Lorenzo Quinn: This is not a game
Lorenzo Quinn: This is not a game

Nisam skoro dobio toliko mejlova kao ovih dana. Pita me redakcija, rodbina, privrženi čitaoci kako to da se Italija raspada, a ja kao oni na Titaniku igram, ne baš tango, ali preferans verovatno. Kao, eto, rušim sam sebi reputaciju poznavaoca Italije. Reč je o, kod nas, naduvanoj temi „referenduma“ o otcepljenju regije Veneto od Italije. Tu vest sam idući na glasanje 16. marta video u našim najtiražnijim novinama i prva pomisao mi je bila: „Nije li danas već 1. april“. Reč je o tome da se regija Veneto, čiji je glavni grad Venecija, koja ima 4,9 miliona dobrostojećih stanovnika, ogromnom većinom (kao) odlučila da se osamostali od Italije. Hahahaha – što bi napisali ljubitelji Fejsa.

Svemoćni internet omogućava svakome, pa čak i onima kod kojih je ostalo bar malo infantilne želje da izigravaju Edi Konstantina, što kao tajni agent u „La môme vert-de-gris“ poveže po arhivima i kafanama sve konce, sazna sve što ga interesuje, pohapsi krivce i onda u zagrljaju lepe Dominique, uživa u pobedi. Meni je internet otkrio da je izvesni Đanluka Bazato, inženjer, 45 godina, zagriženi secesionista smislio da preko interneta izvrši „narodnu konsultaciju“ o tome kako bi njegovi sugrađani glasali kad bi se postavilo pitanje otcepljenja od Italije. Sam napominje u intervjuu da njegova „konsultacija o povratku narodnog suvereniteta“ nema nikakvu pravnu vrednost i cilj joj je da samo skrene Rimu pažnju na opšte nezadovoljstvo. Dalje, na dan 21. marta kada se „glasanje“ završilo broj onih koji su kliknuli na internet platformi www.plebiscito.eu iznosi 37 odsto građana sa pravom glasa u regiji. Velika štampa tome nije pridala nikakav značaj, budući da sličnih aspiracija ima u gotovo svim regijama i da su te aspiracije znatno ozbiljnije i usmerene na iznuđivaje većih privilegija od Rima (Italija je katastrofalno centralizovana država) i ukorenjivanje lokalne političke elite.

Međutim, još su u antici bez štampe i interneta otkrili da „fama crescit eundo“ pa je tako jedna lokalna politička izmotacija počela da se naduvava. Od hakera i lokalne italijanske štampe (Gazzettino, Secolo XIX, Polisblog…) tema dospeva prvo u najstariji britanski tabloid Daily Mail još 14. marta. Dva dana kasnije temu preuzima Russia Today i „objektivo“ citirajući lokalnu štampu tumači podatke kako njoj odgovara. Naravno njihovu pažnju nisu privukli naslovi u stilu „Putin otima Veneto“, a takvih, između izmotacije i senzacionalizma je ponajviše. Uključuje se i naša štampa. Njoj ruski izvori jesu inspiracija ali nisu dovoljni pa dopunjuje, na primer, podatkom da je 93 odsto „glasača za otcepljenje Veneta od Italije“. Ili „Ankete kažu da će većina glasati za nezavisnost, čime se, prema rečima organizatora, stiče pravo na otcepljenje… Do sada je glasalo preko milion stanovnika, a njihov cilj je proglašenje nezavisne republike Veneta…“ Besmislice umesto informacija.

Nastranu činjenica da se hronologijom može ustanoviti kako su naši mediji već uveliko u tesnoj vezi sa ruskim agitpropom, pa im kao svakoj poturici nije dosta ruski naslov: „Krim? Ne, Venecija – referendum o nezavisnosti prećutan u EU“. Nego temu razrađuju sa mnogo fantazije. Da li je u pitanju nepoznavanje činjenica, tendencioznost, senzacionalizam ili jednostavno želja da se „pomogne“ braći Rusima? Ko išta zna o Italiji, zna i da je u 150 godina istorije kao ujedinjene države neprekidno bila potresana secesionističkim pokretima. Ko god je pokušao da pravi političku karijeru na Siciliji i Sardiniji morao je baroknim govorima o staroj slavi i slobodi popaliti mase da bi ga zapazile.

Alto Adiđe ili Južni Tirol (Südtirol), kako ga dominantno austrijsko stanovništvo zove, izborio je svoju autonomiju rušenjem pruga i dalekovoda i uz po koje ubistvo. Taj deo Tirola pripao je Italiji posle Prvog svetskog rata, kao saveznici (po običaju tek pri kraju) u borbi protiv Germanske sile. Jedan britanski diplomata je taj poklon komentarisao rečima: „Italija je kao šnicla – što je više tučeš ona je sve veća“. Otpor se smirio onda kada je regija dobila apsolutno raspolaganje porezom na svojoj teritoriji, istina uz neznatan obol državi, koju s unosnim razlogom smatraju svojom. To u Austriji nikada ne bi imali.

Italija je nastala od gradova/država. Svaka od njenih komponenti ima između jedne i dve do tri hiljade godina sopstvene istorije često toliko važne da deca zapadne civilizacije o njima uče u školama. Nezamislivo bi bilo da baš niko ne pati od nostalgije za tim vremenima, ali je podjednako nezamislivo da se opredeli u korist sopstvene štete. Italijani su nadasve trgovci, a sa finansijama umeju bolje nego iko drugi. Prvi su osnovali banke, univerzitete, akademije i izuzetno dobro naučili šta je korist a šta šteta.

Lega Nord je politička partija nastala 1997. kao nedvosmisleno secesionistička organizacija, koja je propagirala da njenu Padaniju (dolinu reke Po) ne nastanjuju Italijani nego Langobardi, izmislila je svoju zastavu, himnu (hor iz Nabuka), svoju gardu, napravili su sopstvena borna kola od traktora obloženog metalnim pločama i sa tim vozilom neuznemiravani „osvojili“ trg Svetog Marka u Veneciji i protestno zauzeli zvonik katedrale uz burne aplauze turista, osnovali su TV, štampu, banku (krahirala vrlo brzo zbog pronevera), izabrali svog vođu – Umberta Bosija, bivšeg rok pevača, dobijali čak preko 12 odsto glasova, bili odlučujući saveznik Berluskonijeve dugogodišnje vladavine. O toj partiji je politologinja Linda Demateo napisala knjigu: „Idiot u politici – antropologija Lege Nord“. Danas im se prognozira jedva 3 odsto glasova na izborima. Ovi pak što prave referendum u Venetu samo su patrljak Lege.

Za sam kraj ostavio bih nedoumicu zašto mnogo interesantnija bitka za otcepljenje od Italije u nama toliko bliskom Trstu ne privlači pažnju. Možda zato što to Ruse ne zanima. Postoji u tom gradu Pokret za slobodni Trst. Njihova je teza da je međunarodnim sporazumom stvorena Slobodna zona Trsta (zona A) koja nikada nijednim aktom nije ukinuta, pa ni Osimskim sporazumima. Prema tome Italija nema suverenitet nad tim gradom. Svi njihovi proglasi, novine, pamfleti štampani su dvojezično – na italijanskom i slovenačkom jeziku. Na proslavu 66. godišnjice Slobodne teritorije Trsta (septembra prošle godine) izveli su na ulice 6.000 stanovnika – hiljadu puta više nego u prošli četvrtak u Veneciji. Početkom aprila obećavaju još brojniju manifestaciju. Pa i to je politička komedija. Politika je u Italiji nerazdvojna od komedije. Vođa partije „Pokret 5 zvezdica“ koja je na izborima 2013. godine dobila 25 odsto glasova, po profesiji je komičar, šarlatan. Nije lako u Italiji povući granicu između ozbiljnosti i komedije. Pjer Paolo Pazolini je to sažeo: „Ozbiljnost je kvalitet onih koji nemaju drugih kvaliteta“. Biće da je mislio na ovakve koji neduhovito naduvavaju „referendum“. Piše u trenutku kada se „zatvara glasačko mesto“ – za nedelju dana malo ko će se te „borbe za nezavisnost“ sećati.

*Jutros (subota 22. marta) organizatori referenduma su objavili rezultate glasanja preko interneta, telefona i na uličnim štandovima. Glasalo je 2.102.969 – ZA i 257.276 – PROTIV. Prema tim podacima koje nije verifikovala ni jedna nezavisna institucija od ukupnog broja glasova 89 odsto je za otcepljenje. Čak i da je to zaista rezultat i da je zaista sproveden referendum, prepreka bi ostala, sve dok se ne promeni Ustav Italije u čijem članu 5 piše: „Republika Italija je jedna i nedeljiva“. Verovatno je to imao na umu predsednik Veneta Luka Zaja, kad je rekao kako rezultati nemaju pravnu snagu. Bilo bi zabavno slično „kosultovanje naroda“ sprovesti u Vojvodini, Sandžaku…

Biznis i finansije, 22.03.2014.

Peščanik.net, 22.03.2014.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)