Tek se vratio iz Bosne, preciznije Tuzle. Opsednut partizanskim idejama glede budućih happeninga u mom omiljenom crvenom gradu, sasvim sam zanemario srpsku stvarnost. Gle, jebote, u monday-inboxu pismo Mirjane Miočinović. Verovatno nešto dobro zbog Bosne. Nije Bosna, nego Aleksandar Vučić. Preciznije: Sonja Biserko i “Peščanik”. I DS i LDP. I SNP u e-obliku. I taj Luković, svinja. Ne hvali, ali cenzuriše; sudija i dželat. A na “Peščaniku” povetarac slobode sa Trajanom Zecom koji trči 100 metara brže od Bolta. Beži od Vučića i Lukovića, razume se.

Poštovani Petre Lukoviću, naše dvadesetogodišnje poznanstvo, koje je, bar u mom slučaju, bilo u znaku poštovanja prema vama, daje mi nadu da ćete poverovati u iskrenost i nepolitikantsku prirodu mog pisma.

Poštovana Mirjana Miočinović, naše dvadesetogodišnje poznanstvo, koje je, bar u mom slučaju, bilo u znaku poštovanja prema vama, daje mi nadu da ćete poverovati u iskrenost i nepolitikantsku prirodu mog veselog odgovora na vaše tužno pismo.

Njegov je povod ono što bih nazvala, u nedostatku boljih, tačnije, manje rabljenih reči, uređivačkom politikom e-novina na čijem ste vi čelu.

Godinama se, draga Mirjana, praktično nikad, niste bavili uređivačkom politikom e-novina na čijem sam čelu samom i glupom činjenicom da sam glavni i odgovorni urednik, te jedan od dva vlasnika ovog strogo privatnog medija, te me vrlo nestrpljivo interesuje otkud odjednom ova plima zanimanja za posao koji obavljam još od maja 2008? Recite, please.

Naravno, ta se politika ne može svesti samo na odnos e-novina (tačnije, vaš odnos) prema sadašnjoj vlasti i čoveku koji je njen glavni stub, dakle prema potpredsedniku Vlade Aleksandru Vučiću, ja ću ipak svoje pisanje usredsrediti samo na taj njen aspekt.

Malo sam zbunjen, Mirjana; ako se već nešto ne može svesti samo na odnos e-novine/e-Vučić, otkud je vaše pisanje samo o tome najvažniji aspekt? Kako je aspekt odjednom bitniji od suštine? Ali, dozvolićete da priznajem da mi je dosadno da otkrivam šta, stvarno, mislite, iz aspekata ili aperkata, svejedno; vrelo je, sunce prži, zato, izvolite, kažite! Zato što život ne može da čeka, rekla bi jedna, nekad meni i vama draga stranka, danas sa sedištem u pakistanskim planinama!

Vi ste, poštovani Petre Lukoviću, preuzeli na sebe izgradnju carskog puta za političara o kome bi vam, ako ne razum (kao i svaki razum odveć podložan kompromisima), a ono intuicija mogla govoriti stvari koje bi trebalo da vas navedu na oprez.

Što se moje intuicije tiče, hvala na brizi, dear Mirjana; ona me bar nikad nije izneverila. Na vreme sam, pre svih, uključujući i vas, oglasio da još 2008. neću glasati za Borisa Tadića kao predsednika; napustio LDP pre mnogih pobegulja; sa Helsinškim odborom završio tužnu priču 2009; prvi se oglasio protiv izvesnog Dragana Đilasa u vreme kad je čitavo srpsko društvo odbijalo da prizna da je Drvosek ne samo posekao više od 500 platana, već da je najveća štetočina čitave države; hvala za hint; thanx but no thanx. A što se pomenutog Vučića tiče, o njemu sam tokom svoje neuspešne i necarske karijere ispisao toliko ružnih tekstova da se i Trnoružica smrzla (proveriti kod Službe pri HOZLJPUS). Dakle, gde smo, Mirjana?

Vi, međutim, ne samo da nemate opreza, već ste izgubili svaku meru u podršci koju mu pružate i to na jedan vrlo pervertiran način: vi mu ne upućujete lično pohvale (nešto vam ipak govori da to nije mudro), vi se samo trudite, uporno i dostojno jedino bezrezervnog pristalice, da uklonite svaku kritičku reč, čak i kad je upućena od ljudi koje, bar za sad, poštujete. (Imam na umu tekstove Vesne Pešić “Rekonstrukcija kao mobing” i “Od kolektivnog ludila do ludila vlade“, kolumnu Svetislava Basare “Nova era” i intervju Borisa Dežulovića, za koje se nije našlo mesta u vašim novinama).

Nisam mislio da psujem u odgovoru na vaše ljubazno pisamce, ali, jebiga, draga Mirjana, sve mi više ličite na reformisanu DS sutkinju pred kojom moram da dokazujem – da ne znam da vozim! Podsećam vas svog žovijalnog slučaja; optužen sam i osuđen da sam vozio automobil – mada nikad u životu nisao seo za vozačevo sedište! Bili ste fer, Mirjana; priznali ste da Vučiću ne upućujem lično pohvale (BTW: čak i da ih upućujem, stvarno ne vidim što bi se to vas ticalo; jeste li vi član nekog političkog žirija za Mušku Miss Srbije?); ali ste se u nastavku rečenice survali u provaliju, da izvinite na saobraćajnom izrazu.

Nadam se da je vrućina u pitanju kad pišete da se on, Luković Petar, onaj kojeg znate više od 20 godina, trudi da „ uporno i dostojno jedino bezrezervnog pristalice, ukloni svaku kritičku reč, čak i kad je upućena od ljudi koje, bar za sad, poštuje“. Kažete neoprezno sledeće: Imam na umu tekstove Vesne Pešić “Rekonstrukcija kao mobing” i “Od kolektivnog ludila do ludila vlade”, kolumnu Svetislava Basare “Nova era” i intervju Borisa Dežulovića, za koje se nije našlo mesta u vašim novinama.

Ovde, draga Mirjana, prestaje zajebavanje. Optužujute me da pomenute autore i pomenute tekstove nisam plasirao/pustio na portal e-novine, jer je u pitanju „kritička reč“, a poznato je, je l’ tako, da sam SNS cenzor ili Vučićev ljubavnik ili budući ministar kulture. Dozvolite, Mirjana, da vam vrlo kratko nešto kažem; ja odlučujem šta će se pojaviti na e-novinama (naglasak na „ja“), ja biram tekstove koje ću preneti (s naglaskom na „ja“), ja sam glavni i odgovorni urednik (s naglaskom na „ja“), a ne vi, Mirjana.

Vidim da vas rajca odgovor na pitanje zašto neke tekstove nisam objavio. Hoćete odgovor; dobićete odgovor. Dva teksta Vesne Pešić su mi neozbiljna, amaterska i analitički pogrešna; moje je autonomno pravo da ih ne objavim. Basara piše za „Danas“ i nisam našao za shodno da mu objavim ovaj tekst, jer sam već na e-portalu objavio njegova dva teksta u poslednjih deset dana (u „Danasu“ prima honorar, ne u e-novinama). Boris Dežulović, stalni saradnik e-novina i moj prijatelj više od 20 godina (tek da vas podsetim, Mirjana) dao je intervju za „Blic“, list koji iz moralnog principa ne prenosimo. Zašto ste se, Mirjana, zaustavili samo na ovoj trojici autora koji kritikuju Vučića? Što me niste pitali zašto ne prenosim redovne kolumne Đorđa Vukadinovića, Jelene Milić, Željka Cvijanovića ili budala sa proruskih foruma like Srbin.info ili Srpska.ru gde se po Vučiću pljuje od svih oružja?

Dozvolite da vam kažem nešto što bi Amerikanci nazvali „watch my lips“. Niko me, Mirjana, ni vi, ni Vučić, ni Chadda, ni Sonya – ne može naterati da objavim tekst za koji smatram da ga ne treba objaviti. Čak ne moram ni da objašnjavam; nisu e-novine društveno-javno glasilo da zadovolje polne potrebe svake ideološke grupe; ovo je strogo privatan portal na koji – i da hoćete – ne možete da utičete, bar dok sam ja tu, a ja ću tu biti Forever. Moje je e-pravo da kažem ono što mislim; ako vam se ne sviđa – doviđenja, uživajte na Peščaniku, posetite sajt DS ili sajt Chadda/LDP.

A dokazom tog poštovanja, za koje ste sigurni da ga sa vama dele i vaši čitaoci, smatram činjenicu da ih zbog tih tekstova niste izložili napadima niti ste ih izvrgli ruglu.

Vi, Mirjana, sve više ličite na onaj stari ruski vic koji kaže: „Drug Staljin je bio dobar. Mogao je da ubije 40 miliona ljudi, a ubio je samo 20 miliona, dobar je drug Koba“. U vašem vicu, nisam loš, hvala vam; mogao sam da pravim zajebanciju sa Vesnom Pešić ili Borisom Dežulovićem; kakav bih tek cirkus napravio da sam ozabavio jedan od stotine tekstova Dejana Ilića sa „Peščanika“ koji uvek imaju samo jednu temu – zašto mi država nije otkupila knjige da mogu da živim lagodno od majke i da me boli qurac? Zamislite cirkus da otkrijem tko je „Trajan Zec“ sa vašeg „Peščanika“, verbalni atentator na Vučića i e-novine, nešto kao Carlos bez dinamita?

To, međutim, činite s osvetničkom strašću svojim dojučerašnjim prijateljima i istomišljenicima, s kojima ste zajedno prešli vrlo težak i dug put, rekla bih čak zahvaljujući njihovoj predanoj podršci. Mislim na Peščanik i njegove saradnike, mislim na Sonju Biserko pa time i na Helsinški odbor za ljudska prava u celini. Razlog tome vidim upravo u njihovoj kritici vašeg političkog štićenika (ili možda zaštitnika), kritici koju ne dopuštate sa strašću adepta i nepogrešivo je detektuje na svakom mestu gde bi se mogla naći.

Sad mi je lakše, Mirjana, jer znam šta je razlog ovog pisma; jebeš Vučića, e-Lukovića, carski drum ili intuiciju; in question je Sonja Biserko, koja se ne sme dirati, jer je u pitanju Sveto NVO Biće, čija magija e-novine pretvara u Vučićev bilten, ako to Centralni Helsinški Komitet odluči. Kladim se da se, Mirjana, ne biste se ni javili da Marko Vešović o Sonjički nije ispisao tekst; ovako, po naređenju, razumem vašu reakciju – posolimo Vučiće, zabiberimo aspektom, dodajmo Vesnu Pešić u vrelu vodu, skuhajmo „Blic“, usraće se Luković, pička izdajnička, zar ga šarmantna Jelena Milić, tajna ljubavnica Đorđa Vukadinovića, već nije provalila kao e-čoveka koji kao papagaj ponavlja: „Nije važno da li je mačka crna ili bela, važno je da lovi miševe“ (Deng Xiaoping: „It doesn’t matter whether a cat is white or black, as long as it catches mice“)

Vi ste, poštovani Petre Lukoviću, dopustili sebi da budete i cenzor i sudija i to u zemlji gde je tako malo prostora ostavljeno ne samo pravu već i volji da se slobodno misli, u zemlji u kojoj je parlamentarna opozicija ili nepovratno kompromitovana, poput DS-a i LDP-a, ili opasno retrogradna (DSS) i tako nemoćna da bude korektiv Vladi i novoproklamovanom Vođi, već pomenutom Aleksandru Vučiću.

Pišete, Mirjana, kao da su e-novine ispostava RTS, a ja, daleko bilo, Aleksandar Tijanić; kao da ja, Luković, odlučujem o opoziciji i poziciji i srpskoj Kama Sutri, sutra u Parlamentu, kao da sam jači od Verana Matića ili vašeg druga Veselina Simonovića u „Blicu“. Dirljivo je što brinete o nama, Mirjana; lijepo je što kažete da su DS i LDP kompromitovane, pohvaljujem; ali šta ja da radim – da vratim Chaddu iz Pakistana i Đilasa na platane?

Time istovremeno, dopuštam sebi da vam i to kažem, “kvarite svoju biografiju” i to u godinama kad to mudar čovek ne čini. U nadi da ćete ovo moje pismo dati na uvid svojim čitaocima, pa bilo to i u “ozabavljenom” vidu, prijateljski vas pozdravljam, Mirjana Miočinović

Svoju sam biografiju, draga Mirjana, za vašu informaciju, okončao još pre tri godine, iz tragičnih razloga. Nema me na vašem „Peščaniku“ koji je odustao od mene, nema me u vašem „Danasu“, nema me u vašem „Blicu“, nema me na RTS-u, nema me nigde sem na – e-novinama. Ako vam je i ova moja funkcija glavnog urednika too much, onda – zaboravite. Reći ću vam, Mirjana, ono što odavno znate, a nećete da priznate: prošlost nije formula na kojoj ćete sa svojim prijateljima graditi budućnost. Ništa nije crno-belo ili žuto-plavo. Život nije veseli Tadićev balon. Ako vam je loše, onda – ništa. Čitajte „Peščanik“, the future belongs to you.

E-novine, 06.08.2013.

Peščanik.net, 07.08.2013.