Masakr u kosovskom zatvoru Dubrava počinjen u maju 1999. već godinama važi za „sledeći veliki predmet“ srpskog Tužilaštva za ratne zločine. Saslušani su brojni svedoci, primljeno je nekoliko odvojenih krivičnih prijava, na raspolaganju su i forenzički nalazi, iskazi stručnjaka i preživelih žrtava korišćeni u različitim procesima pred Tribunalom u Hagu, ali do danas nije podignuta nijedna optužnica.

Na spisku osumnjičenih nalazi se 48 osoba, mada se istraga za koju je tužilaštvo izdalo naredbu tek juna prošle godine, formalno vodi protiv nepoznatih izvršilaca. Za prioritet istrage odabrani su neposredni počinioci, poslednje karike u lancu planiranja i organizovanja zločina. Krupne zveri – ministri, savetnici, generali i načelnici Miloševićevog aparata – ostavljene su za neku narednu fazu istrage događaja u Dubravi, ukoliko je ikad bude.

Kazneno-popravni dom Istok, kako mu je glasio zvanični naziv kada je osamdesetih godina izgrađen kao jedan od najvećih i najsavremenijih zatvorskih kompleksa u regionu, nalazi se na zapadu Kosova u selu Dubrava kod Istoka. Od ostalih zatvora u kaznenom sistemu Srbije razlikovao se samo po modernoj arhitekturi; unutar zidina vladala je istovrsna mikroklima torture i korupcije. Usled specifičnog položaja, Dubrava je bila pod nešto većom pažnjom svetske javnosti; od ukupno 46 političkih zatvorenika koliko ih je na Kosovu registrovano 1997. godine, „švedski standard“ u Dubravi uživalo je njih 41.

Sve do sredine 1998. kapaciteti zatvora bili su slabo korišćeni i u odvojenim blokovima nalazilo se oko četiri stotine osuđenika različitih nacionalnosti, uglavnom Albanaca. S prvim najavama međunarodne vojne intervencije, a prema kasnijim svedočenjima preživelih zatvorenika, u Dubravi će postati vrlo prometno. Različiti svedoci potvrdiće da je sve do sredine jeseni deo kompleksa korišćen kao baza za posebne jedinice policije koju je vodio najpoznatiji srpski ubica te vrste, Ulemek-Legija, a da su u neposrednoj blizini bile raspoređene i vojne jedinice. U Hagu su zabeležena svedočenja prema kojima su u to vreme iz Dubrave organizovani oružani napadi na okolna albanska sela.

Bezbednjaci će se uskoro povući ali će do početka bombardovanja 24. marta 1999. ćelije Dubrave biti dupke pune: tu su prebačeni mnogi albanski zatvorenici iz centralne Srbije, više desetina osuđenika za teške zločine srpske i crnogorske nacionalnosti uglavnom iz požarevačke Zabele, kao i mnogi u međuvremenu uhapšeni kosovski Albanci koji su u Dubravi čekali suđenje za „podrivanje ustavnog poretka“. Prema podacima tadašnjeg ministarstva pravde, u KPZ Istok tih dana boravi 1.004 zatvorenika, od kojih je preko 90 odsto Albanaca.

Prvi napad iz vazduha izvršen je 19. maja 1999. u ranim popodnevnim satima, a državna agencija Tanjug izvestila je da su poginule najmanje dve osobe. Drugi napad usledio je 21. maja ujutru, kada je prema prvim tvrdnjama zvaničnika poginulo najmanje 19 zatvorenika a više desetina lakše i teže ranjeno. Tom prilikom poginuo je i zamenik upravnika zatvora. Istog dana u zatvor je stigao sudski istražni tim iz Peći, praćen novinarskim ekipama, ali je posetu omela nova uzbuna. Par dana kasnije, u zvaničnom saopštenju vlasti navodi se da je u Dubravi poginulo oko 100 zatvorenika dok ih je oko 200 ranjeno, te da je evakuacija zatvora u toku. Istražni sudija iz Peći saopštiće i da je zatvor „sravnjen sa zemljom“ a da je iz ruševina izvađeno 86 leševa koji su u skladu sa zakonskom procedurom identifikovani, forenzički obrađeni (otisci prstiju, spoljašnji pregled i fotografisanje) a zatim sahranjeni na muslimanskom groblju u opštini Istok. Saopšteno je i da je po okolnim bolnicama smešteno 196 povređenih zatvorenika, dok se neutvrđen broj nalazi u bekstvu. Do kraja te sedmice, zvanični broj žrtava u Dubravi zadržaće se na 93 poginulih.

Zluradi komentari o kolateralnoj šteti NATO bombardovanja pratili su tumačenje Beograda, prema kome je napad na istočki zatvor bio izveden kao podrška uhapšenim „teroristima“ kojima je rušenjem zatvorskih zidova trebalo omogućiti bekstvo, ali je akcija neplanirano krenula po zlu.

Nezavisni izvori već tih dana izneće i prve sumnje da je reč o nevešto spakovanoj priči u zamišljenom srpskom propagandnom ratu protiv NATO pakta, ali će za prve istražne radnje biti vremena tek posle povlačenja srpskih snaga sa Kosova, kada je španski forenzički tim na groblju u selu Rakoš ekshumirao 97 leševa muškaraca starosne dobi od 18 do 60 godina, koji su kao „NN“ lica sahranjeni pod oznakama kazneno-popravnog zavoda. Procena broja stradalih od posledica bombardovanja, od ukupnog broja pronađenih žrtava, tada je prepolovljena. Kod najmanje 50 osoba ustanovljene su rane od projektila iz ručnog naoružanja.

Dve godine kasnije, neka od imena žrtava iz Dubrave naći će se na opširnoj optužnici tužilaštva međunarodnog tribunala u Hagu protiv Slobodana Miloševića, u delu koji se tiče ratnih zločina na Kosovu. Tužilaštvo je iznelo tvrdnje da su srpske snage 22. maja 1999. naložile zatvorenicima da se postroje u dvorište sa ličnim stvarima zbog organizovane evakuacije u niški zatvor, a zatim otvorile vatru na njih iz automatskog oružja. Sledećeg dana su, stajalo je dalje u optužnici, bombama i hicima ubijani zatvorenici koji su preživeli prvo streljanje i pokušali da se sakriju u šahtovima i podrumima zatvorskog kompleksa. Tokom izvođenja dokaza saslušana su dva preživela zatvorenika kao i novinarka BBC koja se nalazila u grupi izveštača koji su na poziv uprave posetili zatvor neposredno nakon drugog vazdušnog napada.

Ubistvo najmanje 50 zatvorenika u Dubravi, koliko se tada moglo proceniti da ih je bilo, nalazilo se i u optužnici protiv „kosovske grupe“ koju su na početku činili generali Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević, Sreten Lukić i Vlastimir Đorđević, da bi im se kasnije pridružili političari Milan Milutinović i Nikola Šainović. Zločin u Dubravi će kasnijom revizijom „zbog ekspeditivnosti“ biti izuzet iz optužnice protiv šestorke. Pretpostavljalo se da će nacionalno tužilaštvo biti dovoljno zainteresovano da preuzme slučaj i istraži navode svedoka koji su ukazivali na zajednički zločinački poduhvat različitih aktera duž čitavog komandnog lanca u pravosuđu i policiji.

Brojem ubijenih, ranjenih i nestalih, Dubrava se ne izdvaja posebno iz niza prosečnih teških zločina počinjenih tokom sistematskog etničkog čišćenja na Kosovu. Ono što ovaj masakr čini specifičnim u opštem pregledu državnih zločina Srbije, jesu naznake da smrt tih zatvorenika nije bila tek posledica prepuštanja kosovskih civila i ratnih zarobljenika razularenim vojnim, policijskim i paravojnim skupinama iz Srbije, podstaknutim obećanjem nekažnjivosti.

Osnovane su sumnje da je masakr zatvorenika bio naručen iz Beograda te da bi se ova porudžbina iz raspoloživih svedočenja mogla rekonstruisati kao „dozvola za ubijanje“ izdata ne samo specijalnim jedinicama, već odavno verziranim u toj vrsti poslova, nego i srpskim osuđenicima koji su uoči početka bombardovanja iz različitih zatvora u centralnoj Srbiji raspoređeni u Dubravu sa posebnim zadatkom. Dokazna zaostavština takođe bi mogla rasvetiliti i postupak „asanacije terena“ odnosno prikrivanja zločina u koji su bili uključeni visoki oficiri vojske i policije.

Pokazalo se da za Dubravu ipak nije bilo dovoljno interesa, a javni zaborav zločina biće narušen tek 2010. krivičnom prijavom koju je Fond za humanitarno pravo podneo tužilaštvu za ratne zločine protiv 34 odgovornih za ubistvo više od 90 i ranjavanje više od 150 albanskih zatvorenika, 22. i 23. maja 1999. godine.

Prijava je podneta protiv tadašnjeg ministra pravde u vladi Srbije Dragoljuba Jankovića, njegovog zamenika Zorana Stevanovića i pomoćnika ministra policije generala Obrada Stevanovića, kao i više imenovanih policijskih načelnika te neidentifikovanih pripadnika policije sa Kosova, članova zatvorske uprave i stražara iz Dubrave. Fond je istragu zahtevao zbog osnovane sumnje da su planirali, organizovali, naredili i učestvovali u ubijanju nenaoružanih albanskih zatvorenika, kao i u uništavanju tragova zločina i skrivanju neposrednih izvršilaca.

Narednih godina trajaće „predistražne radnje“ tokom kojih je između ostalog utvrđeno da je postojala naredba o iznenadnom premeštanju osuđenika srpske nacionalnosti u Dubravu, pa je saslušan bivši ministar pravde, nadležan za takvu vrstu odluka, ali u svojstvu građanina; spekulisalo se takođe da je tužilaštvo došlo i do potencijalnog svedoka-saradnika iz gornjih ešalona komande koji bi mogao izneti još podrobnijih detalja o kosovskoj epizodi saradnje posebnih jedinica policije sa srpskim kriminalcima.

Kada se na Dubravu opet zaboravilo, u Španiji je početkom prošle godine uhapšena kriminalna grupa iz takozvanog zemunskog klana, u kojoj se nalazio i već osuđivani ubica neodslužene kazne a za kojeg je beogradsko tužilaštvo bilo zainteresovano i zbog istrage egzekucija u istočkom zatvoru.

U međuvremenu, ispostavilo se da krivična prijava Fonda za humanitarno pravo nije prva koju je tužilaštvo za ratne zločine primilo u vezi sa streljanjem zatvorenika u Dubravi. Napis pod bizarnim naslovom „Krivična prijava za ratni zločin i krađu naših plata“ upućen predsedniku i vladi Srbije, tužilaštvu i ombudsmanu, nosi datum 29. jul 2008. godine a odnosi se na dvojicu savetnika ministra pravde, upravnika zatvora u Dubravi i načelnika službe obezbeđenja.

„Zato što su u martu mesecu 1999. godine, pre početka rata… pokupili po zatvorima Srbije 50 zatvorenika Srba, osuđenih za ubistva, drogu i silovanje, premestili ih u KP dom u Istoku… naoružali ih sa 39 automatskih pušaka i 12 mitraljeza, uz to svakom su dali po 4 bombe i 4 tromblona. Oružje-automatske puške, bombe, tromblone i municiju iz Beograda doneli su savetnici ministra… uz pratnju Legijinih vojnika koji su do rata sa Legijom bili smešteni u Istok… Pod komandu osuđenika stavljeni su svi stražari a osuđenici su zaduženi da posle bombardovanja ubiju osuđenike Albance… zbog zasluga u akciji pustili 5 osuđenika osuđenih na po 20 godina zatvora da pobegnu…“ Ostatak prijave odnosi se na neisplaćene plate za tri godine.

Do danas nije utvrđen tačan broj ubijenih u zatvoru koji je za vreme bombardovanja predat pod komandu srpske mešovite policijsko-kriminalne grupe. Pretpostavlja se da je najviše dvadeset osoba ubijeno u dva vazdušna napada NATO avijacije ili su od posledica ranjavanja kasnije preminuli u bolnici ili tokom evakuacije; verovatno je nekoliko zatvorenika ubijeno i prilikom pokušaja bekstva, neposredno nakon bombardovanja kada je probijen spoljni zid . Većina od 97 ekshumiranih u selu Rakoš streljana je u zatvorskom krugu. Prema nezvaničnoj računici, sa konačnih spiskova mrtvih i preživelih iz Dubrave nedostaje još oko 120 ljudi.

Peščanik.net, 31.12.2013.

Srodni linkovi:

Dubrava (2) – Strategija odmazde

TV emisija DUBRAVA

Milica Jovanović – State crime in Dubrava prison

Milica Jovanović – Staatsverbrechen im Gefängnis Dubrava

KOSOVO