28. marta 1999. godine Miloševićeva Srbija slavila je Dan državnosti i desetu godišnjicu jednoglasnog usvajanja 40 amandmana na ustav, čime je proglašena „vlast naroda“ i započeta kampanja sistematskog ostvarivanja „istorijskih i nacionalnih zahteva“ Srba u Jugoslaviji. U slavljeničkom raspoloženju, Miloševićevi državni i partijski funkcioneri upućivali su tog dana jedni drugima srdačne čestitke na ostvarenju vekovnog sna, očuvanju suvereniteta i integriteta i odbrani mira – dok su s neba padale ničim izazvane bombe svetskih moćnika, saveznika „šiptarskih terorista i separatista“.

Vlada nacionalnog jedinstva već je tvrdila pobedu u toj neravnopravnoj borbi čitavog sveta protiv male slobodarske nacije sa Balkana koja nastoji da sačuva svoju najveću svetinju, južnu pokrajinu od milja zvanu birokratskom skraćenicom „Kosmet“.

Decenijski diskurs moralnog prava na samoodbranu od svih koji Srbima žele zlo – a takvih je devedesetih bilo baš dosta, upotpunjen opakim rasizmom i mržnjom prema stranim neprijateljima i domaćim izdajnicima, tokom meseci pred početak bombardovanja prerastao je u jezičko divljanje. Nakazni umovi zlotvornih varvara što nas pomahnitalo zasipaju bombama samo zato što čuvamo svoj suverenitet i integritet i slične mantre svakodnevno su odzvanjale Srbijom. Odjeci i reagovanja o kosovskim Albancima – hordama, zverima, teroristima, divljacima, monstrumima, ubicama nejači, zločincima nad decom, zakletim na uništenje svega srpskog – bili su zvanična zakletva ratničkog patriotizma.

28. marta 1999. godine jedinica rezervnog sastava MUP-a Republike Srbije „Škorpioni“, u akciji etničkog čišćenja Albanaca iz Podujeva, ubila je 14 članova porodice Bogujevci i Durići. Ubijeno je sedmoro dece i sedam žena: Shpetim (1989) i Shpend (1986), sinovi Safeta Bogujevci, njegova supruga Sala (1960), Nora (1984), ćerka Seljatina Bogujevci, njegova supruga Shefkate (1956), Shehide Bogujevci (1932), Nefise Bogujevci Llugaliu (1945), sestra Seljatina i Safeta, njena snaja Fezdrije Llugialiu (1978), Dafina (1990), Arber (1992), Mimoza (1995) i Albin (1997), deca Envera Durićija, Fitnete (1963), Enverova supruga i Isma (1930), Enverova majka. Najstarija žrtva imala je 69 godina, a najmlađa dve.

Petoro dece preživelo je zločin uz teške povrede – Saranda (1985), Safetova ćerka, i Seljatinova deca Fatos (1986), Jehona (1988), Lirie (1990) i Genc (1993).

Prva presuda za ovaj zločin doneta je u Beogradu 2005. protiv pripadnika „Škorpiona“ Saša Cvjetana, koji je pravnosnažno osuđen na 20 godina zatvora. Četiri godine kasnije, pravosnažnom presudom osuđeni su pripadnici „Škorpiona“ Željko Đukić, Dragan Medić i Dragan Borojević na po 20 godina zatvora, i Miodrag Šolaja na 15 godina zatvora. Preživela deca svedočila su u svakom postupku.

Nikada nije pokrenuta istraga kojom bi se utvrdila komandna odgovornost i eventualna krivica za direktno naređenje i organizaciju zločina. Neposredni izvršioci tretirani su kao odmetnici izvan kontrole. Akteri i saučesnici režima koji je sprovodio etničko čišćenje na Kosovu u klimi društvene prihvatljivosti i već potvrđene nekažnjivosti za zločine u Hrvatskoj i Bosni – nikada nisu ni lustrirani.

Četrnaest godina kasnije, zločin u Podujevu prikazan je kroz izložbu koja je otvorena sinoć u galeriji Podrum Kulturnog centra Beograda. Predstavljena kao „omaž svim porodicama i žrtvama rata“, izložba je zapravo sasvim lično svedočenje pretočeno u opredmećeno sećanje na zločin. Pamćenje trenutaka u kojima su se deca Bogujevci, okruženi ubijenom porodicom, pravili da su i sami mrtvi nije samo puka umetnička ekspresija; sačuvano je pre svega za svedočenje na suđenju zločincima.

Otvaranju izložbe prisustvovao je i Ivica Dačić, srpski premijer i ministar policije. Nekadašnji visoki funkcioner Miloševićeve partije (1992-2000) kazao je da su se on i vicepremijer Aleksandar Vučić, nekadašnji ministar za informisanje u vladi narodnog jedinstva (1998-2000), zajedno „založili da ta izložba bude održana“ kada su čuli za pretnje organizatorima. Zato što je „nama važno da postoji puna sloboda da se čuju ljudske sudbine koje su ostavile teške tragedije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.“

Izložba se sastoji od rekonstrukcije dnevnog boravka u kući porodice Bogujevci, bolničke sobe u kojoj su ležala preživela deca posle zločina i sudnice u kojoj su svedočili protiv pripadnika „Škorpiona“.

Posle otvaranja, autori izložbe – Saranda, Jehona i Fatos Bogujevci – proveli su Ivicu Dačića kroz postavku i predstavili rekonstrukciju iskustva zločina u Podujevu 1999. Dačić je podsetio da su počinioci ovog zločina osuđeni: „To nisu učinili u ime Srbije niti ih je za to neko ovlastio“, zaključio je premijer i izrazio saučesće „svim žrtvama“.

Dačić je još rekao i to da je „umesto izvinjenja mnogo važnije da svi koji su počinili zločine, na bilo kojoj strani, za to odgovaraju.“

Iako je proteklih dana protest zbog izložbe najavilo više ekstremističkih organizacija, ispred Kulturnog centra Beograda okupilo se dvadesetak ljudi, dok su prostor ispred galerije obezbeđivale jedinice za razbijanje demonstracija. Policija je saopštila da nije bilo incidenata ni privedenih iz grupe koja je protestovala ispred galerije.

Dan uoči otvaranja izložbe mediji su preneli vest da je Ivica Dačić nominovan za Nobelovu nagradu za mir, zajedno sa Hašimom Tačijem čiju je poternicu marta 1999. godine objavila domaća štampa, i visokom predstavnicom EU Ketrin Ešton koja je dvojicu premijera, nekadašnje ratne protivnike, privela političkom dogovoru.

U postupku za ostvarivanje prava na reparacije, deca Bogujevci tužili su državu Srbiju zbog odgovornosti za zločin koji su nad njima izvršili pripadnici MUP-a 28. marta 1999. Bezosećajan odnos sudija, višegodišnje razvlačenje procesa, nepotrebno mrcvarenje ponavljanjem svedočenja i poricanje odgovornosti države i društva činiće možda jednog dana novu epizodu u rekonstrukciji pamćenja podujevskog zločina.

Neka zaboravlja ko mora.

Peščanik.net, 19.12.2013.

KOSOVO