Foto: AFP
Foto: AFP

Nadmećući se za politički i ekonomski uticaj u Ukrajini, Rusija je posle bekstva Janukoviča iz Kijeva privremeno izgubila geopolitičko natezanje konopca sa EU i SAD. Međutim, taj već sada otvoreni sukob ne samo dva velika tržišta, EU i Evroazijskog saveza (koji sa Belorusijom i Kazahstanom razvija Rusija) već i dva politička koncepta, demokratskog i autoritarnog, može imati šire i dramatične posledice po Evropu. Pre svega u zoni tranzicionih država.

Rusija je odmah posle Olimpijade u Sočiju počela da se pozicionira u ukrajinskoj krizi. Krim je de fakto okupiran i tu se utemeljuje zona ruskih istorijskih i vojnih interesa koju će Kijev teško kontrolisati. Sličan scenario mogao bi se odigrati i na istoku Ukrajine. To će onda verovatno postati i poluga za uticaj na političke i ekonomske prilike u Ukrajini. Ukrajina, Zapad i zapadni saveznici (Turska) osudiće separatizam na Krimu i vršiće pritisak na Rusiju da zaustavi proces koji vodi u ratni sukob.

Rusija će najverovatnije aktivno i svim sredstvima težiti da popravi svoju poziciju na postsovjetskom prostoru. Zato će joj biti važno da oslabi uticaj koji na ukrajinsku politiku vrši troma i često “raštimovana” EU. Da bi zaustavila prodor Zapada na postovjetski prostor, Moskva će najverovatnije primeniti razne poluge pritiska – vojnu, ekonomsku, energetsku i političku.

Teško je verovati da će zbog Krima Nemačka, Francuska i Italija obustaviti trgovinu sa Rusijom ili izgradnju gasovoda Južni tok. One nisu prestale da sarađuju s Moskvom ni posle ruske okupacije Abhazije i Južne Osetije 2008. godine. Tako će Moskva držati EU, a Nemačku pogotovo, po strani od krize u Ukrajini.

Nakon petodnevnog rata u Gruziji 2008, Rusija je uspela da zaustavi širenje NATO-a na prostoru bivšeg socijalističkog bloka. Francuska i Nemačka su tada odustale od podrške Kijevu i Tbilisiju u vezi s ulaskom u NATO. Moldavija je ustavom regulisala vojnu neutralnost.

Rusija je već 2009. godine počela da govori o novoj “arhitekturi evropske bezbednosti”, što se moglo razumeti kao zaustavljanje širenja NATO-a na Istok. Za vreme posete Medvedeva Beogradu u jesen iste godine, tadašnji predsednik Tadić je potvrdno klimao glavom dok je predsednik Rusije govorio o učešću Srbije u tim ruskim bezbednosnim planovima.

Nešto ranije, u decembru 2007. godine, srpski parlament izglasao je rezoluciju o “vojnoj neutralnosti”. Potom je Srbija postala i država “čvor” ruskog energetskog lobija i gasovoda Južni tok. Srbija očekuje i etapnu realizaciju ruskog kredita u vrednosti od oko milijardu dolara. Srbija ima sa Rusijom potpisan Sporazum o slobodnoj trgovini, kakav imaju samo države bivšeg Sovjetskog Saveza.

Nedelju dana pre potpisivanja Briselskog sporazuma i de fakto priznavanja nezavisnosti Kosova, u aprilu prošle godine Srbija je postala posmatrač u Organizaciji dogovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB). Ta organizacija se smatra pandanom NATO-u, a čine je bivše sovjetske republike. Putin planira da ODKB postane vojno-politička snaga budućeg Evroazijskog saveza koji stvara Rusija. Beograd i Moskva od maja 2012. godine imaju zajednički, za sada samo civilni, “humanitarni centar” u Nišu za reagovanje u slučaju elementarnih nepogoda koji u bilo kom momentu može da postane vojna baza. Šanse da se u Srbiji obezbedi podrška građana za ulazak u NATO vrlo su male.

Da bi još više obuzdala uticaj EU u zoni svojih geopolitičkih intersa, Rusija može simetrično da odgovori preko svojih “saveznika” na Balkanu, a to su Srbija i de fakto Republika Srpska. Do kraja izbora i formiranja nove srpske vlade, Moskva najverovatnije neće preduzimati ništa, i do tada ćemo slušati samo manje uticajne stranke, kao što su SRS i DSS, kako pozivaju na jedinstvo s Rusijom.

Ali ne treba isključiti mogućnost da Rusija u zoni geopolitičkih interesa EU i SAD na Balkanu počne da sprovodi aktivan kontraodgovor. Ne znam da li su predstavnici bivših radikala, a danas lideri SNS – koji će najverovatnije formirati novu srpsku vladu – voljni da se “sete” zahteva Srbije iz 1998. godine da Beograd uđe u Savez Rusije i Belorusije. Tek ponekad predsednik Srbije Tomislav Nikolić izgovori da “jedino više od Rusije voli – Srbiju”, dok je Putin počasni građanin u više od deset opština i gradova Srbije.

Izvesno je da će Rusija i dalje blokirati priznavanje državnosti Kosova. Podsetimo se i toga da je ruski kontingent mirotvoraca u sastavu SFOR-a posle NATO intervencije 1999. godine samoinicijativno prešao iz Bosne, preko teritorije Srbije, na Kosovo i zauzeo aerodrom “Slatina” kod Prištine. To je bio međunarodni skandal, na koji danas podseća“tiha okupacija” Krima od strane Rusije. Za razliku od ovoga na Krimu, vojno pozicioniranje Rusije i Srbije na Kosovu tada nije uspelo.

Međutim, kao što je Brisel Rusiji na neki način “preuzeo” važnu potencijalnu članicu Carinskog i Evroazijskog saveza, nije isključeno da Moskva zatraži ustupke od Brisela bušeći bezbednosno zaokruživanje EU upravo tamo gde je ono najosetljivije – na Balkanu. Tu gde nisu mogli ruski SFOR i burgija, možda će u ovoj novoj situaciji moći energetika i krediti. Srbiji je kranje potreban jeftiniji gas kako bi obezbedila socijalni mir koji je nakon pobune u Bosni promenio političku retoriku na prostoru bivših jugoslovenskih republika. A i malo veći kredit bi novoj vladi dobrodošao: ne mora to biti onaj od Bačevićevih “10.000 milijardi evra” iz takođe nedemokratske Kine, ali recimo onakav kredit kakav je Putin ponudio Janukoviču da ne potpiše Sporazum o asocijaciji sa EU.

Peščanik.net, 04.03.2014.

UKRAJINA