U nedelju 30. decembra 2012 Angela Merkel gledala je predstavu Edipov grad u Deutschestheater-u u Berlinu. Na istoj predstavi sam bio i ja, kritičar i teatrolog iz Srbije. Gospođa Merkel imala je mesto 16 u prvom redu prve galerije, a ja 22 u trećem redu iste galerije. Dovoljno je pogledati raspored sedišta u Deutschestheater da bi se ustanovilo da se s mog mesta veoma pregledno vidi njeno.

Istog trenutka kada sam shvatio ko ulazi, samo korak ispred mene, na galeriju, odlučio sam da tokom cele predstave, kao na teniskom meču, pratim igru na sceni i reakcije kancelarke. Glavni razlozi ovakve odluke su bili pozorišni a zatim, dosta iza njih, i oni opštije prirode: političke i kulturološke.

Šta je za mene lično bila predstava Edipov grad?

Svaka predstava nastaje u jedinstvenom prostoru teatra, u nerazlučivoj međuzavisnosti znakova i energije koji se emituju sa scene i reakcija gledalaca na njih. Za svakog pojedinačnog gledaoca predstava nije samo ono što čuje i vidi na sceni, već i sve ono što se dešava oko njega u sali. Za mene lično predstavu Edipov grad, izvedenu 30. 12. 2012, ravnopravno su gradile scenske radnje i reakcije nemačke kancelarke na njih. Moja predstava, moj scenski tekst, nedvosmisleno je glasio – “Merkel gleda Edipov grad”.

Njene reakcije, međutim, ne bi bile toliko zanimljive da u pitanju nije bila baš ova predstava.

Kao što sugeriše sam naslov, priča koju je razvio reditelj Štefan Kiming, spajajući nekoliko grčkih tragedija Eshila, Sofokla i Euripida, svodi se na sudbinu države Tebe, na njeno postepeno propadanje pod sukcesivnom vlašću tri kralja: od nesebičnog, odgovornog, ali prokletog Edipa, preko smelog i takođe prokletog Edipovog sina Eteokla do pragmatičnog, vlastoljubivog i ovozemaljskog Kreonta. Različiti načini vladanja državom – nesebični i sebični, časni i nečasni, uspešni i neuspešni – pletu sagu o mitskoj Tebi koju gleda i u kojoj se ogleda kancelarka Nemačke i, ujedno, političarka od koje zavise sudbine i drugih modernih država i njenih stanovnika: moje države i mene, recimo… Teško mogu danas da zamislim snažnije i složenije međusobno ogledanje, iskušavanje i potkazivanje politike i pozorišta, stvarnosti i fikcije, sveta i umetnosti, nego što je igranje ove predstave s Angelom Merkel u gledalištu.

Ovakvoj hipotezi mogu se postaviti mnoge primedbe. Pre svega, u savremenom dobu pozorištu odričemo njegovu viševekovnu ulogu i moć društvene reprezentacije, jer su nju preuzele druge društvene inscenacije i, pre svega, novi, brži, atraktivniji i manipulativniji mediji. Takođe, predsednik vlade u savremenoj demokratiji nije monarh iz drevnih vremena čije je pojavljivanje u javnosti vid samoreprezentacije njegove vlasti, već je on/ona građanin koji ima pravo i na svoju privatnost. I, zaista, ova kancelarkina poseta pozorištu bila je privatna i, kao takva, građanski vrlo diskretna: podizali su je zakasneli gledaoci, njen ulazak i izlazak nisu pravili nikakve smetnje, dvojica telohranitelja bila su skoro neprimetna. 

Ipak, iako političar(ka) nesporno ima pravo na privatnost, nijedno njegovo/njeno pojavljivanje u javnom prostoru – a pozorište je od svog nastanka jedno od “najjavnijih” – nikada nije potpuno privatno, jer je nužno nabijeno simboličkim značenjem. Ove simboličke konotacije, ovaj dekonstrukcijski “trag” političke persone u privatnoj ličnosti posebno su izraženi upravo u slučaju Angele Merkel. Iako nesporno oličava demokratske principe, ona sobom nosi i auru retko velike moći, ali i političke nedokučivosti – jednu dimenziju iznad one koju ima obični političar, makar bio i kancelar. Zato njen dolazak u teatar može biti samo “inscenacija” privatnosti, a nikako stvarno “privatni čin”.

U nastavku ću, dakle, vrlo slobodno, “čitati” reakcije kancelarkinog tela na scensku radnju – o duševnim, naravno da ne mogu da svedočim – i to u kontekstu šekspirovskog ogledanja pozorišta i politike. Njene reakcije imaju, naravno, i sasvim prizemno objašnjenje, čak fiziološko, ali to ne sprečava kritičara da ih čita subjektivno, metaforički i psihoanalitički.

U trenutku relaksirajućeg odlaska u privatnu posetu pozorištu, na kraju teške godine, sasvim je razumljivo da je umor ophrvao osobu s puno obaveza i odgovornosti. U prvom delu predstave, koji pokriva priču Sofoklovog Cara Edipa, telo Angele Merkel popuštalo je pod umorom, iako nimalo upadljivo. Jedan od trenutaka fizičke slabosti desio se, međutim, u zapanjujućoj situaciji. Edip Ulriha Matesa staje, s izbodenim očima, na ivicu proscenijuma i podiže, starovremski patetično, ruke i glas, pozivajući Tebu da vidi šta je uradio i sebi i njemu, svom voljenom polisu. To je, znamo, trenutak u kojem Edip istovremeno spoznaje i svoje poreklo i to da je odgovoran za stradanje države. Dok nas kralj bez očiju poziva, podižući ruke prema prvoj galeriji, da gledamo njegov fizički, metafizički i politički poraz, i dok nju samu ja bespoštedno posmatram, kancelarka zatvara oči! Koji bi kritičar, odoleo psihoanalitičkom tumačenju? Jedan od najmoćnijih političara modernog sveta zatvara oči, doslovno i metaforično, pred životnom, filozofskom i političkom lekcijom koju je mitski kralj platio upravo svojim očima.

Da li je ovde teatar potkazao život, da li je Edip razotkrio Merkel? Da li je kancelerka, kao i Edip, odgovoran i čestit vladar koji ne vidi da vodi svoju zemlju (i ne samo nju) na stranputicu? Ili ona ne vidi (ne može da vidi) Edipa jer s njim, naprotiv, ne može da se identifikuje: s njegovom plemenitošću, političkom odgovornošću i herojskom veličinom?… Angela Merkel svojoj zemlji danas obezbeđuje političku i ekonomsku moć, iz koje proističe i liderska pozicija Nemačke u Evropi, ali je i opšte mesto da je njena strateška vizija enigmatična i neprozirna – ne vidi se u kom pravcu vodi državu. Nemoć da se sagleda sudbina države – taj bi motiv ponajpre mogao da spoji Merkel i Edipa.

U drugom delu, onom koji pre svega odgovara radnji Sofoklove Antigone, pažnja gospođe Merkel bila je mnogo izoštrenija. Recimo,  u scenama koje su bile urađene komično, kao što je ona u kojoj se glasnik plaši da kralju saopšti neprijatnu vest, Merkel se smejala kao i većina gledalaca. Međutim, pre i nezavisno od kancelarkinih reakcija, postoji još jedna ravan na kojoj se, potpuno neplanirano, međusobno ogledaju pozorište i stvarnost. Kiming je, naime, odlučio da kralja Kreonta iz Antigone igra – žena (Suzane Volf). Za tumačenje ove rediteljeve odluke čak nije važno prisustvo Merkel u teatru. S kancelarkom ili bez nje u sali, verujem da žena u ulozi pragmatičnog, modernog i ambicioznog kralja danas nužno nameće asocijaciju na Angelu Merkel.

Da li je kancelarkina pažnja ovde bila veća zato što je od plemenitog junaka Edipa, koji strada zbog odanosti državi, više zanima pragmatični real-političar(ka) koji neumoljivo nameće sasvim ovozemaljske zakone, eleminišući pri tome sve protivnike?… Takođe je opšte poznato da kancelarka suvereno vlada i državom i svojom partijom, da blagovremeno politički eliminiše potencijalne takmace. Neumoljivost njenih “zakona” osećam i sasvim lično. Iako se slabo i neuverljivo bori s demonima svoje neslavne novije prošlosti, Srbija ipak korača ka EU, ali joj je na tom putu jedna od glavnih prepreka kancelarkina politika – zalaganje za usporavanje procesa prijema novih članica.

Ipak, nikako ne želim da ogledanje Angele Merkel i njene politike u priči o mitskoj Tebi bude neizostavno negativno po nju. Ne treba zaboraviti poznato i uticajno tumačenje po kojem je Kreontova pozicije vredna poštovanja. Tragičnost Sofoklove Antigone nije, prema Hegelovom stavu, u tome što oholi, vlastoljubivi i samoživi kralj proganja principijelnu, plemenitu i srčanu devicu, već u tome što se tradicionalni religijski zakoni (Antigona) sudaraju sa podjednako validnim svetovnim, državnim interesom (Kreont). Ipak, ovakvo tumačenje teško bi moglo da se iščita iz postavke reditelja Kiminga i glumice Volf. Njihov Kreont, koji se na sceni doslovno igra krunom, ili filozofski provocira ideju vlasti ili tu vlast bahato rabi, zloupotrebljava, ali izvesno nije ozbiljan i odgovoran političar. 

Da li se kancelarka može, na simboličkoj ravni, identifikovati s Kreontom, bio on samodržac ili čestit i odgovoran vladar? Zašto ne može ili ne želi da vidi Edipov herojski pad ?…  Pitanja ostaju otvorena, ali bi možda najprimerenije bilo da se iz reakcija Angele Merkel na predstavu Edipov grad izvede teza slična onoj koja se u Nemačkoj uveliko čuje. Ova je žena nenapadnog ponašanja – “ličnost s tajnom”. To nije Edipova tajna porekla – znamo ko je ona i odakle dolazi – već tajna u pogledu sudbine države: kuda to kancelarka vodi Nemačku i Evropu ?

 
Kraća verzija ovog eseja objavljena je na nemačkom, u junskom broju časopisa za pozorište Theaterheute

Peščanik.net, 21.06.2013.

Srodni link: Emisija 21.06.2013.