Stojanović protiv Srbije (predstavka 34425/04, presuda 2009)

 
Jedna od prvih predstavki Evropskom sudu za ljudska prava – podnesena je u avgustu 2004. godine – u svojoj pozadini ima: problem zubne proteze, a država Srbija je oglašena krivom zbog povrede tajnosti komunikacije.

Naime, podnosilac predstavke Ljubiša Stojanović je od 20. juna 1999. do 28. avgusta 2002. godine služio svoju kaznu u KPD Niš. U tom razdoblju, zatvorski zubar mu je dijagnosticirao paradentozu (bolest klimavih zuba i njihovog spontanog ispadanja); u tom vremenu imao je dvije intervencije vađenja zuba.

Nakon puštanja iz zatvora, ponovo je pritvoren 17. marta 2003. godine, zbog drugog krivičnog predmeta, te je 5. januara 2004. godine počeo s odsluženjem druge zatvorske kazne, također u KPD Niš.

Istoga dana mu je otvoren zdravstveni karton, konstatirani su njegovi zdravstveni problemi, ali zatvorski zubar ga je pregledao tek nakon više od mjesec dana, 13. februara 2004. godine, utvrdivši “terminalnu krezubost” i preporučivši da mu se osigura proteza.

U maju Stojanović šalje dopis Ministarstvu zdravlja, kojim traži protezu. Krajem juna ga Sektor za zdravstveni nadzor obavještava da osuđenici svoja prava moraju ostvarivati preko Ministarstva pravde, a ne Ministarstva zdravlja, da bi krajem jula 2004. godine Zdravstvena inspekcija Ministarstva zdravlja u Nišu ustanovila da – iako je Stojanović dobrovoljni davalac krvi – nije izuzet od obaveze da sam pokrije 60 posto troškova za protezu.

Natezanje s nadležnima se nastavlja, pa on triput dospijeva u bolnicu: prvi puta u oktobru 2004. godine, kad je primijećeno da je izgubio apetit, u decembru iste godine izgubio je svijest i zadobio povredu iznad lijevog oka, te ponovo 1. februara 2005. godine kad se ponovo onesvijestio, povrijedio jagodične kosti i završio na maksilofacijalnoj operaciji par dana kasnije.

Sve vrijeme, kako je tvrdio, imao je problema sa hranom, nije mogao jesti čvrstu hranu, ni meso, niti čak i voće, u čemu nije pomagalo niti to što su mu zatvorski čuvari pokušavali olakšati situaciju.

U međuvremenu, krajem 2004. godine zatvorska uprava je Stojanovića obavijestila da mora uplatiti deset hiljada dinara (tada oko 110 eura) za troškove proteze, nakon čega je on predložio da to plati u ratama, jednakim iznosima njegove mjesečne zatvorske plaće. Taj je zahtjev ponovio i u junu 2006. godine, da bi ga tek 20. januara iduće, 2007. godine upravnik zatvora obavijestio da će zatvor pokriti sve troškove oko njegove proteze – razlog je „humanitaran“ – obrazložio je upravnik, uz dodatak da relevantni domaći propisi ne nameću takvu obavezu. U svakom slučaju, Stojanović je protezu napokon dobio gotovo pet godina nakon što je ustanovljeno da mu ona treba, 25. juna 2007. godine.


Od „zubne torture“ do privatnosti

E sad: Stojanović je tužio državu Srbiju, zbog nepostupanja njenih organa (od ministarstava, pa naniže) zbog torture. Od njega se, naime, svih tih više od pet godina očekivalo da kao zatvorenik, odnosno platežno nesposobna osoba, plati participaciju za medicinsko pomagalo kao i ostali građani. To je ESLJP odbacio: problem je, po mišljenju tog suda, riješen nabavkom proteze bez da je on morao sudjelovati u njenoj cijeni. Na stranu to što je cijela stvar trajala tolike godine, što to govori o neefikasnosti sistema i odsustvu suosjećanja za „podanike“ – to je činjenica kojom ćemo se sami mi morati baviti, pogotovo što se to ne odnosi samo na one „s onu stranu“ zakona, već i na sve građane.

Ono što je ESLJP, međutim, uzeo u razmatranje jest činjenica da je u silnoj prepisci Stojanovića i državnih organa na snazi bila „dobro ustanovljena sudska praksa“ povrede privatnosti osuđenika otvaranjem njihovih pisama i dopisa – bez odgovarajuće odluke nadležnog suda (osim Stojanovića, tu su još dvije takve slične presude), iz čega slijedi zaključak da je riječ o povredi Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koju državni organi Srbije ponavljaju, te će svaka slična povreda (podnesak) biti jednako ocijenjeni.

Član 8 Konvencije, inače, kaže:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti neće se mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

U najkraćem, država i njeni organi ne smiju zadirati u tajnost komunikacija (to je i ustavna odredba, među ostalim), osim u strogo određenim situacijama kad to mogu činiti, ali samo na osnovu sudske odluke. Kako je konstatirao ESLJP, tu postoje standardi: da se miješanje države u privatnost komunikacije može dozvoliti kad je to „neophodno u demokratskom društvu“, čime se izbjegava mogućnost da loši i nedemokratski zakoni naruše privatnost dozvoljavajući vlastima preširoka ovlaštenja. Uz to, tu su i odredbe (iznimke) kad je riječ o slučaju od značaja za nacionalnu sigurnost i ekonomsku dobrobit zemlje, ili zaštita zdravlja i morala, ili zaštita prava drugih osoba koja bi mogla biti ugrožena.

U slučaju Stojanović ništa od svega toga nije postojalo, ali je on svejedno svoju prepisku sa organima nadležnima „za njegovo zubalo“ morao predavati otvorenu, kako bi se zatvorski organi s njenim sadržajem upoznali – bez odluke nadležnog suda. Jednako tako je bilo i u odgovorima na njegove dopise: svi su bili otvarani i ovjereni pečatom KPD ustanove.

Vlada Srbije je u postupku tvrdila da je posrijedi administrativna procedura, a ne namjera da se prepiska osuđenoga čita ili cenzurira, te da su tad važeći propisi dozvoljavali čitanje prepiske bez odluke domaćeg suda u precizno navedenim situacijama.


Traljava obrana i konteksti

Osim toga, tvrdila je Vlada Srbije, propisi po kojima je zatvorska uprava otvarala, čitala i kontrolirala poštu osuđenog Stojanovića, bili su doneseni prije no što je ratificirana Evropska konvencija, te samim time oni nisu morali biti u skladu s njom; kasnije su izmijenjeni i usklađeni s međunarodnim standardima, uključujući i standard privatnosti. No, taj argument nije prihvaćen kao relevanatan: Stojanovićeva pošta čitana je i kontrolirana – bez odluke suda – i nakon što je Srbija ratificirala Evropsku konvenciju, te je iz svega vidljiva tek nesposobnost države da svoje propise nakon toga prilagodi Evropskoj konvenciji i standardima ESLJP-a.

Kao i u svim kasnijim slučajevima – podsjetimo se, ovo je jedna od prvih predstavki građana Srbije upućena ESLJP – Vlada Srbije se opravdavala navodima da (u ovom slučaju) osuđenik nije iscrpio sva domaća pravna sredstva prije no što se obratio sudu u Strasburu: niti je podnio krivičnu prijavu protiv zatvorskih vlasti, niti je pokrenuo parnični postupak da bi dokazao pravo na zubnu protezu bez svoje participacije u njenoj cijeni. Već tad, kao i kasnije u mnogim slučajevima, uslijedio je odgovor ESLJP da bi takva pravna sredstva koja su navodno na raspolaganju građanima morala biti potencijalno efikasna za rješavanje konkretnog problema. Ne može se, pak, smatrati da je podnosilac predstavke, u ovom slučaju Stojanović, mogao čekati ishod krivičnog ili parničnog postupka kako bi zaštitio svoja prava u situaciji kad je bila hitna reakcija da bi se spriječilo daljnje pogoršanje njegovog položaja, zdravstvenog stanja s jedne strane, te kršenje prava na privatnost prepiske.

Još preciznije, država se ne može skrivati iza forme, već mora postojati neka doza elastičnosti, odlučivanje ovisno o kontekstu konkretne situacije i to bez pretjeranog formalizma. S obzirom na neefikasnost velike većine pravnih sredstava u srpskom pravnom sistemu, to se naročito mora imati u vidu kad se ocjenjuju uvjeti za podnošenje predstavke ESLJP, odnosno kad se ocjenjuje odgovornost države kako za kršenje prava iz Konvencije, tako i za nesposobnost da efikasno i efektivno zaštiti žrtvu tokom trajanja samog kršenja prava, zaključak je suda.

U konkretnom slučaju, ESLJP je analizirao domaće, srpske propise, kako zakonske, tako i pravilnike o kućnom redu kazneno-popravne institucije u kojoj je Stojanović služio kazne: svi su garantirali dvije osnovne stvari, tajnost prepiske, te mogućnost pritužbe na postupanje zatvorskih organa koja se također smatra tajnom. Unatoč svemu, zatvorski organi su redovno otvarali svaku prepisku osuđenog Stojanovića, kaže sud, bez postojanja odgovarajuće odluke nadležnog suda koja bi im tako nešto dozvolila. Svako pozivanje Vlade Srbije na to da je, na primjer, 1997. godine, postojao propis koji je tako nešto dozvoljavao, odbačen je naprosto zato što nije u skladu s Evropskom konvencijom, a pogotovo ne i nakon 2004. godine kad je Srbija pristupila Konvenciji i bila dužna uskladiti svoje domaće propise sa evropskim standardima.


Zabrinutost zbog mogućeg presedana

Sama presuda u slučaju Stojanović izazvala je i neke dvojbe, pa su tako tu i dva posebna mišljenja samih sudija ESLJP, koja govore, u najkraćem, o činjenici da se ESLJP na kraju nije bavio (u okviru tajnosti prepiske) osnovnim Stojanovićevim problemom, zdravstvenom zaštitom i tvrdnjom da je eventualna povreda Konvencije (zabrana mučenja) u njegovom slučaju konačno završena – dobijanjem proteze. Jedan od sudija je izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog presude koja utvrđuje takav presedan u praksi ESLJP, zbog eventualnih posljedica i primjene tog novog presedana, koji bi se mogao proširiti na mnoge povrede Evropske konvencije. Čak je i država Srbija tu suglasna: na sajtu zastupnika države Srbije pred ESLJP u komentaru ove presude se kaže da se stav tog suda da se „pitanje zubne proteze“ ima smatrati riješenim time što je podnosiocu konačno data proteza, s razlogom kritizira, jer je „podnosilac patio više od tri godine pre nego što je udovoljeno njegovom zahtevu“.

„Time što je u ovom delu ovaj predmet rešen u korist države nikako ne znači da to predstavlja i pravično i pravedno rešenje“, stav je države u tom slučaju, ali se onda dodaje i to da je „izgleda sud ovakvom odlukom u vezi sa protezom za zube želeo da državi kompenzira kranje sumnjivu odluku u vezi sa pitanjem dopuštenosti predstavki po pitanju čitanja prepiske“.

Dakle, ponovo relativizacija odgovornosti države.

Indikativno je, međutim, da ESLJP nije našao potrebnim dosuditi određenu novčanu kompenzaciju podnosiocu predstavke: svrha je postignuta samim donošenjem osuđujuće presude po državu Srbiju. To nije neuobičajena sudska praksa Evropskog suda u situacijama kad faktički nema materijalne štete, iako ima kršenja Evropske konvencije. Ona s jedne strane postavlja moralnu obavezu države da poštuje ljudska prava i standarde na koje se obvezala pristupanjem Evropskoj konvenciji, a s druge strane, da svoje zakonodavstvo uskladi sa tim standardima.

Republika Srbija je – kako to konstatira Komitet ministara Savjeta Evrope – svoje obveze ispunila, stavivši izvan snage Zakon o izvršenju krivičnih sankcija iz 1997. godine i donijevši novi zakon 2005. godine, u kojem je jasno i nedvosmisleno utvrđeno da samo nadležni sud može, na prijedlog upravnika zavoda ili direktora Uprave za izvršenje krivičnih sankcija donijeti odluku da se prepiska zatvoreniku uskrati, ili da se njen sadržaj nadzire određeno vrijeme, čime je zakonska regulativa posve usklađena sa evropskom praksom. No, sve slične predstavke podnesene za vrijeme važenja starog zakona, dobit će isti epilog kao u “slučaju Stojanović”, ali ovaj slučaj je dobar pokazatelj kako ESLJP može svojom praksom utjecati na usaglašavanje domaćih pravnih sistema sa odredbama Evropske konvencije i praksom ESLJP.

Epilog: Prepiska zatvorenika sa državnim organima je, što se tiče tajnosti, očito normativno riješena. Stanje ostalih prava (makar i na zubalo) zatvorenika – kao, uostalom, i slobodnih građana zemlje Srbije – i dalje je problematično, ali time teško da će se sud u Strasburu baviti i stvari promijeniti nabolje.

 
Peščanik.net, 06.05.2013.

Srodni link:

TEMA – SRBIJA U STRAZBURU