1.

Divljenja dostojan Mandela.

Točka, bez uskličnika. Ne stavljam ovu točku da bih tako obuzdao entuzijazam ili spustio zanos. Umjesto da govorim samo u čast Nelsona Mandele, reći ću – bez aklamacija i proklamacija – nešto o njegovoj časti, a da pritom, ako je to moguće, ne zapadnem u uznošenje.

Odavanje počasti, a i ton, bit će valjani ukoliko se pokaže da nestrpljivost pitanja, bez kojega nam ne bi bilo dano diviti se, predaju hladnoći jedne analize.

Ma što se govorilo, divljenje rasuđuje, opravdava se pred umom, čudi se i pita: kako se može biti Nelson Mandela? Zašto izgleda uzoran – i dostojan divljenja po onome što misli i govori, što čini ili pati? Zašto on sam izgleda dostojan divljenja, kao i ono što nosi u svojem svjedočanstvu, što je druga riječ za mučeništvo, to jest iskustvo njegova naroda?

”Moj narod i ja”, svagda kaže, a da pritom ne govori poput nekog kralja.

Zašto izaziva (force) toliko divljenje? Ta riječ implicira stanoviti otpor, budući da mu se njegovi neprijatelji dive, a da to ne priznaju. Za razliku od onih koji mu se u njegovu narodu, zajedno s tom nerazdvojnom Winnie, od koje su ga oduvijek uzalud odvajali, dive – oni ga se boje. Ako mu se njegovi najljući progonitelji dive, tada je to zacijelo dobar dokaz da on, kako se to kaže, izaziva divljenje.

A evo pitanja: odakle potječe ta sila? Kamo ide? Ona se upotrebljava ili primjenjuje – ali na što? Ili radije: što ona pregiba (plier)? Kakav oblik prepoznati u tom pregibu (pli)? Kakvu crtu?

Tu se ponajprije zamjećuje, recimo to bez druge premise, crta refleksije. Na prvom je mjestu snaga refleksije. Prvo što pada u oči jest da se Mandelino političko iskustvo ili strast nikada ne razdvaja od teorijske refleksije: o povijesti, o kulturi, a nadasve o pravu. Jedna neprestana analiza osvjetljava racionalnost njegovih djela, nastupa, govora, strategija. I prije no što ga je zatvor prisilio na povlačenje (au repli) – i za četvrt stoljeća zatočeništva nije prestajao djelovati i usmjeravati borbu – Mandela je oduvijek bio čovjek refleksije. Kao i svi veliki političari.

No kroz ”snagu refleksije” da se razabrati još nešto, nešto što upozorava na doslovnost zrcala i scene spekulacije. Nešto što ne upućuje toliko na fizičke zakone refleksije koliko na spekularne paradokse u iskustvu zakona. Nema zakona bez zrcala. A u toj upravo preokrećućoj strukturi nikad nećemo izbjeći moment divljenja.

Reći će se: divljenje, kako to ime naznačuje, itd. Ne – unatoč njegovu imenu i onomu što ono svagda iznosi na vidjelo, divljenje ne pripada samo pogledu. Divljenje prenosi osjećaj, čuđenje, iznenađenje, pitanje pred onim što prelazi mjeru: pred ”izvanrednim”, kaže Descartes, koji smatra da je divljenje strast, prva od šest prvotnih strasti, prije ljubavi, mržnje, žudnje, radosti i tuge. Divljenje omogućuje spoznaju. Izvan njega postoji samo neznanje, dodaje, i divljenje sadrži ”veliku snagu iznenađenja ili iznenadnog događaja (arrivement subit)”. Zadivljen pogled se čudi, propituje svoju intuiciju, otvara se pri svjetlu jednog pitanja, no pitanja koje nije ništa manje zaobiđeno nego postavljeno. To iskustvo pušta da ga prožme zraka jednog pitanja, što ga ne priječi tu zraku reflektirati. Zraka potječe iz onoga istog što izaziva divljenje, a potom ga dijeli u spekularnom kretanju koje izgleda neobično fascinantno.

Mandela biva dostojnim divljenja jer se znao diviti. A to što je znao, znao je u divljenju. Isto tako, kao što ćemo vidjeti, fascinira jer je bio fasciniran.

Na stanovit način, koji ćemo morati razumjeti, on to kaže. Kaže ono što čini i ono što mu se dogodilo. Slično svjetlo, reflektirano prožimanje, iskustvo kao odlazak-povratak jednog pitanja – bilo bi, također, prasak/bljesak (l’éclat) jednog glasa.

Glas Nelsona Mandela – na što nas poziva, što od nas zahtijeva, što nam nalaže? Što bi imao s pogledom, refleksijom, divljenjem, hoću reći energija tog glasa, ali i onoga što pjeva u njegovo ime (poslušajte viku njegova naroda kada protestira u njegovo ime: Man-de-la!)?

Divljenje Nelsona Mandele, kao da bi se reklo strast Nelsona Mandele. Divljenje Mandele: dvostruki genitiv: divljenje koje potiče i divljenje koje osjeća. Oba imaju isto žarište u kojemu se reflektiraju. Već sam izrekao svoju hipotezu: postao je dostojan divljenja jer je svom svojom snagom bio zadivljen i jer je svoje divljenje pretvorio u snagu, ustrajnu i nepopustljivu snagu borbe. Sušti zakon. Zakon iznad zakonâ.

Jer, naposljetku, čemu se on divi? Jednom riječju: Zakonu.

A to ga upisuje u diskurs, u povijest, u instituciju, to jest Pravo.

Prvi navod – govori odvjetnik tijekom procesa, njegova procesa, procesa u kojemu i on provodi istragu, procesa koji on, u ime prava, vodi svojim tužiteljima:

U ovom času temeljna zadaća mora biti uklanjanje svake rasne diskriminacije i uspostava demokratskih prava na temelju Povelje slobode… Čitanjem marksističke literature, u razgovorima s marksistima, stekao sam dojam da komunisti zapadni parlamentarni sistem smatraju reakcionarnim i nedemokratskim. Naprotiv, ja se tom sistemu divim, Magna Carta, Deklaracija prava i Opća deklaracija, jesu dokumenti koji demokrati diljem svijeta duboko štuju: ja se divim neovisnosti i nepristranosti engleske sudske vlasti izazivaju u meni iste osjećaje.

Divi se zakonu, jasno to kaže – no je li taj zakon, koji upravlja ustavima i deklaracijama, nešto što bitno pripada Zapadu? Čuva li  njegova formalna univerzalnost neko nesvodivo mjesto zajedno s europskom ili anglo-američkom poviješću? Ako je tako, trebalo bi svakako još promisliti tu čudnu mogućnost: njegov bi formalni karakter bio bitan za univerzalnost zakona, kao i za događaj njegove prezentacije u određenom trenutku i mjestu povijesti. Kako je onda moguće misliti jednu takvu povijest? Ne ostaje li borba protiv apartheida, ma gdje se vodila ili barem ona koju Mandela vodi i reflektira, svojevrsna spektakularna opozicija, unutarnji rat što ga Zapad vodi unutar sebe sama, u svoje vlastito ime? Ne ostaje li nekom unutarnjom proturječnošću koja ne trpi ni radikalnu drugost ni istinsku nesimetričnost?

U tom obliku jedna takva hipoteza sadrži još uvijek i previše nejasnih pretpostavki. Kasnije ćemo ih pokušati razaznati. Zadržimo se zasad na neograničenoj, ali ujedno i najpouzdanijoj evidenciji: ono čemu se Mandela divi i čemu kaže da se divi jest tradicija koju inaugurira Magna Charta, Deklaracija o pravima čovjeka u svim njegovim različitim oblicima (često se poziva na ”dostojanstvo čovjeka”, na čovjeka ”dostojnog tog imena”): to je, također, parlamentarna demokracija, ili pobliže, doktrina razdvojenosti vlasti, neovisnost sudstva.

No ako se on divi toj tradiciji, je li njezin nasljednik, puki nasljednik? Da i ne, ovisno o tomu što tu podrazumijevamo pod nasljeđem. Možemo smatrati nasljednikom nekoga tko čuva i reproducira, ali isto tako i nekoga tko uvažava logiku ostavštine i ako se pruži prilika, okreće je protiv onih koji sebe smatraju njezinim čuvarima, tko štoviše – nasuprot uzurpatorima – objelodanjuje čak ono što u nasljeđu još nikad nije viđeno, tko nečuvenim činom refleksije daje život onome što nikad nije ugledalo svjetlo dana.


2.

Ta neumitna logika refleksije bila je isto tako Mandelina praksa. Evo barem dva znaka:

A. Prvi znak. Afrički nacionalni kongres, čiji je bio jedan od vođa, nakon što mu je pristupio 1944. godine, preuzima nasljeđe South African National Congressa. No struktura ovoga potonjeg već je odražavala strukturu američkog Kongresa i Doma lordova. Dakle, već je tada paradigma parlamentarna demokracija kojoj se Mandela divi. Povelja slobode, koju proglašava 1955, također iskazuje demokratske principe nadahnute Općom deklaracijom o ljudskim pravima. Mandela ipak, s uzornom strogošću, odbija savezništvo bez ograničenja s Bijelim liberalima koji su se hvalili da vode borbu u ustavnim okvirima, u svakom slučaju takvima kakvi su tada bili utvrđeni. Zapravo nas Mandela upozorava na istinu: uspostava tog ustavnog zakona nije samo – de facto i kao uvijek – poprimila oblik osobitog nasilja, tog nasilnog čina koji ujedno stvara i pretpostavlja jedinstvo jedne nacije. U tome je slučaju nasilje ostalo nasilje, dakle loš potez, neuspjeh jednog zakona kojemu ne polazi za rukom utemeljiti se. Naime, njegov tvorac i korisnik bila je partikularna volja, dio naroda, ograničen zbir osobnih interesa, onih bijele manjine. Ta potonja postaje povlašten subjekt, jedini istinski subjekt toga protuustavnog ustava. Nedvojbeno, možda će se reći da jedno takvo nasilje uvijek obilježava ustoličenje nove Nacije, Države ili Države-Nacije. Čisti performativni akt takva ustanovljenja mora zapravo proizvesti (proklamirati) ono što zahtijeva, objavljuje, jamči opisati na osnovu konstativnog akta. Simulakrum ili fikcija sastoji se onda u objelodanjivanju, i u davanju života onome za što kažemo da ga reflektiramo da bi ga zabilježili (en prendre acte), kao da je posrijedi to da se registrira ono što je tu, naime jedinstvo jedne nacije, temelj Države, premda se upravo tada proizvodi njegov događaj. No legitimnost, odnosno legalnost, ustanovljava se dugotrajno, ne pokriva izvorno nasilje i dade se zanemariti samo u stanovitim uvjetima. Nisu svi performativni akti, što bi rekao jedan teoretičar speech acts, ”sretni”. To ovisi o velikom broju uvjeta i konvencija koji sačinjavaju kontekst takvih događaja. U slučaju Južne Afrike, ”konvencije” nisu poštovane, nasilje je bilo odveć veliko, odveć vidljivo u trenutku u kojem se ta vidljivost proširila na jednu novu međunarodnu scenu itd. Bijela zajednica bila je odveć u manjini, nerazmjer bogatstva odveć flagrantan. Otuda to nasilje ostaje ujedno pretjerano i nemoćno, izgubljeno u vlastitim protuslovljima. Ono ne može učiniti da ga zaborave, kao što je to slučaj u državama zasnovanima na genocidu ili kvazi-istrebljenju. Tu se nasilje od početka mora beskonačno ponavljati i oponašati svoje pravo u legislativnom aparatu čija monstruoznost ne uspijeva dati promjenu: patološko umnožavanje zakonskih proteza (zakona, akta, amandmana) određenih legalizirati do u najmanju pojedinost najsvakodnevnije učinke temeljnog rasizma, rasizma Države, jedinog i posljednjeg na svijetu.

Dakle, ustav takve države ne može se dostatnom vjerodostojnošću pozivati na narodnu volju. Kako nas na to podsjeća Povelja slobode: ”Južna Afrika pripada svim njezinim stanovnicima, i bijelima i crnima. Nijedna se vlada ne može oslanjati na vlast koja nije utemeljena na volji čitava naroda”. Pozivajući se na tu opću volju, koja se uostalom ne svodi na zbir pojedinačnih volja ”čitavog naroda”, Mandela će nas često podsjetiti na Rousseaua, premda ga nikada ne citira. I on tako osporava vlast, zakonitost, ustavnost Ustava. Dakle, odbija prijedlog – i savezništvo – Bijelih liberala koji se ipak bore protiv apartheida nastojeći posve poštovati zakonski okvir:

Kredo liberala sastoji se u upotrebi demokratskih i ustavnih sredstava, odbacujući pritom različite forme totalitarizma: fašizam i komunizam. Govoriti o demokratskim i ustavnim sredstvima osnovano je samo kad jedan narod već uživa demokratska i upravna prava. To nema nikakvog smisla za one koji ih ne koriste.

Što Mandela protustavlja nasilju bijele manjine koja je u korist jednog jedinog etno-nacionalnog entiteta ustanovila navodno demokratski zakon? ”Čitav narod”, a to znači drugi etno-nacionalni entitet, drugu narodnu cjelinu, sačinjenu od svih grupa koje naseljavaju teritorij zvan Južna Afrika, računajući tu i bijelu manjinu. Taj drugi entitet mogao se i u budućnosti će se moći ustanoviti kao subjekt Države ili Ustava ”Južne Afrike” samo jednim performativnim aktom. A taj se neće pozivati ni na kakav prethodni temeljni zakon, nego jedino na zemljopisno i demografsko rezanje (découpage), koje je u velikoj mjeri izvela bijela manjina putem kolonizacije. Ta činjenica ostaje neizbrisiva. Nedvojbeno, volja ”čitavog naroda”, u svakom slučaju opća volja, morala bi u sebi reducirati svako empirijsko određenje. Barem je takav njezin regulatorni ideal. Tu on ne izgleda u većoj mjeri dostižan nego drugdje. Definicija ”čitavog naroda” bilježi – i dakle izgleda reflektira – događaj tog nasilja koji je bila bijela okupacija, a potom stvaranje Južnoafričke Republike. Kako je bez tog događaja moguće prepoznati i najmanji odnos između opće volje i onoga što Povelja slobode naziva ”voljom čitavog naroda”? Paradoksalno, narod bivstvuje okupljen nasiljem koje mu je naneseno i koje ga teži dezintegrirati ili destrukturirati zauvijek, sve do njegova najvirtualnijeg identiteta. Taj fenomen obilježuje utemeljenje gotovo svih Država nakon kolonizacije. Mandela to zna: apsolutna uspostava jedne Države, ma kako ona bila demokratska, čak i kad izgleda da se ravna prema načelu jednakosti sviju pred zakonom, ne može pretpostavljati prethodnu legitimnost jednog nacionalnog entiteta. Isti je slučaj i s prvim Ustavom. Totalno jedinstvo naroda utvrđuje se po prvi put samo ugovorom – formalnim ili neformalnim, pisanim ili nepisanim – koji ustanovljava neki temeljni zakon. No taj ugovor potpisuju de facto samo pretpostavljani predstavnici pretpostavljenog ”čitavog naroda”. Taj temeljni zakon ne može naprosto prethoditi, ni de facto ni de jure, onome što ga ujedno ustanovljava i pretpostavlja, što ga projektira i reflektira! On ne može prethoditi tom izvanrednom performativu kojim jedan potpis samome sebi daje punomoć potpisivanja, jednom riječju, ozakonjuje se svojom vlastitom voljom (de son propre chef), bez jamstva nekog preliminarnog zakona. To nasilje i tu autobiografsku fikciju nalazimo na djelu u onome što se naziva individualna autobiografija, kao i na početku ”povijesti” Država. U slučaju Južne Afrike fikcija se sastoji u sljedećem – i to je fikcija nasuprot fikciji: jedinstvo ”čitavog naroda” nije se moglo slagati s cijepanjem što ga je izvela bijela manjina. Ono bi sada moralo konstituirati cjelinu (bijela manjina + stanovnici Južne Afrike) čija se konfiguracija može konstituirati, i u svakom slučaju identificirati, samo polazeći od manjinskog nasilja. To što se ona otada može njoj protustaviti ništa ne mijenja u tom neumoljivom protuslovlju. ”Čitav narod”, jedinstvo ”svih nacionalnih grupa”, pribavit će sebi zakonsku egzistenciju i silu samo aktom na koji se upravo poziva Povelja slobode. Ona govori u prezentu, sadašnjosti za koju se pretpostavlja da je zasnovana na deskripciji jedne prošle datosti koja bi morala biti priznata u budućnosti, a isto tako govori i u futuru koji ima vrijednost preskripcije:

Južna Afrika pripada svim njezinim stanovnicima, i bijelcima i crncima. Nijedna se vlada ne može oslanjati na vlast koja nije utemeljena na volji čitavog naroda.

– Narod će vladati.

– Sve nacionalne grupe uživat će ista prava.

– Svi će biti jednaki pred zakonom.

Povelja ne anulira utemeljujući čin zakona, taj čin koji je nužno po sebi zakonit i koji, sve u svemu, ustanovljava Južnu Afriku, i koji može postati zakonit samo naknadno, naime ukoliko ga ratificira pravo međunarodne zajednice. Ne, Povelja ga iznova utemeljuje, ona u svakom slučaju smjera ponovno ga utemeljiti, reflektirajući protiv bijele manjine načela za koje je ona tvrdila da je nadahnjuju, premda ih je de facto neprestance iznevjeravala. Demokracija – da, Južna Afrika – da, ali ovaj put, kaže Povelja, ”čitav narod” morat će sadržavati sve nacionalne grupe: takva je sama logika zakona na koji se bijela manjina posebice voljela pozivati. Na tako razgraničenom teritoriju, sva ljudska bića, svi ljudi ”dostojni tog imena”, postat će tada stvarni subjekti zakona.

2. Drugi znak. Izraženo ”divljenje” prema parlamentarnom modelu demokracije anglo-američkog tipa, prema razdvojenosti vlasti, vjernost (odanost) Povelje svim principima takve demokracije, logika radikalizacije koja same ove principe protustavlja zapadnim podupirateljima apartheida – sve to bi se moglo prikupiti u nasilje jednog jednostavnog spekularnog preokretanja: borba ”crne” zajednice vodila bi se u ime prenesenog zakona i modela – koju bi u prvom redu iznevjeravali njezini pravi prenositelji. Zastrašujuća nesimetričnost. No izgleda da se ona reducira ili da se radije sama reflektira dotle da izmiče svakom objektivnom predstavljanju: ni simetričnost ni nesimetričnost. I to zato što ne postoji prenošenje, izvor koji bi se naprosto mogao doznačiti povijesti zakona, nego samo jedan reflektirajući dispozitiv, s projekcijom slika, obrtanjem smjera, izloženošću bestemeljnosti (mises en abîme), učincima povijesti na zakon čija se struktura i ”povijest” zasnivaju na uklanjanju (emporter) izvora. Jedan takav dispozitiv – ovom riječju želim reći samo to da X nije nešto prirodno, što ga onda definira nužno kao artefakt što je izišao iz ljudskih ruku – nije predstavljiv u objektivnom prostoru. I to zbog bar dva razloga što ću ih prikazati na slučaju koji nas zanima.

A. Prvi razlog, dakle, tiče se strukture zakona, principa ili modela koje smo razmatrali. Ma kakvo bilo povijesno mjesto njezina nastanka ili formuliranja, njezina objavljivanja ili prezentacije, takva struktura teži univerzalnosti. Upravo je to njezin, ako možemo tako reći, intencionalni sadržaj: njezin smisao zahtijeva da ona neposredno prekoračuje povijesne, nacionalne, zemljopisne, kulturne granice svog fenomenalnog izvorišta. Sve bi moralo početi iskorjenjivanjem. Potom bi se te empirijske granice pokazale kao empirijske slučajnosti. One bi čak mogle prikrivati ono što izgleda puštaju pokazati. Tako možemo misliti da ”bijela manjina” Južne Afrike prikriva bit principâ na koje tvrdi da se poziva; ona ih privatizira, partikularizira i dakle urazumljuje (les arraisonne) protiv njihova raison d’être, protiv samog (raz)uma. Zauzvrat, u borbi protiv apartheida, ”refleksija” o kojoj govorimo objelodanjivala bi ono što više nije bilo vidljivo u političkoj fenomenalnosti kojom vladaju bijelci. Ona nas prisiljava vidjeti ono što se više ne vidi ili ono što se još ne vidi. Teži bijelcima otvoriti oči, ono vidljivo ne reproducira nego proizvodi. Ta refleksija pruža viđenju jedan zakon, dočim uistinu čini nešto više od reflektiranja, budući da je taj zakon u svojoj fenomenalnosti bio nevidljiv. Prenoseći nevidljivo u vidljivo, ta refleksija ne proistječe iz vidljivog, prolazi kroz sam razum. Još određenije, omogućuje razumijevanje onoga što prelazi razum i što je primjereno jedino umu. To je prvi razlog (raison). Sam um (raison).

B. Drugi razlog čini se u većoj mjeri problematičnim. Tiče se upravo toga fenomenalnog pojavljivanja, povijesne konstitucije zakona, demokratskih načela i demokratskih modela. Tu opet iskustvo deklariranog divljenja, ovaj put divljenja koje se zove i fascinantnim, slijedi pregib refleksije. Svagda se radi o refleksiji zakona: Mandela opaža, vidi – drugi bi rekli da projektira i reflektira, a da ga ne vidi – samu prisutnost toga zakona unutar afričkog društva. Čak i prije ”dolaska bijelog čovjeka”.

U onomu što sam iskazuje o tome ističu se tri motiva: A) motiv fascinacije: fiksirana pozornost pogleda koji se ukočio kao preneražen nečim što nije neki vidljivi predmet, koji vas gleda, koji vas se tiče, nego vas razmatra, obuhvaća vas, poziva vas da nastavite promatranje, da odgovarate, da se osjećate odgovornim za pogled koji vas gleda i poziva s onu stranu vidljivog: ni percepcija ni halucinacija. B) motiv zametka: tumačenju pribavlja nužnu shemu. Demokratski je model mogao biti prisutan u društvu predaka upravo kao vitalnost, čak i ako je refleksiji bio otkriven, izložen kao takav, samo naknadno, nakon najezde ”bijelog čovjeka”, nositelja tog istog modela. C) motiv južnoafričke domovine (patrie), mjesta rođenja svih etno-nacionalnih grupa pozvanih da žive pod zakonom nove Južnoafričke republike. Ta domovina razlikuje se i od Države i od Nacije:

Ima tome puno godina, kao mlad seljanin u Transkeiu, slušao sam starce plemena kako pričaju svoje priče o starim dobrim vremenima, prije dolaska bijelog čovjeka. Naš je narod tada živio u miru pod demokratskom vladavinom kraljeva i ampakatija, i slobodno se i bez prisile selio diljem zemlje, bez ikakvih ograničenja. Zemlja nam je tada pripadala… Zakleo sam se tada da ću od svih dobara koja očekujem od života, izabrati služiti mom narodu i dati svoj skroman obol njegovoj borbi za slobodu.

Fascinirala me struktura i organizacija prvih afričkih društava te zemlje i ona su imala veliki utjecaj na razviće mojih političkih koncepcija. U to je doba zemlja, osnovno bogatstvo, pripadala čitavom plemenu i nije postojalo privatno vlasništvo. Nije bilo klasa, nije bilo bogatih ni siromašnih, ni iskorištavanja jednog čovjeka od strane drugog čovjeka. Svi su ljudi bili slobodni i jednaki, takav je bio rukovodeći princip vladavine, princip koji se jednako prenosio u organizaciju Savjeta koji je rukovodio plemenskim poslovima. (…)

To je društvo sadržavalo još veliki broj primitivnih ili slabo razrađenih elemenata i u sadašnjem trenutku ono ne bi bilo upotrebljivo, ali ono je sadržavalo zametke revolucionarne demokracije, u kojoj više neće biti ni ropstva ni kmetstva, i iz koje će siromaštvo, nesigurnost, bijeda biti protjerani (…)

Nacionalni Afrički kongres bio je čvrsto uvjeren da se svi ljudi, neovisno o tome koje su nacionalnosti i neovisno o boji njihove kože, svi ljudi čija je domovina Južna Afrika i koji vjeruju u jednakost i demokratske principe, moraju smatrati Afrikancima. Bio je uvjeren da svi Južnoafrikanci moraju imati mogućnost živjeti slobodno, na temelju pune jednakosti prava i izgleda…

Ono što izgleda da fascinacija objelodanjuje, ono što mobilizira i imobilizira Mandelinu pozornost, nije samo parlamentarna demokracija, čiji se princip primjerice (par example), ali ne i uzorno (exemplairement) pokazao na Zapadu. To je prijelaz koji je već virtualno, ako tako možemo reći, od parlamentarne na revolucionarnu demokraciju: društvo bez klasa i privatnog vlasništva. Dakle, uspijevamo uvidjeti taj dodatni paradoks: efektivno ostvarenje, ispunjenje demokratske forme, stvarno određenje formalnosti, ostvarit će se u prošlosti tog ne- zapadnog društva, samo pod vidom (sous l’espèce) virtualnosti, drugim riječima, ”zametaka”. Mandela se prepušta fascinaciji onim što unaprijed vidi da se reflektira, onim što se još ne vidi, onim što pred-viđa: autentičnoj revolucionarnoj demokraciji koju mu je, uzevši sve u obzir, angloamerički Zapad isporučio kao nekompletnu, formalnu, dakle i potencijalnu. Potencijalnost naspram potencijalnosti, moć naspram moći. Jer ako se divi najzapadnijem sistemu, objavljuje također svoje ”divljenje”, a to su opet njegove iste riječi, ”strukturi i organizaciji afričkih društava u ovoj zemlji”. Posrijedi je ”zametak” i preformuliranje, shodno istoj logici ili istoj retorici, nekoj vrsti genoptike. Figure afričkog društva imaju sve odlike onoga što će doći, objelodanjuju ono što ostaje još nevidljivo u svome povijesnom fenomenu, to jest ”društvo bez klasa” i kraj ”eksploatacije čovjeka od strane čovjeka”:

Danas me privlači ideja društva bez klasa, privlačnost koja dijelom potječe iz marksističkog štiva, a dijelom iz mog divljenja strukturi i organizaciji starih afričkih društava u ovoj zemlji. Zemlja koja je tada bila glavno sredstvo proizvodnje, pripadala je plemenu, nije bilo ni bogatih ni siromašnih, ni eksploatacije čovjeka od strane čovjeka.


3.

U svakom smislu tog izraza, Mandela dakle ostaje čovjek zakona. Svagda se pozivao na pravo, čak i ako se, prividno (pojavno) morao protustaviti ovoj ili onoj određenoj zakonitosti, i čak iako su stanoviti suci, u danom trenutku, od njega načinili nekog izvan zakona.

Ponajprije, bio je čovjek zakona po vokaciji. S jedne strane, svagda se poziva na zakon. S druge strane, svagda se osjećao privučenim, pozvanim od zakona pred kojim su htjeli da se pojavi. Uostalom, taj je dolazak prihvatio, premda je na to bio prisiljen. U tome je vidio priliku, ne usuđujem se reći šansu. Zašto šansu? Neka se pročita iznovice njegova obrana, koja je zapravo optužba. Tu ćemo pronaći političku autobiografiju; njegovu i njegova naroda, koje su nerazdvojne. ”Ja” se te biografije utemeljuje i opravdava – rezonira i potpisuje u ime ”nas”. Svagda kaže ”moj narod”, kao što smo to već naglasili, a napose kada je posrijedi subjekt koji je odgovoran pred zakonom:

Optužuju me da sam poticao narod da počini prekršaj: da protestira protiv zakona koji je uspostavio republiku u Južnoafričkoj uniji, zakona pri čijem usvajanju mi nismo imali ni najmanje udjela, niti moj narod niti ja. No kad Sud bude izricao presudu, morat će zapitati tko je istinski odgovoran za prekršaj: jesam li to ja? Nije li prije odgovorna vlada koja je proglasila taj zakon, znajući dobro da se njezin narod – većina građana ove zemlje – protivi i da mu je svaka zakonska mogućnost da to protivljenje iskaže bila uskraćena prethodnim zakonskim propisima i njihovom širokom primjenom?

Tako se pojavljuje on sam. Pojavljuje se kao njegov narod, pred zakonom. Pred zakonom koji on nedvojbeno priznaje u ime nadmoćnijeg zakona, za koji izjavljuje da mu se divi i pred kojim prihvaća pojaviti se. U takvom prikazu sebe sama opravdava se time što sabire svoju povijest – koju reflektira u jednom jedinom žarištu – i povijest svojeg naroda. Pojavljivanje: oni se pojavljuju skupa: on se pribire pojavljujući se pred zakonom kojeg poziva pred sud isto toliko koliko i zakon njega. No on se ne pojavljuje imajući u vidu opravdanje koje bi moglo uslijediti. To prikazivanje sebe nije u službi zakona, nije neko sredstvo. Izlaganje te povijesti jest opravdanje, moguće je i ima smisla samo pred zakonom. On je to što jest, Nelson Mandela, on i njegov narod su prisutni samo u tom kretanju pravde.

Sjećanja i priznanja odvjetnika. Zapravo, on ”priznaje”, opravdavajući ga posve, odnosno preuzimajući odgovornost za njega, prijestup u odnosu na zakonitost. Uzimajući za svjedoka čitav ljudski rod, obraća se univerzalnoj pravdi. Otuda taj paradoks: možemo zamijetiti svojevrsno radosno treperenje u priči tog mučenika. I vjerujemo da kadšto možemo u tim ispovijestima razaznati Rousseauov akcent, glas koji nas ne prestaje pozivati na glas savjesti, na neposredan i nepogrešiv osjećaj pravde, na taj zakon iznad svih zakona, koji u nama govori prije nas jer je upisan u našem srcu. U istu tradiciju smješta se i kategorički imperativ, moral nesumjerljiv s uvjetnim hipotezama i strategijama interesa, kao figurama ovog ili onog građanskog zakona:

Vaša visosti, ne vjerujem da Sud, određujući mi kaznu za djelo koje sam počinio, smije gajiti nadu da ta prijetnja priječi ljude odlučne u nakani da učine ono što su sebi postavili kao zaključak. Povijest pokazuje da sankcije ne obeshrabruju ljude kada je posrijedi njihova savjest…

Ma kakva presuda bila, ovaj Sud može biti siguran da ću ja nastaviti slušati glas svoje savjesti. Rasna me mržnja uvijek potresala i ja ću nastaviti borbu protiv tih nepravdi sve dok one konačno ne budu ukinute…

Mi djelujemo ne osvrćući se na zakon, i mi to znamo, ali mi za to nismo odgovorni: valjalo nam je izabrati između poslušnosti zakonu i poslušnosti savjesti…

Imali smo pred sobom novi konflikt između zakona i naše savjesti. Pred nezainteresiranošću što je pokazala vlada za naše kritike i naše sugestije, što smo trebali činiti ? Poslušati zakon koji inkriminira delikt protesta i tako izdati naša uvjerenja? Ili, naprotiv, poslušati našu savjest ?… Pred takvom dilemom, pravedni ljudi, odlučni ljudi, časni ljudi mogu dati samo jedan odgovor: moramo slušati našu savjest, ne brinući pritom o neugodnim posljedicama što bismo ih mogli snositi. Članovi komiteta, i ja sam kao tajnik, poslušali smo našu savjest.

Savjest i svijest o zakonu jedno su te isto. Predstavljanje sebe samog i predstavljanje naroda jedna su te ista povijest i refleksija. U oba slučaja, kako smo već rekli, posrijedi je jedno jedino i dvostruko žarište. A to žarište je žarište divljenja, jer ta se svijest prezentira, pribire, zadobiva tako što se reflektira pred zakonom. Što znači, ne zaboravimo, pred onim dostojnim divljenja.

To iskustvo divljenja također je dvostruko unutarnje. Reflektira refleksiju i tu i crpi svu snagu koju okreće protiv zapadnih sudaca. Jer ono dramatično proistječe iz dvostrukog interioriziranja. Ponajprije Mandela interiorizira, u svojoj unutarnjosti preuzima idealno mišljenje zakona koje može izgledati da je došlo sa Zapada. No istodobno interiorizira i princip unutarnjosti u liku koji mu je kršćanski Zapad dao. Tragove tog principa unutarnjosti nalazimo u filozofiji, politici, moralu, koji vladaju u Europi: zakon nad zakonima počiva na najprisnijoj svijesti – u krajnjoj instanci mora se suditi o namjeri, dobroj volji itd. Prije svakog pravnog ili političkog diskursa, prije tekstova pozitivnog zakona, zakon govori glasom savjesti ili se ispisuje u dnu srca. Čovjek zakona po vokaciji, Mandela je dakle bio čovjek zakona i po profesiji. Zna se da je Mandela najprije završio pravo, po nagovoru Waltera Sisulua, tadanjeg tajnika Afričkog nacionalnog savjeta. Radilo se ponajprije o tome da se ovlada zapadnim pravom, tim oružjem koji bi onda okrenuli protiv ugnjetavača koji, u konačnici – unatoč svojim pravnim lukavstvima – ne poznaju pravu snagu zakona što ga izigravaju, što ga sile i iznevjeravaju.

Da bi se mogao upisati u sistem, a najprije na Pravni fakultet, Mandela prati predavanja putem dopisivanja. Podvucimo tu epizodu. U manjku neposrednog pristupa direktnoj razmjeni i živom glasu, treba započeti dopisivanjem. Mandela će se kasnije požaliti na to. Nedvojbeno, kontekst će se mijenjati, ali svagda će se raditi o politici glasa i pisma, o razlici između ”glasovnog” i ”pisanog”, ”živog glasa” i ”dopisivanja”.

Povijest bijele vladavine uči nas da Afrikanci, kad god glasno izraze svoje zahtjeve, svagda naiđu na ugnjetavanje i teror. Tomu ih nismo mi naučili, to je iskustvo… Već (1921-1923) narod, moj narod, odlučno je pribjegao nasilju protiv vlade, da bi je jezikom koji ona dobro poznaje i istini za volju jedinim koji ona poznaje, pokušao prisiliti da posluša razum.

Svuda drugdje u svijetu sud bi mi odgovorio: ”Morali ste pisati vašoj vladi”. Znam da ovaj sud neće biti iskren da mi postavi to pitanje. Pisali smo vladi u više navrata. Sud ne može očekivati da će afrički narod nastaviti služiti se prepiskom, kad vlada iz dana u dan sve više pokazuje koliko prezire takav postupak. No vjerujem da Sud, također, ne može očekivati da će moj narod šutjeti i ostati šutljiv.

Da ne bi slušala, bijela vlada zahtijeva da joj se piše. No ona tako ne namjerava odgovoriti, a ponajprije ne čitati. Mandela podsjeća na pismo što ga je Albert Luthuli, tadanji predsjednik ANK-a uputio premijeru J. G. Strijdomu. Bila je to dugačka studija o postojećoj situaciji, popraćena zahtjevom za konzultacijama. Odgovoru ni traga ni glasa.

Ponašanje bijele vlade prema mojemu marodu i njegovim težnjama nije svagda bilo takvo kakvo bi moralo biti, niti takvo kakvo bismo s pravom očekivali od tako civiliziranih osoba: pismo vođe Luthulija ostalo je bez odgovora.

Bijela vlast ne smatra se dužnom odgovoriti, ne smatra se odgovornom pred crnim narodom. Crni narod se čak može uvjeriti – nekom povratnom poštom ili znakom – da se na drugoj strani uobličila neka slika o njemu, koja bi mu potom bila na neki način vraćena. Jer se bijela vlast ne zadovoljava time što ne odgovara. Ona čini nešto još gore: ona čak ne potvrđuje ni prijem. Nakon Luthulija to je iskusio i Mandela. Pisao je Verwoerdu da bi ga obavijestio o rezoluciji koju je izglasao akcijski komitet čiji je bio tajnik. Mandela također zahtijeva sazivanje nacionalne Konvencije prije roka određenog rezolucijom. Ni odgovora ni potvrde prijema:

U civiliziranoj zemlji smatralo bi se uvredljivim kad vlada ne bi potvrdila prijem takve prirode, kad čak ne bi uzela u razmatranje zahtjev koji je postavilo tijelo koje okuplja najznačajnije osobe i vođe najbrojnije zajednice u zemlji: još jednom je stav vlade bio ispod onoga što bi se moglo očekivati od civiliziranih ljudi. A mi, afrički narod, članovi Kongresa nacionalne akcije, mi koji imamo golemu odgovornost da zaštitimo interese afričkog naroda, mi se moramo suočiti s novim sukobom između zakona i naše savjesti.

Ne potvrditi prijem znači iznevjeriti zakone učtivosti, ali ponajprije zakone civiliziranosti: to je divlje ponašanje, povratak u prirodno stanje, pred-društvenu fazu u doba prije zakona. Zašto vlada pribjegava tome neciviliziranom postupku? Zato što ona većinu naroda, ”najbrojniju zajednicu”, smatra neciviliziranom, prije ili izvan zakona. Čineći to – da bi tako jednostrano prekinuo prepisku – Bijelac više ne poštuje svoj vlastiti zakon.

Možda će nam Sud prigovoriti da smo, služeći se našim pravom na protest, kako bi nas saslušali, morali ostati u granicama zakona. Odgovorit ću da je vlada ta koja zakon primjenjuje tako što ga devalorizira, čini vrijednim prijezira i da je vlada kriva što se nitko ne brine da zakon poštuje. U tom je pogledu moje iskustvo vrlo poučno. Vlada je upotrijebila zakon da bi me ometala u privatnom životu, u mojoj karijeri i političkom djelovanju: ona ga je upotrijebila upravo tako da u meni izazove dubok prezir prema zakonu.

Taj prezir prema zakonu (obrnuto simetričan poštovanju moralnog zakona – Kant bi rekao: Achtung/Verachtung) nije, dakle, njegov, Mandelin prezir. On optužujući, odgovarajući, potvrđujući prijem, u neku ruku reflektira prezir bijelaca prema njihovu vlastitom zakonu. Vazda je to refleksija. Oni koji su ga jednog dana stavili izvan zakona jednostavno nisu na to imali pravo: oni su već sebe stavili izvan zakona. Mandela analizira i reflektira to biti-izvan-zakona u ime kojeg on neće biti osuđen, nego progonjen, unaprijed osuđen, unaprijed smatran zločincem, kao da je u ovom procesu bez kraja proces već održan prije istrage, premda ga odgađaju unedogled.

Zakon želi da budem kriv ne zbog onoga što sam učinio, nego zbog ideja koje sam branio. Tko bi se začudio što u tim uvjetima čovjek vrlo brzo postane netko izvan zakona? Koga čudi što čovjek kojeg su izbacili iz društva izabire voditi život nekoga tko je izvan zakona, kao što to ja činim već nekoliko mjeseci – prema svjedočenjima iznesenima pred ovim Sudom? … No događa se – a to je bio moj slučaj – da se čovjeku uskraćuje pravo na normalan život i da je on onda prisiljen prihvatiti egzistenciju izvan zakona zbog jednog jedinog razloga – naime, zbog toga što je vlada u ime zakona proglasila da ga treba staviti izvan zakona.

Dakle, Mandela optužuje vladu da nikad ne odgovara i da pritom od crnaca zahtijeva da šute i da ”se služe dopisivanjem”: pomirite se s dopisivanjem i s tim da samo vi pišete pisma!

Zlokobna ironija jednog kontrapunkta: nakon presude Mandela je dvadeset tri sata dnevno izoliran u kaznionici u Pretoriji. Zaposlili su ga da šije poštanske vreće.


4.

Čovjek zakona po vokaciji, Mandela podvrgava istoj refleksiji zakone svog zanimanja, profesionalnu deontologiju, njezinu bit i njezina protuslovlja. Kako je ovaj odvjetnik, obavezan ”kodeksom deontologije pridržavati se zakona ove zemlje i poštivati njezine običaje”, mogao voditi kampanju i poticati na štrajk? To pitanje on postavlja pred svojim sucima. Da bi se na njega odgovorilo dostatna je povijest njegova života. Odluka o tome treba li se suglasiti s deontološkim kodeksom ili ne, ne ovisi o deontologiji kao takvoj.

Pitanje ”Što učiniti s profesionalnom deontologijom? Poštivati je ili ne?” ne pripada poretku profesionalnog. Na njega se odgovara odlukom koja upliće čitavu egzistenciju u njezinoj moralnoj, političkoj i povijesnoj dimenziji. Dakle, potrebno je, na stanovit način, ispričati svoj život da bi se objasnilo, ili radije, opravdalo prekoračenje njezina profesionalnog pravila.

Da bi Sud shvatio stanje duše koje me vodilo, potrebno je da podsjetim na svoje političke prethodnike i pokušam osvijetliti različite činitelje koji su me naveli na djelovanje. Ima tomu mnogo godina, kao mlad seljak u Transkeiju

Ponaša li se Mandela komotno prema svojim profesionalnim obavezama? Ne, on nastoji promisliti svoju profesiju, koja nije samo jedna od mnogih. On reflektira deontologiju deontologije, duboki smisao i duh deontoloških zakona. I opet sa zadivljenim uvažavanjem odlučuje da u ime deontologije deontologije, koja je isto tako deontologija s onu stranu (au-delà) deontologije, izabere zakon s onu stranu (par-delà) zakonitosti. No paradoks ove refleksije (deontologije deontologije) koja nas vodi s onu stranu onoga što reflektira, sastoji se u tome što odgovornost svoj smisao zadobiva opet unutar profesionalnog dispozitiva. Ona se u njega upisuje ponovno, jer se Mandela, prividno unatoč kodeksu, odlučuje baviti svojim zanimanjem tamo gdje ga u tome žele spriječiti. Kao ”odvjetnik dostojan tog imena”, on se ponaša protiv kodeksa unutar kodeksa, reflektirajući kodeks, ali objelodanjujući ono što je važeći kodeks učinio nečitljivim. Njegova refleksija izlaže ono što je fenomenalnost još prikrivala. Ona ne re-producira nego proizvodi vidljivo. To proizvođenje svjetlosti jest pravda – moralna ili politička. Budući da se fenomenalno prikrivanje ne smije pobrkati s nekim prirodnim procesom; ono nema u sebi ništa neutralno, bezazleno ili fatalno. Ono tu izražava nasilje bijelaca, tiče se njihova tumačenja zakona, tog umnožavanja pravnih dispozitiva, čije je slovo predodređeno protusloviti duhu zakona. Primjerice, zbog boje svoje kože i pripadnosti ANK-u, Mandela ne može imati ured u gradu. Za razliku od svih priznatih bijelaca, njemu je za to potrebna posebna dozvola vlade u skladu s Urban Areas Act. Dozvola je uskraćena. Tako Mandela mora raditi u tamošnjem rezervatu koji je teško dostupan onima u gradu kojima su njegovi savjeti potrebni.

Od nas se traži da se prestanemo baviti našim zanimanjem, da prestanemo davati usluge našim zemljacima i da, sve u svemu, izgubimo dobit svih naših godina učenja. Nijedan odvjetnik dostojan tog imena ne bi na to dragovoljno pristao. Posljedica je toga da godinama ilegalno imamo urede u gradu. Za sve to vrijeme opasnost praćenja i progona visjela je nad glavom. Mi djelujemo ne osvrćući se na zakon i mi to znamo, ali mi za to nismo odgovorni: valjalo nam je izabrati između poslušnosti zakonu i poslušnosti savjesti… Smatrao sam da mi – ne samo moj narod, nego isto tako i moje zanimanje pravnika, kao i pravda čitavog ljudskog roda, stavlja u zadaću boriti se protiv te duboko nepravedne diskriminacije koja je u protuslovlju s tradicionalnim shvaćanjem pravde, kakvom se učimo na našim univerzitetima.

Čovjek zakona po vokaciji: vrlo bismo pojednostavnili stvar kad bismo rekli da on poštivanje zakona i stanovit kategorički imperativ smješta iznad profesionalne deontologije. ”Profesija pravnika” nije poput svakoga drugog zanimanja. Moglo bi se reći da ona pretvara u profesiju ono na što smo svi mi obavezni izvan same profesije. Pravnik je stručnjak poštovanja ili divljenja, on sebi sudi ili se prepušta suđenju s dodatnom strogošću. Dakle, Mandela mora unutar profesionalne deontologije pronaći najbolji razlog da ne udovolji kodeksu zakonodavstva koje je već iznevjerilo načela svake valjane profesionalne deontologije. Kao da on refleksijom mora nadoknaditi, nadomjestiti, rekonstruirati, dodati jedan višak deontologije ondje gdje su se bijelci konačno pokazali manjkavima.

On dakle u dva navrata priznaje stanovit ”prezir prema zakonu” (to je njegov izraz) da bi svojim protivnicima pružio zrcalo u kojem se oni moraju prepoznati i vidjeti kako se u njemu reflektira njihov vlastiti prezir prema zakonu. No s ovim dodatnim preokretanjem: na Mandelinoj strani prezir očito znači suvišak poštivanja (un surcroît de respect) zakona.

No ipak on ne optužuje svoje suce, ne optužuje ih neposredno, barem ne u trenutku kad se pojavljuje pred njima. Nedvojbeno, on ih najprije neće priznati: s jedne strane Sud u svojem sastavu nema ni jednog crnca i ne pruža nikakvo jamstvo o nužnoj nepristranosti (”Južnoafrička vlada tvrdi da se Opća povelja o pravima primjenjuje u ovoj zemlji, ali uistinu jednakost pred zakonom ne postoji u onome što se odnosi na moj narod”). S druge pak strane, pokazuje se da je predsjednik, između zasjedanja, i dalje u kontaktu s političkom policijom. No kad se našao pred sucima – budući da to nepriznavanje dakako nije uvaženo – Mandela više ne sudi sudu. Ponajprije, on i dalje u dubini duše gaji to uvažavajuće divljenje prema onima koji obavljaju jednu, u njegovim očima časnu ulogu, kao i prema dostojanstvu suda. Potom, poštovanje pravila dopušta mu potvrditi idealnu zakonitost instance pred kojom on, također, ima potrebu pojaviti se. Želi iskoristiti priliku, ne usuđujem se reći šansu, koju mu pruža taj proces; priliku da govori, da svojemu govoru dade javni i virtualno univerzalni prostor odjeka. U svakom slučaju potrebno je da njegovi suci predstavljaju univerzalnu instancu. Tako će im se moći obratiti, premda stalno govoreći preko njihovih glava. Taj dvostruki dispozitiv Mandeli omogućuje prikupiti smisao svoje povijesti – svoje povijesti i povijesti svojega naroda – da bi je artikulirao u koherentnoj priči. Slika onoga što spaja njegovu povijest s poviješću njegova naroda mora se formirati u tome dvostrukom žarištu koje je ujedno prima (accueille), pribire (recueille) i sabirajući je čuva (garde) – da, nadasve je čuva: tu su nazočni suci koji slušaju Mandelu, a iza njih, univerzalni sud koji ih visoko i daleko nadilazi. I u jednom času pronaći ćemo čovjeka i filozofa tog suda. Dakle, jednom će se dogoditi glasan govor i prepiska, pisani tekst njegove obrane, koji je također i optužnica: tu nam se on pojavio i mi ga u tom istom času čitamo.


5.

Je li taj ujedno jedinstven i uzoran tekst testament? Što je on – tijekom – sad već dvadeset godina – postao? Što je povijest učinila, što će povijest učiniti od njega? A što je sa samim Nelsonom Mandelom? Njegovi se tamničari usuđuju govoriti o njegovoj razmjeni, usuđuju se pregovarati o njegovoj slobodi! Usuđuju se trgovati njegovom i Saharovljevom slobodom!

Postoje naime dva načina primanja testamenta, dva načina prihvaćanja poruke, ukratko, potvrde prijema. Potvrđivanje možemo skrenuti prema onome što samo svjedoči o prošlosti i spoznaje samo sebe kao osuđeno reflektirati ono što se neće vratiti: svojevrsni Zapad općenito uzevši; kraj/svrha jednog puta koji je isto tako domašaj jedne epohe, primjerice kršćanske Europe (Mandela govori njezinim jezikom: to je kršćanski engleski). No, drugo skretanje, budući da se testament svagda sačinjava pred svjedocima – on je svjedok pred svjedocima – isto tako znači otvaranje i nalaganje, povjeravanje drugima odgovornosti za budućnost. Svjedočiti, načiniti oporuku, potvrditi, opovrgavati, pojaviti se pred svjedocima, za Mandelu nije značilo samo pokazati se, omogućiti da ga upoznaju, da upoznaju njega i njegov narod, nego i iznova ustanoviti zakon za budućnost koja još nije vidljiva. Budućnost koju treba nanovo iznaći.

Ta se druga skretanja testamenta ne protustavljaju, nego se ukrštaju u uzornosti primjera kad se on tiče poštivanja zakona. Poštivanje prema nekoj osobi, kako nam kaže Kant, ponajprije se obraća zakonu, gdje nam ta osoba daje samo njegov primjer. Poštivanje smo dužni u pravom smislu samo zakonu koji je njegov jedini uzrok. A ipak – to je zakon – moramo poštivati drugog zbog njega samog, u njegovoj nezamjenjivoj singularnosti. Točno je da drugi kao osoba ili razumno biće u svojoj pojedinačnosti svjedoči o poštivanju prema zakonu. U tom je smislu on uzoran. I to svagda reflektirajući, shodno istoj optici, onoj divljenja i poštivanja, optici tih figura pogleda. Neki bi mogli pasti u iskušenje da u Mandeli vide mučenika ili svjedoka prošlosti. On bi se navodno zatvorio (doslovno utamničio) u zapadnu optiku kao u makinaciju svog reflektirajućeg dispozitiva: rekli bismo da on nije samo interiorizirao zakon, nego i sam princip unutarnjosti u njegovoj testamentarnoj tradiciji (kršćanskoj, rusoovskoj, kantovskoj).

No može se reći suprotno: njegova refleksija omogućuje nam naslutiti u jedinstvenoj geopolitičkoj konjunkturi – u toj krajnjoj usredotočenosti čitave povijesti ljudskog roda koju danas predstavljaju mjesta ili ulozi nazvani ”Južna Afrika” ili ”Izrael” – obećanje onoga što još nikad nije viđeno niti čuveno u zakonu koji se pokazao na Zapadu, u granicama Zapada, samo da bi u njima odmah iščeznuo. Ono što će se odlučiti na tim tako nazvanim ”mjestima” – a to su također divljenja dostojne metonimije – odlučit će o svemu, ako tako nešto još postoji.

Tako su često uzorni svjedoci oni koji prave razliku između zakona i zakona, između poštivanja zakona koji neposredno govori savjesti i podvrgavanja pozitivnom zakonu (povijesnom, nacionalnom, ustanovljenom). Savjest nije samo pamćenje, nego i obećanje. Uzorni svjedoci, oni koji omogućuju promišljanje zakona koji reflektiraju, jesu oni koji u stanovitim situacijama ne poštuju zakon. Oni su pokadšto rastrgnuti između savjesti i zakona, oni pokadšto puštaju da ih osude sudovi njihovih zemalja. Njih ima u svim zemljama, što dokazuje da je za zakon mjesto njegova pojavljivanja i formuliranja isto tako i mjesto prvog iskorjenjivanja. Dakle, njih ima u svim zemljama, na primjer u Europi, na primjer u Engleskoj, na primjer među filozofima. Primjer je izabrao Mandela, posrijedi je engleski filozof, član Doma lordova Kraljevstva (opet divljenje prema najvišim oblicima parlamentarne demokracije), ”najuvaženiji filozof Zapada”, koji je smio, u određenim situacijama, ne poštivati zakon i koji je ”savjest”, ”zadaću”, ”vjeru u pravednost stvari” pretpostavljao poštivanju zakona. Upravo kroz poštivanje on nije poštivao: višak poštovanja (plus de respect). Može li se jedan optički model ravnati prema onome što obećava takva mogućnost?

Mandelino divljenje prema Bertrandu Russellu:

Vaša Visosti, usuđujem se reći da je život Afrikanaca ove zemlje rastrgan sukobom između savjesti i zakona. Uostalom, to nikako nije svojstveno samo ovoj zemlji. To se događa svim savjesnim ljudima. Nedavno je u Engleskoj jedan član Doma lordova Kraljevstva, Sir Bertrand Russell, vjerojatno najuvaženiji filozof zapadnog svijeta, bio osuđen zbog djelatnosti iste vrste kao i one koje su mene dovele pred vas: zato što je svoju savjest pretpostavio zapovijedi zakona: protestirao je protiv politike nuklearnog naoružavanja koju je usvojila njegova zemlja. On svoju zadaću, svoju vjeru u pravednost stvari koju brani, pretpostavlja toj drugoj kreposti koja je poštivanje zakona. On nije mogao postupiti drukčije nego se suprotstaviti zakonu i snositi posljedice tog postupka. Danas sam ja u istom položaju kao i mnogobrojni Afrikanci ovdje. Zakon, takav kakav se primjenjuje, takav kakav je propisan u drugom povijesnom periodu, a posebice zakon kakav je napisala nacionalistička vlada, prema našem mišljenju je nemoralan, nepravedan i neodrživ. Naša savjest nam naređuje da protestiramo i da sve upotrijebimo kako bismo ga promijenili.

Protustaviti se zakonu, sada raditi na njegovoj transformaciji: kad je odluka donesena, nasilju se ne smije pribjegavati bez mjere i pravila. Mandela minuciozno objašnjava strategiju i granice kao reflektirani i nadzirani porast tog nasilja. Prva je faza bila ona u kojoj je, premda je svaka opozicija bila zabranjena, kršenje zakona moralo ostati nenasilno:

Našli smo se u situaciji u kojoj nam je valjalo ili prihvatiti trajno stanje podređenosti ili prihvatiti izazov vlade. Odlučili smo prihvatiti izazov. Počeli smo kršiti zakon izbjegavajući pritom posve pribjegavati nasilju.

Kršenje zakona opet očituje apsolutno poštovanje pretpostavljenog duha zakona. No bilo je nemoguće zadržati se na tome. Jer vlada je izmislila nove zakonske dispozitive kako bi suzbila te nenasilne izazove. Pred tim nasilnim odgovorom, koji je isto tako bio ne-odgovor, prijelaz na nasilje bio je jedini mogući odgovor. Odgovor na ne-odgovor:

I tek kada je vlada pribjegla sili kako bi ugušila svaki otpor, odlučili smo na nasilje odgovoriti nasiljem.

No tu se nasilje opet i dalje potvrđuje strogom zakonu, to je ”strogo kontrolirano nasilje”. Mandela ističe, naglašava te riječi u času u kojem objašnjava nastanak Umkonto we Sizwe (Udarne snage nacije) u studenome 1961. godine. Osnivajući tu borbenu organizaciju, namjerava je podvrgnuti direktivama ANK-a, čiji statut propisuje nenasilje. Pred svojim sucima Mandela podrobno opisuje pravila djelovanja, strategiju, taktiku, a napose ograničenja naložena borcima: ne ubijati nikoga bilo tijekom priprema za akciju bilo prilikom njezina izvođenja. Ukoliko priznaje da je ”pripremao plan za sabotažu”, tada to nije bilo zbog avanturizma ni zbog ”ljubavi spram nasilja po sebi”. Naprotiv, želio je prekinuti ono što se tako čudnovato naziva krugom nasilja, budući da jedno nasilje povlači drugo zato što mu ono odgovara, što ga reflektira, što mu šalje njegovu sliku. Mandela se trsio ograničiti opasnost od eksplozije nasilja kontrolirajući djelovanje boraca i neprekidno se upuštajući u ono što naziva ”reflektirana” analiza situacije.

Hapse ga četiri mjeseca nakon stvaranja Umkonto-a, u kolovozu 1962. U svibnju 1964, na kraju procesa u Rivoniai, osuđen je na kazneni pritvor na neograničeno vrijeme.


P.S.

Post-scriptum je za budućnost – zbog onoga što je u njemu najneizvjesnije. Budući da sam, razumljivo, želio govoriti o budućnosti Nelsona Mandele, o onome što se ne da anticipirati, uhvatiti, zarobiti nikakvim zrcalom. Tko je Nelson Mandela?

Nikad nećemo prestati diviti mu se, njemu i njegovu divljenju. No još ne znamo komu se u njemu diviti: onome koji će, u prošlom vremenu, biti zatvorenik svoga divljenja ili onome koji će, u pred-budućem vremenu, uvijek biti slobodan (najslobodniji čovjek svijeta, ne recimo to olako) kako bi imao strpljivost svojeg divljenja i kako bi znao, strastveno, čemu se treba diviti. Sve do otklanjanja, još jučer, uvjetne slobode.

Jesu li ga, također, evo blizu četvrt stoljeća, zatvorili u njegovu divljenju? Nije li to bio sam objektiv – objektiv shvaćam u smislu fotografije i optičkog stroja – pravo pogleda/moć kontrole (droit du regard)? Je li se prepustio hapšenju? Je li sebe učinio zatvorenikom? Je li slučajan događaj? Možda bismo se trebali smjestiti u jednu točku u kojoj ove alternative gube svoj smisao i postaju naslovi novih pitanja? Potom ta pitanja ostaviti još otvorenima poput vrata. Ono što ostaje pojaviti se u tim pitanjima, koja nisu samo teorijska i filozofska, jest također Mandelina figura. Tko je to? Tko tu dolazi?

Gledali smo ga kroz riječi koje su pokadšto naprava za promatranje, koje to u svakom slučaju mogu postati, ukoliko se toga ne čuvamo. Ono što smo opisali, upravo pokušavajući izbjeći spekulaciju, bila je svojevrsna velika povijesna promatračnica (mirador). No ništa nam ne dopušta smatrati zajamčenim jedinstvo, a još manje zakonitost te optike refleksije, njezinih pojedinačnih zakona, Zakona, mjesta njegova ustanovljenja, prezentacije ili otkrivanja, primjerice onoga što se odveć brzo sabire pod imenom Zapada. No ne proizvodi li ta pretpostavka jedinstva nešto kao učinak koji tolike sile, svagda, nastoje prisvojiti? Neki vidljivi i nevidljivi učinak, neki učinak poput zrcala koje je isto toliko čvrsto kao i zidovi zatvora?

Sve ono što Nelsona Mandelu još drži izvan našeg pogleda.

(1986)

 
Jacques Derrida: Admiration de Nelson Mandela ou les lois de la réflexion, u: Psyché: Inventions de l’autre, Paris: Galilée, 1987, str. 453-475.

S francuskog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 16.07.2013.