Banjalučki grafiti

Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci. Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominatna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanja zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“, toliko snažno da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg.

Tekst ukazuje i na namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi “narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturno-politički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Ecovog ur-fašizma.

Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani.On predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske nameće pripadnicima srpskog naroda,i načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje građane do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo: poruka elite ili poruka ulica.

***

Želim da predstavim i uporedim poruke ulice i poruke političke elite RS. To su: (1) poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; (2) poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; (3) poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog bellum perpetuuma;(4) poruke odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma.

U RS vlada stalna potraga za dovoljnom količinom tradicije koja bi bila ratio njenog postojanja. Reklo bi se, kao i svako prosječno evropsko društvo. Narisana na početku, homogenizirana i zaokružena u krvavom ratu, a legitimizirana dejtonskim mirom, RS svojoj političkoj eliti nameće zamornu zadaću da stalno osmišljava novi govor, retoriku i poruke kojima će svojim građanima konzervirati razloge svog nastanka. Reklo bi se, kao politička Šeherezada.

Prvu grupu poruka ulice čine narativi u javnom prostoru koji pokušavaju da definišu „čija“ je ovo teritorija i „zašto“ i da potvrde „prirodnost“ i „normalnost“ etno-vjerskog homogeniziranja teritorije. Autori grafita, uglavnom mladi ljudi, jasno pokazuju čiji je Banja Luka grad, čija je ovo teritorija i ko na njoj može biti etnička dominanta. Vrlo direktno definišu ko je „pravovjeran“ Banjalučanin. Ili kako se treba navijati za lokalni fudbalski klub – uz pomoć boga i crkve, kao pravi Srbin – sve drugo je jeres. Autori, bez ikakve dvojbe, upućuju čitaoca da Muslimanima/Bošnjacima i Hrvatima i drugačijima, nema ni društvenog ni političkog mjesta u sada srpskoj Banjoj Luci i među simpatizerima sada samo srpskog FK Borac.

To su klasične ekskluzivističke poruke koje imaju četiri podtekstualna značenja. Prvo je da se ustvari podrazumjeva ko je ovdje prvi došao, ko je ovdje postojao prvi, ko drugi i tako redom. Ko polaže pravo na zemlju i grad. Ko je posljednji došao, treba prvi da ide, a to ne ide bez nasilja.

Drugo značenje je da se ovim porukama vrši prenaglašavanje kulturne i političke pripadnosti teritorije Srbima i to se čini na neobjašnjivo amnezivan način. Teritorija i grad se svojataju kao da Srbi do sada nisu na njoj živjeli stotinama godina, kao da na njoj i o njoj Srbi nisu politički odlučivali i prije 1992. godine – kao da je nemaju pa je tek trebaju osvojiti.

Treće značenje je da poruke ulice govore o potrebi srpskog političkog korpusa da živi i politički odlučuje sam u svojoj sabornosti, na svojoj teritoriji. Bez onih drugih, nesrba, nepravoslavnih i ostalih. Da je to jedini način da se živi Serbian way of life i da se sve ono vjersko, etničko, mitološko što je bilo (i što je inače u svakom građanskom društvu) rezervisano za privatnu i polujavnu sferu, prolije u javnu sferu, zatim podruštveni, a onda i podržavi.

Četvrto značenje ide za tim da je „prirodno i normalno“ da jedna „vjekovna srpska teritorija“ kao što je RS na kojoj, u jednom sakralizovanom i sabornom društvu, svoj way of life većinom žive i o njemu dominatno odlučuju Srbi, postane dio vjekovne i još starije srpske matice Srbije – u jednom „finom“ esencijalističkom toku istorije od nas ka našoj prošlosti. Naravno prvo otcjepljenjem od BiH, a onda i ujedinjenjem sa maticom.

Iz ovih poruka ulice stiče se utisak da autori na ulici samo reprodukuju dominantne javne poruke koje proizvode srpski politički lideri i vjerska elita. Kada pogledamo poruke političke elite, vidimo da elita političko-pravnim simbolima, nazivima i objektima posrbljava sakralizuje i unificira javni prostor u kojem je vrlo teško biti drugačiji, a oni koji to na njihovu nesreću ipak jesu, u takvoj sabornosti se lako otkrivaju i marginalizuju. U takvoj sabornoj juhi, elita povlači političke, kulturne i etničke paralele, pa i znakove jednakosti između Banja Luke i RS danas i Vrbaske banovine u Kraljevini Jugoslaviji, što je posebno karakteristično i reprezentativno za današnju Banja Luku kao glavni grad RS.

Kao cigle selektivnog i povezujućeg sjećanja između Vrbaske banovine i današnje Banja Luke elita nudi simbole kao npr: spomenik i ulica Bana Milosavljevića (prvi ban Vrbaske banovine), ulica Bana Lazarevića (otac srpskog intelektualca Predraga Lazarevića koji je početkom 90-ih žario i palio svojim etno-fašističkim govorima o ugroženosti Srba, a danas je akademik Akademije nauka i umjetnosti RS), bista i ulica Kralj Petar I Karađorđević, simboli Kraljevine Jugoslavije i Srbije, obnovljeni hram Hrista Spasitelja, novoizgrađene pravoslavne crkve u centru Banja Luke, ali i drugde.

Neki djelovi elite ne idu u prošlost, već proizvode prošlost u sadašnjosti, obnavljajući srušene hramove ili gradeći nove pravoslavne bogomolje nadomak kulturno-istorijskih spomenika kao što je Kastel. Nova bogomolja na taj način crpi svoju patinu od Kastela, a Kastel odmah izgleda malo više „srpski“. Medijski i institucionalni narativi elite prate razvoj događaja i podražavaju patinu i tradicionalizam RS, kao prirodnog nastavka Vrbaske banovine, a nju kao prirodni nastavak Solunskog fronta, a njega kao nastavak Sarajevskog atentata, a njega kao normalan nastavak Nevesinjske puške i tako dalje.

U ovom pravcu idu i nazivi i jubileji kulturnih institucija kao što su Zavod za zaštitu spomenika RS, Muzej RS (koji je skoro proslavio 80 godina) i Muzej savremene umjetnosti RS (koji je skoro proslavio 40 godina). Svi se ovi narativi podražavaju atributivnim nazivom republike „Srpska“, ustavnim definicijama RS kao „države srpskog naroda“, grbom RS, grbom grada Banja Luke ili novim nazivima banjalučkih ulica u kojima je izbrisana skoro svaka muslimanska/bošnjačka, hrvatska, slovenska i makedonska identifikacija.

Pri ovom procesu nasilnog prisjećanja ili re/produciranja sjećanja i ulica, elite postižu to da predstave i memorije o drugim, manje bitnim, „turskim“, socijalističkim, internacionalnijim ili uopšte „nesrpskim“ epohama, događajima, ličnostima i narativima polako padaju u zaborav. Elita stare mitove prerađuje u novu pop-mitologiju, a grafiti je reproduciraju na ulicama uz nezaobilazan govor mržnje. Krug se zatvara i, gle čuda, Banja Luka je oduvijek bila srpski grad, i tačka.

I to me podsjeti na jedan vic koji od rata kruži po Banjoj Luci, a koji kaže: oni koji su se rodili u Banjoj Luci u drugoj polovini 70-ih ne pamte Tita; oni koji su se rodili u prvoj polovini 80-ih ne pamte sarajevsku olimpijadu; a oni koji su se rodili u drugoj polovini 80-ih i kasnije ne pamte Muslimane.

Banjalučki grafitiSrpska politička i vjerska elita u BiH već 20 godina insistira na tome i dokazuje da je u socijalističkoj, austrougarskoj, a pogotovo u osmanskoj BiH srpski narod bio ugrožen i podjarmljen i „biološki“, i „genetski“, i ekonomski, i kulturno-politički, a da sada eto doživljava punu nacionalnu „emancipaciju“.

U „biološkom“ pogledu ističe se ugroženost demografskim natalitetom Muslimana1 i demografskim gubicima Srba u Drugom svjetskom ratu. U „genetskom“ pogledu naglašava se štetno djelovanje mješanih brakova na „srpski etnički korpus“.2 U ekonomskom se ističe muslimanska dominacija u privredi BiH i feudalna institucija begovstva, a u kulturno-političkom smislu, najveće opasnosti za srpski narod elita vidi u ateizmu, sekularizmu, komunizmu, građanskom i BH neetničkom identitetu, marginalizaciji u političkim tijelima bivše SR i sadašnje BiH, u identitetu bošnjaštva, u bosanskom jeziku, itd.

A da bi „emancipacija naroda“ zaista i bila to, mora da postoji neko ili nešto nazadno, a dominantno i ugrožavajuće, od čega bi se narod trebao „emancipirati“. U tom smislu elita RS sa kategorijskim aparatom sadašnjosti volšebno poseže u osmanlijski period, te narative o ekonomskoj i tehnološkoj zaostalosti i društveno-političkoj konzervativnosti jedne epohe i sistema prenosi sa javnog i političkog na nivo privatnog, vjerskog, pa i biološkog. Dešava se transpozicija osobina sa objekta na subjekat, pa elita RS sve boljke današnje BiH i Srba vidi, ne u zaostalosti i konzervativnosti društveno-političkog uređenja tog dijela Osmanlijskog carstva u 19. vijeku, već u „zaostalim“ i „nazadnim“ vjerskim, kulturnim i biološkim osobinama Muslimana, kako tada, tako i kasnije.

Elita ne želi vidjeti da su i hrišćani zajedno sa Muslimanima bili raja, da su dijelili ekonomiju i kulturne prakse „tog zaostalog i nazadnog sistema“ i da su dali svoj etno-kulturni pečat tim vremenima. Umjesto toga, elita želi poručiti da za tu nazadnost ne mogu biti odgovorni hrišćanski elementi i kulturne prakse, jer su oni bili podjarmljeni „od Turaka“, a i valjda zato što su bliži i sličniji Evropi.

Također, sadašnja elita RS želi da feudalna podčinjavanja koja su tada imala snažnu ekonomsku i klasnu osnovu, sada, novim generacijama predstavi kao ugnjetavanja isključivo na etničkoj i vjerskoj osnovi. Predstave o ugroženosti „naših“ od „nazadnih drugih“ proizvode kolektivni osjećaj prezira prema „tom drugom“. Zbog esencijalističkog i mitološkog fokusa svih problema srpske elite u BiH na osmanlijski period, ovakvi stavovi elite su naročito vidljivi u odnosu prema građanima Muslimanima, prema njihovom vjerskom i etničkom identitetu, jeziku i uopšte prema svemu što nosi naziv „bosanski“, „bošnjački“ ili „Bosna“. Na bazi takvih predstava sadašnja elita RS, cijeloj BiH, a posebno Muslimanima pripisuje nazadan, orijentalan, azijski i remetilački karakter u usporedbi sa kulturama hrišćanskih etniciteta u BiH, koji su eto okej.3 Pri tome, negira građansko, bezentitetsko, multietničko, „melting-pot“ iskustvo i Banje Luke i BiH.

Ovakve predstave se redovno podupiru sa srodnim i u intelektualnoj i akademskoj eliti duboko uvriježenim predstavama o nepostojećem i bezvrijednom nacionalno-političkom građanskom/nacionalnom identitetu Muslimana, o izmišljenom i manje vrijednom bosanskom ili bošnjačkom jeziku i o Muslimanima isključivo kao o „poturicama“, potomcima islamiziranih Srba. Ovaj Frojdov „narcizam malih razlika“ ima za cilj da se razlike među građanima, pripadnicima naroda i vjernicima prodube do maksimalnih granica sadašnjosti i do maksimalnih dubina prošlosti, te da se utiče na prostorno homogeniziranje nacije.

Prezir i neznanje često prati strah. Politička elita RS je gotovo redovno uspijevala da od prezira i negativnih predstava o Muslimanima, uz dodatak „narcizma malih razlika“, skuva i materijalizuje vječnog i moćnog neprijatelja. Tako, građanin muslimanske vjeroispovjesti i susjed, preko noći, na pragu 20. vijeka može postati „ustaša, balija, turčin“, iskonski neprijatelj na koga treba početi pucati što prije. A kada padne krv, predstave o vječnom neprijatelju se lakše održavaju, jer je strah od neprijatelja materijalizovan. Strah od neprijatelja je nešto što nas sve zajednički povezuje u jednu homogenu cijelinu na jednoj „krvlju stečenoj“ teritoriji.

Umberto Eco ističe: da bi strah od neprijatelja bio dovoljno alarmantan i mobilizirajući, neprijatelj mora biti što različitiji od „nas“, a poželjno je i da su „naši“ od toga neprijatelja doživljavali istorijska ugnjetavanja i poniženja zbog njegove nadmoći. Potrebno je zatim da je taj „naš“ neprijatelj i sada dovoljno moćan, ali ne previše, jer ga „naši“ na kraju ipak moraju savladati. I na kraju, poželjno je da neprijatelj ne djeluje sam već da protiv „nas“ kuje i provodi zavjere, što internacionalnije to bolje.4 Tim predstavama se kontinuirano proizvodi strah od „nacionalnnog neprijatelja“, ali i od svakog drugačijeg, promoviše netolerancija, stvara spremnost i potreba za konfliktom i naglašava „jedini i pravi put za nas“.

Iz dubina istorijskog nasljeđa elita servira predstave o vjekovnim neprijateljima: Turcima, begovima, Muslimanima, Njemcima, Ugarima, Hrvatima, katoličkoj crkvi itd. A strah, osjećaj poniženja i imidž o moći neprijatelja i zavjeri protiv Srba, elita RS dodatno raspiruje predstavama o gubljenu kulturnog, vjerskog i jezičkog identiteta srpskog naroda unutar BiH (bez RS i njene elite), zatim predstavama o „bijeloj kugi“ koja uništava biološki korpus srpskog naroda, predstavama o zavjeri islamskih zemalja da u BiH stvore islamsku državu i bazu za terorizam i džihad u Evropi.5

Tu su i nezaobilazne predstave o ustaškom pogromu srpskog naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata, koji se nastavio 1991. godine i rezultirao progonom Srba iz Hrvatske i sada prijeti da se ponovi i u BiH,kao i predstave o moćnim svjetskim neprijateljima i zavjeri protiv Srba čiji su nosioci USA, CIA, Njemačka, Vatikan i naftni lobiji koji su razbucali SFRJ, „satanizovali“ Srbe, pomagali Hrvate, Muslimane i druge u secesiji od Jugoslavije i u ratu protiv Srba, a koji sada „tjeraju“ Srbe da „žive zajedno sa Hrvatima i Muslimanima u BiH“. Naravno, elita RS na suprotnoj strani ima i spisak prijatelja, među kojima su Rusija i Izrael u vrhu, jer bez „naših prijatelja“ nema „konačne pobijede“.

Na kraju, prezir, strah i moćni neprijatelj redovno stvaraju nacionalni, kulturni, pa i biološki elitizam. Ovakvim podvlačenjem razlika i nametanjem prezira i straha, ljudi se ubjeđuju u ispravnost, ljepšu budućnost i superiornost „naše“ etno-političke i etno-vjerske pozicije. A što je „naš“ neprijatelj moćniji, to je i „naša“ superiornost veća. Superiornost vlastite etno-vjerske pozicije se proizvodi i stvaranjem kolektivnih osjećaja istorijske nepravde, ponižavanosti i ugnjetavanosti naroda, kojem se sve to dešava sa nekim razlogom. Taj razlog je često duboko mističan i potencionalno „emancipatoran“.

Ponižavan i podjarmljen narod je „pravedan“ narod, „narod – čuvar predanja“, uvijek je u pravu i nikada ne može da pogriješi. Ponižavani narod je moralni pobjednik, koji nije kadar činiti nepravdu i zločine. To je uvijek najmiroljubiviji i najtolerantniji narod i vjera. Kada imamo „ugnjetavan“ i „pravedan“ narod koji vrlo dobro poznaje svoje ugnjetavače i njihovu „zaostalu i manje vrijednu“ kulturno-istorijsku i vjersku poziciju, narod koji ima jasnu predstavu o svom „starom i neprekinutom“ istorijskom porijeklu i pravovjernosti, koji zna ko su mu vječni i moćni neprijatelji, i koji ima dovoljno „snage“ (i prijatelja) da im se uprkos svemu suprotstavi i da ih, ako ništa ono barem moralno pobijedi – onda ćemo vrlo brzo dobiti narod elite i elitu od naroda. Dobićemo jednu etno-vjersku istorijsku i prostornu konstantu i monolitnost, a vrlo brzo i moralnu i svaku drugu čistoću. A zatim i distorzične i vrlo pojednostavljene slike o sukobu monolitnih etno-vjerskih kultura, u kojem jedna ugnjetava i ugrožava drugu, još od Kosovskog boja. A onda i „konačnu istinu“ da RS predstavlja najmlađu ciglu te monolitne srpske kulture i da je baš nju Knez Lazar ili Kralj Petar zamišljao pred veliki boj. Da je RS ultimativni i jedini put i garant kulturne i političke emancipacije srpskog naroda i opstanka famoznog Serbian way of life sa ove strane Drine.

Naravno, političkoj i intelektualnoj eliti ništa ne znači to što horizont sadašnjosti i logika realnosti koju sada živimo ne počivaju na tumačenju istorijskih artefakta i događaja od prošlosti ka sadašnjosti već obrnuto, a i tada ne linerano i jednokanalno. Ne znači im puno ni to što usljed njihovog etno-centričnog i etno-ekskluzivističkog akademskog blebetanja i kodiranja, ljudi njihove poruke dekodiraju i konzumiraju tako da kasnije reprodukuju najvulgarnije i najnasilnije poruke netolerancije, prezira i mržnje na zidovima i ulicama.

Banjalučki grafiti

Prve dvije slike etno-fašizma koje prikazuju poruke ulice i političke elite, bez obzira kako zabrinjavajuće djelovale, još bi se i dale strpati u neki manje traumatičan društveno-politički kontekst koji nema svježa sjećanja na rat i zločine. Na primjer u neku finu evropsku zemlju, kao Austriju ili Belgiju ili Finsku, whatever. Ali treća slika etno-fašizma i njene poruke direktno se oslanjaju na ratne strahote, krvave ratne zločine, stečevine i „uspjehe“ ovog posljednjeg, ali i proteklih „oslobodilačkih“ ratova.

Naime, kreirajući ove poruke, politička elita RS bombarduje svoj plebs sa predstavama i narativima koji o građanskom i kriminalnom ratu i agresiji na BiH 1992-1995. govore kao o slobodoljubljivom, časnom, otadžbinskom ratu, „ratu bez kojeg ne bi bilo Srba na ovim područjima“. Stalni podtekst ovih poruka je sinkretističko predstavljanje rata u BiH kao nastavka „srpskih“ slobodarskih i antiokupatorskih stremljenja iz Narodno-oslobodilačkog rata (pri čemu se revolucija zaobilazi).

Interpretirajući posljednji rat kao nastavak Drugog svjetskog rata, politička, a naročito akademska, elita se ne ustručava da proizvoljno dodjeljuje uloge antifašista i fašista pojedinim tadašnjim pokretima i etnijama i da ih onda pojednostavljeno preslikava na društveno-politički horizont posljednjeg BH rata. Tako najednom, najozoglašeniji srpski i crnogorski četnički lideri, osvetnici u krvi i nacistički kolaboracionisti, za elitu RS listom postaju američki heroji, antifašisti i „good guys“; svi tadašnji Hrvati listom postaju ustaše, a svi Muslimani koji nisu bili ustaše su bili handžar divizije. Za njih je partizanski pokret bio uglavnom etnički srpski pokret otpora, a komunizam su im eto nametnuli Hrvati i Slovenci, dok su Srbi koji su se zakačili na marksističku priču bili u „dubokoj zabludi koju je njihov narod skupo platio“. Elita RS ne zna i ne želi da razmišlja van ovih etničkih kategorizacija, pa tako ova etnicizirana objašnjenja Drugog svjetskog rata preslikava i na 90-e godine. Tako su i ’91. svi „hrvatski separatisti“ bili (tradicionalno) klerikalne ustaše i svi Muslimani islamizirani fundamentalisti, a zajedno, kao i ’41. bili protiv Srba.

Nezaobilazan motiv u ovoj šizofrenoj naraciji je naravno i Jasenovac, koji je od simbola stradanja srpskog, jevrejskog, romskog i drugih naroda i antifašista u ustaškom režimu, postao vulgarna valuta za istorijsko-političko potkusurivanje i bolesnu argumentaciju za isticanje uzročno-posljedničnih veza i mjerenje kolektivnih krivica i pravica. Ovu valutnu igru sa monetom „Jasenovac“ započela je još srpsko-beogradska politička, akademska i vjerska elita u drugoj polovini 80-ih, a elita RS od nje danas bukvalno živi.

Naravno, i ovdje se vrši silovanje sjećanja i opsesivno se žele zaboraviti desetine hiljada hrvatskih i muslimanskih partizana, antifašista i desetine vojnih i političkih vođa antifašističkog otpora. Da bi ovim sada generacijama istorija NOB-a izgledala više „srpskija“, elita RS se pobrinula da iz javnog prostora, naziva ulica i službenih narativa izbaci gotovo sve narodne heroje NOB-a koji nisu Srbi. Istovremeno je poginule nesretne učesnike ovog kriminalnog rata proglašavala herojima i junacima, dodjeljivala im ulice, a jednog oficira JNA je proglasila i narodnim herojem.

Brojni lokalni spomenici i spomen-ploče po institucijama poginulim srpskim borcima 1991-1995. se postavljaju odmah uz spomenike poginulim u NOB-u. Negdje se crvena petokraka zadržava i dodaje joj se krst, a negdje se uklanja. Policija, vojska i institucija Predsjednika RS, koji su bili glavni idejni pokretači i nosioci kriminalnog građanskog rata, etničkog čišćenja i agresije, transponuju se u opštekorisne narodne institucije „nove i slobodne RS“. Rezultanta: „oslobodilački i otadžbinski rat je prirodni nastavak NOB-a, a njihov zajednički ishod je dejtonski mirovni ugovor, sadašnje uređenje BiH i Republika Srpska – država srpskog naroda u BiH, kao „istina izrečena jednom za svagda“. Štaviše, otadžbinski rat i NOB se povezuju u jednu cijelinu sa ostalim „oslobodilačkim“ ratovima srpskog naroda i Srbije 20. vijeka (1. i 2. balkanski rat i Orvi svjetski rat) i sa ustancima 19. vijeka.

Ali elita se ne može zadržati samo na tim potrošenim istorijskim predstavama o „časnoj, ratničkoj i herojskoj“ tradiciji srpskih oslobodilačkih ratova. Mnogo je života potrošeno u posljednjem ratu kako bi srpska elita u BiH uspijela „emancipovati“, očistiti i homogenizovati sadašnju teritoriju RS. Treba se to još nečim podbočiti. Elita se za tu svrhu služi konceptom herojske smrti. Naime, nezaobilazan dio ovog sinkretičkog stapanja narativa su religiozni motivi svetaca zaštitnika i velikomučenika i naravno junaka kosovskog mita sa kojima se upoređuju ovi „novi srpski heroji“6. Time se ovaj rat dodatno opravdava kao nužna i ispravna „herojska“ epizoda u političkoj „emancipaciji“ i homogeniziranju „srpskih teritorija“, koja ima svoju „časnu i oslobodilačku“ tradiciju, ali koja eto opet nije mogla proći bez oružja i krvi, jer su tako htjeli srpski neprijatelji i „belosvetski moćnici“. Mi Srbi sa tim nemamo veze, poručuje elita, mi smo samo držali prst na okidaču i branili se. A čujte, časno ratovanje zahtjeva i heroje i herojske smrti. „Otadžbinski“ rat je uvijek podvig heroja, i onih preživjelih i onih manje sretnih, i onih „antičko klasičnih“ i onih „haških“.

Od svih predstava koje elita u RS servira svom plebsu, ove su najciničnije i emocionalno najsurovije. Takvim predstavama se kontinuirano emotivno iscrpljuju porodice i prijatelji poginulih, ubjeđuje ih se da su njihove žrtve u Slavoniji u decembru 1991. ili na koridoru u junu 1992. ili u Sanskom Mostu u oktobru 1995. bile presudne i imale nekog smisla u svoj toj iracionalnosti, nepotrebnosti i prljavštini jednog profiterskog etno-fašističkog rata. Kao da porodice sada trebaju biti ponosne što su izgubile sve, da bi prijašnja i sadašnja elita mogla profitirati, i materijalno i politički.

Ovo je najciničnije u slučaju oficira JNA, majora Milana Tepića. Taj čovjek je pod pritiskom zakletve, naredbe i beogradskih medijskih laži „digao u vazduh“ i sebe i nekoliko vojnika Zbora narodne garde Hrvatske i cijelo skladište oružja u bjelovarskoj kasarni 1991. godine, dok je bukvalno istovremeno kriminalna politička i policijska elita bosanskih Srba i Beograda, istrgovala takva tri skladišta sa „neprijateljem“ – hrvatskom i muslimanskom stranom. Ta srpska trgovina oružjem, zajedno sa švercom nafte, cigara, ratnog plijena i droge se bjesomučno odvijala od proljeća 1991. pa sve do kraja 1995, a srpsko „svijetlo oružje“ je tih godina nalazilo svoj put i do središnje Afrike.

Dok je rat gutao jednog po jednog čovjeka (najmanje 18.000 „heroja“ u redovima vojske RS), srpska politička elita je gutala novac, a poslije rata mnogi su sa tim novcem stvorili svoje privatne političke i kriminalne imperije i karijere. Tako je rat predstavljao „herojski“ izvor ogromnog poslijeratnog bogatstva nove ekonomske elite, koja ga je do sada pet puta obrnula i politički obezbijedila. A porodice i borci su u društvenoj realnosti RS dobili spomenike, ulice i invalidnine. Predstava o herojima i „pravdenim“ srpskim borcima u „pravednom“ ratu je jedan od stubova sadašnje elite RS, koja vješto marginalizuje 99% učinaka ovog prljavog rata i ističe samo 1%. Taj 1% glasi: rat je bio neminovan i skrivljen od „onih drugih“, rat je nas Srbe odbranio i zaokružio u cjelinu, genocida i etničkog čišćenja nije bilo, za zločine su svi krivi podjednako, Dejton je sudbina, slava herojima, jer sada konačno imamo našu vječnu težnju, „RS“, kojom ćemo mi upravljati za vas. A plebs, k’o plebs – ćuti i puši.

U toj vječnoj igri sa kultom žrtve i kultom ratnika, u žongliranju sa predstavama o „legitimnim srpskim teritorijama“ i o „vjekovnim manje vrijednim i prezrenim neprijateljima“, elita u RS i ulica stalno i iznova proizvodi neku vrstu perpetuum mobile ideologije. Čini se da i elita, dio društvenih grupa i ulica u uzajamnoj komunikaciji izgrađuju čvrsto ubijeđenje o nužnosti, „normalnosti“ i perspektivnosti konflikata i ratova među narodima i vjerama u BiH. Romantizirane, pa i one najbenignije predrasude i mitologije o Balkanu, i na samom Balkanu i van njega, prilično potpomažu ovakvu ideologiju.

Otkuda takva ubijeđenost elite RS i dijela njenog plebsa da su rat i sukob neminovni i izvan „želje i volje“ njihove politike i naroda? Možda je to zamjena za oduzetu vojnu moć. Možda je to nadomjestak za ogromno neznanje i amneziju koji vladaju ovim prostorima. Ili možda neka „nevidljiva“ vojska i neko oružje ipak postoje u podtekstu ovih poruka? Teme razoružavanja naroda i naoružavanja etnički podijeljenih privatnih zaštitarskih firmi u BiH prijeteći se ignorišu u javnom diskursu elite – po onoj staroj: „neka oružja, možda zatreba“. U podtekstu stalnog konflikta, sigurno stoji „najveći“ produkt rata: „dejton“ – Dejton kao „sudbina“,nešto što se samo ratom može promijeniti; tu za elitu RS nema razgovora i dogovora.

Jednom postignuti „dejton“ mora se zalediti vječno, dok protok vremena ne izbriše sijećanja na jednu staru BH „nenormalnost“ i novu RS „normalnost“ postavi kao normativnost. Srpska zauvijek, inače, bi’će rata, kaže elita, a ulica je u tome prati7.

Banjalučki grafiti

U osnovi svih opisanih slika etno-fašizma u današnjoj RS leži iracionalnost, te bih ovu posljednju, četvrtu sliku posvetio upravo porukama u čijem podtekstu je duboko pohranjen iracionalizam. I to ne kao neko svojstvo, već iracionalizam kao temelj životne ideologije i konfuzije. Samo iracionalizmom kao nacionalnom ili političkom strategijom se mogu objasniti ove etno-fašističke konstrukcije. Iracionalizam je duboko ukorijenjena strategija i potreba čovjeka ili zajednice koji se ne mogu nositi sa sadašnjicom, sa velikom količinom informacija i znanja i sa nezamislivom količinom izbora koje donosi sloboda misli i djelovanja. Postkomunistička elita u RS je iskoristila upravo ovu potrebu čovjeka i slobodu djelovanja uslovila etničkom pripadnošću, a slobodu misli pretvorila u strah od „drugih“, kao novi format konzumiranja slobode.

Najpoželjniji manifest etničke, narodne slobode za srpsku etnokratiju u RS bi glasio: „Slobodan sam da se razlikujem od „turčina“, da mu što više ne sličim, da strahujem da ne postanemo ‘jedno’ ma kako se to zvalo. Slobodan sam da, zbog tog straha, prizivam u sjećanje sva poniženja koje sam kao narod trpio. Sve frustracije zbog zajedničkog življenja, bratstva i jedinstva i zbog tako sićušnih razlika između ‘nas’ usljed kojih je moj jezik tako sličan njegovom „nepostojećem“ jeziku, moja kuhinja tako slična njegovoj, a njihovi pisci gotovo isti kao i naši. Slobodan sam da zbog svega toga prezirem i mrzim onoga kojeg se bojim i od kojeg želim da bježim. Slobodan sam da zbog toga prepravljam, konstruišem i njegujem mitove i zavjere kao novu istoriju, da se svetim, priželjkujem i olako prihvatim svaki novi konflikt. Slobodan sam i spreman za vječno neprijateljstvo i rat“. I tako svake godine, svakim novim izborima i svake decenije, sloj po sloj iracionalnosti se slaže, bez ikakvih produktivnih kritičkih propitivanja. Bez hrabrosti da se istupi iz te proizvođačko-gutačke etničke linije i kaže dosta.

Zbog tog iracionalizma je vrlo lako moguće u jednom danu odbaciti kakav takav mir, zarad krvavog rata. Moguće je plebsu prodati i kasnije opravdati rat kao „logični“ rat zbog raspada Juge, a ne kao nepotreban rat zbog nepotrebnog nasilnog otpora raspadu Jugoslavije. Moguće je ljudima prodati zločine, progone i etničku čistoću teritorije RS i objasniti to istorijskom nužnošću, vječnom težnjom, ratnom „emancipacijom“ i kulturnim kontinuitetom. Iracionalizmom se mogu miriti ideološko zavađeni koncepti, uz obavezno potiranje jednog od njih, pa je moguće nekritični zaboraviti antifašizam, AVNOJ i ZAVNOBIH, zarad nekritične rehabilitacije četničkog pokreta i kolaboracionista8.

Iracionalizam omogućuje čak i da se nekadašnji partizani zakleti komunisti preko noći odreknu čitavog svog života i postanu najljući četnici i nacionalisti koji autobusima odlaze na masovna krštenja. Iracionalizmom se može objasniti i činjenica da se asocijacija veterana NOB-a i srpskih boraca iz ovoga rata ujedinjuju pod krovnu boračku organizaciju RS. I da njihovi predstavnici zajedno odaju počast poginulim antifašističkim borcima i žrtvama fašizma, a onda ti isti ljudi trče na četnička saborovanja gdje odaju počast najvećim nacionalistima i četničkim fašistima iz Drugog svjetskog rata. Zbog takve iracionalne ideologije, RS može izgledati kao „racionalno racionalna“ društvena realnost, dok je ideja velike Srbija sada možda ipak „iracionalno racionalna“ zamisao. Ili možda nije?

Na kraju, iracionalizam svako neslaganje i kritiku pretvara u izdaju. A izdaja „naše“ savršeno racionalne, logičke i prirodne iracionalnosti je ništa drugo do „istinska iracionalnost“, „zabluđenost i zavedenost“, „avanturizam“ i „anti-patriotizam“. Jer, samo su naša iracionalna očekivanja racionalna. Igra koja se može igrati beskrajno, sve dok se plebs ne zasiti i dok ne prestane prepoznavati svoj lik u ogledalu prošlosti. Tada se gube svi kompasi i nastaje ne samo ovaj kozmetički etno-fašizam, već pravi krvavi fašizam, kakav su građani i narodi BiH iskusili 1992-1995. i 1941-1945. godine. U ovoj završnoj slici, poruke ulice i poruke elite RS se savršeno poklapaju, jer su zajedno prešle i apsolvirale onaj dugačak put prerađivanja poželjnih mitologiziranih predstava o „nama“ i „njima“ u prethodne tri slike. Tako savršeno da i nije neki veliki posao tražiti njihova podtekstualna značenja.

Umjesto zaključka

Naglašavajući snažnu vezu i interakciju između poruka grafita i političke elite RS, ovaj tekst ističe jedan od najvećih problema društvenog i političkog života u BiH, a to je da srpska društveno-politička elita i ulica još uvijek njeguju i osvježavaju etnicizirano, religiozno i veoma popularno legitimiziranje građanskog rata, agresije i ratnih zločina, kao nužne i opravdane oslobodilačko-odbrambene borbe srpskog naroda u BiH, koja mu je „nametnuta“. I ulica i elita vide etnički očišćenu teritoriju RS kao obećanu i istorijski zasluženu ratnu stečevinu, srpsko nasljedstvo iza SFRJ, zapečaćeno međunarodnim sporazumom. Takva legitimizacija RS i „dejtonske BiH“ traži konstantnu negaciju etničkog čišćenja i genocida, ali i nekatarzično i mitološko interpretiranje posljednjeg rata kao jednog od „srpskih oslobodilačkih ratova“. Čini se da na krilima Dejtonskog mirovnog sporazuma, elita RS produkuje, a ulica reprodukuje novu, vještačku kulturno-političku realnost u BiH. Realnost koja može opstati samo ako i ulica i elita uspiju da:

1. proizvedu dovoljnu dnevnu količinu politički rezonantnih i korisnih etno-vjerskih identiteta i istovremeno spreče stvaranje kompleksnih građanskih političkih (kulturoloških – neetničkih, nevjerskih) identiteta;

2. politički razore kulturnu memoriju o BiH i živa sjećanja na multietnički život njenih građana i naroda, a istovremeno nametnu istorijski revizionizam i amneziju, pojednostavljene i mitologizirane etno-centrične narative o mjestu i ulozi srpskog naroda ili nacije u istoriji Balkana, Jugoslavije i BiH;

3. dekonstruišu ljevičarske ideologije i alternative kao „komunističke zablude“ i nametnu četničke etno-fašističke, naizgled ideološki neutralne i nacionalno pomirljive interpretacije Drugog svjetskog rata;

4. nametnu predstavu o jalovosti i nemogućnosti multietničke koegzistencije sa Muslimanima u post-ratnoj BiH, serviraju nategnuti kulturni, politički i „emancipatorski“ „kontinuitet“, „normalnost“ RS i predstavu o „dejtonu“ kao o jedino mogućoj i konačnoj društvenoj normi i političkom poretku za BiH;

5. obezbjede masprodukciju etno-narcizma, etno-vjerske netolerancije i mržnje, ali i popularnih srpskih pop-nacionalističkih mitova, tradicionalizma, sabornosti i vjerske zanesenosti u školskim kurikulumima, medijima, javnosti i propisima.

Da bi se ovakva etnokratska konstrukcija održala, elita prije ili kasnije mora da stvori široko prihvaćen i „nacionalno oslobađajući“ totalitarni režim sa snažnim srpskim etno-ekskluzivizmom i pravoslavnim religioznim temeljima. A to se lakše postiže sa „mlađim generacijama“ iz onog žalosnog vica sa početka teksta. Velika većina etno-vjerskih grafita nastaje stasavanjem generacija rođenih u drugoj polovini 80-ih i prvoj polovini 90-ih, u vrijeme jačanja etno-političke elite RS i u vrijeme intenzivnog zaborava „nepoželjne“ BH, komunističke i multietničke prošlosti.

Analizirajući poruke plebsa i poruke elite mogu se pronaći fantastične podudarnosti. Može se zaključiti da produkcija i konzumacija etno-vjerskih grafita i pop-nacionalističkih parola dolazi uglavnom odozgo, pod snažnim i presudnim uticajem izjava, stavova i predstava koje proizvode etno-političke institucije, partije i lideri. Ovolika i ovakva produkcija poruka ulice sigurno ne bi nastajala niti bi imala toliki značaj, da aktuelna etno-politička elita u RS ne zaoštrava svoju etno-centričnu i etno-fašističku retoriku i poziciju do nivoa konflikta. Pri tome se stiče utisak da se aktuelni nacionalistički diskursi ipak ne razvijaju pod direktnim uticajem proteklog rata (zbog njegove vremenske distance), koliko pod etno-centričnim, etno-ekskluzivističkim predstavama o istoriji srpskog naroda i Jugoslavije i predstavama o raspadu SFRJ.

Određeni uticaj na ovoliku produkciju etno-vjerskih grafita u Banjoj Luci imaju i sve prisutnija medijska i institucionalna promocija i rehabilitacija starih nacionalističkih mitova, mučeničkih i „zavjereničkih“ retorika i vjerske zanesenosti. A ne treba zaboraviti ni dejtonsko institucionalno uređenje RS i BiH i njegovu nacionalističku matricu, koja stalno i iznova proizvodi slike mikro i makro fašizma u BH društvu.

S druge strane, društvene i političke institucije i lideri ne čine ništa da onemoguće da pop-nacionalizam i mikrofašizam (u grafitima, riječima ili djelima) postane preovladavajući društveni diskurs. Čak suprotno, elita u RS otvoreno predvodi političku etno-vjersku radikalizaciju i profitira na njoj. Istina, aktualna elita je došla na već pripremljen pop-nacionalistički teren, ali nije ništa uradila da ga umiri, već etno-centrizmu daje nove „kvalitete“ i mehanizme, uobličava ga i zaokružuje u punu etnokratiju. Etnokratiju koja nastaje na dominaciji samo jedne etničke grupe na etnički čistoj i ratom zaokruženoj teritoriji koja traje evo većčitavu generaciju. Etnokratiju koja sve više postaje etno-fašistička jer njena politička, vjerska, intelektualna i akademska elita godinama forsira političke mehanizme (entitetsko glasanje) i poruke etno-vjerskog ekskluzivizma, diskriminacije, mržnje i nasilja. Etno-fašističko vođenje politike u traganju sa populističkom potporom lančano naduvava atmosferu straha od drugog, mržnju prema drugom, potrebu za stalnom konfrontacijom, ignorisanjem ili blokiranjem „onoga drugoga“ i ekonomsku zavisnost od „etnicizirane i izolovane privrede“.

Ovakav politički etno-fašizam lako u svakom trenutku može uticati na društveni i ekonomski život na svim nivoima, npr. na pisanje grafita, navijanje na utakmicama, reklamiranja proizvoda, dobijanja poslova na tenderima ili na liječenje bolesnika. To građanima nameće etno-fašizam kao „normalan“ politički trend i osnažuje postojeće mirkofašizme na nivou pojedinca ili grupa. Trend koji konačno dokida kolektivnu memoriju o etničkoj toleranciji i koegzistenciji. Trend koji određuje i ekonomsku raspodjelu prihoda, rada i bogatstva, vodeći računa o „zaštiti i samoodrživosti“ etnokratije. I tada taj etno-fašizam u davno formiranoj etnokratiji dobija novi spin, novo ubrzanje, novi „kvalitet“. Etno-vjerski grafiti i političke poruke se stvaraju i čitaju, mediji se prate, školuje se, liječi se, posluje se i trguje u snažnom fašističkom društveno-političkom kontekstu i etno-centričnoj kulturi zaboravljanja. A kada se vještačko i etnički monolitno kulturno sjećanje u dejtonskoj BiH potpuno instalira kao istina, tada fašizam od trenda postaje društvena norma, mjera društvenog očekivanja i „normalnosti“ i osnov budućeg poretka.

Elita RS tone u spiralu kreiranja fašističkog političkog režima u etnokratiji, kakva je RS. Još jednom pokazujući da će svaka etnokratija, zbog svoje samodovoljnosti, zatvorenosti i militantnosti, prije ili kasnije potonuti u ambis fašizma. To je naprosto igra koja se može započeti igrati u svim vremenima, na svim prostorima i na hiljadu načina, ali sa samo jednim istim krajem – razaranjem.

Izvori i literatura:

1. Eco, Umberto (1995): Ur-Fascism. The New York Review of Books. June 22nd 1995, takođe The New York Review of Books i (Vječni fašizam).
2. Todorova, Maria (1997): Imagining the Balkans. Oxford University Press. New York
3. Brockmeier, Jens (2002): Remembering and Forgetting: Narrative as Cultural Memory. Culture Psychology 8/2002, p.15
4. Izveštaj veštaka u predmetu Slobodan Milošević (IT-02-54) – Etnički sastav i interno raseljena lica i izbeglice iz 47 opština u Bosni i Hercegovini, od 1991. do 1997-98., Tabeau,Ewa Żōłtkowski,Marcin Bijak,Jakub i Hetland,Arve (za potrebe Odeljenja za demografiju Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju), 2003.
5. Rezultati popisa stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava u SRBiH 1991. godine u dokumentima Zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine: Statistički bilten br. 219 (maj 1991.), Statistički bilten br.220 (maj 1991.), Statistički bilten br. 221 (maj 1991.) i Statistički bilten br. 233 (oktobar 1993.).
6. Statut Grada Banja Luke, Službeni glasnik Grada Banja Luke 25/05 i 30/07 (član 6) i prethodni Statut Grada Banja Luke, Službeni glasnik Grada Banja Luke 4/00
7. Odluke o utvrđivanju imena ulica i trgova (broj 12-012-335/91 od 27.11.1991., Službeni glasnik opštine Banja Luka br. 13/91 str.9; broj 12-012-188/92 od 16.07.1992., SG BL br. 09/92 str.12; broj 12-012-21/93 od 26.02.1993., SG BL br. 01/93 str.6; broj 12-012-73/94 od 30.03.1994., SG BL br. 02/94 str.16; broj 12-012-153/94 od 06.10.1994., SG BL br. 07/94 str.30; broj 12-012-182/96 od 30.12.1996., SG BL br. 07/96 str.7 i broj 12-012-154/97 od 10.09.1997., SG BL br. 04/97 str.6.
8. Odluke o proglašenju promjene naziva mjesne zajednice (broj 12-012-7/94 od 18.02.1994., SG BL br. 1/94 str.27; broj 12-012-91/94 od 25.05.1994., SG BL br. 4/94 str.9; broj 12-012-113/94 od 20.07.1994., SG BL br. 5/94 str.3; broj 12-012-114/94 od 20.07.1994., SG BL br. 5/94 str.3; broj 12-012-115/94 od 20.07.1994., SG BL br. 5/94 str.4 SG BL i broj 12-012-125/94 od 06.10.1994., SG BL br. 7/94 str.29.
9. Glas Srpske od 26.9.2010. godine i od 12.1.2010. godine.
10. Blog Rajka Vasića.
11. Riznicasrpska.net .
12. Radio Slobodna Evropa, 14.10.2011. godine, video.
13. Nezavisne novine 17.11.2011. godina.
14. Radio Slobodna Evropa, 14.10.2011. godine, video.
15. Srpska novinska agencija, 31.8.2011. godine, prenijeto u on-line portal 24 sata Info.
16. Izvod iz kolumne Nikole Pejakovića u Glasu Srpske od 17.11.2012. godine pod nazivom „Miješano meso“ (napomena: kolumna je povučena)
17. Vijesti RTRS, 28.6.2011. godine.
18. List Boračke organizacije RS „BORAC” broj: 112-113 iz 2008. godine
19. Srpska novinska agencija 19.11.2011. godine, prenijeto u Nezavisne novine.
20. RTS Beograd, 2.3.2010. godine.
22. Emisija „Srpska danas“ na RTRS, juli 2011. godine.
23. On-line portal 24 sata Info.

U Banjoj Luci, 31.11.2012.

Srđan Šušnica Šule, s.a.j.t.u.m, 17.04.2013.

Tekst je prvi put objavljen na slovenačkom, u Antifa tematskom broju ljubljanskog Časopisa za kritiku znanosti (ČKZ), početkom aprila 2013.

Peščanik.net, 04.07.2013.

Srodni linkovi:

Davor Beganović – Dva grada i egzil

Nemanja Stjepanović – (Nad)realna slika ratne Banja Luke

SREBRENICA

________________

  1. Primjer #1: “umirujuće” poruke lidera: „Milorad Dodik izjavio je danas da bi BiH za 20 godina mogla da postane isključivo bošnjačka zemlja, u slučaju da bude ukinut princip pariteta kao osnova za formiranje državnih institucija”, (izvor br. 13). Primjer #2: Ovako je govorila i srpska elita u BiH 1991: „Ovdje se želi majorizacija srpskog naroda“, izjava Milorada Dodika (izvor br. 14).
  2. Primjer #1: mješoviti brakovi – zavjera Jugoslovena protiv Srba: “Džaba su bila upozorenja starijih – Ne ženi Vlainju. Ne ženi muslimanku. Ne ženi Hrvaticu. Ne ženi Srpkinju. Nemoj, sine, kunem te mlijekom kojim sam te zadojila, klele su majke sinove, al – džaba: Mama, ja je volim, a ljubav ne poznaje granice. Jeste, sine, ali ako si zaljubljen, nisi mentalno zaostao“, (izvor br. 17).
  3. Primjer #1: elitističko i esencijalističko prosvećivanje naroda od strane elite: „Zbog te Sarajske Osmanlijske Osionosti, genetske osobine Sarajevskog Političkog Kruga, nikad neće biti BiH. Neće čak ni Bosne“, jedan od blogova Rajka Vasića od 14.11.2012, sekretara i dežurnog ideologa Dodikovog SNSD-a (izvor br. 10). Primjer #2: „elitistička briga“ srpske elite u BiH – Bošnjaci ne mogu da izgrade svoj identitet: „Borba za identifikaciju kod Bošnjaka je isključivo vezana za to da se stvori kakva takva BiH. To je narod koga nema nigdje, nego samo u BiH. To je narod koji je sam sebe proglasio narodom 1993. godine. Oni ne mogu da izgrade vlastiti identitet, ako ne unište identitet drugih konstitutivnih naroda. U odnosima sa svijetom imamo dovoljno kapaciteta da to činimo sa onima koji to hoće, a oni koji neće, niko ih ne može natjerati. BiH je izvještačena u mnogo čemu, pa i u tim kapacitetima koji su okrenuti prema inostranstvu”, izjava Milorada Dodika (izvor br. 12).
  4. Eco, Umberto (1995): Ur-Fascism. The New York Review of Books. June 22nd 1995, takođe The New York Review of Books i (Vječni fašizam).
  5. Primjer #1: Ko su srpski neprijatelji za RS elitu – Turska je 90-ih bila na strani srpskih neprijatelja: “Turska je tokom rata devedesetih bila na strani srpskih neprijatelja, a ni danas takav odnos nije drugačiji“, izjava Milorada Dodik, komentarišući izjavu šefa turske diplomatije Ahmeta Davutogluga da je Ankara zainteresovana da se direktnije uključi i posreduje u dijalogu Beograda i Prištine, s obzirom na uspjeh koji je postigla kada je riječ u obnavljanju odnosa Srbije i BiH (izvor br. 15).
  6. Primjer #1: Poruke elite 1992-2012 – boračka organizacija RS “… sjećanje na srpske junake: Baš kao Sveti velikomučenik Dimitrije, koji se žrtvovao za hrišćanstvo tako su se srpski borci u proteklom otadžbinskom ratu od 1992-1995. godine žrtvovali za svoj narod i Republiku Srpsku. Mi smo je stvorili, mi ćemo je i čuvati – poruka je sa krsne slavi BORS – Mitrovdana“ (izvor br. 19).
  7. Primjer #1: Tehnokratska intelektualna elita – Dejton ti je sudbina: „Kako sada stvari stoje, čini mi se da se Dejtonski sporazum ne može promeniti bez primene neke velike sile, za koju ne znam u ovom trenutku ko bi je primenio, tako da je Dejton sudbina BiH“, izjava beogradskog analitičara Predraga Simića (izvor br. 20). Primjer#2: Poruke elite: svako prizivanje Dejtona 2 predstavlja poigravanje sa stabilnošću BiH: izjava bivšeg premijera BiH Nikole Špirića (izvor br. 21).
  8. Primjer #1: “Izvršni sekretar SNSD Rajko Vasić pita, ako se u BiH okupljaju pederi zašto ne bi mogli i četnici ili oni koji sebe zovu četnicima: ‘Da li su fašisti, o tome ne mogu da sudim. Četnici nisu imali koncentracione logore i treba praviti razliku između četnika i ustaša. Ovdje se kod nas često poistovjećuju ustaše, četnici i balije, odnosno Turci, zavisno kako ko zove muslimane Bošnjake ili Armiju BiH, mudžahedine. Ljudi iz neznanja trpaju sve u isti koš. Ja četnike shvatam samo kao smiješnu parodiju, folklor i ne vidim da je to nešto što treba zabraniti’, kaže Vasić” (izvor br. 23).