Viktor Šipek, Veliko Trgovišće 1930.

Viktor Šipek, Veliko Trgovišće 1930.

„Ustani Or-bane, Hrvatska te zove!“ zavapio je Milan Ivkošić u „Večernjem listu“, glasilu na čijim stranicama godinama mlati praznu slamu, a ta mu se obično ukazuje u vidu Srba, komunista ili partizana. Saldo te rabote je impozantan, jer se prema grubim procjenama kolumnist dosad obračunao s više srpskih, komunističkih i srbokomunističkih bandita nego pripadnici „Princ Eugen“ divizije zajedno, s tim da još ne kani skinuti fišeklije, odložiti pero u korice i posuti se naftalinom.

Ovoga puta odlučio je ukazati na pozitivan primjer. „Mađarski premijer Viktor Orban u parlamentu poručuje – prošlo je vrijeme kolonizacije i visokih profita, više se mi nećemo prilagođavati bankama i korporacijama koje imaju monopol nego one nama, više nitko neće ostvarivati dodanu dobit na račun Mađara“, ushićeno bilježi Ivkošić i nastavlja: „Dok tako Mađarska s premijerom na čelu vraća suverenost, dok bešćutni kapital nastoji podrediti interesima svojih građana, dotle se u Hrvatskoj predsjednik države Josipović, predsjednik Vlade Milanović, ministri i mnogi novinari uznemire, uspaničare kad padne profit izrabljivačkim stranim bankama u Hrvatskoj, kad sud donese neku odluku koja im ne ide na ruku…“

Autorovo oduševljenje mađarskim oslobodilačkim gibanjima – da to odmah raščistimo – nije potaknuto socijalnim, već nacionalnim momentima, pošto Milan Ivkošić nije socijalist, nego je fašist. Dok je služio u Tuđmanovoj Prvoj medijskoj regimenti, sa zadaćom da brani režim od etničkih i ideoloških napasnika, te s vremena na vrijeme vojskovođi obliže dupe, nije mu smetalo što je gospon predsjednik, trudeći se zatrti svaki trag socijalizma, izručio zemlju „bešćutnome kapitalu“ i, pod firmom privatizacije, organizirao najveću pljačku Hrvata od stoljeća sedmog. Radi se o starome triku: podilazeći srdžbi ojađene svjetine, fašisti oduvijek vole udarati po nepravdama kapitalizma, a onda, nakon što preuzmu vlast, iznikne neki Krupp – ili neki Čermak – da ubere profit na krvoprolićima što su ih ovi ljubazno aranžirali.

Bilo bi, usput rečeno, silno zanimljivo da se kolumnist „Večernjeg“ odvaži i baš na primjeru nekadašnjeg proletera Ivana Čermaka – koji je zgrnuo bogatstvo liferujući naftu za tenkove iz kojih su rušeni hrvatski gradovi, pa zatim državi vraćao usluge kao nadglednik etničkoga čišćenja na oslobođenim teritorijima, i naposljetku u Haagu stekao kvalifikacije za polovnog narodnog heroja – dočara zločinački utjecaj „bešćutnoga kapitala“ i mrskih korporacija na hrvatski državni suverenitet i nacionalno dostojanstvo. Zabavnije od toga moglo bi biti jedino štivo u kojemu bi pojasnio zbog čega je, prizivajući mađarskoga premijera da uskrsne kao ovdašnji spasitelj, odlučio upotrijebiti upravo budnicu koja slavi onoga hrvatskog junaka na bijelome konju, čuvenog po tome što je gušio revoluciju u Mađarskoj 1848. godine.

No, nije nam ovdje namjera baviti se konfuzijama jednog kolumnista, već njegovim „Or-banom“, odnosno mogućnošću „Or-bana“ u Hrvatskoj. Naime – kakvi su izgledi da se u hrvatskim prilikama zadovolje Ivkošićevi fašistoidni apetiti? Kolike su šanse da se ostvari harmonija između službene političke pragme i jobbikovske nacionalne garde koja će raskuživati zemlju od etničkih i ideoloških zagađivača, da dođe do sretnoga suživota između militarizirane rulje i nacifranog parlamenta? A može i ovako: da li Tomislav Karamarko, vođa opozicijskog HDZ-a, raspolaže s dovoljno potencijala da udovolji kriterijima prosječnoga hrvatskog fašista, to jest prosječnog Milana Ivkošića, i nametne se kao odgovarajući lider za novo doba?

Odgovor je – da i to odmah raščistimo – potvrdan. Otkako je preuzeo kormilo partije, a tome ima skoro godina i pol dana, čovjek s očima raspoređenim tako da nalikuju nišanskim spravama nije javno otvorio ama baš ni jednu temu izuzev ugroženog hrvatstva i osvetničkog antikomunizma najprimitivnijega tipa. Ako punih šesnaest mjeseci upornošću stroja za preradu otpada melješ jedno te isto, sva je prilika da ti ništa drugo nije na umu. Nedavno je novinarskim gnjavatorima poručio da će ekonomski program njegova stranka obznaniti „kada to nama bude odgovaralo“, dakle vjerojatno nikad, jer – što bismo se bavili gospodarskim i socijalnim tričarijama kada je nacionalna opstojnost ugrožena srbokomunističkom prijetnjom?

S obzirom da je tome tako, nemamo se razloga libiti konciznijih sudova: sadašnja HDZ-ova obuzetost vrlinama nacije i retroaktivna mistifikacija „komunizma“ – gromki pozivi na obračun „s njegovim ostacima“ koji su „i dalje živi“ – budući da pouzdano nemaju demokratsku legitimaciju, u izravnoj su službi instaliranja fašizma. Imajući u vidu retoričko i svjetonazorsko blago što ga je dosad isporučio, Tomislav je Karamarko do te mjere moderna pojavnost da ga svatko dobronamjeran bez problema može zamisliti na dužnosti nekog od ministara (najbolje redarstva) u Vladi NDH. A to će reći da je osoba po mjeri aktualnih težnji hrvatskih ivkošića.

Stoga nije neobično što je, nakon okupljanja desne političke scene pred veliki jesenski okršaj, vrh partije postrojio u Velikom Trgovišću, u rodnoj kući najpoznatijega hrvatskog frankista, gdje su se okupljeni suočili s tegobnim djetinjstvom neprežaljenog Oca i, u nekoj vrsti magijskoga rituala, upijali miris velikanovih pelena, položivši usput zakletvu da će ostati vjerni njegovim sranjima. Ukoliko svoj projekt namjerava oživotvoriti kroz figuru vođe i mase – kao što to fašisti koji drže do sebe obično čine – Karamarko za sada ima vođu, a taj se zove Franjo Tuđman. Masa bi trebala nalikovati onome polusvijetu koji je čekićima razbijao ćirilicom ispisane table u Vukovaru.

Vukovar bi se, pak, mogao ispostaviti modelom buduće vladavine, jer će HDZ kupovinom većine u Gradskome vijeću po svemu sudeći uspjeti suspendirati državni zakon, proglašavajući urbani simbol mučeništva „gradom posebnog pijeteta“, i na taj način stvoriti prostor gdje izvanredno stanje postaje pravilo, gdje zakon stupa na snagu tako što prestaje važiti, otprilike na tragu one Schmidtove formule za kreativnu tiraniju.

Dobrim su dijelom kratkovidne ocjene da nacionalistička partija time skače samoj sebi u usta, jer je njenu logiku vrlo jasno ogolio Karamarkov stranački drug i bivši ministar uprave Davorin Mlakar: „Nismo mi prije tvrdili jedno, a sad drugo. Kad je HDZ bio za ćirilicu, Srba u Vukovaru nije bilo dovoljno da bi mogli ostvariti pravo na službenu uporabu jezika i pisma.“ Elem – prava će vam biti zajamčena samo dok na njih nemate pravo; uvjet za stjecanje prava je nemogućnost njihove konzumacije. Tako se briše razlika između važeće pravne norme i anomije, tako se stvara fašistoidna matrica za politiku odriješenih ruku.

Tomislav Karamarko idealan je kadar za takve manevre, između ostaloga i zato jer kao bivši koordinator tajnih službi unaprijed uklanja napetost između policijskog i političkog, napetost koja bi se u demokratskim okolnostima morala podrazumijevati. Osim toga, pravilo prema kojemu HDZ potiče i organizira šovinističko divljanje dok je u opoziciji, a onda se civilizira kada stupi na vlast, lako bi moglo prestati važiti od ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Smanjena količina direktnih naloga sa zapadne strane vjerojatno će ostaviti mogućnost pokretu utemeljenom na ideologiji krvi i tla da i u uvjetima kada rukovodi državom ostane vjerniji svojoj izvornoj prirodi, točnije: mrtvome Ocu u čijoj su rodnoj kući položeni svečani zavjeti i čije će truplo, prema stranačkom programu, predvoditi živu političku aktivnost.

Milan Ivkošić, ukratko, nema razloga zazivati mađarskoga „Or-bana“ ako mu je naš tako blizu. Ne bi škodilo malo više patriotske osviještenosti i vjere u domaće snage kada je riječ o perspektivi hrvatskog fašizma. Potrebno je još, dakako, da Kara-marko osvoji vlast, no za to će se, kako stvari stoje, pobrinuti Zoran Milanović i društvo.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 21.09.2013.

Peščanik.net, 20.09.2013.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)