Foto: Overclockers

Foto: Overclockers

Italija živi neugodan rimejk neorealizma. Naslovi novina glase „Avanti popolo…“ iza čega u pesmi sledi „bandiera rossa, è la riscosa…“ („Napred narode, crvena zastava, ustanak je…“) ili „Miracolo a Milano“ („Čudo u Milanu“ – sem De Sikine poetike siromaštva misli se i na Piazzale Loretto, gde je Musolini bio obešen, a gde sada demonstranti uzvikuju vladajućoj klasi: „Tu ćete i vi završiti“) ili „Terra trema“ (po Viskontijevom potresnom film-posteru iz 1948. godine o nepodnošljivoj tegobi življenja naroda i bezočnim bogatašima). Ne znam ni za jedan rimejk koji je nadmašio original, pa ni ovaj to verovatno neće. Nije mu to ni cilj. Očajni demonstranti ne prave predstavu, nego traže minimalne uslove egzistencije u današnjem prebogatom svetu, ali samo za neke.

Kriza je izanđala reč koja prikriva pravi smisao. Njen sadržaj je u Italiji strašan: 3.189.000 nezaposlenih (12,5%), 2.899.000 NEET1, 3.500.000 part-time – svaka od tih kategorija ponaosob veća je od celokupnog stanovništva Slovenije (2.062.000 stanovnika), a sve zajedno su brojnije od Švedske – četrnaeste države po veličini u Evropi! Bojim se da je malo ko u stanju da izračuna ekonomsku katastrofu odbacivanja tolikog „ljudskog kapitala“. To je statistička posledica beskrupulozno koncipirane neoliberalne politike Berluskonija i njegovog ministra finansija Tremontija2, koju su sprovodili tokom skoro dve decenije, a koju su drugi nastavili posle njih. Istini za volju, nije Italija bila socijalna država ni ranije, ali se bar borila protiv socijalnog jaza, tradicionalne i bankarske mafije. Decenije ekonomije grabeži nisu uništile samo „radničku klasu“; one su razorile srednji sloj i lepotu življenja koju je Italija umela da gaji. U razdoblju 2008/2012. nestalo je 415.000 privatnih preduzeća, pretežno malih, jer je prethodno tranzicija u Italiji uništila čeličane, hemijsku, tekstilnu i vazduhoplovnu industriju. Strani kapital je progutao sve što mu se učinilo korisnim u italijanskoj državi, a ispljunuo ono što nije profitabilno, pa neka se ona time bakće. Glupost je biti protiv neminovnosti stranih investicija; one su, kako je govorio Mandela za globalizaciju, kao godišnja doba – dolaze bez obzira na naše mišljenje.

Ako opet valja cifre pretvoriti u upečatljivije podatke, naveo bih da je od maja do avgusta ove godine 75 ljudi u Italiji izvršilo samoubistvo „iz ekonomskih razloga“. Malo ciničnog birokratskog rečnika može doprineti razumevanju: „Rekord je postavljen 2010. godine sa 357 ekonomskih samoubistava, ali se broj kasnije stabilizovao na 130 do 150 i zadržava se na tom nivou“. Il Messaggero Veneto je u jeku tragedije pisao: „Petak je kritičan dan u Venetu, nekada najuspešnijoj regiji Evrope. Tada obično vlasnik male fabrike, kad i poslednji preostali radnici koji već mesecima nisu primili plate odu kući, sedne za svoj sto u kancelariji, izvadi list papira i napiše radnicima i porodici da ga razumeju – pokušao je sve što je u njegovoj moći, ali nije uspeo. Sa većinom radnika bio je na ti, znao je njihove roditelje ili oni njega od detinjstva. Za njih je bio odgovoran koliko i za svoju porodicu. Presavije pismo, izvadi iz fioke pištolj, nasloni na slepoočnicu – i kraj“. U statistici to je samo jedna štrikla više. Nisam u stanju da se otmem prisećanju na sarkastični osmeh jednog beogradskog „liberalnog“ kolege koji mi je 2008. rekao da preterujem sa zastrašivanjem ljudi nadolazećom krizom. Prvo, ta je kriza izmišljena, reče on – shodno tvrdnji njegovog uzora iz Instituta za liberalne studije, a i da nije – nestaće poneka fabrikica, poneko će ostati na ulici, ali će zato ekonomija krenuti krupnim koracima. Voleo bih da nije u pitanju moja sujeta, nego nerazumevanje: da li to neki ljudi zaista nemaju osećanje solidarnosti ili religiozno veruju u teorije čiji su ciljevi vredniji od života (neke druge osobe). „Komunizam“ je zbog toga propao – ako je to uteha.

Umalo da zaboravim na novinarsko sveto pravilo „5W“ – pet upitnih zamenica na koje valja odgovriti u članku. „Kada“: 9. decembra grupe demostranata; „ko“: kamiondžija, poljoprivrednika, malih preduzetnika, nezaposlenih, studenata i pripadnika ultra desnih grupa Forza Nuova (Nova snaga) i Casa Paund (po Ezri Paundu, pesniku i obožavatelju Musolinija i Hitlera); „šta“: blokirali su promet; „gde“: oko Milana i Torina uz uzvikivanje, nebiranim rečima; „zašto“: jer im je dosta svega i sviju. Bunt. Kako je uleteo na internet, tako je prouzrokovao domino efekat širom Italije. Postalo je jasno – svima je dosta! Malo je zemalja na svetu koje su tako lepe, imaju tako talentovano, blagorodno stanovništvo i tako odvratnu političku i ekonomsku elitu. Znam šta mislite. Ali kod nas je makar manje para za krađu i kraće traje. Dvojica italijanskih novinara Rico i Stela (Rizzo i Stella) napravili su još krajem 2007. knjigu „Kasta“ (La Casta) koja je buknula u tiražu od 1,2 miliona primeraka. Ništa se nije promenilo. Zapravo je to izvanredno dokumentovana tvrdnja o privilegijama u njihovoj zemlji. Gotovo da je samo iscrpan statistički pregled, zato sam i rekao da su knjigu napravili, a ne napisali.

Najupečatljiviji su uporedni podaci sa drugim razvijenijim i većim zemljama. Na primer, italijanski parlament broji 935 poslanika i senatora, odnosno jedan parlamentarac na svakih 60.371, u Nemačkoj je na svakih 112.502, a u SAD na svakih 560.747 stanovnika. Već taj broj pokazuje širinu političke korupcije. Svaki parlamentarac u proseku prima 11.703 evra mesečno plate i dodataka. U toj istoj zemlji 7 miliona penzonera i 2,1 milion radnika preživljava sa manje od 1.000 evra mesečno, dok 27 odsto malih privrednika deklariše čist prihod do 830 evra mesečno! Dakako da ne fakturiše sve, jer ne bi preživeo. Politička klasa je samo deo onoga što demonstranti žele da sruše. Menadžeri italijanskih javnih preduzeća imaju prihode u proseku za 68 odsto veće od kolega u Nemačkoj, a razlika u uspešnosti je porazna. Ceo sistem je takav. Bezočnost i cinizam determinišu njihovu „elitu“. Novopridošli poslanici pseudo revolucionarne partije „nepodmitljivih“ – zvane „5 zvezdica“ donose čak i svoj veš da im se pere u parlamentu i podnose na naplatu račune za videoigre! Pritom primaju platu od 8.000 evra mesečno. Kasta se obnavlja neverovatnom brzinom.

Pokret nastao 9. decembra razbuktao se širom Italije i, kako to obično biva, postao meta svakakvih. Nadvladali su oni koji su sebe nazvali „Forconi“ (forcone su posebne vile za izbacivanje balege – droppings busters, reklo bi se) – metafora je više nego jasna. Forkoni su odbacili neofašiste, koji su, kao i mnogi drugi, pokušali da im se nametnu. Čak možda da ih, za potrebe mračnih službi, deklasiraju kao antisemite. Jedan od onih koji su pokušali da se nametnu kao vođe, izvesni Andrea Zunino, lažni poljoprivrednik, konvertit u islam, došao je na proteste u „Jaguaru“ (svog prijatelja kamiondžije!) i grmeo: „Šest najbogatijih ljudi na svetu su Jevreji, Italija je rob jevrejskih banaka, Hitler je samo pokušao da ih obuzda…“ Pravi govornik Forkona i pravi poljoprivrednik Marino Fero, je reagovao odmah: „Ne želimo da se svrstamo iza propagatora mržnje i mentalnih bolesnika, održaćemo distancu prema svima uključiv i prema svim političkim partijama“. Time su odbacili ponude. Ostao je unesrećeni i pobunjeni narod. Pokret se i dalje razbuktava, a centralni skup je planiran za utorak 17. decembra u Rimu. Od kada su varavari 410. (nove ere) napali Rim, a sveti Jeronim iz Betlehema poručio: „Ako padne Rim, šta će dostojno poštovanja ostati na svetu?“, svi ostali varvari, a naročito domaći, želeli su da se dokopaju Rima. Musolini je došao na vlast 1922. „Maršom na Rim“. Nemački nacisti su surovo osvojili Rim (setimo se Roselinijevog filma „Rim, otoren grad), smatrajući da su time osvojili centar planete. Amerikanci su „oslobodivši Rim od nacista oslobodili čovečanstvo“. Na Rim su marširali Berluskonijevi liberali, komunistički revolucionari, sindikalni nezadovoljnici i sada Forkoni. To je sudbina centralizovane zemlje.

Forkoni su opasni po vlast. Nemaju rukovodstvo, u Torinu su se grlili sa policajcima,3 koji su u znak razumevanja za njihovu muku, skinuli šlemove. Onda su ih policijski provokatori i huligani zasuli kamenjem, pa je 14 policajaca povređeno. Uspeli su pokvarenjaci – šlemovi su ponovo na glavama. U Italiji BDP već dve godine neprekidno pada, na polugođu je proglašen „oporavak“ od 0,0 stope rasta! Uprkos tome nekima je dobro, čak sve bolje. To Italijani žele da promene po onoj maksimi Olofa Palmea da nisu protiv bogatstva, nego protiv siromaštva. Njihova zemlja je zrela i prezrela za dramatične promene. Demonstranti proklamuju nenasilje, jer je „prva žrtva nasilja – demokratija“. Od nacionalne „elite“ zavisi hoće li zajedno sa narodom podneti teret prezaduženosti koji raste tempom od 23 miliona evra dnevno, ili će zaista forkoni = vile početi da rade. Ciljeve nije ostvarilo ni Arapsko proleće, ni žestoki protesti u Grčkoj, ni oni koji su prihvatili poziv Stefana Hasela (Stephane Hassel) na „indignaciju“, nije ni „Occupy Wall Street“, možda neće ni Forconi, ukoliko nije uspeh to što se većina ljudi više ne miri sa sistemom „diktature oligarha“. Ako bude demokratije, to će jednom svakako uspeti. Međutim, nervoza raste!

Peščanik.net, 15.12.2013.


________________

  1. NEET – Non in Education, Employment or Training – niti studira, niti radi, niti se obučava.
  2. Đulio (Giulio) Tremonti zapamćen po tzv. kreativnim finansijama i drastičnom kresanju potrošnje države pod parolom: Kultura se ne jede!
  3. Policajac Franćesko C. svedoči: Imam 31 godinu, živim na periferiji Torina. Plata mi je 1.280 evra, žena je ostala bez posla i dobija pomoć za nezaposlene, stan plaćamo 520 evra mesečno, imamo dvoje dece predškolskog uzrasta. Ja bar imam nekakvu stalnu platu, ovi koji demostriraju nemaju ni to. Mašu neplaćenim računima, opomenama banaka da će ih izbaciti iz stana što ne plaćaju kredite. Njima je veoma teško i ko je čovek mora ih razumeti. Nasilnike ne, ali većina nisu nasilnici nego uništeni ljudi.
The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)