Stvar nije nimalo simpatična: italijanska vlada je počela upotrebljavati termin kojim su antički Rimljani nazvali Sredozemno more, mare nostrum, kad su osvojili dobar deo njegovih obala. Termin su “reciklirali” u nacionalističkim kontekstima od kraja devetnaestog veka pa nadalje, zaključno sa fašističkom upotrebom – Gabrijele d’Anuncio ga je ponovo uveo u javni govor. Smisao današnje upotrebe je jasan: vlada priprema široku evropsku akciju kojom će uzeti natrag “svoje” more, koje sada zauzimaju nezakoniti doseljenici, posebno u pravcu ostrva Lampeduza. “Zauzimaju” ga pre svega svojim mrtvim telima. Srećniji mrtvi mogu dobiti i italijansko državljanstvo… Živi uglavnom nemaju nikakve šanse.

O nezakonitim doseljenicima koji dolaze morskim putevima na Lampeduzu je u poslednje vreme toliko napisano, da smo možda malo oguglali na ovu opasnu narativizaciju situacije. Među mnogim sramotama koje danas odlikuju EZ, ta je sasvim na vrhu. Druge – predlažem okvirni spisak – jesu brza i temeljna pauperizacija najširih slojeva evropskih građana, široko planirano i sistematsko skraćenje života građana, koji se odnosi podjednako na stare i na mlade, i ničim sprečavani ili smanjivani rasizam. Izostavljam sa spiska sve što se odnosi na cele države i njihove aparate…

Lampeduza je samo jedna stanica. Na obroncima Gibraltara je nekoliko grobalja nepoznatih tela, koje je more tu izbacilo. Na grčko-turskoj granici su minska polja, koja godišnje znatno smanje broj nezakonitih doseljenika koji sudbinu ispituju na kopnu. Niko nije u stanju da načini niti približnu statistiku o tome koliko nezakonitih doseljenika svake godine, a naročito leti, dođe na stotine grčkih ostrva sa turskih obala. Njihovo pristajanje je skoro nevidljivo: šverceri ljudima ih izbace koji kilometar ispred obale, i oni se pomešaju sa kupačima na plažama – oni koji uspešno doplivaju. Na ostrvu Mitilini (starom Lezbosu) pripadnici Zlatne zore organizuju privatne racije protiv njih. U Carigradu su cele četvrti pune kandidata za prelaz kopnom ili morem, koje šverceri izrabljuju, često u ropskom radu i uslugama, pre nego što im uzmu sva sredstva, ili ih nateraju da “zarade” svoj odlazak: čekanje na odlazak obično nije manje od godine dana. Bugarska država se dosetila da je zid možda bolje i jeftinije sredstvo od minskih polja. Oni koji se smatraju centrom Evrope izbacuju na periferiju manje željene, koje su prethodno sumanutim zakonima opredelili kao suvišne: neki od tih su građani EZ, kao Rumuni, neki nisu, kao što je kosovska Romkinja Leonarda. To je još jedna devojčica od petnaestak godina koja je, posle Malale, prilepila vruć šamar svetskoj javnosti i pokazala kako treba da se ponaša građanka.

Upravo na primerima ove dve devojčice može se govoriti o strašnom manipulisanju pričama, odnosno propagandom, koje se događa u dogovoru najviših državnih organa, institucija, medija i međunarodnih uglednika. Njihove priče sa jedne strane pokreću mase, između ostalih i mase francuskih srednjoškolaca, a sa druge ih pomenute sile sprečavaju, jer imaju druge priče za pokoravanje građana. Malala nije mogla dobiti Nobelovu nagradu za mir jer je suviše prisutna u medijima? Za razliku od predsednika Obame? Izvesno ne – ali se u neobičnoj liniji dobitnika najvažnije nagrade za mir Malala naprosto izdvaja time što nema baš nikakve veze sa vojnim krugovima.

Nije li u kontekstu tih priča sasvim logično došla i priča o plavookoj i plavokosoj devojčici, koju su ukrali Romi? Priča je stara otprilike šest vekova: decu su krali, prodavali, puštali im krv i jeli za doručak naizmenično Romi i Jevreji. U trenutku kada treba nekako zasenčiti industriju švercovanja ljudi, koja donosi još više nego švercovanje droge, ova priča treba da ukaže na “prave” otimače i opasnost za EZ. Grčke vlasti, naravno, ne veruju Romima; ne zanima ih sudbina ostale romske dece koja u istom naselju i posvuda nisu obuhvaćena socijalnom i zdravstvenom zaštitom, ne idu u školu i nisu nigde zapisana; važna je samo plavooka i plavokosa, jer su je “ukrali” dobrome svetu, finoj engleskoj (ili nekoj drugoj) porodici: paralela sa engleskom devojčicom anđeoskog izgleda se odmah pojavljuje na ubedljivim fotografijama. Ukratko, i onu prvu su “očito” oteli Romi. Umesto da se svoj romskoj deci, barem iz tog naselja, omogući minimalno bolji život, veliki novac se bez problema daje za DNA ispitivanje. Jer, kao što je svim vernicima stereotipa i glupih priča odlično poznato, Romi ne mogu imati plavokose i plavooke dece. Uz opravdanu sumnju, prva stvar koju bi pametne vlasti izvele, jeste da istragu, zbog zaštite devojčice, sprovedu krajnje diskretno, i da se njene fotografije pojave tek kada to postane potrebno istrazi – što je obično poslednji, očajnički korak. Rezultat DNA je tu zapravo nevažan, važno je da je romski par lagao, varao i “očito” bio spreman za još gore stvari. U grupi u kojoj nije uobičajeno ni prijaviti dete, ni usvojenje, ni bilo koju drugu promenu unutar porodice i grupe, jer je, između ostalog, i pristup osnovnim građanskim pravima sprečen, formalno ili neformalno, ništa lakše nego otkriti “skandal”. Vlast se ponaša kao da za njih postoji – još gore, kao da za njih brine… U međuvremenu, još jedna oteta plava devojčica je nađena kod rumunskih Roma u Irskoj.

To da se evropski državnici i administrativci više ne libe da manipulišu ovakvim pričama za glupe slušaoce, značilo bi da je eksperiment zaglupljivanja građana uspeo. Evropske vlasti su se ranije koliko-toliko uspešno dogovarale sa Gadafijem, i nisu se posebno brinule što on nezakonito doseljavanje smanjuje povećanjem koncentracionih logora. Libija je sada u procesu previranja, možda čak i uspešnog sopstvenog puta u podnošljiviji sistem, i za to očito nije potrebno da svojim ili evropskim građanima dokazuje kako je stroga prema afričkim doseljenicima sa svih strana. A i zašto, kada im nije cilj? Sada, kada se pokazuje nedvosmislena evropska nesposobnost da se uhvati u koštac sa problemom, pažnja javnosti se usmerava na priču o “našem moru” umesto na ljude, mrtve ili žive, u njemu. Teritorijalni integritet i plave devojčice, umesto da izazivaju pomisao na sopstvenu odgovornost, uspešno usmeravaju na opasnu kolektivnu koheziju i otpor prema drugome.

Koliko puta smo to već videli?

Razvijanje mržnje prema prisutnome drugome i neosetljivost za muke pridošlica evropskim vlastima služe pre svega da pokriju unutarnju politiku, u kojoj su “naši” gladni i nezaposleni važniji, premda za njih ne radimo ništa, sem sistematskog pogoršavanja položaja. Ne, nisu: bilo koji koliko-toliko pametan režim, totalitarni, kapitalistički, kolonijalni, prisetio bi se da je upotreba pridošlica način da se domaćini isto tako zaposle – na velikim kolektivnim poslovima, na poboljšavanju kapilarne povezanosti Evrope putevima i železnicama, na izgradnji infrastruktura, na osposobljavanju ogromnih industrijskih, civilnih i vojnih kompleksa koji propadaju posvuda po Evropi. A prebaciti sve to na glupe političare bilo bi takođe neodgovorno.

Peščanik.net, 24.10.2013.

IZBEGLICE, MIGRANTI

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)