Slučaj Popović protiv Srbije – predstavka broj 33888/05

 
Član 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda

Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Predhodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dadžbina ili kazni.

Član 13.

Svako kome su povređena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.  

 

Tužbu Evropskom sudu za ljudska prava podnela je M.P., koja se od svog supruga razvela 1978. godine. Nakon razvoda njen suprug je ostao da živi u zajedničkom stanu, da bi nakon sudskog postupka u kojem je ona tražila svoj deo toga stana sud 1984. godine odlučio da njoj pripadne 36 odsto stana, a njenom bivšem suprugu 64 odsto stana. U posebnom sudskom postupku, sud je 1987. godine našao da je nemoguća fizička deoba stana i da je stan nužno prodati na javnoj dražbi.

Nakon toga, čak devet godina odluka suda nije izvršena!

Zato, 1996. godine, tužiteljka M.P. nudi da sama otkupi deo stana – 64 odsto – koji je presudom od pre 12 godina pripao njenom bivšem suprugu, pa je sud utvrdio cenu koju je M.P. i uplatila, ali se njen bivši suprug žalio na tu odluku suda. Konačna odluka da ona njegov deo stana može otkupiti donešena je šest godina kasnije, 2002. godine, ali je republički javni tužilac tada podneo zahtev za zaštitu zakonitosti (vanredni pravni lek), kojega je Vrhovni sud usvojio 2005. godine, čime se postupak vratio na početak.

Godinu dana kasnije, sud vraća tužiteljki M.P. nominalnu vrednost novca kojega je uplatila za otkup stana.

Ona umire 2007. godine, a nakon završenog ostavinskog postupka njen sin kao jedini naslednik 2008. godine, podnosi zahtev za nastavak postupka. Od tada, pa do donošenja presude Međunarodnog suda za ljudska prava u novembru 2009. godine, postupak pred domaćim, srpskim sudom nije se maknuo s mrtve točke.

Valja istaći da je za sve vreme trajanja postupka – pa čak i u periodu od 1996. do 2005. godine, kad je postojala pravosnažna i izvršna presuda da je ona vlasnica stana – stan je koristio isključivo njen bivši suprug kao da je on sam vlasnik celoga stana, ne plaćajući joj nikakvu naknadu, kao što niti pre 1996. godine nije plaćao niti dinar za korišćenje onih 36 odsto stana kojega je prva presuda označila kao njen deo.


Konstantna nesposobnost države

Okolnosti ovog slučaja su fascinantne, a njihova rekapitulacija bi mogla da se svede na sledeću konstataciju: tužiteljka M.P. nije uspela čak ni tri decenije nakon razvoda braka da ostvari pravo na svoj udeo u zajedničkom stanu sve do svoje smrti, a do danas u Srbiji nije završen niti postupak koji je nakon toga nastavio njezin sin.

Republika Srbija je pred Evropskim sudom za ljudska prava oglašena krivom za povredu člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju, koji utvrđuje pravo na neometano uživanje imovine, odnosno zaštitu imovine građana, ali i za povredu člana 13 Konvencije, koji garantuje pravo na delotvoran pravni lek.

Taj sud je ustanovio da je obaveza države da aktivnim merama omogući zaštitu prava na imovinu – njeno korišćenje u ovom slučaju – pri čemu je država dužna da upotrebi sva pravna sredstva koja ima da bi se izvršila pravosnažna sudska odluka, nezavisno od toga što je doneta protiv privatnog lica. Podsetimo se: uprkos tome što Zakon o izvršnom postupku izvršenje određuje kao posebno hitan deo sudskog postupka, u ovom slučaju to pravilo ne samo da je prekršeno, nego je i potpuno zanemareno, jer država nije uspela u dugom nizu godina da izvrši odluku suda iz 1984. godine, kojom je podeljena zajednička imovina nekadašnjih supružnika.

Evropski sud je otišao i korak dalje: država u ovom slučaju nije bila samo pasivni posmatrač, jer je sudski predmet prošao više sudskih instanci koje nisu bile ni efikasne ni delotvorne, nego su državni organi bili konstantno nesposobni: iako je sve ukazivalo na to da je jedino pravno dozvoljeno i pragmatično rešenje da se stan odmah proda u postupku javne prodaje i novac raspodeli prema udelima bivših supružnika, to se nije desilo, već je jedan od njih – bivši suprug – uživao sva prava, dok je tužiteljka M.P. u svojim pravima bila uskraćena.

U tom uskraćivanju, najvažniju ulogu je imala država, kojoj je Konvencijom naloženo da u svakoj situaciji kada je povređeno ili ugroženo neko (nečije) pravo, mora postojati efikasno pravno sredstvo pred domaćim državnim organima (nacionalnim vlastima, pravosuđem) kojim svaki građanin može da zaštiti neko od svojih prava.


Inertnost, neznanje, nesposobnost…

Tužiteljka M.P., uprkos tome što je poduzela sve što joj je bilo na raspolaganju i što je iskoristila sva pravna sredstva: tužbu, ponudu da otkupi i deo stana koji je presudom dodeljen njenom bivšem suprugu, nije uspela da zaštiti svoje pravo na stan. Ništa od svega se nije pokazalo efikasno, ništa nije dovelo do definitivnog rešavanja slučaja.

Tu nije problem neodgovarajućih pravnih mogućnosti, već je problem u neodgovarajućem i neefikasnom postupanju državnih organa. Drugačije se ne mogu oceniti postupci kojima se – sasvim jasno – ništa nije dobilo, a koji su trajali gotovo deceniju – odluka da tužiteljka sama otkupi preostali deo stana koja je doneta 1996. godine, a ukinuta 2005. godine, uz vraćanje nominalne vrednosti novca koju je uplatila tada već davne 1996. godine. Neverovatna je i neaktivnost države u izvršnom postupku: čak od 1987. godine, kad je pravosnažno odlučeno o javnoj prodaji stana, do 1996. godine, kad je odlučeno da ona može otkupiti dio stana bivšeg supruga, izvršenje nije ni pokušano.

Isto se može reći i za postupak kojega je nastavio sin M.P., u kojem čak dve godine nije bilo nikakvog postupanja nadležnog suda.

Evropski sud za ljudska prava ustanovio je da takvi postupci sudova ne mogu imati nikakvog opravdanja i da činjenica da je ovde reč o sporu fizičkih lica – bivših supružnika – ne može imati nikakav značaj ukoliko država stoji po strani kada su prava jednog od njih očigledno povređena. U ovom slučaju, našao je sud, država ne samo da je bila neaktivna kada su prava kršena, već je svojom inertnošću, neznanjem i nesposobnošću svojih organa, sudija i pravosudnih službenika, značajno doprinela pogoršanju položaja tužiteljke M.P. i teškom kršenju njenog prava na imovinu.

Ovaj slučaj primer je, čini se, simptomatičnog komplikovanja ostvarivanja prava građana pred domaćim sudovima, što je sasvim sigurno jedan od osnovnih razloga gubitka poverenja u pravosudni sistem tokom više decenija unazad. Pravno gledano, nisu postojale nikakve prepreke da se odluka suda iz 1987. godine izvrši u najkraćem mogućem roku (iako je već trajanje postupka od tri godine od razvoda braka i podele imovine do odluke o javnoj prodaji, bio predug period s obzirom na okolnosti slučaja). Umesto toga, slučaj se otezao još nekoliko godina, da bi bio „zaboravljen“ u periodu 1990. do 1996. godine, što je potpuno neshvatljivo. Tada postupajući sudija dodatno otežava situaciju zanemarujući postojeću pravnosnažnu i izvršnu odluku suda. I postupak povodom toga traje neverovatno dugih narednih osam godina. Može se reći da se ovde radi o ogledalu nesposobnosti i inertnosti pravosuđa u Srbiji i da ovakvih primera ima previše.


Nepravda duža od tri decenije

U svetlu donošenja novog zakona o izvršenju naročito bi valjalo predvideti da se situacije iz ovog slučaja ne ponavljaju, jer su one očigledan primer kršenja garantovanih prava građanima, koje je država dužna da štiti u svakom trenutku i svakom postupku, nezavisno da li se u njima pojavljuje kao stranka, ili ne. Uostalom, kako je i Sud utvrdio, smatra se da u tom slučaju ne postoji delotvorno pravno sredstvo za ostvarivanje ili zaštitu prava.

Zato je, uz simboličnu naknadu nematerijalne štete i troškova koje su tužiteljka M.P. i njen naslednik imali u postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava, kao glavnu „sankciju“ državi Srbiji izrekao obavezu da u roku od tri meseca izvrši odluku suda iz 1984. godine, kada je prvostepena odluka odredila imovinske udele na stanu, odnosno 1987. godine, kada je odluka o javnoj prodaji stana postala pravosnažna i izvršna, to jest da se stan proda i novac raspodeli u skladu sa imovinskim udelima, kako je to sudski naloženo pre gotovo – tri decenije!

Do ovog trenutka, Komitet ministara Saveta Evrope, zadužen da prati izvršenje presuda Evropskog suda za ljudska prava, nije konstatovao da je Srbija ispunila obaveze iz ove presude…

 
Peščanik.net, 02.04.2013.

TEMA – SRBIJA U STRAZBURU