Foto: Gleb Garanich, Reuters
Foto: Gleb Garanich, Reuters

To što se 18. februara dogodilo u Kijevu samo je prvih nekoliko minuta izgledalo apsurdno, a malo kasnije je postalo sve jasno. S jedne strane je postojao precizan plan i mnogo toga što se ovih dana događalo – svi ti pregovori koje je Janukovič vodio s opozicijom, svi ultimatumi i uzajamni „ustupci“ – no, pokazalo se da je sve to zapravo bila lukava kupovina vremena radi postavljanja podle zamke.

Saglasno dogovorima između vlasti i opozicije, prethodnog dana su delimično bile sklonjene barikade na ulici Gruševskog (navodno da bi se izbeglo ometanje saobraćaja) i oslobođena je zgrada Kijevske državne administracije. Sve je to urađeno zato da bi od ponedeljka na snagu mogao da stupi zakon o amnestiji uhapšenih demonstranata. U utorak, 18. februara, u zgradi Vrhovne rade (parlamenta) u ulici Gruševskog, trebalo je da počne rasprava o vraćanju na polje političkog delovanja koje bi bilo saglasno ustavu iz 2004. godine i tim povodom se izvestan broj ljudi popeo prema zgradi Rade, to jest u blizinu Marijinskog parka. Sada je postalo jasno da je i to bila zamka. Sva ta nebulozna diskusija vođena u Radi bila je samo unapred smišljena farsa, a u Marijinskom parku koji je već mesecima tradicionalno leglo Janukovičevih pristalica i takozvanih „tituški“ (plaćenici s problematičnim biografijama), počele su provokacije.

Prema zvaničnoj verziji, desni radikali su napali mirne žitelje Marijinskog parka, potpalili njihov šator, a ujedno i štab Partije regiona (koji se uzgred nalazi nešto više, na teritoriji „regionalaca“ gde ljudi s Majdana nikada nisu zalazili). Nakon toga je nastala pucnjava započeta od strane „desnih radikala“. I reklo bi se da je baš tako i bilo. Nekakvi ljudi koji liče na „desne radikale“, no nikako ti ljudi koji su se sa Majdana popeli bliže zgradi Rade, počeli su da pucaju na policiju. I to je poslužilo kao formalni povod za juriš na Majdan, napad koji je, ponavljam, prvih nekoliko minuta izgledao potpuno apsurdno. „Berkut“ (specijalci) je započeo svoju ofanzivu iz ulice Gruševskog i budući da je bila potpuno neočekivana, ulica „Gruša“ je vrlo brzo bila očišćena od iznenada sasvim zbunjenih „podstrekača“ i „radikala“. Tako su se glavni događaji vrlo brzo premestili na sam Majdan.

Zanimljivo je da su te iste večeri na kanalima ruske televizije „jastrebovi“ Partije regiona govorili kako će i Majdan „biti očišćen u roku od jednog sata“. No Majdan, koristeći se tog trenutka jedino mogućom taktikom plamenih barikada, svu noć se odupirao i do kraja je odoleo. Majdan je praktično sam sebe okružio plamenim prstenom. „Berkut“ je osvojio Dom sindikata i zgrada se ubrzo zatim našla u plamenu. U ovoj je zgradi bio smešten sanitet gde su ležali ranjeni o kojima su brinuli volonteri. Prostor se maksimalno suzio, a bliže jutru na Majdan je počelo da pristiže pojačanje. Zasada su to samo Kijevljani. Svi prilazi Kijevu su blokirani i ljudi putem socijalnih mreža jedni drugima objašnjavaju kako se obilaznim putevima kroz šume može dopreti do grada. Metro od sinoć ne radi, tako da je od juče u Kijevu praktično zavedeno vanredno stanje.

Teško je reći šta će dalje biti, mada je nasilni scenario vlastima očigledno dao neke ohrabrujuće rezultate. Na zapadnim televizijskim kanalima se neprestano vrte jedne te iste jezive slike vatre, krvi i crnog dima. Mnogo ređe pokazuju obične stanovnike Kijeva kako lica pokrivenih apotekarskim maskama, stoje u lancu na uluci Krešćatik i jedni drugima dodaju kamenje za nove barikade. U zapadnim delovima Ukrajine demonstranti zaista napadaju regionalne uprave Ministarstva unutrašnjih poslova i otuda uzimaju oružje, tako da sva ona davno poznata i zlonamerno reklamirana propaganda o građanskom ratu i raspadu Ukrajine danas izgleda istinitije nego ikad. Postoji nada da će „pomoći Zapad“, da će „Zapad izvršiti pritisak“ na Janukoviča, odnosno pre svega na Putina. Postoji nada da će se Janukovič slomiti (on već sada podseća na Janajeva s poznate konferencije za štampu). Postoji nada u čudo. Ali što se opozicije tiče, tu nije ostala skoro nikakva nada. Nemoguće je pretpostaviti da će neko od bezbednjaka preći na stranu Jacenjuka ili Klička, kada njih ni Majdan ne uzima za ozbiljno.

Postoji nada u Majdan jer, kako je u svom blogu juče napisao kijevski umetnik Boris Egiazarjan, „nije strašno na Majdanu, strašno je ne doći na Majdan“.

Ina Bulkina, Ежедневный журнал, 19.02.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 20.02.2014.

UKRAJINA