Soči 2014, foto: Nikita Tregybov, AFP
Soči 2014, foto: Nikita Tregybov, AFP

Zahtev Mijata Lakićevića i Dejana Ilića da posvetimo pažnju trenutnom stanju u Srbiji je više nego razumljiv. Nakon što smo rastresli teorijska pitanja, vreme je da vidimo šta ćemo sa onim što smo teorijski naprznili. Jedan problem političkog života u Srbiji indirektno je odgovoran za pojavu prezira prema političkoj sferi, a time je delimično odgovoran i za pojavu belih listića na prošlim izborima. Danas rasprava o tom problemu i dalje provejava kroz sukob oko dileme da li ovu akciju ponoviti ili ne. U pitanju je hronični nedostatak političkih programa, vizija i projekata koje bi nam politički delatnici predstavili, pa se tim vizijama borili za našu naklonost na izborima. Ova ispraznost je karakteristika svih političkih aktera i danas se ni za jotu nismo pomerili od situacije od pre dve godine, pa je jedino otvoreno pitanje da li budući premijer predstavlja radikalnu opasnost po ovo malo demokratskog nasleđa koje smo odgajili, ali otom potom.

Programa, ni njegovog ni njegovih sve malobrojnijih protivnika, nema. Pa hajdemo ovako: pokušajmo da njihove političke vizije domislimo na ovom mestu, ukoliko oni to ne žele ili za to nisu sposobni. Na jednom mestu sam naveo da smatram da dolazi do ukrupnjavanja političkih blokova i da se teži dvopartijskom sistemu – jednom koji se formira oko SNS-a, i drugom koji se formira oko ne-znamo-za-sada-koga.

Možda bi pomoglo kada bismo im domislili i imena. Nema sumnje da se blok oko Aleksandra Vučića može nazvati konzervativnim blokom i verujem da će retko ko imati šta da zameri ovakvoj kvalifikaciji. Idealan je trenutak da podsetim na politički imidž originalnih konzervativaca, onih u SAD – republikanaca: oni se zalažu za retradicionalizaciju, crkvu, “povratak”1 kreacionizma u škole, hrišćansko ustrojstvo porodice, dok se paralelno zalažu i za privatizaciju školstva, zdravstva, javnih servisa i totalnu deregulaciju tržišta. Nema nikakve sumnje da su republikanci skup tržišnih liberala konzervativnih svetonazora. Lakićević tek treba da objasni ovaj paradoks. Držim da neće uspeti.

Tvrdim da su ove dve komponente nerazdvojne i da čine jedan, nazvaću ga tako, mada sigurno nisam prvi, „konzervativni etos“.

Konzervativci nesumnjivo imaju prednost u političkoj utakmici: oni računaju na manje obrazovane glasače i njima prilagođavaju svoj politički nastup. Oni uvek imaju manju ili veću prednost, jer prosto računaju na veću bazu. To je, smatram, činjenica. Ali da bi računali na tu veću bazu, njihov politički narativ je sačinjen od serije često nedopustivih simplifikacija.

Da bi izgradili svoj uprošćeni politički narativ, oni se pozivaju na imaginaciju: na zamišljeni “pravi” oblik društva i tržišta.2 Tu su na delu intelektualna simplifikacija i intelektualni eskapizam: nešto ne valja, ali ne razmišljajmo o tome, vratimo se na “pravi”, “originalni” i „provereni“ oblik stvari, za koji znamo da „radi“ (naravno ne shvatajući da “originala” nema, već da su to savremeni konstrukti, a često i antiutopije). I upravo u “pravom” obliku društva/tržišta se i krije strateška veza Hajeka i Šmita: i jedan i drugi kreću od temeljne ideje nekog ordnunga, nužno (anti)utopijskog, prediskurzivnog reda. Taj ordnung je za Šmita (i njegove naslednike – nacionaliste) sublimiran u idealnom obliku nacionalne države (društvo u konstantnom vanrednom stanju, stanju rata, društvo poput vojske), dok je Hajek (a sa njim neoliberali) posegnuo za ordnungom društvene hijerarhije obeleženom (ponovo – imaginarnim) slobodnim tržištem (doduše, samo za izabrane). Suprotno stereotipu, regulacija tržišta je noviji pojam od deregulisanog tržišta. Što je i logično, jer prvo mora postojati tržište, koje se tek onda može regulisati, što ukazuje da je u početku moralo biti deregulisano. Zahtev za liberalizacijom tržišta tako je inherentno konzervativni politički projekat.3

Ne treba da čudi što i Hajekov i Šmitov politički model vapiju za „krajem istorije“, vrhunskim antipolitičkim konceptom, da podsetim. Za Šmita, kraj istorije je konačno formiranje nacija-monoblokova kojima ne ostaje da urade ništa više sem da ponekad zarate zbog nekih interesa (poput Fukujame, ni za njega kraj istorije nije i kraj događanja); za Hajeka je to deregulisano tržište, na kojem nije ostalo ništa sem pravljenja novca. Duh Hajeka i Šmita provejava i kroz Fukujamin „kraj istorije“ koji, kao i kod jednog i drugog, nije kraj događanja, ali jeste dostizanje ideala satnog mehanizma – bez višaka i ometajućih delova.

Ne treba da čudi ni to što se politički jezik neoliberalizma poklapa sa političkim jezikom konzervativaca: to je raznorodni dranguljarijum (na genijalnom izrazu beskrajno zahvaljujem Dimitriju Boarovu) ideja o društvu kao takmičenju, o pobednicima, o superiornima i ne-superiornima. Uzmimo za primer blog Saše Radulovića. Ovaj biser prirodnjaka na terenu društvenih nauka, koji vrvi od evolucionizma – savremene zamene za frenologiju – briljantni je primer redukcije za kojom se mora posegnuti da bi argument liberalizacije tržišta bio prihvatljiv. (Iako sam ga žestoko kritikovao, Radulović je imao moje simpatije, upravo zbog nepoljuljane žestine i beskompromisnosti, dok je sprovodio ono u šta je verovao. Kada sam video ovaj blog, te je simpatije izgubio. I inače smo spremni da ljude fanatično ubeđene u svoje mišljenje gledamo sa simpatijama, što je svakako osobina koje bi trebalo što pre da se rešim.)

Ulogu nosioca jedne komponente konzervativizma Vučić je odigrao devedesetih, kada se zalagao za etničku čistotu4prave srpske tradicije“ i sećate se već čega. Danas se zalaže za “domaćinsku” privredu, koja je nesumnjivo za lokalnu sredinu prilagođen i svaren koncept “porodične privrede”, (samo)iluzije neoliberala da “porodična” privreda na tržištu može biti u fer odnosu prema nekoj multinacionalnoj kompaniji. Demagogija je daleko više saveznik savremenih neoliberala no što je saveznik levice (mada je nesumnjivo da je demagogija saveznik svakog političkog činioca).

Moram razočarati čak i one koji su pomalo gadljivi na političke saveznike: SNS, sa svojim vođom, očekivani je saveznik zagovarača deregulacije. Svakako, možemo pričati o tome da li bi neko drugi bio adekvatniji – svakako bi – ali sada, SNS je barjaktar konzervativizma, a sa njim i neoliberalizma. Videćemo kako ćemo se provesti, ali praktično sprovođenje neoliberalnog i konzervativnog projekta je potpuno deseta tema, posebno u svetlu paradoksa: konzervativizam upravo tvrdi da nije nikakav projekat, da nije ideološki, te da je samo vraćanje na provereno, pravo, staro, originalno, da je samo pragmatičan itd. Stoga su politički projekti koji sebe ograničavaju isključivo na “pragmatično” delovanje gotovo nužno konzervativni: oni od političkog delovanja imaju samo akciju,5 tvrdeći da su svako teoretisanje i ideologija uvod u smrt praktičnog, baljezganje motivisano viškom vremena zaludnih i iskrivljavanje nekih prediskurzivnih prirodnih stanja.

Levica je, sa druge strane, oduvek polazila od teorijskog, dakle umnog projekta. Nešto je trebalo zamisliti (uložiti mentalni napor), pa tek onda sprovesti. Tako je levica sastavljena od nužno dve komponente: teorijske i aktivističke i bez jedne i druge je ili mrtvo slovo na papiru ili nakaradni politički projekat.

Fascinantno je koliko samo jedno imenovanje može da promeni perspektivu.

Peščanik.net, 13.02.2014.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. Mada se kreacionizam ne vraća, jer mislim da ga nije ni bilo u američkim školama. Do dolaska Regana na vlast, religijski manijaci nisu imali težinu i niko nije ni pomišljao da kreacionizam uvede kao ravnopravan evolucionizmu; i ovaj podatak će se nešto kasnije u tekstu pojaviti kao indikativan.
  2. Hajde još jednom da podsetimo na Reganovo doba: ikona njegove vladavine bio je film “Povratak u budućnost”, čiji je naziv primer etosa neoliberalizma svedenog na dve reči: da bismo išli u budućnost, moramo se kretati unazad. Junak filma se “vraća” u pedesete, „zaboravljenu“ matericu američkog sna: hladni rat, crno-beli televizori i porodice ispred njih i ni traga od seksualnih sloboda, hipika, homoseksualaca, levičara i sličnih prljavaca. Tek osamdesetih su ti „previše slobodni“ bili osuđeni na prezir, dok je korporativna, bela, protestanstska Amerika navalila na milijarde prostrte pred nju.
  3. I eto možda odgovora na dilemu konzervativci/liberali u Americi, i bilo gde drugde.
  4. Dakle, društvo bez etničkih višaka.
  5. Pa stoga često deluju i kao dinamičniji, prodorniji i odlučniji.