Slučaj Hajnal protiv Srbije – predstavka 36937/2006

Tihomir Hajnal, podnosilac predstavke Evropskom sudu za ljudska prava, uhapšen je i priveden u policijsku stanicu zbog navodne provale 8. avgusta 2005. godine u četiri sata ujutro. U policiji je dao izjavu i – sudeći po zapisniku o saslušanju – priznao je pokušaj provale, a zapisnik je – bez obzira na to što je izjavio da je nepismen – potpisao svojim nadimkom.

Nakon saslušanja je pušten, da bi ga policija ponovo privela devet dana kasnije, 17. avgusta, iako mu pre toga nije poslala poziv za saslušanje; policija je to obrazložila opasnošću da bi Hajnal, da je prethodno pozvan, mogao uticati na dokazivanje.

Činjenice sa saslušanja

Na prvom saslušanju, Hajnal je imao advokata i pre nego što je dao iskaz svom advokatu je rekao da je bio fizički maltretiran, kako bi priznao delo. To je i njegov advokat potvrdio: Hajnal je, prema njegovim rečima, bio „mentalno slomljen“ i hramao. Tog prvog dana, saslušan je još jednom u ranim popodnevnim satima, odbijajući da se izasni o „provali u radnju u Velikom Radanovcu“, a zapisnik – kojega je potpisao i njegov advokat – kaže da je Hajnal „nepismen“, da mu je pročitano ono što je izjavio, kao i da na zapisniku stoji njegov otisak prsta, umesto potpisa.

Na drugom saslušanju – kad je u četiri ujutro 17. avgusta priveden bez poziva – ponovo je, kako tvrdi, prebijen da bi priznao provalu. Policija je pritom ignorisala njegov zahtjev da se pozove njegov advokat, a umesto toga ponuđena mu je pomoć drugog advokata koji je samo kratko bio prisutan saslušanju, koji je potpisao zapisnik i odmah potom otišao. U zapisniku, inače, piše da ima indicija da je Hajnal okrivljen za brojne ranije provale, njegovo detaljno priznanje kako ih je izvršio, izjavu da ne želi svog izabranog advokata i izjavu da je iskaz dao „bez fizičkog ili mentalnog pritiska“.

Treći puta je priveden u policiju 24. avgusta; on tvrdi oko pet ujutro, a po zvaničnim policijskim tvrdnjama oko devet sati. Tada ga zadržavaju u pritvoru od 48 sati, temeljem policijske uopštene naredbe, u kojoj stoji tek da mu se na teret stavlja više provala. Potom policija podnosi izveštaj kojim se Hajnalu i suokrivljenima na teret stavlja 13 provala, a njegov izabrani advokat podnosi žalbu na naredbu o policijskom pritvoru, tvrdeći da je ona donesena da bi policija izbegla konkretizaciju krivičnih dela.

Istražni sudija Opštinskog suda u Subotici odbija žalbu, navodeći u svojoj odluci: da je Hajnal saslušan u prisustvu svog advokata, da je javni tužilac pribavio iskaze svedoka koji optužuju Hajnala, da je on već krivično osuđivan u prošlosti i da je „nastavio izvršenje krivičnih dela“ i posle toga, kao i da se protiv njega pred istim sudom već vodi šest krivičnih postupaka i da je on „izvršio“ nekoliko krivičnih dela protiv imovine u kratkom vremenskom periodu.

Optužnica i osuda

Hajnala je Opštinsko javno tužilaštvo optužilo 16. septembra 2005. godine, a od početka decembra do 21. marta održane su ili odložene četiri glavne rasprave pred Opštinskim sudom. U tom periodu, kako je Hajnal u svojoj predstavci ESLJP naveo, bilo je još niz nepravilnosti: od toga da je neosnovano sniman, da nije poštovana privilegirana zaštićena komunikacija njega i njegovog advokata (vlasti su tvrdile da je posredi bio samo video, ne i audio nadzor razgovora), da se niko nije pozabavio njegovim navodima – ali i navodima nekih od svedoka – da je premlaćivan u pritvoru. Jedan od svedoka je čak naveo da je i njega policija prebila bejzbol palicom da bi za neka krivična dela optužio upravo Hajnala (taj svedok je priložio i lekarsko uverenje), kao i to da je advokat koji je „uskočio“ u jedno od njegovih policijskih ispitivanja umesto njegovog izabranog advokata zvao njegovu majku, govoreći joj da bi za njenog sina, Hajnala, bilo bolje da promeni advokata ako hoće da izađe na slobodu.

U svakom slučaju, 13. aprila 2006. godine Hajnal je osuđen na godinu i po dana zatvora, zanemarujući sve navode i njega i svedoka o policijskoj brutalnosti, ali je sud kao otegotnu okolnost vidio u tome da se protiv Hajnala paralelno vodi još šest krivičnih postupaka u istom sudu.

Hajnal je potom, posredstvom svog advokata, podneo žalbu – tužilaštvo se takođe žalilo, tražeći strožu kaznu – u kojoj kaže, među ostalim: da je Hajnalovo priznanje pribavljeno brutalnošću policije i bez prisustva njegovog izabranog branioca, a nema drugih dokaza kojim bi osuda mogla da se opravda, da branilac kojega je odredila policija nije nikada Hajnalu ponudio pravo zastupanje, nego da je umesto toga pomagao policiji u saslušanju, kao i da isticanje šest paralelnih postupaka u presudi ne mogu biti otežavajuća okolnost, nego je to prećutno kršenje Hajnalovog prava na pretpostavku nevinosti. Žalbu je odbio Vrhovni sud Srbije, a odbijen je i zahtev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude.

Međunarodna odluka

ESLJP je zaključio: nezavisno od Hajnalovog priznanja pred policijom i nezavisno od ishoda krivičnog postupka, da je domaći sud povredio član 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je suđenje – u celini uzeto – bilo nepravedno. Sud je istakao da višestruko hapšenje Hajnala u ranim jutarnjim satima, bez prethodnog uručivanja poziva, kao i uslovi saslušanja, dovode do zaključka da je suđenje bilo nepravično.

Osim toga, prekršen je i član 6 stav 2 Evropske komisije o pretpostavci nevinosti; standard ESLJP je da je ona prekršena ako se u sudskoj presudi ili u izjavi javnog službenika iznosi mišljenje da je neko kriv pre nego što se njegova krivica dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pre formalnog pravosnažnog utvrđenja njegove krivice. U konkretnom slučaju, samo pravosnažno utvrđena Hajnalova krivica u drugim paralelnim postupcima mogla bi biti otežavajuća okolnost, a ne činjenica da se paralelni postupci vode.

Republika Srbija po odluci ESLJP, koja je konačnom postala 19. septembra 2012. godine, Tihomiru Hajnalu treba da isplati 12 hiljada eura na ime nematerijalne štete, kao i devet hiljada eura na ime troškova.

Zlostavljanje

Ono, međutim, što čini jako zanimljivim aspekt ove konkretne presude je činjenica zlostavljanja u krivičnom postupku, čime se ESLJP prilično široko bavi. Činjenica je da Hajnalove pritužbe da je bio zlostavljan niko nije ispitao, niti mu je bila omogućena zdravstvena zaštita i pomoć (kad se obratio lokalnom Domu zdravlja odbili su da ga prime zato što nije imao overenu zdravstvenu knjižicu!). Nadležni sudski organi su, pak, njegove žalbe da je premlaćen naprosto zanemarili ili proglasili neistinitima (čak se i država u postupku pred ESLJP tako nemušto branila).

Prema praksi ESLJP, međutim, čak i kad nema pritužbi osumnjičenih ili okrivljenih, ako postoje dovoljno jasne indikacije da je bilo zlostavljanja, o tome se mora pokrenuti istraga. Ona bi trebala da dovede do identifikacije i kažnjavanja odgovornih, što ovde nije slučaj, a za pretpostaviti je da se brojni slični slučajevi završavaju totalnom ignorancijom nadležnih i neodgovornošću onih koji posežu za brutalnošću u postupku.

Indikativan je, naime, Izveštaj Evropskog odbora za sprečavanje mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja, čija je delegacija od 16. do 28. septembra 2004. godine (objavljenog 18. maja 2006. godine) ispitivala brojne navode namernog fizičkog zlostavljanja od strane policije širom Srbije.

Ispitanici su tvrdili da su bili zlostavljani u vreme ispitivanja, posebno policajaca kriminalističke policije. Mnogi pritvorenici su izjavili da su bili šamarani, udarani pesnicom ili pendrecima i šutirani, udarani po dlanovima ili tabanima, da su im stavljane plastične vreće na glavu ili da su bili podvrgnuti elektrošokovima. Zlostavljanje je navodno, kaže se u Izveštaju, u nekoliko slučajeva bilo tako ozbiljno da bi se sasvim moglo smatrati mučenjem.

Izveštaji, strašni!

U skoro svim policijskim stanicama koje je Odbor posetio u Beogradu nađene su bejzbol palice i slični nestandardni i neobeleženi predmeti u kancelarijama u kojima su obavljana ispitivanja, a zaključak je bio da broj i težina navoda o policijskom zlostavljanju „pozivaju na hitnu akciju domaćih vlasti“.

U narednom Izveštaju (poseta u novembru 2007. godine, a Izveštaj objavljen u januaru 2009. godine) konstatira se da je broj navoda o zlostavljanju bio manji, kao i da je nasilje bilo manje nego 2004. godine, ali da je u nekoliko policijskih stanica delegacija pronašla „razne nestandardne predmete“: bejzbol palice, gvozdene šipke, drvene palice, debele metalne kablove (u Boru, Inđiji, Kovinu, Petrovcu na Mlavi, Negotinu i Rumi), sve ono što bi trebalo odmah ukloniti, a svaki takav predmet koji je od nekog osumnjičenog oduzet tokom istrage trebalo bi posebno evidentirati i obeležiti, te držati u skladištu.

I ono najvažnije, preporuka Evropskog odbora je da sudije moraju preduzeti odgovarajuće radnje kada postoje indikacije da može doći do zlostavljanja od strane policije. „S tim u vezi, trebalo bi konstatovati da su neka lica sa kojima se razgovaralo za vreme posete 2007. godine navela da su istražne sudije pred koje su izvedena radi određivanja pritvora ignorisala njihove pritužbe na loše ponašanje policije.“

Dodajmo, jednako kao što su to ignorisali i sve sudije u “predmetu Hajnal” i kao što je to ignorisala ili čak pred ESLJP branila Vlada Srbije.

Peščanik.net, 21.03.2013.

TEMA – SRBIJA U STRAZBURU