Bilo bi lakše da je problem u kvislinzima ili neoliberalima, ili čak drugosrbijancima, već prema ideološkom ili patriotskom izboru neprijatelja ili krivaca, ali se privreda i društvo pre svega suočavaju sa zaostalošću. Pođimo od podataka.

Po glavi stanovnika Srbija proizvodi 35 odsto od proseka Evropske unije (uključujući sada i Hrvatsku), mereno prema kupovnoj snazi. Nominalno, po kursu, to bi bilo manje. Koliko je to zaostajanje? Uporedimo sa Poljskom. Ona je 2012. udvostručila realni bruto domaći proizvod u odnosu na onaj iz 1989, a po glavi stanovnika i po kupovnoj moći to je još uvek oko dve trećine evropskog proseka.

Nije nerealno očekivati da će za desetak godina Poljska doseći nivo od oko 80 odsto proseka Evropske unije. Poljski bi uspeh, ako bi se nastavio, bio daleko najveći u odnosu na sve druge zemlje u tranziciji, imajući u vidu da je krenula otprilike sa nivoa na kojem se sada nalazi Srbija. Pa ako bi Srbija htela i mogla da ga ponovi, to bi bio generacijski zadatak. Potrebna je društvena i politička posvećenost i upornost u periodu od oko četrdeset godina. Sledeća će onda generacija moći da se suočava sa tadašnjim problemima razvijenih društava i privreda.

Šta to znači? Sledeći podaci tu pomažu. Srbija štedi, tu je reč o izdvajanju iz nacionalnog dohotka (štednja plus potrošnja), oko 10 odsto bruto domaćeg proizvoda, dok ulaže oko 20 odsto (razlika je deficit na tekućem računu bilansa plaćanja).

Uzmimo da je potrebno povećati ulaganja na 25 odsto, što je pre skromno nego ambiciozno, i da ih je potrebno finansirati pretežno iz domaće štednje (dakle smanjiti deficit u razmeni sa inostranstvom). To znači da je potrebno da štednja raste brže od potrošnje dok se ne dostigne potrebni nivo, a potom da potrošnja raste uporedo sa privredom. Dakle, jedna generacija bi trebalo da štedi i ulaže kako bi sledeća mogla da živi, recimo, evropskim standardom.

Ko bi trebalo da ulaže? Privatni preduzetnici, država ili strani investitori? Odgovor je svi, ali uz zaostalost obično idu i značajna ograničenja. Kada je reč o stranim ulagačima nije nevažno kolike su postojeće obaveze prema strancima, koliki su dugovi pre svega.

Država, opet, mora da brine o sopstvenim dugovima i o ispunjavanju tekućih obaveza. Domaći, opet, preduzetnici ne moraju da imaju potrebna znanja kako bi ulagali, recimo, u industriju. A mogu i da preovlađuju uslovi, institucionalni i politički, koji čine trgovinu i neindustrijsku proizvodnju isplativijim. Pođimo redom.

Obaveze prema strancima, pre svega dugovi (privatni i javni), sva je prilika da prelaze 100 odsto bruto domaćeg proizvoda. Uz to, deficit na tekućem računu na osnovu kojeg se te obaveze povećavaju negde je blizu 10 odsto tog istog bruto domaćeg proizvoda (trenutno je nešto manji).

Ako ti dugovi ne bi trebalo dalje da rastu, bar u odnosu na BDP, to znači da bi taj deficit trebalo smanjivati, a ako to smanjenje ne bi trebalo da ide na račun ulaganja, preostaje smanjenje potrošnje. Postoje, znači, ograničenja na to koliko se mogu dodatno finansirati ulaganja iz stranih sredstava. To nije ideološko pitanje. Ima ne mali broj razloga zašto su strana ulaganja poželjna. I za nadati se je da će se nastaviti, ali postojeći nivo duga ne može a da ne deluje ograničavajuće na to kolike se dodatne obaveze prema inostranstvu mogu preuzimati.

Javni je, opet, dug značajno prešao 60 odsto bruto domaćeg proizvoda. Ne postoji neka granica posle koje dalje povećanje zaduženosti postaje neodrživo, jer to zavisi od brzine kojom se povećava proizvodnja i od kamatne stope po kojoj se država zadužuje.

Kako je realno očekivati da će u nekoliko sledećih godina kamatne stope i na dinarske i na dugove u evrima biti veće od stope rasta, to znači da će teret javnih dugova rasti, što će svakako ograničavati mogućnosti države da deficitarno finansira javnu potrošnju. Uz to, sama se tekuća potrošnja ne pokriva iz javnih prihoda, tako da je prostor za javna ulaganja prilično ograničen.

Ostaju privatna ulaganja. Ovako posmatrano, kapitalizam ili privatizacija ulaganja predstavljaju strategiju izlaska iz zaostalosti. Ta strategija ne mora da bude uspešna, kao što uči iskustvo. Privatni preduzetnici ne moraju da ulažu u industriju, a naravno mogu i da budu neuspešni.

Potrebne su i odgovarajuće ustanove i odgovarajuća privredna politika, ali su potrebna i ulaganja u razvoj, dakle u infrastrukturu i u obrazovanje, pre svega, a potrebno je i prisustvo stranih kompanija koje će ulagati u industrijsku proizvodnju. Sve to, uz ograničene mogućnosti povećanja i strane i javne zaduženosti. Što znači da je dugoročni proces modernizacije potrebno u velikoj meri finansirati iz povećane domaće štednje, uz ograničeni rast potrošnje. To je generacijski zadatak jer je put izlaska iz zaostalosti dug.

Novi magazin, 22.07.2013.

Peščanik.net, 22.07.2013.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija