Presuda Evropskog suda za ljudska prava Jovanović protiv Srbije

Evropski sud za ljudska prava (dalje:ES) je 5. marta doneo, a 26. marta 2013. godine objavio svoju odluku kojom utvrđuje da je Srbija povredila pravo na privatnost i na porodični život Zorice Jovanović, koja je podnela predstavku za zaštitu ovih ljudskih prava.

Razlog podnošenja predstavke jeste ne samo ozbiljna sumnja da sin Zorice Jovanović, rođen 1983. godine nije umro, kako joj je rečeno u porodilištu, nego i nepodnošljivo tridesetogodišnje ćutanje države Srbije o ovoj ozbiljnoj sumnji, nepodnošljiva tolerancija države Srbije prema nemuštim i očigledno neverodostojnim radnjama i propuštanjima njenih službenika, i neljudska (zlo)upotreba pravnog poretka države Srbije, koji je na pravi kafkijanski način doveo do ishoda pred Evropskim sudom – ishoda koji još uvek ne može zadovoljiti prirodnu potrebu jedne majke da zna da li je njeno dete živo ili ne, a ako je živo, gde je i šta je sa njim.

Činjenice ovog sudskog slučaja su, moglo bi se tvrditi, paradigmatične za veliki (ne zna se tačno koji) broj sumnjivih smrti beba u porodilištima Srbije. Ovde se te činjenice, unekoliko skraćene, iznose na osnovu odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, donesene po pritužbi br. 21794/2008 u postupku Jovanović protiv Srbije.

Bitne činjenice

Na dan 28. oktobra 1983, u Kliničkom centru u Ćupriji, Zorica Jovanović je rodila zdravog dečaka i sa njim imala redovan kontakt do 30. oktobra te godine, kada joj je lekar saopštio da će ona i njen sin sutra biti otpušteni kući. Uveče 30. oktobra do oko 23 sata Zorica je bila zajedno sa bebom, a potom je beba odnesena kao i obično u dečju sobu. To je bio uobičajeni bolnički postupak, a novorođenče nije imalo nikakvih zdravstvenih problema. Sledećeg dana, 31. oktobra u 6,30 ujutru, dežurni lekar je saopštio majci da je „njena beba umrla“. Potom je majka odmah potrčala hodnikom prema dečjoj sobi u kojoj je njen sin proveo noć, ali su je fizički sprečili da u sobu uđe. Medicinska sestra je pokušala da joj da injekciju sa sedativima, ali se majka tome oduprla. Nemajući ništa drugo da učini i u stanju šoka, Zorica Jovanović je napustila porodilište. Kasnije je njenoj porodici saopšteno da će se obdukcija novorođenčeta izvršiti u Beogradu i da, navodno zbog toga, njegovo telo nije predato porodici. Porodica je bila u nedoumici zbog toga što će se obdukcija izvršiti upravo u Beogradu, jer je to bilo očigledno odstupanje od uobičajene prakse.

Počev od 2001, a naročito u 2002. godini mediji u Srbiji su počeli da izveštavaju o brojnim slučajevima poput onog koji se dogodio Zorici Jovanović. To ju je navelo da pošalje zahtev Kliničkom centru u Ćupriji 24. oktobra 2002, tražeći dokumenta koja se odnose na smrt njene bebe. Bolnica je poslala obaveštenje da je njen sin umro 31. oktobra 1983. godine u 7,15 ujutru i da je smrt označena kao exitus non sigmata, tj. kao smrt čiji je uzrok nepoznat. Istovremeno, Klinički centar je izvestio da ne raspolaže nikakvim drugim informacijama jer je arhiva bila poplavljena, zbog čega je mnogo dokumenata uništeno. Opština Ćuprija je na njen zahtev službeno obavestila Z. Jovanović da je rođenje njenog sina upisano u matične knjige, ali ne i njegova smrt. Suprug Zorice Jovanović je podneo krivičnu prijavu Opštinskom javnom tužiocu u Ćupriji protiv medicinskog osoblja porodilišta zbog krivičnog dela otimanja maloletnog lica. Prijava je odbačena sa obrazloženjem da “postoje dokazi da je njihov sin umro 31. oktobra 1983“. Nije bilo nikakvog drugog obrazloženja, čak ni o tome da li je sprovedena ma kakva istraga. I posle ovakve odluke tužioca, Opština Ćuprija je ponovila da smrt bebe nije upisana u matične knjige. Zorica Jovanović je ponovo uputila zahtev Kliničkom centru i matičaru Opštine Ćuprija i ponovo dobila iste odgovore. Nije sporno da telo bebe nikad nije bilo predato Zorici Jovanović ni njenoj porodici.

Reakcije i radnje državnih organa i Ombudsmana

Na sastanku organizovanom u Ministarstvu zdravlja, u junu 2003. godine, povodom postupka koji se primenjuje u slučaju smrti beba u porodilištima, zaključeno je da je postupak takav da se tela predaju roditeljima ako oni potpišu propisani formular. Da je postupak ovakav, potvrdilo je i Javno preduzeće za pogrebne usluge u Beogradu.

Stotine roditelja čije su bebe „nestale“ tako što su navodno umrle u porodilištima tokom sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina, obratile su se Narodnoj skupštini Srbije tražeći satisfakciju. Skupština je 14. jula 2006. godine usvojila izveštaj koji je pripremio anketni odbor. Izveštaj sadrži: (a) konstataciju da su postojali ozbiljni nedostaci primenjivog zakonodavstva u označenom periodu, a takođe i nedostaci u procedurama raznih državnih i zdravstvenih institucija; (b) zaključak da ova konstatacija opravdava sumnje roditelja u to šta se odista desilo sa njihovom decom; (c) tvrdnju da nije moguće postići satisfakciju krivičnim progonom zbog zastarelosti; (d) spremnost da vlasti promene zakonodavstvo tako da se roditeljima omogući adekvatna satisfakcija. Mediji su 2010. godine izvestili da je predsednik Narodne skupštine najavio osnivanje skupštinskog tela koje treba da pripremi nove propise koji treba da obezbede satisfakciju roditeljima nestalih beba. Ovo telo je izabrano u maju 2010. godine, a svoj izveštaj je podnelo 28. decembra 2010. Ono je ponovilo zaključak da je krivični progon nemoguć, zbog zastarelosti, da je u međuvremeno doneseno novo zakonodavstvo i da je jedino potrebno doneti propise o prikupljanju i korišćenju medicinske dokumentacije.

Posle opsežnog istraživanja, Zaštitnik građana (Ombudsman) je, između ostalog, zaključio: (a) da u naznačeno vreme nije bilo uređenih ni potpunih procedura i propisa o postupku povodom smrti beba u porodilištima; (b) da je preovlađivao medicinski stav da roditelje treba poštedeti bola sahranjivanja novorođenog deteta, čime je objašnjavana činjenica uskraćivanja predaje tela; (c) da su obdukcioni izveštaji obično bili nepotpuni, neobrazloženi i sumnjive verodostojnosti; (d) da se, zbog toga, ne može isključiti da su bebe bile protivpravno oduzete od njihovih porodica; (e) da su reakcije državnih vlasti između 2006. i 2010. bili neadekvatne i (f) da su roditelji ovlašćeni da saznaju istinu o stvarnoj sudbini njihove dece, što bi se moglo postići samo usvajanjem posebnog zakona.

Zakonodavstvo Srbije

U odluci Evropskog suda se nadalje izlažu odgovarajući članovi Ustava Srbije koji se tiču osnovnih principa krivične odgovornosti, odredbe o krivičnim delima koja se odnose na protivpravno oduzimanje maloletnika i na trafiking, odredbe o zastarelosti ovih krivičnih dela, kao i odredbe obligacionog prava o naknadi štete zbog duševnog bola (u ovom slučaju roditelja). Sud takođe eksplicira da je Zorica Jovanović podnela pritužbu zbog povrede članova 4, 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (dalje: Konvencija). Suštinski, Jovanović tvrdi da je država Srbija nastavila da izbegava da joj pruži informacije o stvarnoj sudbini njenog sina, da ona veruje da bi njen sin mogao biti živ i da je protivpravno dat na usvajanje.

Odbrana Republike Srbije

Opis odbrane Republike Srbije izaziva muku čak i kod okorelog pravnika.

Naše vlasti su se branile prvo time da se navodna smrt deteta dogodila 1983. godine, da je u oktobru 2003. nadležni javni tužilac odbacio krivičnu prijavu, tj. da se sve dogodilo pre nego što je Konvencija stupila na snagu u Srbiji, te, dakle, čak i da je država Srbija nešto propustila, Evropski sud nema nadležnost, iz vremenskih razloga (ratione temporis). Na to je Jovanović replicirala da se radi o pitanju koji ima trajan karakter i koje je relevantno i u vreme podnošenja pritužbe. Evropski sud je odbio prigovor Srbije, obrazlažući odbijanje ovim argumentima: (a) radnje ili propuštanja države moraju biti u skladu sa Konvencijom i onda kada predstavljaju nastavljanje jednom nastale situacije; takvu praksu Sud je ustanovio svojim brojnim, ranije donesenim odlukama (naprimer: Yağcı i Sargın protiv Turske, presuda od 8. juna 1995, § 40, Serija A br. 319-A;  Almeida Garrett, Mascarenhas Falcão i drugi protiv Portugalije, br. 29813/96 i br. 30229/96, § 43, ECHR 2000-I); (b) nestajanje beba je specifična pojava koja svojom neizvesnošću i neodgovornošću usled izostajanja ili namernog skrivanja informacija, produžava vreme patnji roditelja ili rođaka; (c) dodatni bitan element jeste nepoznanica o sudbini i mestu gde se nalaze nestala lica, te stoga aktivna (pozitivna) obaveza države traje onoliko dugo koliko je nepoznata sudbina nestalih.

Nadalje, Republika Srbija se branila time da je pritužba neblagovremeno podnesena, zato što je Zorica Jovanović saznala za ishod krivične prijave više od četiri godine pre podnošenja pritužbe Evropskom sudu. Zato je, po ovom stavu odbrane Jovanović morala podneti pritužbu najkasnije šest meseci po stupanju na snagu Konvencije u Srbiji. Iako je tačno da su i posle stupanja Konvencije na snagu podnošeni različiti izveštaji raznih organa vlasti o nestalim bebama, srpske vlasti smatraju da Zorica Jovanović nije mogla „razumno očekivati“ da joj bilo koji od tih izveštaja omogući da pokrene postupak koji bi bio podoban da dovede do „rešenja njenog slučaja“. Nikakvo „oživljavanje“ obaveza države Srbije na osnovu Konvencije, po mišljenju vlasti Srbije nije moguće. (Ovo nije samo odbrana pred sudom. To je politička poruka: ostavite svaku nadu, vi koji ste pod jurisdikcijom države Srbije.)

Na ovo je Jovanović replicirala da su izveštaji Narodne skupštine iz 2006. i Ombudsmana 2010. godine podstakli njene nade u satisfakciju, ali ih je konačno izgubila kada je skupštinsko telo podnelo svoj izveštaj 28. decembra 2010. godine.

Evropski sud nije prihvatio ni ovu odbranu Republike Srbije. Pozivajući se na izveštaje koje u svojoj replici pominje Z. Jovanović, Sud, suprotno ciničnoj odbrani, ocenjuje da nije bilo nerazumno od Z. Jovanović da očekuje rešenje svog slučaja, sve dok na osnovu izveštaja skupštinskog tela iz decembra 2010. godine nije konačno postalo jasno da ne može očekivati nikakvu satisfakciju od Republike Srbije.

Potom, država Srbija se branila time da Zorica Jovanović nije iscrpla sva pravna sredstva pravnog poretka Srbije, oslanjajući se na odbacivanje krivične prijave koju je podneo njen suprug, a ne ona lično. Sud je odbio i ovu odbranu Republike Srbije, sa obrazloženjem da je Jovanović podržala podnošenje te krivične prijave što je očigledno iz okolnosti ovog slučaja. Analizirajući mogućnost upotrebe drugih pravnih sredstava, Sud ocenjuje sledeće:

„Što se tiče građanskopravnog zahteva, Sud smatra da ovaj put pravne zaštite ne bi mogao pružiti satisfakciju pri datim okolnostima. Konkretno parnični sud bi mogao u najboljem slučaju priznati povredu ’ličnih prava’ podnosioca pritužbe i dosuditi naknadu pretrpljene nematerijalne štete. On bi, takođe, mogao odrediti druge načine satisfakcije podobne naknadi nematerijalne štete. Međutim, ništa od ovog ne bi obezbedilo efektivnu satisfakciju suštinskog zahteva podnosioca prijave, tj. njenu potrebu za informacijom o „stvarnoj sudbini njenog sina“ (podvukla VRV). Vlada, izvesno je nije ponudila nijedan dokaz o suprotnom.“ (V. § 63 odluke.)

Utvrđene povrede

Evropski sud je utvrdio da je Republika Srbija povredila prava Zorice Jovanović iz čl. 8 Konvencije – pravo na privatnost i na porodični život.

Tumačenje ovog prava Sud predočava na sledeći način:

Suštinski predmet čl. 8 Konvencije jeste zaštita pojedinca protiv arbitrarnog zadiranja od strane javne vlasti. Međutim, pored ove (negativne) obaveze, javne vlasti imaju i dodatke pozitivne obaveze, a među ostalim, obavezu da sprovedu efikasnu istražnu proceduru koja ima značaj za porodični život pojedinca. U pogledu obaveza države povodom nestalih lica, Sud citira deo obrazloženja iz presude Varnava protiv Turske, koju je donelo Veliko veće:

„Fenomen nestalosti predstavlja poseban teret za srodnike nestalih lica koji se održavaju u neznanju o sudbini njihovih voljenih i koji pate zbog neizvesnosti… Suština ove povrede nije u tome da je izvršena ozbiljna povreda ljudskih prava nestalog lica – već ta suština leži u reakciji državne vlasti, u situaciji kad o nestalosti bude obaveštena… Ostali relevantni faktori obuhvataju… meru u kojoj je član porodice bio svedok o događaju, involviranost člana porodice u pokušaje da se pribave informacije o nestalom licu… Utvrđivanje ove povrede nije ograničeno na slučajeve u kojima se država može smatrati odgovornom za nestajanje, već odgovornost (države) nastaje kad javne vlasti propuste da odgovore na zahtev za pružanje informacija koji podnesu srodnici ili kad (vlasti) postave smetnje na tom putu, kada se (srodnici) ostave da nose teret neotkrivenih činjenica, što se može smatrati demonstracijom očigledne i trajne povrede obaveze da se sazna mesto nalaženja i sudbina nestalog lica.“

U konkretnom slučaju, povreda čl. 8 Konvencije je izvršena time što telo deteta nikad nije bilo predato porodici, što uzrok smrti nije bio utvrđen, što obdukcioni zapisnik nikad nije bio predat porodici, što porodica nije bila obaveštena kada i gde je dete navodno bilo sahranjeno, što je krivična prijava bila odbačena bez adekvatne istrage i što podnosilac pritužbe nema nikakvu verodostojnu informaciju o tome šta se desilo njenom sinu.

ES je Zorici Jovanović dosudio naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih patnji, u iznosu od 10.000 evra, kao i naknadu za troškove postupka.

Obaveze Srbije na osnovu ove presude

Na sreću, Sud se nije zaustavio samo na dosuđivanu naknade nematerijalne štete. On je ustanovio jednu ozbiljnu obavezu, koju država Srbija mora izvršiti u roku od godinu dana od dana pravnosnažnosti ove odluke.

Polazeći od toga da je interes roditelja pre svega u tome da saznaju istinu o sudbini svoje nestale dece, i da je to suštinska satisfakcija, sud je odredio da Srbija mora preduzeti sve odgovarajuće mere, a najbolje donošenjem posebnog zakona koji je predložio Ombudsman, kojim bi propisala mehanizam čiji je cilj da obezbedi individualnu satisfakciju svim roditeljima čiji je položaj isti ili dovoljno sličan sa položajem Zorice Jovanović. Nad ovim mehanizmom nadzor mora vršiti nezavisno telo, snabdeveno potrebnim ovlašćenjima. Ta ovlašćenja moraju biti podobna da obezbede verodostojan odgovor o sudbini svakog deteta i da obezbede adekvatnu naknadu.

Šta je ovde zapravo satisfakcija, pitanje je na koje pravo, ma kako sofisticirano bilo, jednostavno nema odgovor. Da li je satisfakcija saznati da je dete živo i da ga je odgajio neko drugi? Šta za to (danas odraslo) dete znači saznanje da mu je prirodni roditelj neko drugi? Kakva je država koja je u stanju da desetinama godina ne odgovara na pitanja o navodnoj, sumnjivoj smrti beba – sve to u mirnodopskim uslovima, bez teških elementarnih nepogoda? Imam odgovor samo na poslednje pitanje: to je zločinačka država.

Peščanik.net, 28.03.2013.

Srodni linkovi:

VIDEO – Nestale bebe + transkript

Vesna Rakić Vodinelić i Danilo Ćurčić – Predlog zakona o nestalim bebama

Sofija Mandić – Bebe dolaze na kraju

Danilo Ćurčić – Maj je odavno prošao

Danilo Ćurčić – „Ako se ukaže potreba…“

TEMA – EVROPA NE STANUJE U BABUŠNICI


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)