Rakočević zove Šaju i kaže da sve teče po planu: „200 ih je ubijeno“, a Šaja mu kaže: „Nije dovoljno, idite na 500.“

Ovako je navodno tekao jedan od razgovora upravnika zatvora u Dubravi, Aleksandra Rakočevića, sa „centralom“ u Beogradu za vreme NATO bombardovanja 1999, a koji se odnosi na ubistvo albanskih zatvorenika u kosovskom zatvoru KPZ Istok. „Šaja“ je Nikola Šainović, od februara 1994. do novembra 2000. potpredsednik vlade SR Jugoslavije, a od februara 2009. osuđenik pred Tribunalom u Hagu za ubistva, progone i druge zločine protiv čovečnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja počinjene na Kosovu.

Zatvorski upravnik bio je agilan službenik i često se obraćao nadređenima u vreme ratnog stanja. Naredbu da svoj zatvor preda specijalcima navodno je dobio takođe u telefonskom razgovoru, i to od ministra pravde. Nešto konkretniji trag ostao je u dopisu koji je Aleksandar Rakočević poslao ministru Dragoljubu Jankoviću, u kojem ga obaveštava da su specijalne jedinice ušle u zatvor a da su se stražari povukli. Odande su se čule detonacije ali ne znamo šta se dešavalo.

Ovaj dopis neplanirano je osvanuo u hrpi dokumenata kojima je Slobodan Milošević tokom suđenja u Hagu pokušavao da dokaže da su zatvorenici u Dubravi poginuli u višednevnom NATO bombardovanju. Naime, uz razne dokumente sudskom veću u Hagu čini se greškom je priložen i izveštaj ministarstva pravde Srbije u kojem doslovce piše da su 22. maja 1999. u 5 sati ujutro u zatvor Dubrava ušle specijalne jedinice MUP-a Srbije koje su regularnim zatvorskim čuvarima naredile da izađu i zauzmu položaje izvan zidina zatvora. U izveštaju stoji da se iz zatvora „čula pucnjava“, a ne pominje se nikakvo bombardovanje.

Od Miloševićevog suđenja do danas prikupljeno je znatno više detalja o toj „pucnjavi“. U Beogradu je nakon predistražnog postupka, tužilačka istraga zvanično pokrenuta prošle godine, protiv nepoznatih izvršilaca među kojima su, kako se sumnja, pripadnici specijalnih jedinica policije i zatvorske uprave kao i neki od osuđenika iz srpskih mafijaških klanova. Vrhovi komandnog lanca, u skladu sa dosadašnjom praksom srpskog tužilaštva za ratne zločine, nisu od primarnog značaja za istragu.

Mada istrgnuta iz konteksta, nezvanična operativna saznanja o događajima u Dubravi tokom nekoliko dana maja 1999. godine pružiće neposredan uvid u finale decenijske razgradnje okvira koji zajednicu ljudi drži na civilizovanom okupu.

Osuđenici srpske nacionalnosti koji su po navodnoj naredbi tadašnjeg ministra pravde prebačeni iz zatvora sa maksimalnim obezbeđenjem u Beogradu, Požarevcu i Nišu, u Dubravi su dobili „radne uniforme ili kombinezone stražara bez oznaka“, dok su odabrani od njih pedesetak nosili službene motorole i vozili službena vozila unutar i van zatvorskog kompleksa. Dopremljeno im je i oružje – naoružani su „automatskim i poluautomatskim puškama, škorpionima, pištoljima, municijom, ručnim bacačima raketa (zolje), ručnim bombama (kašikare)…“. Po obavljenom poslu, kada su vraćeni u požarevački zatvor, naoružanje i drugu opremu predali su zatvorskoj upravi – uz zapisnik.

Prema nezvaničnim saznanjima iz istrage, nekoliko desetina pripadnika posebnih jedinica policije, sa fantomkama na glavama, naoružani i sa ručnim bombama, posle dogovora sa zatvorskom upravom raspoređeni su unutar zatvorskog kompleksa. Sprovodili su ih naoružani srpski osuđenici. Jedan od njih megafonom poziva albanske zatvorenike na okupljanje u dvorištu, „da bi ih tada sa karaula i iz unutrašnjeg zatvorenog dela policajci raketirali iz ručnih raketnih bacača zolja, pucali iz vatrenog oružja i na njih bacali ručne bombe, kada je oko 80-ak osoba ubijeno i ranjeno.“

Zatim se navodi da su naoružana „osuđena lica srpske i crnogorske nacionalnosti… sa karaula i sa spoljnjeg dela zida pucali iz zolja, vatrenog oružja i bacali ručne bombe u zatvoreni deo KPZ u kome su se tada nalazila osuđena lica albanske nacionalnosti; ulazili u zatvoreni deo KPZ i u šahte na osuđenike albanske nacionalnosti bacali ručne bombe“, kada je poginulo oko 80 do 100 osuđenika.

U nezvaničnim istražnim nalazima do kojih je došao Peščanik, navodi se i da je jedan osuđenik srpske nacionalnosti, obučen u stražarski kombinezon, pre „intervencije“ specijalaca delio albanskim zatvorenicima cigarete kako bi ih „oraspoložio“ za okupljanje u dvorištu. Posle masakra, preživele albanske osuđenike je srpski osuđenik, poznat pod nadimkom Zenica (prošle godine uhapšen u Španiji), „dokrajčio“ tako što im je lomio vrat uvrtanjem glave ili ih je upucavao iz vatrenog oružja.

Za „asanaciju terena“ odnosno prenošenje leševa u početnoj fazi raspadanja do groblja u selu Rakoš, rutinski su određeni Romi zaposleni u komunalnoj službi u Istoku. Na muslimanskom groblju je – „na propisan način“ – sahranjeno 97 tela.

Zabeleženi su takođe i navodi o beogradskom osuđeniku „Limunu“ koji je, naoružan i sa fantomkom na glavi, predvodio grupu srpskih osuđenika zaduženih za prebacivanje leševa poginulih osuđenika albanske nacionalnosti do masovne grobnice na nepoznatoj lokaciji ispod planine Mokra Gora, dvadesetak kilometara od Dubrave. „Masovna grobnica je kopana rovokopačem u ’cik-cak’ i kada je zatrpana, prekrivena je granjem i šibljem.“

Svedočenja preživelih zatvorenika na suđenjima u Tribunalu, kao i svedoci sa kojima je razgovarala ekipa Peščanika, upotpuniće sliku o zločinu iz ugla žrtava: „22. maja ujutru, svi smo se postrojili, i otprilike oko 6:15 počeli su da nas gađaju izvan prostorija zatvora ručnim bombama, minobacačima, snajperima i automatima“, kaže Brahim Gaši, preživeli zatvorenik koji u emisiji Peščanika po prvi put govori o događajima u Dubravi. „Čuli smo samo kako su napolju govorili ’donesite još municije’, a granate su padale između nas. Kada je počela ta pucnjava, bila je velika gužva, mnogo ljudi je bilo ranjeno, među njima sam bio i ja. Ranjen sam jednim delom granate, delom koji i danas nosim u telu, tu u ramenu. Ljudi su počeli da beže ko je kuda mogao.“

O sledećem jutru svedočio je pred Tribunalom u Hagu Musa Krasnići: „Negde u 5:30 došla je jedna grupa Srba iz vojske, policije, paravojske, bili su iz različitih formacija i oni su počeli da otvaraju kanalizacijske šahtove i počeli su da u njih ubacuju ručne bombe i pucali su u one koji su se u šahtovima sklonili. Ponekad bi im pucali u leđa. Onda su došli do kuhinje i počeli su da ubacuju ručne bombe u kuhinju. Nakon nekog vremena prisilili su te ljude da se predaju. Prisilili su ih da stave ruke na potiljak i da dođu do sportske dvorane.“

Više od sedam stotina osuđenika Albanaca koji su preživeli i NATO bombardovanje i srpske specijalne jedinice, na brzinu je potom evakuisano u druge zatvore. Beogradska narudžbina od 500 mrtvih nije ispunjena.

Kažnjavanje neposrednih izvršilaca masakra u Dubravi neophodan je korak u rekonstrukciji države čija je sama suština razorena zločinima poput ovog. Temelji zakona i prava koji jednako važe za sve zbrisani su devedesetih, i privođenje zločinaca pravdi biće nužni preduslov svake smislene politike u Srbiji narednih decenija. Ipak, ne i dovoljan. Istraga zločina u Dubravi iz koje su izostavljeni najviši krugovi političke moći, mogla bi se pokazati kao još jedna zloupotreba za prigodno pranje savesti posle koje će pitanje o stvarnim motivima sistemske kampanje progona na Kosovu biti ponovo gurnuto na margine. Ubistvo albanskih zatvorenika, prepuštenih na milost i nemilost specijalnoj policiji i kriminalcima iz Srbije, biće rešeno kao još jedan od mnogobrojnih nasumičnih zločina s kojima država nije imala ništa.

Nataša Kandić, nekadašnja izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo koji je 2010. podneo krivičnu prijavu za zločine u Dubravi, u razgovoru za Peščanik ocenjuje da je u ovom, kao i u mnogim sličnim slučajevima, na delu bila „strategija teške odmazde“ prema kosovskim Albancima. „Nije bilo nijedne osobe koja bi pomislila na zakon.“

Pitanje da li je država svesno i planski suspendovala zakone ostaće otvoreno do daljeg.

Peščanik.net, 01.01.2014.

Srodni linkovi:

Dubrava (1) – Rat u zatvoru

TV emisija DUBRAVA

Milica Jovanović – State crime in Dubrava prison

Milica Jovanović – Staatsverbrechen im Gefängnis Dubrava

KOSOVO