O slučaju višegodišnjeg zlostavljanja pripadnika Hare Krišne iz Jagodine, koji je završio pred Sudom za ljudska prava u Starzburu.

Razlog za obraćanje Evropskom sudu bilo je višegodišnje nedovoljno efikasno postupanje policije u vezi sa otkrivanjem lica odgovornih za fizičko zlostavljanje podnosioca predstavke. On je u periodu dužem od sedam godina, i to kao član verske zajednice ‘Vaišnava Hindu’, odnosno ‘Hare Krišna’, fizički zlostavljan.

Života Milanović: Pa, krenulo je 2001. Ja sam povremeno živeo u tom stričevom stanu i krenule su pretnje telefonom, prosto da imam cigansku veru, da treba da se iselim. Posle toga, ne znam koliko vremena, nisam to baš nešto ozbiljno shvatio, izašao sam jedne noći da iznesem kantu sa smećem i kad sam se vratio, dok sam ja dvaput okrenuo ključ i naslonio se da poguram vrata da otvorim čovek je bio iza mene i ovako me razrezao nekim sečivom. Više ničeg nije bilo u smislu da me je neko uznemiravao do 2005.

I tu u blizini stana tri osobe su mi išle u susret, prosto idem, osobe idu i onda ja shvatim u stvari da on ima nešto u ruci, nešto svetli. Ukapiram da on ima neko sečivo, bukvalno onog trenutka kad sam ja podigao ruke da zaštitim lice on me je nabo tu i već su trčali suprotno od mene. I ja odem do lekara, bolnica uvek javi napad hladnim oružjem, ali bilo koji fizički napad oni imaju zakonsku obavezu da prijave policiji i onda oni prosto budu onako ‘opet ovaj’, u tom stilu.

Maja Mićić: Nažalost, u momentu kad se on nama obratio zbog nereagovanja državnih organa mi smo imali još dva napada na njega do 2007. godine iako su pre toga podnete već dve krivične prijave vezane za prethodne napade na njega.

Života Milanović: Isto se desilo noću. Jednom sam imao ubod u stomak i posekotinu u obliku krsta. I sad prosto kaže neki tamo rukovodilac iz policije ‘to samo novinari vide krst i jesu li te držali’. Pa, nisu me držali, čoveče, kako sam pao čovek me je fiknuo ovako tu po glavi u obliku krsta.

Maja Mićić: Života je u toku tih pet napada bio napadan nožem, u tom trećem napadu čak su mu urezali krst na temenu glave i na grudima, a ono čime se policija bavila svaki put kada se on njima obraćao bilo je pre svega čime se on to zapravo bavi i kakva je to njegova verska zajednica, odakle oni dobijaju novac. A i neki od saveta policije su bili da ne treba da izlazi iz kuće zato što provocira ljude.

Života Milanović: Mislim, to je stvarno bilo potpuno smešno, beleška neka u kojoj piše da sam ja poznat određenom sektoru zbog verske nastrojenosti i čudnog izgleda. Pa, meni je prosto zanimljivo da saznam koji policijski sektor se bavi takvim ljudima. Oni nikad se nisu pojavili ovde da mi uruče poziv, da bilo šta konkretno dođu, mada su uvek znali moju konkretnu adresu. Ako ja nekom dam ličnu kartu ja ne mogu da tvrdim da mi je adresa Mars ili autobuska stanica ako u njoj piše Belica. Posle tog drugog napada krenuli su, to je bilo bukvalno svakog dana ako sam u gradu legitimisali su me policajci na ulici, pretresali torbu i tako to.

Kažem, prosto krenite od ovih klerofašističkih organizacija koje vršljaju po gradu, Obraz, ne znam kako se već ko zvao, ima gomila skinhedsa. Kaže ‘oni su klerofašisti po tvojim merilima’, tim rečima mi je policajac rekao. I ja sam prosto shvatio da od njih nema nikakve pomoći. I posle tog zadnjeg napada ja uglavnom više i nisam, odem preko dana, ali prosto nisam, jako retko sam odlazio u taj stan.

Maja Mićić: I do momenta 2007. kada smo se mi konačno odlučili da podnesemo predstavku Evropskom sudu za ljudska prava on je bio napadnut pet puta. Ono što je pre toga urađeno od strane Inicijative koja je preuzela taj slučaj bile su pre svega obraćanje Okružnom javnom tužilaštvu u Jagodini. U tri navrata su podnošene krivične prijave nakon napada na Životu, tako da od njih nismo dobijali nikakvu reakciju osim informacije da su tri krivične prijave podnete za širenje rasne, verske i nacionalne mržnje i nanošenje teških telesnih povreda, a da se nakon toga nije dešavalo ništa vezano za te postupke, niti neko dalje procesuiranje.

Zato je nama Evropski sud za ljudska prava 2007. godine bio poslednja instanca kojoj smo se obratili u nameri da Života dobije adekvatnu zaštitu, u nameri da država Srbija bude sankcionisana zbog toga što njeni organi, u ovom slučaju i policija i Okružno javno tužilaštvo u Jagodini nisu uradili posao kako treba. Tri godine nakon toga taj slučaj je dobio svoj epilog, on je takođe bio i potvrđen i nakon neke žalbe koju je država Srbija uputila na tu prvu odluku koju je Evropski sud za ljudska prava doneo.

To je bio prvi slučaj u kome se jedna država tereti da je prekršila član koji je vezan za diskriminaciju, tako da nakon toga Života je dobio određenu odštetu, ali ono što je važnije jeste da je državi Srbiji tada nametnuta obaveza da se pozabavi ovom problematikom, što nažalost ne možemo da kažemo da je urađeno u potpunosti i na pravi način.

Saša Gajin: Mi u tom slučaju vidimo refleks nebrige, opšte nebrige za položaj ljudi koji sebe razumeju kao članove tzv. malih verskih zajednica. I onda se u kontekstu tog slučaja zaista može postaviti pitanje da li bi se jedan takav neljudski tretman, fizičko maltretiranje, pa čak i urezivanje krsta na lobanju gospodina Milanovića moglo tolerisati, ili da li bi mi mogli da očekujemo tolerisanje takvih akata u dužem vremenskom periodu u slučaju da se radilo o pripadnicima neke druge verske zajednice koja nije na takav način marginalizovana, kao što se radi o zajednici Hare Krišna.

Milan Vukomanović: Cela ta aura sektaštva i ta stigmatizacija stvara jedno pogodno tle za različite spekulacije i proizvoljne nekakve percepcije pojedinaca koji pripadaju tim zajednicama, što je naravno atraktivno i za medije, naročito one koji površno o tome izveštavaju. I onda se tu stvara jedan začarani krug iz koga nije lako izaći, a u tom krugu najviše stradaju zapravo pojedinci kao što je ovaj pripadnik Hare Krišna u Jagodini.

Maja Mićić: Ono što je posledica takođe tih napada na Životu jeste da je njegov život u potpunosti promenjen, da on više ne živi u Jagodini gde je živeo i gde je bio izložen tim napadima, da se on povukao u mesto koje je u blizini Jagodine, u selu gde se bavi i dalje tim nekim svojim umetničkim poslovima. I dalje je uključen u Hindu zajednicu, ali jednostavno nije se osećao bezbedno u Jagodini i on se, eto, izmestio iz tog prostora zato što država Srbija nije mogla da mu pruži adekvatnu zaštitu.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava nije uticala na to da mi saznamo ko su ljudi koji su napadali Životu Milanovića i apsolutno na taj način možemo donekle i govoriti o tome da je on i dalje ugrožen, zato što mi nismo identifikovali počinioce, oni nisu procesuirani. I ne postoji garancija da njegovim povratkom u Jagodinu oni to ne bi počinili ponovo.

Života Milanović: Posle svih tih napada valjda sam postao malo pametniji, jednostavno iz bilo kog razloga ako treba da odem do grada uveče onda angažujem ili rođake ili prijatelje i uvek bude neko sa mnom na otvaranju neke izložbe, kad je bilo kakav kulturni događaj i tako nešto. Ili kad stignem uveče kasno do autobuske stanice onda prosto me neko odveze do brata ili doveze ovde do sela i tako.

Milan Vukomanović: Tu je sama država pre svega odgovorna, s obzirom da je 2005. godine donesen jedan zakon koji već kao zakon diskriminiše netradicionalne verske zajednice, ne stavlja ih u ravnopravan položaj sa ovim tradicionalnim. Uslovi za njihovu registraciju su mnogo komplikovaniji i teži nego za tradicionalne koje se po automatizmu već po samom zakonu zapravo automatski registruju kao pravni subjekti. Onda se takav jedan problem koji jeste problem sa zakonodavstvom, problem sa nerazumevanjem uopšte položaja, statusa, identiteta tih netradicionalnih i malih verskih zajednica – prenosi i na samo društvo i onda imate, bar u delu društva, različite primere diskriminacije, nasilja.

U Vojvodini recimo godišnje se zabeleži nekoliko desetina slučajeva diskriminacije ili nasilja prema pripadnicima malih verskih zajednica, jer su oni tamo najbrojniji zbog heterogenog sastava stanovništva. Mislim da bi stvari morale najpre da krenu na državnom nivou, od izmene jednog lošeg zakona, od naime poboljšanja toga, jer dve trećine članova tog zakona su se našle pred Ustavnim sudom, na razmatranju ustavnosti još 2010. godine u oktobru mesecu. I do dana današnjeg koliko mi je poznato Ustavni sud nije rešio tu stvar.

Dok mi čekamo odluku Ustavnog suda ove stvari se dešavaju, kao ovo u Jagodini i ljude nema niko da zaštiti ovde u Srbiji. To je zaista krajnje paradoksalno da se mora onda pribegavati ovim sudovima koji štite fundamentalna prava pojedinaca, kao što su međunarodni sudovi.

Maja Mićić: Meni deluje nekada da je državi Srbiji najlakše da isplati tu odštetu, iako to sada predstavlja izuzetno velike iznose kada se zbroje sve odluke Evropskog suda, nego da zaista ide na neko preventivno lečenje i sprečavanje koje bi onda dovelo do smanjenja broja predstavki pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Milan Vukomanović: Cela ta podela u zakonu na tradicionalne verske zajednice, koje imaju nekakav kao istorijski kontinuitet, njihov pravni subjektivitet proizlazi iz nekakvog zakonskog kontinuiteta koji vodi unazad i do Kraljevine Srbije, pa čak i do kneževine. Zaobiđena je tu naravno Socijalistička Jugoslavija, koja je takođe imala svoje zakone o pravnom položaju verske zajednice, gde su mnogo tolerantniji bili prema tim netradicionalnim. Zakon ih deli znači na te tradicionalne i ove konfesionalne. U te konfesionalne bi onda spadale sve one, mimo tih sedam tradicionalnih, da ih nabrojim, Srpska pravoslavna crkva, Rimokatolička crkva, islamska, jevrejska zajednica i tri protestantske, dve luteranske i jedna reformatska. Međutim, ovde bi među konfesionalne spadali i baptisti i adventisti i pentekostalci i naravno, među te druge organizacije onda i Hare Krišna i unifikaciona crkva i Jehovini svedoci i druge.

Suština problema je u tome što tradicionalne verske zajednice svoj pravni subjektivitet dobijaju direktno na osnovu zakona. Drugim rečima, one se samo deklarativno registruju, od njih se samo očekuje da daju nekakve kontaktne informacije da bi bile automatski registrovane kod državnog izvršnog organa, to je ministarstvo vera ili kancelarija za ta pitanja. Dok ove druge netradicionalne, konfesionalne verske zajednice, njihov pravni subjektivitet proizlazi iz samog čina registracije, dakle, ne proizlazi iz zakona. On je za ove deklarativan, a registracija je za ove druge konstitutivna.

Šta to znači? One moraju jednu dosta obimnu dokumentaciju da prilože prilikom registracije. To podrazumeva i njihov statut i dokument o osnivanju, izvore finansiranja i osnove verskog učenja. Dakle, zadire se u nekakvu unutrašnju organizaciju pitanja tih verskih zajednica, iako Ustav Srbije koji je donesen 2006. kada i ovaj Zakon o crkvenim i verskim zajednicama zapravo njima daje punu autonomiju, ravnopravnost, slobodu za rešavanje unutrašnjih pitanja.

Života Milanović: Hindu Vaišnavska verska zajednica nije registrovana, odbili su da nas registruju iz tog razloga, obrazloženje je bilo što u statutu piše kao da su građani udruženi i da oni formiraju tu versku zajednicu. Kao, ako su građani udruženi to je udruženje građana, nije verska zajednica. I sad pokušavamo ponovo da se registrujemo, sad ćemo videti s kojim obrazloženjem i da li će nas odbiti.

Milan Vukomanović: Ono što sam zakon inače čini između ostalog jeste da ovim netradicionalnim verskim zajednicama ne dozvoljava izvođenje verske nastave u školama, to je isto tako važno spomenuti. To je jedna od manjkavosti zakona, dakle, ove tradicionalne mogu to činiti, ove ne mogu. Zaštićeno je bogosluženje, dakle, verska služba je zaštićena u javnim školama, nigde zakonodavac nije ništa rekao o zaštiti tog javnog školskog prostora kao laičkog prostora u tradiciji nekakvog prosvetiteljstva i slobodne, autonomne škole koja takođe bi na neki način trebalo da bude kao državna institucija zaštićena i od one verske službe koja recimo nekim đacima ili njihovim roditeljima ne bi bila prijatna za uključivanje u to.

Dakle, po toj osnovi se odmah diferenciraju đaci u školama, dakle, moraju na neki način i da se samoidentifikuju konfesionalno, i njihovi roditelji, a onda neko jednostavno ne bi želeo da prisustvuje nekim verskim službama. Tako da taj sam zakon ima veliki broj protivrečnosti, ali one izviru iz jednog izgleda opštije prihvaćenog shvatanja o položaju pre svega dominantne verske organizacije u Srbiji, to je Srpska pravoslavna crkva koja se realno tretira kao državna crkva iako to ona nije ni po zakonu, ni po Ustavu.

To vidimo uostalom iz ovih čestih razmena u posetama između predsednika, premijera, patrijarha, gde uglavnom predsednik odlazi kod patrijarha, a ne obrnuto, recimo kao što je bio slučaj u Kraljevini Srbiji. Ako se već neki kontinuitet gleda onda patrijarh dolazi na noge šefu države, a ne obrnuto. I tu se onda obavljaju te razne simboličke razmene o kojima smo već imali prilike da budemo svedoci, naročito u vezi sa ovom temom Kosova, ali govori o realnom položaju i statusu i snazi koju recimo Srpska pravoslavna crkva ima u srbijanskom društvu.

To se onda na neki način pokazuje i kroz povraćaj nacionalizovane imovine, ko tu prvi dolazi na red, ko ne može uopšte da dobije neka državna sredstva. Znači, tu se pravi diskriminacija i sve to polazi od jednog lošeg zakona koji je u krajnjoj liniji u suprotnosti sa Ustavom, a Ustavni sud ništa ne čini po tom pitanju da se to uskladi ili da se, što bi najbolje bilo, piše nekakav nov zakon koji bi bio jedan normalan evropski zakon, koji ne bi činio tu diskriminaciju s predumišljajem, kako je ja nekad nazivam.

Peščanik.net, 10.06.2013.

Srodni linkovi:

Bojan Tončić – Nožem na nepravovernog

TEMA – EVROPA NE STANUJE U BABUŠNICI