Bodies in Urban Spaces
Bodies in Urban Spaces

Nakon nekoliko tekstova objavljenih u poslednjih par nedelja, razvila se na momente vrlo živa debata o pojmovima “liberalizam” i “neoliberalizam”. Ovde ću dati samo nekoliko terminoloških pojašnjenja, jer na trenutke izgleda da učesnici u raspravi koriste pojmove po sopstvenom nahođenju, bez naročitog razumevanja šta ovi pojmovi znače.1

Liberalizam se može shvatiti kao skup teorija koje potiču iz Prosvetiteljstva, a kojima je zajedničko suprotstavljanje svim oblicima političkog apsolutizma (Boudon et Bourricaud 1986: 341). Kako u Evropi, tako i u SAD, poslednjih nekoliko decenija raste interesovanje za liberalističke teorije, a neki uticajni devetnaestovekovni teoretičari, poput Alexisa de Tocquevillea (1805-1859) i Johna Stuarta Milla (1806-1873), danas ponovo izgledaju i te kako aktuelno. Najpoznatiji savremeni istoričar liberalizma, Bellamy, tvrdi da osnivači sociologije kao što su Max Weber (1864-1920) i Émile Durkheim (1858-1917) dolaze iz liberalne tradicije. Kod Webera je ovo oličeno pre svega u njegovom metodološkom individualizmu, kao i ideji da se svi složeni entiteti – nacija, država, politička partija, itd. u krajnjoj instanci (ili pre svega) sastoje od pojedinaca (Boudon 2004: 24). S druge strane, liberalistički pristup privredi (oličen pre svega kroz ideju slobodnog tržišta) predstavlja osnovu funkcionisanja razvijenih država, uključujući tu i one koje domaći kritičari liberalizma često pominju kao uzore otpora ovom pristupu, kao što su npr. Norveška i Švedska. Politikolog Ilija Vujačić navodi da se liberalizam može definisati kao „političko učenje koje slobodu pojedinca smatra vrhovnom vrednošću i glavnom brigom vlade i koje stoji na stanovištu da sve društvene i političke ustanove i prakse, kao i postupanja ljudi, treba da se procenjuju i vrednuju prema tome koliko doprinose ostvarivanju ove centralne vrednosti“ (Vujačić 2007: 156; bez reference). S druge strane, francuski autori mahom insistiraju na problemu kontrole i ograničavanja moći vlade, odnosno države, kao suštinskoj karakteristici liberalnih pravaca (Boudon et Bourricaud 1986: 342-343), uz posebno pominjanje određenih interesnih grupa ili slojeva stanovništva, kao što su to intelektualci.

Raymond Boudon (1934-2013), najuticajniji sociolog u poslednjih nekoliko decenija, posebno se pozabavio temom otpora intelektualaca liberalizmu, prvo na jednom predavanju u Švajcarskoj, a kasnije je svoje teze proširio u knjizi pod istim nazivom: Zašto intelektualci ne vole liberalizam. Inače, on pokazuje da se ne radi samo o tome da intelektualci vole da zadrže svoje privilegije, a smatraju da bi ih liberalno insisitiranje na “tržišnoj utakmici” ugrozilo (2004: 26 ff). U svom radu, Boudon ukazuje da je prvobitno ovaj pojam u politici korišćen od strane prethodnika današnjih konzervativaca u britanskom Parlamentu (tada su se nazivali whigs), koji su svoje oponente podsmešljivo nazivali liberalima. Pri tom su koristili španski termin, los liberales, što je trebalo da pojača značenje njihove kritike, u smislu da su liberali bili beznadežno odvojeni od stvarnosti sa svojim utopističkim idejama o progresu (na primer, Mill se sredinom XIX veka zalagao za davanje prava glasa ženama – što je za njegove političke oponente bio primer liberalističkog neshvatanja realnosti).

Shvatanje liberalizma je postepeno evoluiralo, ali i Bellamy primećuje (2000) da je njegov razvoj u Velikoj Britaniji i u kontinentalnoj Evropi (odnosno različiti društvenih faktori) bitno uticao na različite percepcije ovog pojma. Filozof John Gray je ukazao da je baš zbog svoje otvorenosti i spremnosti na dijalog liberalizam nespreman da se suoči sa izazovima savremenog sveta, gde često preovlađuju ekstremistički stavovi, uz insistiranje na nasilju. U SAD se poslednjih decenija u javnom životu ovaj izraz upotrebljava na sličan način kao što su ga britanski konzervativci koristili pre skoro dva veka. Malo bolje prolaze libertarijanci (koji ipak više vole da ih se naziva klasičnim liberalima), ali oni u SAD se opet prilično razlikuju od libertarijanaca u Evropi.

Jedan od razloga je to što se njihovi ekonomski i politički stavovi često opisuju izrazom neoliberalizam. U suštini, radi se o izrazu koji je postao popularan sa kritikom vlada Margaret Thatcher (1925-2013), koja bila na čelu Konzervativne partije od 1975, a britanska premijerka od 1979. do 1990, i Ronalda Reagana (1911-2004), četrdesetog predsednika SAD (1981-1989). Neoliberalizam se koristi gotovo isključivo u pogrdnom smislu i u svakom kontekstu u kome se kritičarima tržišne ekonomije ne dopada. Mali problem je to što postojanje neoliberalizma pretpostavlja da on dolazi nakon liberalizma, u smislu preterivanja (preteranog insistiranja na tržišnim zakonitostima, slobodama pojedinca, itd.). To bi značilo da je tamo gde se vide neoliberali već postojao sistem u kome je ekonomija bila zasnovana na tržišnim principima, uz poštovanje vladavine zakona (pravna država) i uvažavanje individualnih sloboda.

Što se tiče Srbije (ali i mnogih drugih zemalja), ovakav sistem definitivno nije postojao. Štaviše, uticajne istoričarke, poput Latinke Perović i njene učenice, Dubravke Stojanović, ukazuju u svojim tekstovima i knjigama kako su baš otpori tržištu i pravnoj državi konstantno usporavali i blokirali razvoj Srbije u poslednjih 150 godina.

Reference

Bellamy, Richard. 2000. Rethinking Liberalism. London and New York: Pinter.

Boudon, Raymond. 2003. Pourquoi les intellectuels n’aiment pas le liberalisme. Commentaire No. 104, pp. 773-783. Hiver 2003-2004.

— 2004. Pourquoi les intellectuels n’aiment pas le liberalisme. Paris: Odile Jacob.

Boudon, Raymond, et François Bourricaud. 1984. Herbert Spencer ou l’oublié.

Revue française de sociologie 25(3): 343-351.

Boudon, Raymond, et François Bourricaud (eds.) 1986. Dictionnaire critique de sociologie. Paris: PUF.

Gray, John. 1995. Liberalism. 2nd edition. Minneapolis: University of Minnesota Press.

Vujačić, Ilija. 2007. Liberalizam i političke stranke u Srbiji. U: Zoran Lutovac (ed.), Ideologija i političke stranke u Srbiji, str. 155-171. Beograd: Friedrich Ebert Stiftung, Fakultet političkih nauka i Institut društvenih nauka.

Autor je redovni profesor Univerziteta u Beogradu i naučni savetnik u Institutu društvenih nauka.

Peščanik.net, 25.01.2014.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Sloboda i(li) jednakost

Milutin Mitrović – Rodu o… (neo)liberalizmu

Mijat Lakićević – Bez (neo)liberalizma nema kulturnog napretka

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. Sa izuzetkom Rastislava Dinića, sa čijom se ocenom teksta Mijata Lakićevića ne slažem, ali koji nastoji da malo razmrsi pojmovnu zbrku.