiti sa 14-ogodišnjicom prvog Tomahavkovog leta ka Beogradu. Ni ovog proleća, kao ni onog 99-e, to se neće zvati kapitulacijom, predajom. Miloševićeva spikerka sa RTS-a pobedonosnim glasom je to nazvala “pobedom miroljubive politike Srbije”. Ne zna se koji će sada eufemizam biti upotrebljen, ali to nije ni važno: svi znamo o čemu se radi. Jedino još nećemo da znamo zašto je, posle 100 godina upravljanja Kosovom, logično da srpska država mora i treba zauvek da napusti to bojno polje.

Baronica Ešton je već na izmaku snaga; i rođendan je morala da slavi u društvu Dačića i Tačija, i da prima darove. Od Srba je dobila ešarpu i rukavice, a od kosovskih Albanaca ogrlicu. Bićemo informisani o svakoj šari na ešarpi i svakom karatu ogrlice, ali ni nama ni građanima Kosova na kraju neće biti jasno šta su ovi potpisali, ako budu potpisali, a nešto će potpisati… Svako će kreativno tumačiti “papir”, a šta se zapravo dešava na terenu znaće samo oni koji tamo žive ili se slučajno zapute ka granici. Jedino će još patrijarh, Koštunica i Nikolićevi savetnici posle ovog proleća o Kosovu govoriti u terminima duše, srca, kolevke i majke. Za ostale će to biti “papir”, što je za nas ipak istorijski napredak.

Cela ova teška diplomatska artiljerija bila bi nepotrebna da su savetnici Ketrin Ešton uradili svoj posao i da su je obavestili da baš ovih dana dok traju pregovori – mi igramo utakmicu milenijuma protiv Hrvata. Da je telefonirala Milanoviću i rekla mu da je za Hrvatsku uveden dodatni uslov za članstvo u EU, 36. poglavlje, a to je poraz od Srbije na Maksimiru, u Beogradu i Mitrovici bi nastala takva euforija da bi Dačić relaksirano mogao da potpiše i predaju Preševske doline. Problem je u tome što bi Hrvati odbili da ispune taj uslov – po cenu članstva. Potpuno su poludeli zbog ove utakmice. Stvorena je takva atmosfera da bi ih inače očekivana pobeda nad našom bednom reprezentacijom usrećila više nego oslobađanje Gotovine i Markača.

Pred današnju utakmicu, Zagreb je u ratnom stanju, mobilisano je sve što ima uniformu sa šahovnicom. Mediji zahtevaju od “kockastih” da ostanu na nivou hrvatskih branitelja – Budite heroji, piše na naslovnoj strani Jutarnjeg lista. Fudbal u Hrvata je zauzeo mesto Crkve u Hrvata. I pristojniji mediji su ovih dana izveštavali o utakmici kao da se radi o vojno-redarstvenoj akciji: Srbi sleteli na Pleso, Srbi stigli u Šeraton, Srbi isprobavaju maksimirski travnjak. Pet hiljada ljudi, među kojima su bili i starci, žene sa bebama i invalidi, prisustvovalo je treningu hrvatske reprezentacije bodreći je pred večerašnji rat sa četnicima. Premijer Milanović se obratio srećnijem delu nacije koji ima ulaznice za večerašnju utakmicu rečima – Na uvrede odgovarajte pjesmom.

Predstavnici srpskog naroda bi rado vređali, ali ne mogu da uđu na stadion. Međudržavnim mirovnim sporazumom je dogovoreno da Srbi ne mogu na Maksimir, a Hrvati na Marakanu. I to će se zvati kvalifikacija za svetsko prvenstvo u fudbalu. Jedino rešenje je da se igra pred praznim tribinama, ili na neutralnom terenu, recimo u Kuala Lumpuru, ili da umesto pravog odigraju stoni fudbal u nekoj igraonici, a da se rezultat prizna u kvalifikacijama za svetsko prvenstvo. Ovo što se sada radi je suludo. Problem je u tome što će se ta patologija između Srba i Hrvata, u privremenoj ulozi navijača, nastaviti i sledećih godina. A prave orgije će početi kada se u ovaj tango “kockastih” i “belih orlova” budu ubacili i “crni orlovi” – kada u okviru nekih kvalifikacija budemo morali da igramo sa Kosovom.

U današnjem Peščaniku nećemo govoriti ni o Kosovu, ni o fudbalu. Dimitrije Boarov i Branka Prpa, naši današnji sagovornici, imaju neke druge prioritete. Slušate najpre Dimitrija Boarova.

Dimitrije Boarov: Prvo da kažem o toj fantastičnoj popularnosti koja se stiče kad krenete u borbu protiv korupcije. Ona na izvestan način govori dokle smo bili stigli sa demokratima i socijalistima. Mislim da su socijalisti još devedesetih godina postali glavni korisnik tog političkog reketa. Oni su to lansirali mnogo više od ondašnje opozicije, o kojoj se isto može razgovarati. Sećamo se i kako je Vuk Drašković upravljao Beogradom. Ali poslednji mandat gde su demokrati i socijalisti dominirali, tu se došlo već, što bi rekao Ivica Dačić, do duvara sa korupcijom. Prema tome, onaj ko je to shvatio, a to je očigledno shvatio Aleksandar Vučić, ali u toj stvari je opasno to što je on to povezao sa, nekad smo to zvali tajnom policijom, sad su to obaveštajne službe. Samim tim je bilo očigledno da on ima ne samo nameru da suzbija korupciju nego i da na tom terenu prečicom stekne abnormalnu koncentraciju vlasti kod sebe.

Mislim da je to u izvesnoj meri postigao, međutim to se sada već kruni, jer naravno, uprkos svim njegovim obećanjima, brzo se ispostavilo da to ide selektivno. Tajkuni koji su bili bliski naprednjacima su očigledno van udara te akcije. Kad je došlo do krupnijih afera gde su ruke socijalista do lakata utopljene, i tu je očigledno počelo usporenje te akcije. Ako pogledate ovu aferu oko Agrobanke, tu su manje više nastradali ili operativci, eventualno neki oficiri za vezu sa vladom, i tu se stalo, jer očigledno je da neki tamo čovek iz Ivanjice nije mogao dobiti 50 miliona evra samo za sebe. Kad je došlo do toga da vidimo kome su davali deo plena od lopovluka – nismo ništa čuli, jer ne bi ni Agrobanka, ni taj direktor Agrobanke davao tako olako ogromne kredite ljudima bliskim recimo socijalistima samo za njihove potrebe. Tu očigledno svaka državna intervencija košta i tu su provizije abnormalno visoke. To stranačko reketiranje, tu ni korak napred nismo napravili. Prodavci uticaja i moći koji za takve usluge uzimaju ogromne profite, njih još nema na vidiku.

Afera sa Šarićem i eventualnim vezama premijera sa nekim Šarićevim ljudima, i to mi se čini da je prikočilo. S druge strane, ako se borba protiv korupcije ne bude odvijala u legalnim kanalima onda to može da se razlije u jednu veliku političku zloupotrebu. Pošto nevinih nema u političkoj eliti i svi su se oni manje više omastili, onda pod tim izgovorom da, eto, jurimo svakog lopova osim naših, sve to može da završi u nekoj vrsti diktature. Diktature u smislu da zakone možemo i preskočiti zarad nekih nacionalnih i moralnih ciljeva. Uostalom, sve diktature su obrazlagane moralnim zahtevima. Ne može jedan jedini čovek da skuplja svu vlast kod sebe da bi bio efikasniji od Đinđića, jer, eto, Đinđić je imao velike reformatorske ideje, ali nije imao instrumente. Sad je ideja da nekog novog čoveka snabdemo instrumentima, pa da nas on izvuče svojom nekom ličnom vizijom, poštenjem, marljivošću itd. To je potpuno šašavo, to ne može da prođe na evropskim meridijanima, tj. ako prođe onda smo u još goroj situaciji nego što smo bili. Ne verujem u to da nas jedan čovek sa policijskim službama iza sebe i s raznim letećim odredima može smestiti u Evropu i privesti ekonomskom napretku.

Ono što DS ne može lišiti od najveće odgovornosti su upravo institucije gde čovek ne zna kako da se postavi. S jedne strane naprednjaci redom menjaju ljude po tim institucijama, a s druge strane, ta tela nisu bila nezavisna, ona su bila u velikoj meri konstituisana u kadrovskim kuhinjama DS-a i sa ljudima iz DS-a. Od početka je jasno da te institucije ne misle uopšte da se bave svojim poslom. To su te razne komisije za borbu protiv ovog, protiv onog, agencije. Znate, ne može niko da me ubedi da je Agencija za borbu protiv korupcije morala da kupi petospratnicu na Savskom vencu itd, od tog i tog prodavca itd. To je već stvarno jedna paradigmatična situacija, da Agencija za borbu protiv korupcije ne vodi računa od koga kupuje zgradu, ne vodi računa da joj ne treba 500 ljudi. Tako da, kad pogledate zašto se, ne znam, menja direktorka te Agencije, vi ne možete da kažete ‘pa, ona je radila ovo ili ono’, nije radila ništa, manje više. Kako onda da ih branite, kad su te institucije bile u dosluhu sa jednom političkom strankom.

Svetlana Lukić: Gledala sam konferenciju za novinare koju je napravio novi direktor Službenog glasnika, Radoš Ljušić. Izašao je sa tim enormnim honorarima. Prvo poludite kada vidite taj zatvoreni krug i te honorare, ali s druge strane, on koristi priliku da satre sve i promeni uređivačku politiku. I onda ste u klopci.

Dimitrije Boarov: Ako napravite nezavisnu instituciju da ne bude nezavisna onda ne možete da plačete što neko sutra hoće da je napravi zavisnom, samo umesto da zavisi od vas, ona zavisi od njega.

Svetlana Lukić: Tu se vraćamo na tezu od malopre, a to je da je problem i sa ovom borbom protiv korupcije i sa nekim stvarima koje radi sadašnja vlada u tome što ne pokazuje, kao ni DS, nikakvu intenciju da ojača institucije. Recimo Vučić, ako se bori protiv korupcije, da ojača sudstvo, tužilaštvo, nezavisne policijske organe koji bi se bavili tim poslom, a ne samo on.

Dimitrije Boarov: Problem je u tome što kad ojačate žandarmeriju odjedanput vidite da oni počinju da reketiraju. Reketiraju navodno mafiju, a što počinje sa reketom mafije, sutra se može završiti s reketom države i da imamo film koji smo već gledali u vezi sa zemunskim klanom i specijalnom jedinicom iz Kule. Prema tome, nema tu prečica, tu mora javnost da odigra veliku ulogu, moraju se zaštititi elementarne slobode i prava na drugačije mišljenje, da se pročisti javni prostor od fašizoidnih grupa, koje su gotovo legitimisane. Imamo ministra pravde koji je očigledno u prijateljstvu sa jednom potpuno eminentno fašizoidnom organizacijom. To će doći glave po mom mišljenju i naprednjacima. Oni se apsolutno eksplicitno ne distanciraju od fašizoidnih grupa. To onda povlači naša razmišljanja da li su oni u nekom dosluhu sa tim grupama. Dok imamo takve nekontrolisane grupe ne možemo razgovarati ni o ekonomskim problemima, ni o nekim rafiniranijim problemima.

Vidim od predsednika države do ministara zabrinjavajuću elementarnu inkompetenciju. To su muke s rečima; ne znam ko savetuje Tomu Nikolića, ali postoje neke osnovne političke tehnike. Ne možete iz Brisela leteti u Minsk, to su prosto elementarne stvari. To je apsolvirano u diplomatiji još pre petsto godina, šta ide, šta ne ide. Tako da mislim da je problem i taj savetnički deo, taj softver oko naših vodećih političara. Osnovno je da on okupi oko sebe ekipu koja zna šta ide, šta ne ide. Čuveni je slučaj kad je Tito svojevremeno zaseo u Beli dvor, pa je izvesni gospodin Beljanski, koji će kasnije u našu kulturnu istoriju ući kao darodavac čuvene galerije u Novom Sadu, on ga je postavio za protokol majstora. Pa je Tito rekao ‘zašto ja da sedim na istom kanabetu sa nekim gostom’, a onda mu je Beljanski rekao ‘druže Tito, zato što postoji Bečka konvencija’. I Tito je shvatio da postoji Bečka konvencija i kasnije kad nije znao kako da se ponaša pitao je ‘gde je Beljanski’. Prema tome, ne možemo po nekoj rođačkoj liniji ili, ne znam, po ideološkoj liniji nekoga uzimati za savetnika. Čak ni ovog profesora Olivera Antića, kad očigledno ne zna ni šta je državništvo, a vrlo retko uspeva i da se uzdrži da iznese svoja fundamentalna politička uverenja. I to se probija kroz saopštenja predsedničkog kabineta, i tako redom.

Bilo mi je tragikomično kad sam na televiziji gledao ekipu iz ministarstva kulture, neko ih pita ‘pa je l’ ima negde da se pretplata plaća paralelno porezu na imovinu’, a oni kažu ‘ne znamo’. Ili na primer ministar poljoprivrede, koji apsolutno ne shvata da je Srbija prošle godine izvezla žitarica za 850 miliona i hrane za 2,5 milijarde, pa kad kaže ‘hajde da legalizujemo ovaj povećani nivo’. Kako ćemo legalizovati, pa evo, Amerikanci to trpe, pa možemo i mi. Pretpostavljam da ono što mogu Teksašani mogu valjda i Moravci. Ali mi smo izvoznici, i ti sečeš jednom kabinetskom merom, ne vodiš računa o tome da svaka politička odluka ima svoje repove, razne reperkusije. Ovde je očigledno odustajanje od evropskog standarda sa mnogo ozbiljnijim ekonomskim posledicama na strani izvoza, nego to hoćemo li oterati u gubitke jednu vrstu prerađivača ili proizvođača mleka. Ne može, više ne važi izgovor imali smo socijalizam, pa sad smo prešli u evropsko društvo, idemo u tranziciju, pa ima nesnalaženja. To je nepodnošljivo.

Neizvesnost kuda ćemo, šta ćemo, hoćemo li na istok, hoćemo li na zapad, to je nepodnošljivo. Kad su u pitanju naprednjaci, oni su doista doneli tu odluku i to im se jako isplatilo, jer su uzeli glavnu igračku DS-u, ne samo u zemlji, nego su na izvestan način prikazani kao jedina politička snaga u Srbiji koja je u stanju da zemlju okrene ka Evropi. To je bila veoma pametna odluka naprednjaka, i čak mislim da su, bar kod vodećih ljudi, shvatili da je glavni ekonomski problem Srbije u vezi sa Kosovom, da se to jedanput u saradnji sa Evropom reši na određeni način. Za socijaliste nisam siguran, tj. ne verujem u neko iskreno kretanje njihove stranke ka evropskim integracijama. Oni, po mom mišljenju, spadaju u grupu proruskih stranaka i tu se uvek izražava ono ‘hajde da problem prebacimo iz Evrope na UN, jer tamo mogu Rusija i Kina da stave veto’. Pa, to je za mene jeziva izjava, to znači da mi se bojimo da bez Kine i Rusije ne možemo biti poštovani u međunarodnoj zajednici. To je tužno.

Ali naravno, od tih načelnih stvari mnogo gore su i praktične stvari koje se tu odvijaju. Naša privreda, kao uostalom i ruska, ona je bez šrafciger industrije, znači bez industrije oslonjene na vodeće tehnološke centre koji su na zapadu, a to je Kina pokazala prva, nema perspektivu na svetskom tržištu. Prema tome, ako hoćete danas da imate respektabilnu industriju u međunarodnoj podeli rada morate da se povežete s tim vodećim kompanijama i da dobijete parče posla, da vam daju šrafciger, delove i da tu počnete da stvarate industrijsku bazu. A industrija je fantastično bitna.

Evo, na primer, ja ću vam dati jedan podatak, glavni naši izvozni proizvod sa oko 840 miliona dolara prošle godine su žitarice. Na drugom mestu, sa gotovo identičnim volumenom izvoza su električne mašine i aparati. To malo ko zna. Znači, neko Gorenje i neke prateće druge firmice izvezu više nego cela naša poljoprivreda žitarica. Znači, bez industrije nemate mogućnost ni da rešite problem nezaposlenosti, sa tom stopom koja je prešla 22 odsto, a ne možete industrijski razvoj rešiti saradnjom sa Kinom i Rusijom. Pre svega, Kina ima dovoljno radne snage, nije spremna da izvozi proizvodnju, a sama ruska industrija, ono što je vitalno to su šrafciger pogoni, automobilske industrije sa zapada. E, sada, industriju oružja, to već manje poznajem, ali pošto mi nemamo zapravo razvijenu tehnologiju ne verujem da se tu može bog zna šta uraditi. Uostalom, pogledajte strukturu izvoza namenske industrije, to je kao kod poljoprivrede, isto izvoziš ono što donosi najmanju zaradu, municiju i šta ja znam, puške.

Meni se nekoliko gestova ovog novog rukovodstva železnice dopalo. Neko je otkrio da imaju stotine automobila, menadžment je onda rekao ‘prodaj automobile’. Drugo, iz menadžmenta je došla ideja ‘nećemo da ulažemo u neku geopolitiku, već dajte da ulažemo u one pružne pravce gde se može napraviti neki novac’. To je taj poznati spor oko lozničke pruge ili da se taj Koridor 10 jednom revitalizuje i obnovi. Međutim, problem sa železnicama, kao i sa svih tih 70 velikih firmi u restrukturiranju je što ste u Srbiji pre 10 – 12 godina dobili status da ste preduzeće u restrukturiranju, i sad sledećih sto godina ćete to biti. Kod železnica je užasan problem što sa relativno malo para možete kupiti savremene vozove, osavremeniti sistem upravljanja saobraćajem i sve ostalo, ali pruge su iz 19. veka 98 odsto. Ali to su takve pare i takvi veliki poduhvati da to jednostavno mora da finansira Evropa ili svet.

Tako da, ispostavilo se da čak i ti CIP i ne znam koji drugi instituti specijalizovani za železnički saobraćaj nisu ništa radili. Imate uglavnom ideje, u boljem slučaju idejne projekte. Najčešće su samo ideje, nemate čak ni da iskoristite one prethodne evropske kredite. Pa se ispostavilo da ni ruski kredit ne možete da aktivirate, jer nemate glavne projekte, da pustite ljude da u velikoj meri dovedu svoje kompanije i opremu. Ali bolje i to nego ništa. I tu opet se sudaramo sa problemom znanja, jer za glavni projekat treba struka i tu smo dočekali neku mogućnost potpuno nespremni. Ministar je stalno isti, dok je živ biće verovatno taj ministar, iz nekih svojih stranačkih zasluga ili pozicija, nemam pojma. Verovatno se može suditi po tome što ima Miloševićevu sliku iza leđa, pa sad, ako imate Miloševićevu sliku iza leđa treba još dok ste živi da budete ministar. Po mom mišljenju, on bi trebalo odmah da bude sklonjen. On ima neki public relation, ali gde su kilometri, zašto nismo ni milimetar bliže da skinemo železnicu sa firmi za restrukturiranje. Ali na stranu železnica, tu je još 70 firmi i uzmite sada za deset godina te firme ništa, one rade po sistemu Srbijagasa. Filozofija menadžmenta Srbijagasa je ‘prihodi su naši, a troškovi su državni’. Pa to onda ne vodi nikuda.

Problem Vojvodine uvek posmatram kao problem Srbije, znači Vojvodina je problem Srbije, a ne Vojvodine. Hipotetički, da je Srbija imala razumevanja za razne institucionalne oblike autonomije ona bi imala daleko jaču pregovaračku poziciju recimo o sudbini Kosova. U Vojvodini ustavni sud ne da ovlašćenje ni da otvorite kancelariju preko granice, a može grad, može fudbalski klub, može svako preduzeće, ali ne može Vojvodina. A s druge strane, tražite autonomiju za srpske opštine na Kosovu. To je jedna šizofrena situacija. I nije se to slučajno pojavilo, kažu ne smemo to da radimo, ne smemo Vojvodini da damo ozbiljnu autonomiju, jer će iskati Sandžak i, ne znam, Preševsku dolinu. Evo, već su se pojavili zahtevi u vezi ovog zahteva Srbije da autonomija Srba na Kosovu ne bude protokolarna i pevačka. Istovremeno Dačić kaže ne može ona biti pevačko društvo ili ribolovačko društvo, a istovremeno Vojvodina može biti pevačko i ribolovačko društvo. To je potpuno, kako da kažem, ludo.

Prema tome, i sama DS ima veliki problem sa Vojvodinom, jer ona jednostavno ne prihvata nikakvu inicijativu za promenu Ustava. Čim nešto zinete oko toga da se ta vojvođanska autonomija osovi, da bude doista autonomija, a ne samo fasada i ne samo jedna zgrada banovine u kojoj sede neki činovnici koji nemaju nikakva ovlašćenja, čak ni da saopštavaju podatke. To je sad spočitano pokrajinskom sekretaru za poljoprivredu da nije ovlašćen da daje podatke. Pa ko je onda ovlašćen? Imate specifičnu političku situaciju, DS drži sve karte, te kakve-takve autonomije, a ona je u defanzivi stalno, jer je pod pritiskom druge kombinacije iz republike. Ona se samo brani, pa se priča da su ucenjeni s nekim dosijeima, da im je pronađeno da su krali preko Razvojne banke i preko nekih fondova, pa se priča ovo, ono, što je u politici normalno.

Naravno da vas ucenjuju ovi i oni, ali vi ne možete biti ozbiljan vojvođanski političar ako možete biti tako ucenjeni da ne smete ništa da zucnete. Ako se ispostavi da oni ne mogu ništa da urade u kakvoj će političkoj poziciji biti na nekim budućim izborima u Vojvodini? Onda će Vojvođani glasati za jačeg, za onog ko dominira republikom. Ne isključujem da sutra imamo, to smo već imali u Vojvodini, radikale i socijaliste kao glavnu političku snagu u Vojvodini. Znači, nije Vojvodina tako čvrsto demokratski opredeljena i nisu Vojvođani nikakvi delux Srbi ili delux Mađari i ostali. Prema tome, bitka za Vojvodinu zapravo danas počinje. Očigledno, ponovo se vraćam na DS, ona kao da nema dovoljno ideja ili hrabrosti, a u znatnoj meri su za to krivi i članovi i vođstvo DS-a iz Vojvodine. Ne znamo na kojoj platformi su se udružili Đilas i Pajtić, čak mislim da bi nešto više ideja i inicijativa iz Vojvodine Đilas prihvatio, ne samo stešnjen datim okolnostima i izvesnom krizom DS-a, nego i zbog toga što je funkcioner Beograda i zna kakve sve intervencije su bile potrebne da se i Beogradu dozvole specifična rešenja.

Beograd jeste drugačiji od cele Srbije, ali je najstrašnije što je drugačiji po tome što je na primer 2011. godine u sred ekonomske krize BDP per kapita u Beogradu skočio za 74,6 odsto, dok je Vojvodina stagnirala, a ostatak Srbije pao u BDP-u per kapita za 30-35 odsto. Kad pogledate to kretanje bruto društvenog proizvoda onda ste mogli pročitati kakvi će biti rezultati prošlogodišnjih izbora. I oni su bili upravo takvi, a o tome Tadić i ta ekipa nisu vodili dovoljno računa. Ovo nije sad u vezi s tom temom, mislim da Đilasa s jedne strane opterećuje činjenica što je došao na čelo DS-a, a ostao gradonačelnik Beograda, jer oni treba da naprave izvestan prodor u samoj Srbiji. Mislim da je to i jedan od razloga što ga ne smenjuju.

Svetlana Lukić: U nastavku Peščanika slušate istoričarku Branku Prpu.

Branka Prpa: Ono što daje ideju kretanja prema nekakvoj budućnosti, koliko god i to samo bilo fikcija, to je taj takozvani famozni datum. Dakle, taj je datum iz nekog razloga postao jedna mesijanska kategorija i onaj ko je dosegne će zapravo biti ustoličen kao mesija u Srbiji. Ne zna se doduše zašto i ne zna se šta je to što će zapravo time suštinski da se dobije.

Svetlana Lukić: Ljudi koji smatraju da je taj datum veoma važan obično kažu da je to zato što su to neki rubikoni koje pređete i posle toga je taj proces ireverzibilan. Navodno, sa datumom imamo garanciju da je Srbija nepovratno na tom dugom putu ka EU.

Branka Prpa: Slušajte, istorija ima jednu mističnu kategoriju koja je proizvod humanizma, odnosno humanističkog ideala. A to je da se čovek i ljudsko društvo neprestano kreće ka boljem i savršenijem. Tako da je ta mistična kategorija progresa prema društvu sretnih ljudi ili Platonovoj idealnoj državi politički ovaploćena u EU, što je naravno čista laž, ali dobro zvuči. I onda je zamena teza da je progres u humanističkom shvatanju tog pojma sa političkim konceptom EU prosto ovaploćen u jedan ideal kojeg sad treba dosegnuti. Ako se on ne dosegne to znači da tog eshatona nema i da nam put u raj nije omogućen.

Drugim rečima, mi se nalazimo u onom devetom krugu pakla sa tablom ‘ostavite svaku nadu vi koji ulazite’. To je i strah od samoće, što je normalno, strah od izolacije u globalnom svetu, što je normalno, ali to je opet odsustvo vrlo razumnog suočavanja s tim šta su perspektive Srbije. Čak i da se taj mistični ideal dosegne, odnosno da Srbija uđe u EU, pogotovo sada, jer ono na šta liči EU jeste daleko od tog proklamovanog političkog ideala. Dakle, ti nisi sposoban da se sam suočiš s tim problemima koje imaš u svojoj kući, nisi sposoban da sebe proglasiš odgovornim za to stanje, prema tome, nepunoletan si, treba ti vođa. Treba ti neko koji će te stvari da uradi umesto tebe, jer ti si zapravo nesposoban da preuzmeš odgovornost. To je ta vrsta bežanja nepunoletnih država i nacija u zagrljaj EU, jer oni sami nemaju te kapacitete da se suoče sa svojim sopstvenim problemima. To je jednako onoj političko-socijalnoj teoriji društvenog skoka, kao što si iz agrarnog društva uleteo u kapitalizam, pa onda u komunizam, a da pritom nisi evolutivno došao do tog razvojnog stepena. Sad ćeš da poskočiš, skočiš i uđeš u sisteme razvijenih nacija i država, koji to imaju u svojoj političkoj i državnoj tradiciji najmanje zadnjih 200 godina. Prema tome, stvar je vrlo komplikovana.

Postaje komplikovanija tim više što elite nemaju sposobnost da kreativno odgovore na izazove vremena. Onda je cela ta priča, koja zapravo stoji u pozadini, svetla ideja budućnosti kroz ideju progresa kao humanističkog ideala, svedena na jednu političku floskulu, ali dnevnog tipa. Znači, nemam drugi politički sadržaj, ja nemam šta drugo da govorim, govorim o datumu, a neću da govorim o tome u kojem je stanju ekonomija, da je ovo zemlja koja ima 700 hiljada nezaposlenih na 7 miliona stanovnika, da ova zemlja ima milion ljudi na ivici siromaštva, da je ova zemlja u demografskom smislu u pogledu starosti stanovništva četvrta zemlja na planeti po starosti svog stanovništva, koja ima svega 13 odsto mladih ljudi. Dakle, to je jedna vrlo izazovna problemska celina i morate biti kapacitirani da se s njom suočite, a još više da pokušate da to rešite na bilo koji način, odnosno da krenete da rešavate. A pošto to nema ko, oni šlajfuju u mestu, a pošto svi imaju svest o tome, dakle, nije ta situacija proizvela beslovesnost, ne, nije, svi imaju svest o tome. Svest o tome i nemogućnost da se ta kola iskobeljaju iz tog blata stvara beznađe.

Ono što njih karakteriše u odnosu na vladajuće elite u zapadnoj Evropi to je što oni svoj položaj definišu kao položaj vlasti i moći. Ideja moći i vlasti vrlo brzo razboli sve koji se na tom položaju nađu. Vrlo brzo pojedinci koji se ističu u hijerarhiji vlasti i moći dobiju mesijansku poruku da se popnu na neku goru da direktno komuniciraju s bogom. Uđu u jednu iracionalnu priču u kojoj sebe doživljavaju kao mesiju, kao pojedince koji će da urade nešto revolucionarno i radikalno na način da to poboljšanje proizlazi iz njihovih ličnih sposobnosti i božanskih atributa. Od Miloševića pa nadalje, imate celu seriju predsednika koji su ušli u mesijanističku fazu. Počeli su se u jednom trenutku ponašati kao poluljudi, kao hibridni ljudi, polovina božanska priroda, polovina ljudska. To je zapravo jedno stanje ludila. Prema tome, već ta pozicija čoveka čini nedodirljivim na vlasti i neupitnim, odnosno počinje svakodnevno da od njega pravi lažova. Moraš da lažeš da bi mi svi poverovali da ti to jesi za šta se izdaješ. Prema tome, to stanje opsene, mirakula koje izvodiš kao vođa i mesija, je kratkotrajno i obično vodi celokupni narod i državu u tragediju.

Vrlo su retki pojedinci u politici koji se ponašaju kao normalni ljudi. To kod nas nekako slabo prolazi, to polje razuma, to što ti realnost zbori ti pokušavaš da falsifikuješ da bi sebe održao na tom mestu i da bi ta opsena trajala. Moraš iskoristiti celokupni ljudski potencijal jedne zemlje, znači, njene najkreativnije ljude, njene najveće stručnjake, sve, koga god možeš i ne možeš, da bi jedan takav projekt dobio legitimaciju za budućnost i da bi zapravo takva Srbija s potpuno drugim pretpostavkama ulazila u EU. Znate, mi zapravo imamo jednu fikciju države i njenih institucija, koje navodno rade, sve su to Potemkinova sela. Na čelu tih institucija imamo neopisive diletante, da je čoveka sramota slušati ih. Ono što bi rekli beogradski klinci ‘blam me tvog blama’, vas sramota, njih nije. To je zapravo aberacija koju donosi partijska država, jer partijska država je fikcija države, prema tome, vi prvo dobijete od svoje partije nalog šta ćete da radite i onda to sprovodite. To su dečje bolesti, to je nešto što ako hoćete ozbiljnu državu morate odmah da prebolite, odmah. Kad se budemo oslobodili toga možda imamo šanse da nešto i uradimo.

S pozicije trenutno najmoćnije partije i njenog predsednika, znači Aleksandra Vučića, u ovih proteklih šest meseci videli smo političku praksu difamacije svih političkih aktera, uključujući i one sa kojima je u koaliciji na vlasti. Ako niko ne valja da li to znači da hoćete vladati sami? Bojim se da se kao odgovor na to pitanje rešenje samo nameće, jedan narod, jedna partija i jedan vođa. To je naravno samoubilačka koncepcija, ali mislim da se na njoj ozbiljno radi. Ono što je problem jeste činjenica da su svi kompromitovani na vlasti, ali Aleksandar Vučić zaboravlja da je i on kompromitovan na vlasti, doduše u malo daljoj prošlosti. On nije čovek koji nema političku biografiju vladanja, znamo kako je to izgledalo.

Suština jeste što ponovo kod građana stvara tu vrstu beznađa, što su svi kompromitovani na vlasti, ali bukvalno svi i što nemate političku grupaciju za koju možete da kažete ‘evo, ovo je politička opcija u koju verujem’. Kako da veruješ, kad su svi menjali bandijere kao gaće, pa su bili u svim mogućim i nemogućim koalicijama. Ta raznovrsnost paktiranja je rezultirala gubitkom političke koncepcije. Politički više ne znate šta su oni jer svi govore isto i svi su zapravo isti. Onda imate medijsku scenu koja prati sve te događaje i ličnosti na način obogotvorenja, dakle, gradi kult. To se trenutno dešava sa Aleksandrom Vučićem, na tome neki mediji jako ozbiljno rade. Oni idu u totalitarni sistem, u jednopartijsku državu. Pa evo, on je smenjivao u ministarstvu poljoprivrede kao ministar vojni, onako najnormalnije. I pritom izađe na javni servis i obelodani ko će biti smenjen. Pre svega, to nije njegov resor, da li ti kao ministar vojni možeš da stvaraš parakomisije koje će istraživati politička ubistva – pa ne možeš, to je pitanje procedura i zakona. Zakoni su ti po kojima oni trebaju da rade, a ako ti to ne radiš ne možeš očekivati ni od svojih građana da će da poštuju zakon. To je onda potpuna anarhija.

Stanje u kojem se trenutno nalazi ova država je da sad sve problematizuje on, postavio venac, nije postavio venac, a kakvu prošlost ima. On ima tešku prošlost, to je težak balast i to nije mala stvar, da se mi razumemo. Ali prvo i osnovno što mene interesuje kao građana jeste da li ti zloupotrebljavaš svoje mesto ili ne. I na kraju, u medijima je potpuno promakao način na koji se on svime bavi. Pa slušajte, valjda postoje neka tužilaštva, nema on šta da obelodanjuje ko će biti ili neće biti uhapšen. To ne može da se radi. Prema tome, te stvari treba da identifikuješ, da li ti možeš da smenjuješ u ministarstvu poljoprivrede ili ne možeš.

Svetlana Lukić: Ali oni se tu pozivaju upravo na ono što ste rekli, otprilike to je moj kadar, ja sam ga stavio kao šef stranke…

Branka Prpa: To je onda partijska država, to nije država, jer država ima svoje procedure. Ne može partija biti iznad zakona, tačka, i to je pravilo broj jedan. To se krši onako na očigled i niko na to ne reaguje. Ja ne znam da li su u međuvremenu novinari postali tako strašno neobrazovani, pa ne razumeju uopšte šta je država, šta je podela vlasti i šta su zakoni. Šta je to što onda tu medijsku scenu čini kad oni ne mogu da identifikuju takve političke fenomene i da ih problematizuju, što im je dužnost? Jer, oni su u funkciji građana i što bi se reklo, poslednja odbrana demokratije. Imate sistem spojenih posuda. Imate vlast koja ne znam baš da li razume potpuno, ali evo, Vučić je pravnik, pa neće baš biti da ne razume šta su njihove ingerencije, kompetencije i na koji način se ruši država i njene institucije. Pa tako si i srušio državu i njene institucije, upravo si ih ti srušio činom političkog voluntarizma.

U sistemu spojenih posuda imamo medijsku scenu koja ulazi u neku vrstu španske, indijske, turske serije, i obaveštava nas sve od Ali Babine pećine iz koje sam Ali Baba izlazi kao blagodetna vizija budućnosti Srbije, ili se bavi dnevnim stvarima kao petparački listovi, šta si obukao, šta si jeo. Hoće da me ubiju, neće da me ubiju, to je sadržaj novina koje mi čitamo, odnosno više i ne čitamo.

Mislim da je upravo ta javna blamaža koja se desila na Utisku nedelje sa osobom koja je u suštini u vrhu Demokratske stranke zapravo govori o stepenu njihove dezorijentisanosti ili operativnog shvatanja partijske politike. Nije uopšte bitno jeste li pametni ili glupi, obrazovani ili neobrazovani, vi ima tu da sedite i da izvršavate naređenja. I kad vam se kaže učinite to, to i to vi to jednostavno učinite. Dotle je došla DS i to zahteva jednu zaista ozbiljnu problematizaciju koja će pre svega imati u vidu političku praksu, šta je to, u kakve aberacije su ušli kao politička grupacija boraveći na vlasti. Kada su ideju pragmatizma doveli do tih tragikomičnih scena, to je prosto jedna potpuna devastacija ideje politike i uopšte vršenja vlasti, odnosno servisiranja građana. Šta je to? Ti valjda zato treba da izabereš najbolje iz svojih redova, a ne najgore, šta, da bi bili stoprocentno poslušni ili da ne bi imali svoje mišljenje. Ti si zapravo uništio partiju, i to se desilo DS-u sa Borisom Tadićem i njegovom koterijom. On je izeliminisao sve iz DS-a, ono najstarije, ono što je vredelo i oslobađao ih se neverovatnom brzinom. I njihove redove popunjavao članstvom koje je suštinski u partiju ulazilo ne iz političkog ideala, nego iz koristoljublja.

Sada kao praksu u ovoj zemlji imamo isto ono što smo imali u komunizmu, a to je ako si član partije dobićeš posao, ako nisi član partije nećeš dobiti posao ili bićeš sumnjiv. Mi smo dotle došli, do totalitarnog modela u kojem partijska pripadnost određuje tvoju budućnost.

Da se vratim na početak, to je taj mesijanizam koji njih sve obuzme, strašno kvarenje ljudi na vlasti. To je veliki izazov za njihov moral i etičke sisteme i niko od njih to nije savladao. Postaju postaju loši ljudi kad su na vlasti, pre toga nisu bili toliko loši, a onda su odjedanput postali jako loši ljudi. Narcis tolikih razmera je nepristojan čovek. Verovatno bi manje bili narcisoidni kada bi shvatili koliko im se ljudi smeju, ali eto, to je ono što se desilo i sa DS-om i sa drugim strankama. Imamo jedno isto oboljenje koje je dobilo kolektivne dimenzije i ima kolektivni obrazac. To je užasno obespokojavajuće. Čovek je kapacitiran da podnosi nesreću do izvesnog stepena. Kada to postane prestrašno, ljudski mozak jednostavno izblokira, povuče granicu. Ne treba zaboraviti da ovo stanje prekapacitiranosti nesrećom traje preko 20 godina u kontinuitetu, tu više nema prostora za empatiju.

Situacija u svetu je obespokojavajuća u svakom pogledu, što stanje ovde čini još lošijim, jer nekako u Miloševićevo vreme ceo svet je funkcionisao dobro i skladno i onda smo i mi svi koji smo pokušavali tu politiku da eliminišemo iz naših života i naše budućnosti na način borbe protiv nje, znali da imamo nekakav kontekst u kojem žive ljudi na normalan način, imaju normalnu etiku, estetiku, moral, kulturu življenja, šta god. To je bio jedan od vrlo ozbiljnih stimulansa da se borite da bi izašli iz te egzistencijalne strepnje i užasa s kojima ste se suočavali na dnevnom nivou. Sada nema ni toga, tako da je beznađe u slobodnom prostoru, nema limit, ali to je uvek izazov za čoveka. Ne bi čovek bio najuspešniji oblik života na planeti da nije na sve izazove našao odgovore. To ne mora da nas omete baš toliko da sednemo i da kažemo ‘k vragu, iz ovog ne može da se izađe’.

Jedan model je doživeo kraj, a to niko neće da prizna. Jedna politička, ekonomska i civilizacijska koncepcija je doživela svoj slom i mora da se redefiniše. Sama EU je u slomu, a to ne znači da u tom mraku nema svetlosti, tama ne može progutati svetlost. Upali jednu šibicu pa ćeš razbiti tamu, kao što piše u Bibliji u Jovanovom jevanđelju, ‘svetlo svetli u tami, tama ga ne obuzme’. Ali da bi svetlo moglo da svetli u tami, morate imati ljude, intelektualce takođe, koji će definisati ono što su uvek radili evropski intelektualci, a to je pojam istine, pravde i slobode.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik, pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

 
Radio emisija, 22.03.2013.

Peščanik.net, 25.03.2013.