Abduladhim Maktouf je ime na kojem mnoga potkapacitirana TV komentatorica ovih dana lomi jezik. Maktouf je široj javnosti postao poznat kada je Evropski sud za ljudska prava u julu ove godine donio odluku po njegovoj aplikaciji u kojoj se požalio na diskriminaciju, između ostalog i na to da je državni sud BiH u njegovom predmetu retroaktivno primjenio strožiji krivični zakon. Ova odluka je izazvala pravu pometnju u pravosudnom sistemu zemlje. Skoro do te mjere da se može uporediti sa jednom ranijom odlukom Evropskog suda iz decembra 2009., onom u predmetu Sejdić-Finci koja je ustalasala političko-ustavno uređenje BiH zabetonirano još uvijek neprevedenim dejtonskim ustavom. Koje se evo otad još nije prestalo talasati.

Sejdić-Finci je vremenom ušao i u žargon evropske birokracije, pa se trenutni ambasador BiH u Švicarskoj, Jakob Finci morao još i pravdati kako se on zapravo ne zove Sejdić. Abduladhim Maktouf se Evropskom sudu obratio iz zatvora gdje je izdržavao kaznu na koju je osuđen zbog ratnog zločina. U čemu je bila krivica ovog rođenog Iračanina iz Basre? Vozio kombi u vrijeme ratno u kojem su dvojica otetih travničkih civila odvedeni u kamp mudžahedina i tamo maltretirani. Jedan pušten nakon četiri dana, drugi nakon otprilike dvije sedmice. U presudi stoji pet godina zatvora, za pomaganje u izvršenju ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Ovih dana dežurni pravni stručnjaci pojašnjavaju običnom narodu ko je taj Maktouf, daprostiš. Narod slabo šta konta, ali nije do naroda nego je do stručnjaka. Pa sam se ja osjetio pozvanim, kao neko ko nit’ je pravnik nit’ stručnjak, da pojasnim o čemu se tu radi.

Za razumijevanje stvari kažu da je uvijek koristan big picture. U našem slučaju to je da je Maktoufa na pet godina zatvora osudio državni sud kojeg je osnovala međunarodna zajednica 2002. godine. S namjerom da sudi niže i srednjerangiranim počiniocima ratnih zločina i da od Haškog suda preuzme na procesuiranje određeni broj predmeta. A sve sa ciljem da veliki broj počinjenih zločina ne bi ostao nekažnjen. Plemenito.

U radu suda će pored domaćih učestvovati i međunarodne sudije i tužioci, a sud će primjenjivati Krivični zakon BiH iz 2003. godine. Jedan od razloga u korist primjene novog zakona je to što se vjerovatno smatralo da „Krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava“ u glavi šesnaestoj Krivičnog zakona SFRJ iz 1976. godine, pored toga što ne propisuju kao zasebno djelo ratni zločin protiv čovječnosti, ne odražavaju na pravi način trenutno stanje u razvoju međunarodnog prava u ovoj oblasti. Normalno, reklo bi se, jer je to pravo nastajalo, nakon dugog perioda zatišja još od Nirnberškog procesa, kroz praksu ad hoc međunarodnih sudova koji su sa radom počeli sredinom 90-ih, a evo svjedoci smo da su još uvijek aktivni.

Eno Karadžić jedva čeka da svjedoči u svom predmetu, a Šešelj sa rekuperiranim debelim crijevom iščekuje da mu se novi sudija, imenovan umjesto zviždača Harhofa (koji je svoje odzviždao) upozna sa predmetom. Na drugom kraju Haga, Liberijac Charles Taylor osuđen na 50 godina zatvora za pomaganje u izvršenju ratnih zločina u Sijera Leoneu. SR Jugosloven Momčilo Perišić oslobođen optužbi za pomaganje u izvršenju ratnih zločina u Bosni i Hercegovini.

Idemo dalje. Zašto je KZ SFRJ pregazilo vrijeme kad se zna da je negdje usred rata u BiH tek postao punoljetan? Jednostavno, događaji na terenu su se odvijali prebrzo. Pa je tako ovaj zakon, primjera radi, istu smrtnu kaznu predviđao i za genocid i za kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja, u čijem opisu stoji i ovo: „Ko učini delo upravljeno na ograničavanje ili obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, podrivanje ustavom utvrđenog… sistema samoupravljanja… razbijanje bratstva i jedinstva ili narušavanje ravnopravnosti naroda i narodnosti…“ A istu minimalnu kaznu od pet godina za genocid i izdavanje čeka bez pokrića „u iznosu preko sto hiljada dinara“.

Čini se da je ovaj zakon davno trebao biti upokojen zajedno sa već odavno blagopočivšim samoupravnim sistemom, bratstvom i jedinstvom i ravnopravnosti naroda i narodnosti. Zašto nije, to je već neka druga priča. Tako se i desilo da je krivični zakon već sahranjene federacije jugoslovenskih republika i pokrajina bio na snazi u vrijeme počinjenja ratnih zločina tokom rata u BiH.

Nullum crimen sine lege, kaže pravna nauka ili kako stoji i u presudi Maktoufu „krivična presuda može biti zasnovana samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se desio inkriminirani čin ili nečinjenje“. I drugi bitan princip lex mitior ili „ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primjenit će se zakon koji je blaži za učinioca“.

Biće kasnije vremena za priču o nullum crimen i lex mitior. Vratimo se na naš big picture. Sud BiH je, dakle, formiran kao tzv. hibridni sud sa međunarodnim i domaćim sudijama koji će u svom radu primjenjivati odredbe i domaćeg i međunarodnog prava, prirodno oslanjajući se između ostalog i na praksu Haškog tribunala. Njegove presude biće predmet preispitivanja Ustavnog suda BiH (zbog nepostojanja Vrhovnog suda BiH), i eventualno Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu kao konačne instance.

Ono što je bitno imati u vidu u svemu ovom jeste potencijalna neusklađenost odredbi domaćeg (pogotovo onog tempore criminis) i međunarodnog prava, i još bitnije eventualna mimoilaženja u tumačenjima samih praktičara/sudija u pogledu toga koja strana treba da prevagne u slučaju eventualnih nepomirljivih razlika i koji su to pravni principi koji su, pojednostavljeno rečeno, ‘stariji’ od drugih. I sve to na ukupno četiri sudske instance, tri domaće i jednoj stranoj. I još jedna stvar. Sud će djelovati u domaćem okruženju sa svim pritiscima koje u sebi nosi rad u postkonfliktnom ambijentu. E to je taj big picture koji nećemo gubiti iz vida i kojem ćemo se možda još koji put vratiti do kraja ovog teksta.


Prva, druga, treća, četvrta… četvrta, treća, druga, prva

Abduladhima Maktoufa je, ponovimo još jednom, državni sud, drugostepenom presudom iz aprila 2006. godine, osudio na pet godina zatvora zbog pomaganja u izvršenju ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. U odbranu primjene KZ BiH sud se pozvao na član 4a) KZ BiH koji glasi: „Članovi 3. i 4. ovog zakona [Načelo zakonitosti i obavezna primjena blažeg zakona] ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.“ I na član 7. stav 2. Evropske konvencije koji dozvoljava „… suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.“ Bla bla… znam, ali evo stavio sam u kurziv ono što je bitno.

Ustavni sud BiH je na trećoj instanci u svojoj odluci iz marta 2007. podržao ovu logiku, ali ju je zato na četvrtoj Evropski sud u svojoj presudi iz jula 2013. negirao skroz. Odlučivši se za, neki bi rekli preusko, tumačenje u kojem su kao glavno pitanje razmatrali pitanje blažeg zakona. Pa kaže: „Kako nijedan od aplikanata [Maktouf i Damjanović] nije oglašen krivim za gubitak života, zločini za koje su oni osuđeni nisu spadali u tu kategoriju [najtežih oblika ratnih zločina za koje je bila zaprijećena smrtna kazna prema Zakonu  iz 1976.]… od posebnog je značaja u ovom predmetu ustanoviti koji je zakon bio blaži u pogledu minimalne kazne, a to je bez ikakve sumnje Zakon iz 1976. godine.“ (paragraf 69)

Zašto je KZ SFRJ „bez ikakve sumnje“ blaži zakon? Zato što je u članu 43. stav 1. ovog zakona propisano: „ako je za krivično delo kao najmanja mera kazne propisan zatvor u trajanju od tri ili više godina, kazna se može ublažiti do jedne godine zatvora.“ Tako  da je u našem konkretnom slučaju Maktouf mogao dobiti jednu godinu zatvora da je državni sud primjenio, kako smo ranije konstatovali zastarjeli, KZ SFRJ. Pošto nije, Evropski sud je utvrdio povredu člana 7. Konvencije i naložio BiH da otkloni ovu povredu. I da aplikantima u roku od tri mjeseca isplati po deset hiljada eura.

Zanimljivo je ovdje dodati da je vozač Maktouf na ime materijalne štete tražio pola miliona eura jer „… zbog svog suđenja i kazne nije bio u mogućnosti da vodi svoju firmu“. Ono što je još bitno iz ove presude jeste to da je Evropski sud zauzeo stav da član 7. stav 2. Konvencije ne predstavlja izuzetak: „Stoga je jasno da oni koji su sastavljali tekst Konvencije nisu imali namjeru da dozvole bilo kakav opći izuzetak od pravila neretroaktivnosti. Sud je s tim u vezi u brojnim predmetima zaključio da su dva stava člana 7. uzajamno povezana i da se trebaju tumačiti na usklađen način.“ (paragraf 72)

Razmotrimo malo stvari. Šta bi bilo da je državni sud odlučio da predmet Maktouf (i kasnije predmet Damjanović) ustupi na postupanje sudu na nižem nivou s obzirom da ni po jednom od dva bitna kriterija za ocjenu složenosti predmeta, a to su težina zločina i svojstvo počinitelja, ovaj predmet nije ispunjavao uslove da bude procesuiran pred državnim sudom? Ne bi se desilo ništa. Pogotovo se ne bi desila pometnja koja će tek sad da uslijedi kad se predmet Maktouf počne vraćati od četvrte ka prvoj instanci. Jer znamo da se u Bosni sve vrti u krug, i da se sa svakim okretom vjerovatnost apsurda proporcionalno povećava. Bilo bi isto kao sa Sejdić-Fincijem da je Ostalima data mogućnost da budu birani u Predsjedništvo. Svi bi bili sretni, a ovce, što bi rekao Rambo, i dalje na broju.

U odbranu državnog suda moglo bi se reći da je i Haški sud u svojim počecima sudio nižerangiranim počiniteljima kao što je recimo Duško Tadić, predsjednik lokalnog odbora SDS-a u Prijedoru, i da civili, prema postojećim normama međunarodnog prava, uživaju posebnu zaštitu u vrijeme sukoba i da se bilo kakvi zločini usmjereni protiv njih sankcionišu strožije nego što je to možda ranije bio slučaj. I da je državni sud, odnosno njegovo Apelaciono odjeljenje, od 2009. godine i predmeta Kurtović zauzelo „novi pristup“ prema kojem pravac kažnjavanja prema minimalnoj ili maksimalnoj kazni određuje to koji zakon je povoljniji po optuženog i koji se treba primjeniti u datom predmetu.

Šta ovo zapravo znači? Uzmimo za primjer predmete Abduladhima Maktoufa i Milenka Trifunovića. Kod Maktoufa konkretne okolnosti predmeta, odnosno to da je odvezao otete civile do kampa gdje su maltretirani i nakon kraćeg vremena vraćeni kući, ukazuju na to da kazna gravitira ka minimumu, dok u slučaju Milenka Trifunovića konkretne okolnosti predmeta, tj. to da je pucao iz automatske puške u zarobljene civile u skladištu, sugerišu da se kazna kreće ka maksimumu. Prema „novom pristupu“ Suda, nakon procjene konkretnih okolnosti predmeta i na jednog i na drugog optuženog primjenit će se blaži zakon u skladu sa principom lex mitior.

Kako Evropski sud primjećuje u svojoj presudi: „U martu 2009. godine… Sud BiH je počeo primjenjivati novi pristup kojim se trebalo u svakom predmetu pojedinačno ustanoviti koji od zakona je blaži za počinitelja. Nakon toga, Sud BiH je Zakon iz 1976. godine primjenjivao na manje teške slučajeve ratnih zločina.“ (paragraf 29)

U predmetu Kurtović, Apelaciono vijeće Suda BiH je, dakle, odstupajući od dotadašnje prakse istog tog suda odlučilo primjeniti već opisani KZ SFRJ kao povoljniji zakon, s tim što je bitno istaći da je optuženi Kurtović osuđen na istu kaznu zatvora (11 godina) na koju ga je osudilo i prvostepeno vijeće koje je primjenilo KZ BiH. Zapravo, na osnovu ove analize može se zaključiti da je Sud (ili njegovo Apelaciono odjeljenje koje je u krajnjoj liniji konačna interna instanca) na neki način priznalo vlastitu grešku kada je u ranijim predmetima lakših oblika ratnog zločina primjenjivalo KZ BiH i pozivalo se na „opća načela međunarodnog prava“ i „opća pravna načela priznata kod civiliziranih naroda“.

Koji su to razlozi rukovodili Apelaciono odjeljenje Suda BiH da primjeni novi pristup, pogotovo imajući u vidu moguće reperkusije na već podnesene aplikacije pred Evropskim sudom i otvaranje mogućnosti za pojačani pritisak na Sud u ambijentu o kojem je ranije bilo govora? S tim u vezi, dovoljno je prisjetiti se našeg big picture, pogotovo onog dijela gdje se govori o eventualnim razmimoilaženjima u tumačenju odredbi domaćeg i međunarodnog prava među samim praktičarima/sudijama i određivanja koji  su to pravni principi ‘stariji’ od drugih.

U ovom slučaju zabrana neretroaktivnosti uzima se kao vrhovni princip. Ipak, neki bi se zapitali ako je vremenom prepoznato da je minimalna kazna od deset godina i za lakše oblike ratnog zločina prestroga, da li se trebalo ići sa primjenom zastarjelog KZ SFRJ ili je dovoljna bila mogućnost već predviđena KZ BiH da se uz tzv. posebno olakšavajuće okolnosti kazna spusti do pet godina zatvora.

Idemo dalje. Je li Sud BiH mogao realno očekivati da će Ustavni sud razumjeti ovaj iznijansirani pristup prema kojem će sud prvog i drugog stepena žonglirati između KZ BiH i KZ SFRJ u zavisnosti od toga da li se radi o lakšem ili težem obliku ratnog zločina i da li se kazna kreće prema minimumu ili maksimumu? Jeste, ali Ustavni sud nije tako mislio. Da li su se mogle i naslutiti odluke Ustavnog suda po apelacijama osuđenih za ratne zločine (i genocid) koje su uslijedile nakon presude Evropskog suda? Odgovor je, sumnjam.   


Ko je kriv, zeko kriv

Prva apelacija o kojoj je Ustavni sud odlučivao nakon donošenja presude Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović bila je ona Zorana Damjanovića, brata Gorana Damjanovića koji je bio aplikant pred Evropskim sudom zajedno sa Maktoufom. Braću Damjanoviće je državni sud, drugostepenom presudom iz novembra 2007. godine, osudio na 11 i 10 i po godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, tj. premlaćivanja grupe od 20-30 civila, isto bez smrtnih posljedica.

U svojoj odluci od 27. septembra ove godine, pozivajući se na presudu Evropskog suda Ustavni sud je ukinuo i prvostepenu i drugostepenu presudu Suda BiH u predmetu Damjanović, obrazloživši svoju odluku time što je „… osporenim presudama Suda BiH došlo do kršenja člana 7. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešne primjene zakona u  odnosu na krivicu i kaznu, te se osporene presude moraju ukinuti u cijelosti.“ (paragraf 52)

Ono što zbunjuje u ovoj odluci je utvrđenje Ustavnog suda o „pogrešnoj primjeni zakona u odnosu na krivicu“, što bi bilo opravdano da je Evropski sud utvrdio povredu člana 6. Konvencije, tj. prava na pravično suđenje. Ali ne samo da Evropski sud nije utvrdio ovu povredu, već je izričito naglasio u paragrafu 67 Presude da „… aplikanti nisu osporavali to da njihova djela tvore krivična djela koja su bila definirana sa dovoljnom pristupačnošću i predvidljivošću u vrijeme kada su počinjena. Zakonitost osuđujućih presuda aplikanata stoga nije pitanje u ovom predmetu.“

Ovaj ‘previd’ Ustavnog suda prošao je prilično nezapaženo za razliku od naredne odluke po apelaciji Milenka Trifunovića od 22. oktobra. Ko je Milenko Trifunović? Milenko Trifunović je u predmetu Kravica osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 33 godine za genocid, zajedno sa drugim optuženima zato što su, kako stoji u  izreci drugostepene presude: „… u koloni sproveli zarobljene muškarce Bošnjake u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica, koje su zajedno sa drugim zarobljenim muškarcima Bošnjacima doveženim autobusom u skladište, a kojih je ukupno bilo više od hiljadu, zatvorili u skladište Zadruge i većinu ubili u ranim večernjim satima, tako što su Trifunović Milenko i Radovanović Aleksandar pucali iz automatske puške u zarobljenike, Džinić Brano bacao na njih ručne bombe, a Jakovljević Slobodan i Medan Branislav, zauzeli položaj sa stražnje strane skladišta i čuvajući stražu spriječavali bjekstvo zarobljenih kroz prozore“.

Ponovo se pozivajući na presudu Evropskog suda, Ustavni sud je zaključio „… da je prekršeno apelantovo pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije jer je u konkretnom slučaju retroaktivna primjena KZ BiH bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne.“ (paragraf 51) Ovaj put je ukinuta samo drugostepena presuda Suda BiH. Dakle, iako se pozvao na presudu Evropskog suda Ustavni sud je potpuno zanemario činjenicu, da se poslužim jezikom iz same presude Evropskog suda, da je aplikant oglašen krivim za gubitak života (više od hiljadu ubijenih u par sati) i da je ovaj zločin očigledno spadao u kategoriju najtežih oblika ratnih zločina (genocid) za koje je bila zaprijećena smrtna kazna prema Zakonu iz 1976.

U tim okolnostima, i dalje se vodeći logikom Evropskog suda, od posebnog je značaja u ovom predmetu ustanoviti koji je zakon bio blaži u pogledu (ne minimalne nego) maksimalne kazne, a to je bez ikakve sumnje Zakon iz 2003. godine (koji nije predviđao smrtnu kaznu). Pa, s obzirom da je Milenku Trifunoviću kazna i izrečena u skladu sa blažim zakonom (KZ BiH), to i ne može biti povrede načela zakonitosti iz člana 7. stav 1. Konvencije.

Ipak, nakon ovakve odluke Ustavnog suda, za koju se na osnovu analize u prethodnih nekoliko redaka može reći da nije na tragu presude Evropskog suda, Sud BiH je pustio na slobodu Milenka Trifunovića i druge osuđene u predmetu Kravica s obzirom da je ukidanjem drugostepene presude Suda BiH prestao da važi zakonski osnov za njihovo dalje zadržavanje u zatvoru i da nije bilo mogućnosti za ponovno određivanje pritvora.

Uslijedile su reakcije javnosti, uglavnom udruženja žrtava s pravom rezigniranih ovakvim razvojem događaja. Oglasili su se čak i britanski i holandski ministri vanjskih poslova. William Hague je izrazio deep concern, dok je Frans Timmermans otišao tako  daleko da je na svom Facebook profilu napisao: I was astounded yesterday to hear ten convicted war criminals have been released pending a new trial.

I predsjednica Ustavnog suda BiH se oglasila saopštenjem za javnost od 20. novembra, pa kaže između ostalog: „… Ustavni sud BiH je dosljedno primijenio standarde iz presude Evropskog suda… Maktouf i Damjanović protiv BiH u pogledu primjene člana 7. Evropske konvencije… koji sadrži zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona bez izuzetaka i obavezu da se primjeni blaži krivični zakon u svakom slučaju bez obzira na vrstu i težinu djela.“

Da vidimo šta je sam Evropski sud rekao u pogledu ovog standarda. „Na početku, Sud želi podcrtati da njegova zadaća nije da razmotri in abstracto da li je retroaktivna primjena Zakona iz 2003. godine na predmete ratnih zločina sama po sebi nekompatibilna sa članom 7. Konvencije. Ovo pitanje se mora ocjenjivati za svaki predmet pojedinačno, uzimajući u obzir konkretne okolnosti svakog predmeta i, posebice, da li su domaći sudovi primijenili zakon čije su odredbe najpovoljnije po optuženog.“ (paragraf 65)

Dakle, može se zaključiti da Evropski sud nije postavio standard prema kojem retroaktivna primjena KZ BiH bez izuzetka predstavlja povredu člana 7. Konvencije. I kako je pojašnjeno u ranijem tekstu, vodeći se analizom koju je proveo sam Evropski sud, u slučaju Milenka Trifunovića i jeste ispoštovana obaveza da se primjeni blaži krivični zakon, a to je u ovom konkretnom slučaju KZ BiH.

Dalje, predsjednica Ustavnog suda kaže: „Ustavni sud BiH… nije odlučivao o prekidu izvršenja kazne zatvora i puštanju na slobodu apelanata“. Kao da, na trenutak, zaboravlja činjenicu da je, ponovimo još jednom, ukidanjem drugostepene presude Suda BiH ne samo prestao da važi zakonski osnov za njihovo dalje zadržavanje u zatvoru, već ova lica nemaju više status osuđenih lica nego im se vraća status optuženih do izricanja pravosnažne presude u ponovljenom postupku.

I dok se razlozi zbog čega je Ustavni sud razmatrao apelaciju Zorana Damjanovića neposredno nakon donošenja presude Velikog vijeća Evropskog suda i završetka sezone godišnjih odmora (juli-septembar ove godine) mogu pojasniti potrebom da se što prije otkloni utvrđena povreda člana 7. Konvencije – teško je dokučiti koji su to razlozi opredijelili Ustavni sud da, čini  se pomalo ishitreno, već narednog mjeseca (oktobar) odlučuje o predmetima čije se okolnosti dramatično razlikuju od onih u predmetima Maktouf i Damjanović (Milenko Trifunović i druga lica osuđena za genocid). Pogotovo što su te apelacije godinama bile neriješene, vjerovatno u iščekivanju presude Evropskog suda.

Recimo još i to da je Sud BiH je u ponovljenom postupku, u prvostepenoj presudi od 13. decembra ove godine, osudio braću Damjanović na kaznu zatvora u trajanju od 6 i po i 6 godina, uz primjenu KZ SFRJ. Ostaje da se vidi kako će Sud BiH postupiti u ponovljenom postupku u predmetu Milenka Trifunovića i drugih optuženih u predmetu Kravica.


A prava žrtava?

Na kraju treba reći nešto pametno. Nije pametno javnosti slati poruku da se ne može osloniti na domaće pravosuđe da zaštiti njene interese. Niti je pametno rizikovati gubitak tog povjerenja radi nečega što je u suštini odveć formalistički pristup. A stiče se dojam da je to povjerenje, ili društveni ugovor između građana i njihovih pravosudnih institucija, ovdje izigrano. U ovakvim diskusijama često se zaboravljaju prava žrtava. Od šume propisa ne vide se čitava porodična stabla koja su nestala. U previše slučajeva ostala je tek pokoja grančica. Danas su ti ljudi uglavnom obespravljeni i prepušteni sami sebi.

Prečesto se gubi iz vida, na našem konkretnom primjeru, da je više od hiljadu ubijenih u skladištu Zemljoradničke zadruge Kravica imalo pravo na život, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na slobodu vjeroispovjesti i zabranu diskriminacije, pravo na sklapanje braka. Da su im sva ova prava zagarantovana Konvencijom nasilno oduzeta u višesatnom ubilačkom pohodu. Koje država i njene institucije imaju zadatak barem osuditi.

Čitao sam nedavno jedan članak koji je u kontekstu primjene Evropske konvencije u domaćim okvirima i zaštite interesa države pisao predsjednik Ustavnog suda Njemačke. Pa tako na jednom mjestu dotični preporučuje Evropskom sudu not to demand too much… from the Contracting States. Kod nas izgleda Evropski sud treba preporučiti Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine kao zemlje ugovornice not too read too much into its decisions. Već pominjani britanski ministar vanjskih poslova je u svom reagovanju presudu Evropskog suda nazvao complex ruling… [that] needs proper consideration. Ne bih se složio da se radi o složenoj sudskoj odluci, ali u ovom drugom je u pravu. Pažljivo razmatranje ovog pitanja je minimum koji ovo društvo, kakvi god da smo, ipak zavrijeđuje.

 
* pseudonim

Peščanik.net, 27.12.2013.